Slavica Vučko: PATNJA DUŠE KOJA VOLI, VEĆA JE OD TERETA KRIŽA I SVIH FIZIČKIH BOLI
Vrijeme:3 min, 50 sec
Ljubav je najveće bogatstvo spremljeno u našoj Duši. „Ljubav sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje“(Hvalospjev ljubavi). To je ljubav, kojom nas ljubio naš Isus. Tom snagom ljubavi, izbrisao je sve naše grijehe. To je ljubav, koja nikada ne umire, nikad ne prestaje. Zbog snage te ljubavi, podnio je nepravednu osudu, izdaju svoga učenika, podnio je bez ijedne riječi protivljenja, sva poniženja, uvrede, fizičke boli i nikad nije prestao da nas voli. Ljubav je to koja nema kraja i koja nas s Nebeskim Ocem spaja.
Križ je simbol te boli i beskrajne ljubavi, kojom samo Isus zna da voli. Križ je poruka svima nama, da uzmemo svoj Križ, da ga zagrlimo i zavolimo, jer u Križu je spas, u križu je ljubav i nema života bez prihvaćanja Križa. Često u svojoj tuzi i boli gledamo Isusa sa Križom i znamo koliko nas voli i mi patimo zbog njegove preteške boli. Spominjemo koliko udaraca je dobio i kako je u teškim mukama mučenja na Križu umro. Ljudski gledano, izvanjski to su velike boli ali Isus bi to iz ljubavi prema nama lakše trpio da nije bilo Duševne boli.
Duševne boli, srca koje voli najjače su boli. Gledati one, koje tvoje srce bezgranično voli koliko ti mogu nanijeti boli, koliko su njihova srca prazna jer su od Boga odlutala. To je bol koja nije usporediva sa fizičkom boli, jer te tada Duša i tijelo boli, a najveća je bol, kad Duša boli. Biti ostavljen od onih, koje tvoje srce svom puninom voli, najjača je snaga boli. Koliko ljudsko srce može nanositi boli, ni naš Otac Nebeski, nije mogao to da gleda i preboli. U tom trenutku prevelike tuge i boli, gledajući koliko čovjek čovjeku može nanositi boli, Otac Nebeski, sakrio je svoje lice, da ne vidi sve te ljudske izdajice. U tome trenu, kad je nebeski Otac sakrio na tren lice svoje, patnja Isusova bila je najveća, jer ga nije punila ljubav Oca Nebeskoga. Rekao je tada: „Oče, oče zašto si me ostavio”? U trenutku najveće patnje i boli naš voljeni Isus molio je Oca da nam oprosti, jer ne znamo što činimo. Ta snaga patnje, ljubavi i boli utkana je samo u srce koje voli. To je ljubav, koja ukoliko je slijedimo u vječnost nas vodi. To je ljubav koja briše grijehe sve, ljubav koja i raskajanog razbojnika Dizma u vječno Kraljevstvo vodi. Koliko tuge i boli u svemu ima, kad jedan razbojnik Dizma, koji Isusa poznavao nije, u najtežim Njegovim trenucima dijeljena Duše od tijela, tješi Ga i priznaje mu, da je On sin Božji. Tad se okrenuo drugom razbojniku i rekao mu: Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.” Onda reče: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” A on će mu: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!”
Te riječi utjehe u posljednim trenucima Isusova života na zemlji, nije rekao nitko od onih, koje je Isus poznavao i čuda ozdravljenja činio, te riječi utjehe nije rekao ni jedan od njegovih izabranih prijatelja – učenika, nego su se svi, osim Ivana od straha razbježali. Te riječi izgovorio je jedan razbojnik, koji je u zadnji trenutak svoga života, priznao svoje grijehe i pokajao se. Bila je to zadnja Isusova poruka prije smrti, da svatko do zadnjeg daha života na zemlji, može otkupiti svoj život, i da će mu se grijesi, ukoliko se pokaje biti oprošteni. Bila je to i poruka ostavljenosti. Svi smo mi zapravo sami u našem životu. Ako je Isus, sin Božji bio od svih ostavljen, zar mi možemo očekivati nešto drugo. Jedini koji nas nikada ne ostavlja je naš Otac Nebeski i zato se nikada ne odvajajmo od Njega.
Velik je i veličanstven naš Isus. Njegova ljubav puni srca sva. Njegova snaga trpljenja bezgranična je, a nada vječita. Sve je spreman dati naš voljeni Isus, za naše spasenje. Uvijek nas poziva, i svakome od nas pruža priliku, da možemo svoje grijehe okajati, da se možemo za njih pokajati i da tako očišćeni od grijeha, dođemo u Kraljevstvo Oca Njegova. Voljeti Isusa, najveći je zemaljski dar, koji čovjek može dobiti. To je skupljanja nebeskog blaga koje nikada neće propasti, niti ga moljci mogu izjesti, ni hrđa uništiti. Po tom bogatstvu, koje je spremljeno u našem srcu, baštinit ćemo vječno Kraljevstvo ili prokletstvo. Stoga, pohrlimo skupljati to bogatstvo, koje nam daje radost života, koje nas puni ljubavi i daje smisao našega postojanja.
Slavica Vučko/Hrvatsko nebo
