U svom eseju “Zavist i aristocid” Nathaniel Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist odnosno jal utiču kod manje inteligentnih ljudi na njihovo kriminogeno ponašanje. U takvim okolnostima mogu biti i jasniji motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili enormne zločine nad hrvatskim narodom, odnosno njegovim intelektualcima. Nije bila presudna ideološka konotacija u tim gigantskim čistkama, nego primitivni jal i saznanja da među ustašama i domobranima ima ljepših, pametnijih i poštenijih osoba.

Pa stoga i ne čudi da njemački general i obavještajac Lothar von Rendulic očajno vapi i moli za premještaj na neko drugo ratište zgrožen kanibalskim postupcima jugo-partizana. Komunistički aristocid, genocid i etnocid su imali direktan odraz na pad duhovnog i ekonomskog rasta i razvoja hrvatskog naroda. Sustavno proklamirana ideja komunizma da je svatko zamjenjiv dovodi u situaciju da se na nestanak inteligencije jednog naroda gledalo kao logički slijed događaja koji proizlaze iz revolucije.

Dakle, komunistima su nepotrebni i beskorisni aristokracija, kršćanski kler i sva ona inteligencija koja je morala jednostavno nestati s lica zemlje. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, koje su titoisti ubili 1945.g.  pisci: Ivan Softa, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peroš, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo. Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svećenika, itd.

Što to znači za razvoj jednog relativno malog naroda nije potrebno posebno naglašavati jer posljedice su razorne i katastrofalne.

Da nismo imali Bleiburg i bezbroj “tihih Bleiburga” nakon rata i pod pretpostavkom da smo uspjeli sačuvati svoj genetski fond, Hrvatska bi danas bila jedna sasvim druga zemlja.Bila bi to zemlja koja bi imala prema nekima oko osam milijuna ljudi i sasvim drugi ekonomski razvoj zasnovan na drugačijoj političkoj eliti.

Ovako i danas nakon svih ovih katastrofa i genocida prednost i dalje imaju u stvaranju javnog mijenja djeca udbaša i oznaša.

A neka novo-stara lica se svojski trude da se to sve skupa zaboravi, pa se donose zakoni koji nisu sukladni niti Ustavu RH ni demokratskom poimanju slobode, koja u svojoj osnovi ima i kategoriju moralnosti i uljuđenosti. Koja se dotiče i slažu sa stavovima Crkve.

Doista izgleda neshvatljivo da 88% katolika(prema podacima iz 2011.godine)nema tu snagu, nego se ona prelijeva na onih 12-do 13 posto ostalih.

I nikako da sazre vrijeme da se te snage(12-13%) udalje od javno političkog djelovanja.

Nije li vrijeme za još jedno Hrvatsko proljeće?

 

Ivan Botica /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.