„Prekrštavanje“ hrvatskih škola u srpske

Prvi pokušaj „prekrštavanja“ hrvatske škole u srpsku bio je 2008. g. u baranjskom selu Jagodnjaku. Započelo je tako što je ravnatelj OŠ Škole Jagodnjak onemogućio djeci hrvatske nacionalnosti pohađanje nastave na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu. Doduše, tada se to događalo prikriveno i potiho.Cilj je bio da ova i druge škole u istočnoj Slavoniji i Baranji, u kojima je većina učenika srpske nacionalnosti, postupno budu „čiste“. Dakle, bez učenika – pripadnika većinskog, hrvatskoga naroda, a po mogućnosti i bez pripadnika drugih manjina. Puno ih je koji ni danas ne shvaćaju što je tada ponukalo ravnatelja jagodnjačke škole da povuče onakve poteze i koji su mislili da je on vukao poteze „na svoju ruku“. I tko zna kako bi tada u Jagodnjaku sve završilo da nije bilo hrabre obitelji Urtajl (Hrvata njemačke nacionalnosti), posebice Johana mlađeg, koji je energično tražio da njegov sin pohađa nastavu na hrvatskom jeziku. Započeo je prosvjede, a potom organizirao prosvjede roditelja učenika hrvatske nacionalnosti. Ti prosvjedi i Johanova hrabrost, pobijedili su, barem u toj prvoj bitki u ratu za „srpske škole“, koji je nastavljen i danas se vodi otvoreno.

Mora se priznati da je tada zakonitom, za učenike hrvatske nacionalnosti povoljnom ishodu, pomogao i ravnatelj Škole, koji je „puknuo“ pred tv kamerama i „sve uprskao“ – kako mu je sasuo u brk jedan drugi suborac u borbi za „srpske škole“. Kako je izjavljivao, ravnatelj se tada osjetio prevarenim i izdanim od suboraca. Svi misle kao i on, a jedino on otvoreno i javno tvrdi da je to škola na srpskom jeziku i pismu, odnosno – srpska škola! Nije ni čudno što je čovjek „puknuo“. Rješenje za njegovo razrješenje bilo je napisano, ali je daljnji postupak razrješenja zabranio„najbolji ministar“ u Vladi Ive Sanadera.

Dakle, ravnatelj nije bio razriješen, već je, na nagovor za-četnika ideje o „srpskim školama“, sam podnio ostavku. A borba za „srpske škole u Hrvatskoj“, nastavljena je. Tinjala je, tinjala, pa se protekom vremena i razbuktala. U prvim redovima više nisu trećerazredni igrači, kao što je to bio ravnatelj jagodnjačke škole, već oni prekaljeni, koji znaju „pucati iz svih oružja“. Oni koji su cilj i osmislili i dok se teren ispitivao rukovodili iz pozadine. Budući da sa hrvatske strane, prema starom – dobrom običaju, nema valjanoga odgovara, optužbe, prozivke i traženje „srpskih škola“ još se samo ne događaju – događanjem naroda. A ni takve bitke nisu isključene. („Spontanih“ roditeljskih peticija i okupljanja već je bilo).

Pupovac opet prekrštava

Izjavu dr(uga) Milorada Pupovca, da „Hrvatska još od 1998. g. odbija registrirati škole na srpskom jeziku i pismu“, prvi put sam čuo u radijskoj emisiji „Intervju tjedna“, u jesen 2014. godine. S više razloga, tada me prisjetio na rane devedesete i onu njegovu monstruoznu laž o 11. 000 „pokrštene“ djece srpske nacionalnosti. (O tomu što sam ga tada pitao, kao glavni prosvjetni inspektor, i što mi je odgovoreno, drugom prigodom).

U zadnje vrijeme, u svakoj javnoj prigodi, dr. Pupovac, uz druga pitanja „koja opterećuju položaj Srba u Hrvatskoj“, posebice ističe kako Hrvatska „već skoro 20 godina uskraćuje registrirati srpske škole u istočnoj Slavoniji i Baranji“. Slušam ga proljetos, (moguće da je i tada gostovao u „Intervju tjedna“ jer se jedino voditeljica od njega češće pojavljuje u toj emisiji), kako se predsjednica Republike Hrvatske silno iznenadila, kada joj je rekao da se navedeni problem nije riješio već 18 godina, pa će valjda, konačno, to biti riješeno.

O„neriješenom pitanju registracije srpskih škola“, piše se i izjavljuje – proziva – skoro svakodnevno. S izjavama prednjače Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a, Srđan Jeremić, predsjednik Zajedničkog vijeća općina (ZVO), Dragana Jeckov, zastupnica SDSS-a u Hrvatskom saboru te pojedini ravnatelji tzv. „srpskih škola“.

– Na zahtjev Kluba zastupnika SDSS-a „o statusu i registraciji manjinskih (srpskih) škola“ te prijenosu osnivačkih prava nad tim školama sa županije na općine (u kojima srpska manjina čini većinu stanovništva) raspravljao je i Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora. Iz Izvješća Saborskog Odbora razvidno je daje o „problemu“ zatraženo stručno mišljenje Ministarstva znanosti i obrazovanja (Ministarstvo) koje se, prema Izvješću, nije očitovalo niti nakon šest mjeseci. (Koliko je meni poznato, šutnja Ministarstva o tomu traje duže od šest godina). Pod predsjedanjem dr. Furia Radina, Odbor je prihvatio mišljenje zastupnika SDSS-a, prema kojemu je Županija vukovarsko-srijemska dužna prenijeti osnivačka prava na općine koje su to zahtijevale, sukladno s izmjenama Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Zakon o školstvu, o izmjeni kojeg malo kasnije), pa je zatražio od Vlade RH da se provede postupak prenošenja osnivačkih prava, držeći, kao i dr. Pupovac, da je to zakoniti postupak prekrštavanja hrvatskih u srpske škole.

– U Statutu ZVO propisano je da je jedna od djelatnosti ZVO „vođenje brige o pitanju registracije škola na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu“.

– Novoosnovana stranka srpske manjine u RH, Demokratski savez Srba, u svojoj Programskoj deklaraciji, između ostaloga, navodi da će „obvezati državu na registraciju srpskih škola i osiguravanje sredstava za njihovo financiranje“.

– U rujnu 2016. g. u Zagrebu je održana tribina Srpskog privrednog društva „Privrednik“ s temom – „Trebaju li nam srpske škole u Hrvatskoj?“. Između ostalih, izlagači su bili i nesuđeni srpsko – hrvatski reformator školstva -dr. Boris Jokić te predstavnik Ministarstva. Podrazumijeva se da Ministarstvo na tribinu nije uputilo osobu koja poznaje pravnu narav „problema“, pa je sve upućivalo na to da je Hrvatska zaista kriva „što Srbija mora nema“. U studenome 2017. godine „Privrednik“ je održao novu tribinu. Ovaj put tema je ipak bila konkretnija –„Registracija srpskih škola u Hrvatskoj –22 godine praznih obećanja“. Tribina je prethodno pompozno najavljena u Pupovčevim Novostima. Gosti tribine bili su, prema najavi – „Dragana Jeckov, zastupnica SDSS-a u Saboru (čijem?), Mira Nikolić, veleposlanica Republike Hrvatske u Zagrebu“ (?!!), te Srđan Jeremić, predsjednik ZVO-a, a stalni voditelj tribine je Saša Kosanović – „proslavljen“ filmom „15 minuta-Masakr u Dvoru“. (Tribine se mogu pogledati na mrežnim stranicama „Privrednika“).
– Da je predsjednik Vlade Plenković obećao pomoć u nezakonitom prekrštavanju – poklanjanju hrvatskih škola – ne tako davnom agresoru, razvidno je iz izjava vođe hrvatskih (veliko)Srba, danih 6. siječnja o. g. na HTV-u, nakon zajedničkog ateističkog derneka u Westinu te dan kasnije na N1.

– I konačno, na Velikoj skupštini Pupovčevog SNV-a, odnosno „Vukovom derneku“, održanom 13. veljače o. g. u Lisinskom, usvojena je Izjava o pravima Srba u Hrvatskoj (Mali Memorandum 2) u kojoj je, među ostalim, navedeno: „Posebno, i ovaj put ističemo urgentnost registracije manjinskihsrpskih škola“.

Samo politički slijepci ne vide svezu između „srpskih škola“,„manjinskih samouprava“ te „srpske ugroženosti“, kao okosnica prijelaznog, mirnog puta ka zamišljenom ostvarenju vekovnog sna o Srbiji u Hrvatskoj, odnosno, Velikoj Srbiji.

Kada tu hajku čovjek ozbiljnije sagleda, nužno se prisjeti „načina i postupka“ nastajanja mitova o šaranovim jamama, o dvadeset tisuća poklane srpske djece, o genocidnosti hrvatskoga naroda, o ustanku u Srbu i mnogih drugih… Važno je da se kotač zakotrlja, a ako zaškripi, podmazat će ga i Judine škude…

Prisvajanje hrvatskih škola suprotno je zakonima o školstvu, a posve sam siguran – i Kaznenom zakonu

A sada da vidimo, imaju li Pupovčeve tvrdnje te tvrdnje drugih bukača, u ovoj prljavoj borbi protiv Republike Hrvatske, ikakvoga uporišta u hrvatskom pravnom sustavu.

Pravo pripadnika nacionalnih manjina na odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe, u Republici Hrvatskoj propisano je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina (Ustavni zakon). Navedeno se pravo ostvaruje sukladno s odredbama Ustavnog zakona te odredbama Zakona o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (Zakono o na jeziku i pismu).

Nikada nitko od boraca za „srpske škole u Hrvatskoj“ nije naveo zakonsku odredbu prema kojoj se te škole trebaju registrirati kao“srpske“, odnosno, kao škole s nastavom na srpskom jeziku i ćirilici! Umjesto izravnog pozivanja na određenu zakonsku odredbu, stalno se ponavlja, odnosno laže: „To nam je pravo zagarantirano Ustavom i zakonom, a Hrvatska nam to neda“! A kako je navesti kad ta zakonska odredba ne postoji?! Laž, laž i opet laž… A lagati i prisvajati tuđe, dragi pupovci, nije samo nemoralno! Hvala Bogu, i u Hrvatskoj se „stađuni“ smjenjuju, pa ni bajići ne će biti vječno pro-cvi(je)tani.

Ustavni zakon, posebice odredbama članka 11.stavak 2.,3., 8. i 9., u bitnomu, razlikuje škole s nastavom na jeziku i pismu nacionalne manjine odš kola s nastavom na hrvatskom jeziku i pismu. Ista, takva razlika, propisana je i odgovarajućim odredbama Zakona o jeziku i pismu (posebice odredbama članka 2., 3., 4., 5., 9.i dr,).

Odredba članka 11. stavak 8. Ustavnoga zakona iznimno je važna za razumijevanje „problema“, a glasi: „Pripadnici nacionalnih manjina mogu radi provođenja odgoja i obrazovanja pripadnika nacionalnih manjina, na način i pod uvjetima propisanim zakonima, osnivati predškolske ustanove, osnovne i srednje škole i visoka učilišta.“ Jednako je važna i odredba stavka 9. istoga članka Ustavnog zakona, prema kojoj će se učenicima škole na hrvatskom jeziku i pismu omogućiti učenje njihovoga jezika i pisma na način propisan posebnim zakonom. Navedene odredbe Ustavnoga zakona čine okosnicu načina provedbe odgoja i obrazovanja pripadnika nacionalnih manjina, podrobnije uređenoga Zakonom o o jeziku i pismu.

Prema odredbi članka 3. Zakona o o jeziku i pismu, škola na jeziku i pismu nacionalne manjine može se osnovati i za manji broj učenika od broja utvrđenog za školu s nastavom na hrvatskom jeziku i pismu (pozitivna diskriminacija), a prema odredbi članka 4., ako se takva škola ne može osnovati, odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu nacionalne manjine provodi se u razrednom odjelu ili obrazovnoj skupini u školi s nastavom na hrvatskom jeziku i pismu. Nadalje, važna je i odredba članka 9. Zakona o o jeziku i pismu, prema kojoj će se, na području na kojem je statutom općine ili grada utvrđena ravnopravna službena uporaba srpskog jezika i pisma, učenicima škole s nastavomna hrvatskom jeziku i pismu omogućiti učenje srpskoga jezika i pisma.

Dr. Pupovac, niti itko drugi od bukača za prekrštavanjem hrvatskih škola, nikada nije iznio podatke o tomu da je netko onemogućio osnivanje škole na srpskom jeziku i pismu ili da nekom učeniku srpske nacionalnosti u školi s nastavom na hrvatskom jeziku i pismu nije omogućeno učenje srpskog jezika i pisma! Pa sigurno da nije, kad im je dobro poznato da ta i sva druga prava, propisana Ustavnim zakonom i Zakonom o o jeziku i pismu, Republika Hrvatska revno ispunjava. Ali kakva bi to, za dr. Pupovca i druge bukače, bila Hrvatska koja provodi zakone i u kojoj njezini Srbi nisu ugroženi? Zato se izmišlja i traži pravo koje nije propisano zakonom. A kada Pupovac nešto traži, ako ne ide milom, ići će – silovanjem zakona!

„Lex Pupovac“

Zaista, teško je pronaći drugu riječ za postupak u kojem je izmijenjen i dopunjen Zakon o školstvu, posebice za dopunu članka 96. toga Zakona. Izmjene Zakona o školstvu („Lex Pupovac“) donioje Hrvatski sabor u prosincu 2014. godine. „Lex Pupovac“ je propisao da je županija dužna odreći se svojih osnivačkih prava nad školomi prenijeti ih na općinu, odnosno grad, ako se radi o školi u kojoj se nastava izvodi na jeziku i pismu nacionalne manjine i koja se nalazi na području općine, odnosno grada, u kojima je utvrđena ravnopravna službena uporaba na jeziku i pismu nacionalne manjine. Vjerovalo se da je „Lex Pupovac“ obuhvatio sve tzv. srpske škole u istočnoj Slavoniji, Baranji, pa i šire… Međutm, „Lex Pupovac“ nije omogućio promjenu pravnog položaja tzv. „srpskih škola“!
Prema Poslovniku Hrvatskoga Sabora Prijedlog zakona koji Vlada dostavlja Saboru mora sadržavati „ocjenu stanja i sva osnovna pitanja koja se trebaju urediti zakonom te posljedice kojeće donošenjem zakona proisteći“. Prijedlog „Lex Pupovca“ nije sadržavao ocjenu stanja u svezi s prijenosom osnivačkih prava nad tzv. srpskim školama, niti obrazloženje poradi čega se ova dopuna predlaže, niti su navedene posljedice koje će donošenjem „Lex Pupovca“ proisteći! Za sve druge, očito fingirane, izmjene i dopune u Prijedlogu, Ocjena stanja imala je propisani sadržaj! Uz to, važno je navesti i ovu „sitnicu“ – „Lex Pupovac“ je donesen običnom, umjesto dvotrećinskom većinom glasova, sukladno s odredbom članka 83. stavak 1. Ustava RH! Samo usput navodim da je u ime Vlade „Lex Pupovac“ u Saboru „branila“ gospođa Sabina Glasovac, tada pomoćnica ministra školstva.

Postavlja se pitanje, što je pravno polučio „Lex Pupovac“? Jedno veliko – NIŠTA! Odredba članka 2. stavak 2. Zakona o jeziku i pismu dokida i onemogućuje primjenu „Lex Pupovca“. Nadalje, kad bi se, doduše nezakonito, i prenijela osnivačka prava nad tzv srpskim školama, one bi i nadalje imale pravni položaj školskih ustanova s nastavom na hrvatskom jeziku i pismu u kojima su za odgoj i obrazovanje na srpskom jeziku i pismu ustrojeni razredni odjeli ili obrazovne skupine. Politički zajapureni, a pravno polupismeni operativac – tekstopisactoga uratka previdio je da krvna zrnca učenika ne mogu promijeniti pravni položaj školske ustanove osnovane prema Zakonu o školstvu. Prema tom zakonu OŠ Jagodnjak, OŠ Trpinja, OŠ Negoslavci, OŠ Borovo te druge tzv. srpske škole imaju jednaki pravni položaj kao OŠ dr. Franje Tuđmana u Kninu i OŠ Vis u Visu! Ako bi se, na pr., iduće škol. god. u Srpsku pravoslavnu opću gimnaziju u Zagrebu upisala većina učenika hrvatske nacionalnosti (to je teoretski moguće), siguran sam da nikomu u Hrvatskoj ne bi palo na pamet tražiti preregistraciju, odnosno promjenu osnivača, naziva i pravnog položaja te školske ustanove.

Kao što nije moguće pokrstiti srpsku djecu – jednom kršten – zauvijek kršten, hrvatske škole nije moguće prekrstiti u srpske – škola osnovana kao hrvatska – zauvijek hrvatska!

Zaključno – u Republici Hrvatskoj nema političke, pravne, niti bilo kakve druge zapreke za osnivanjem školskih ustanova s nastavom na srpskom jeziku i pismu! Nitko od bukača, niti itko drugi, nije iznio slučaj – da je na području, na kojem je statutom općine ili grada utvrđena ravnopravna službena uporaba srpskoga jezika i pisma, nekom učeniku, pripadniku srpske nacionalne manjine, onemogućeno učenje njegovoga jezika i pisma. Čak što više, nitko od bukača ne tvrdi – da bi se sadržajno bilo što na bolje promijenilo u odgoju i obrazovanju učenika srpske nacionalnosti, ako se škole registriraju kao „srpske“. Ali, poneki i otvoreno tvrde – tada bi to bile naše – srpske škole! Ne podsjeća li nas ovo i na neka, ne tako davna vremena? Je li se itko u Ministarstvu i Hrvatskom saboru pitao, ako se „Lex Pupovac“ bude provodio prema „nečijoj miloj (Pupovčevoj) voljici“, što će biti s učenicima u tzv. srpskim školama koji nisu srpske nacionalnosti? Ako se i pitao, odgovor je sigurno našao u školskim autobusima… neka se hrvatska djeca vozaju iz „srpskih sela i gradova“ u hrvatske! Takvo je rješenje bilo ponuđeno, a neko se vrijeme i provodilo, u Jagodnjaku! Sapienti sat!

Ruku na srce, hrvatske škole ne prekrštavaju i „Lex Pupovac“ nisu osmislili, pisali i donijeli operativci „Opere“ i „Labradora“. Oni su se Hrvatskom šuljali noću, tajno, u ono „mračno doba devedesetih“, sve dok nisu uhićeni.

Danas su neka druga, svijetla i stabilna vremena, pa se dejstvuje usred bijela dana, a zbog „političke nekorektnosti“ prema operativcima, uhićeni bi mogli biti oni koji ih prepoznaju.

Nije problem u dirigentima novokomponovanih opera, niti u operativcima. Problem je u ravnatelju kazališta, pardon, intendantu (europskije zvuči), a sve je razvidnije, i predsjednici upravnog vijeća.

Marijan Kajmak/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo