Bosna je opet tursko bojno polje, Erdoganov vilajet

‘Tursko-turski’ sukob u Sarajevu, oduzeli titulu počasnog građanina nobelovcu jer ga mrzi Erdogan

Postoji li nešto što povezuje Orhana Pamuka, turskoga književnika i dobitnika Nobelove nagrade za književnost, kojega, je li, “ne treba posebno predstavljati”, i Milana Bandića, aktualnog zagrebačkoga gradonačelnika, kojeg također “ne treba posebno predstavljati”, piše Josip Mlakić u kolumni za Express.

Odgovor je, začudo, potvrdan: obojica su ostali bez “titule” počasnoga građanina Sarajeva, nagrade koju svake godine dodjeljuje grad Sarajevo, iako im je prethodno Povjerenstvo za izbor i imenovanja Gradskog vijeća koje ima sedam članova dodijelilo tu nagradu jednoglasno. Milan Bandić je bez svoje “titule” ostao prije nekoliko godina nakon spominjanja mrskog “trećeg entiteta”, dva tjedna nakon što mu je dodijeljena, a Orhan Pamuk počasni građanin Sarajeva bio je tek tjedan dana.

Umjesto Milana Bandića, nagradu za 2014. godinu dobio je Tilman Zülch, “profesionalni aktivist”, osnivač i doživotni predsjednik nečega pompozno nazvanog Društvom za ugrožene narode International, jer je “među prvima odlučno digao glas protiv agresije na našu zemlju, što je imalo odjeka u njemačkoj i svjetskoj javnosti”, dok će umjesto Pamuka počasni građanin Sarajeva postati bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, miljenik bošnjačkih šovena svih boja, od crvenih, zelenih, pa do crnih, kojima dođe nešto kao WD-40, univerzalno sredstvo za uklanjanje svih mrlja.

Pretpostavljam kako je Stjepan Mesić dosad u Federaciji BiH dobio više nagrada nego svojedobno u Hrvatskoj Renato Baretić za svoj, uzgred, sjajni roman “Osmi povjerenik”. Orhan Pamuk postao je najkratkovječniji počasni građanin Sarajeva na prijedlog njegova bosanskohercegovačkog izdavača, sarajevskog Buybooka, i nevladine udruge Amadeus, jer u pravilniku o dodjeli nagrade stoji kako je mogu dobiti “strani državljani koji su ostvarili naročit doprinos razvoju i afirmaciji grada, te razvoju međunarodnih i međuljudskih odnosa na načelima solidarnosti, demokratičnosti, humanosti i tolerancije među ljudima”.

Međutim, tjedan dana kasnije na inicijativu Izetbegovićeva SDA sazvana je nova sjednica istog povjerenstva zbog “supervizije” prvobitne odluke, te su ovaj put “supervizori” tijesnim rezultatom 4:3 odlučili kako Orhan Pamuk ipak “nije učinio dovoljno za Sarajevo”, te je na njegovo mjesto uskočio bošnjački “džoker zovi”, Stjepan Mesić. Ova odluka izazvala je zgražanje, ali ne i nevjericu, jer u današnjoj BiH, a u Sarajevu pogotovo, koje se ovim sramnim činom trajno ispisuje s popisa uljuđenih sredina, te troši posljednje ostatke moralnoga kapitala iz prošlog rata, nikog više ništa ne iznenađuje. 

“Odlučili su kako priznanje umjesto Pamuku treba dati Mesiću”, izjavio je za Hinu vlasnik Baybooka, književnik Damir Uzunović. Po Uzunoviću, u pozadini cijele priče je politika, odnosno dodvoravanje vladajuće bošnjačke politike režimu Tayyipa Erdogana. “Oni (SDA, op.a.) brane Turke od Pamuka”, izjavio je Uzunović, dodajući kako je to potpuno apsurdno jer je “Pamuk unatoč svom kritičkom odnosu prema Erdoganu i njegovoj vlasti za Tursku nesporna veličina u koju se jednostavno ne dira”.

Aura dobitnika Nobelove nagrade za književnost (još uvijek) štiti Orhana Pamuka od političkih progona zbog njegovih odranije poznatih stavova o turskom genocidu nad Armencima početkom prošlog stoljeća, ali i recentnih izjava. Prije nešto više od godinu dana Orhan Pamuk se oglasio nakon dužeg izbivanja iz javnosti, povodom predstavljanja svoje najnovije knjige.

U intervjuu za istanbulski list Hurriyet, govoreći o stanju u Erdoganovoj Turskoj, Pamuk je izjavio: “Najgora stvar je što je ovdje prisutan strah. Osjećam da su svi uplašeni. To nije normalno. Sloboda javnog izražavanja je pala na najniži nivo.” U istom intervjuu optužio je vladu zbog progona i šikaniranja novinara te Tayyipa Erdogana zbog njegovih mizoginih izjava. Erdogan je, naime, tad izjavio kako žene i muškarci po prirodi ne mogu biti jednaki jer je Bog odredio da žene rađaju i podižu djecu.

U svojim djelima Pamuk je također kritičan, pogotovo u romanu “Snijeg”, koji je Nobelov odbor naveo kao povod dodjeljivanja Nobelove nagrade ovom književniku. Roman počinje povratkom pjesnika Ka u Tursku, 1992. godine, nakon višegodišnjeg političkog progonstva u Njemačkoj, te kreće na put u Kars, snijegom zameteni provincijski gradić koji se nalazi na tursko-armenskoj granici.

U “Snijegu” Pamuk među ostalim piše o sukobu sekularnog i svijeta radikalnog islama. Njegov izolirani Kars u kojemu se grubo krše ljudska i nacionalna prava uvelike podsjeća na današnju Tursku. Povodom povlačenja Gradskog vijeća o imenovanju književnika Orhana Pamuka počasnim građaninom Sarajeva, oglasio se i predsjednik bosanskohercegovačkog PEN Centra BiH Goran Simić otvorenim pismom upravi Grada Sarajeva.

“Kao kolege pisci i borci za slobodu govora upućujemo Orhanu Pamuku iskrenu ispriku zbog toga što se naša država BiH nalazi u dubokom stanju ksenofobije. Bila bi nam čast imati Pamuka kao počasnog građanina BiH, koji je progovorio o genocidu nad Armenima i koji se u svome književnom djelu, na više mjesta kroz povijest vlastite zemlje, osvrtao na gušenje slobode govora od vladajućih politika”, kaže se među ostalim u pismu Gorana Simića, iako je izraz ksenofobija u ovom pismu potpuno promašen i deplasiran. Ispada kako je u BiH isti odium prema svim turskim državljanima, da nema razlike u odnosu prema Orhanu Pamuku s jedne i Tayyipu Erdoganu s druge strane. 

Današnjoj BiH može se pripisati svašta, ali ksenofobija zasigurno ne. Treba podsjetiti kako ovo nije jedini slučaj “tursko-turskog” sukoba na prostoru BiH, odnosno sukobu građanskog Sarajeva protiv onog drugog, oličenog u podaničkom odnosu Bakira Izetbegovića i njegova SDA prema autokratskom režimu Tayyipa Erdogana. Naime, 2016. godine oduzeto je priznanje Plaketa Sarajeva Aliju Lafciogluu, profesoru i pedagogu koji je u Bosnu i Hercegovinu došao iz Turske 1997. godine, o čemu sam svojedobno pisao.

Ipak, da podsjetim: Lafciogluov krimen je bio taj što je djelovao u sklopu Bosna Sema obrazovnih institucija koje se dovode u vezu s Fethullahom Gulenom, čiju organizaciju Hizmet Erdoganov režim smatra terorističkom. Nakon što je provladin turski list Yeni Safak objavio tekst o dodjeli Plakete Grada Sarajeva “instituciji koju turske vlasti smatraju dijelom terorističke mreže FETO”, o “spornoj” nagradi izvijestila je i turska državna novinska agencija Anadolija.

Nedugo nakon ovih tekstova tadašnji sarajevski gradonačelnik Ivo Komšić donio je odluku o preispitivanju dodjele Plakete Grada Sarajeva, odnosno “superviziji”, kako bi to danas rekli poslušnici Bakira Izetbegovića. Međutim, priča o Aliji Lafciougluu nije se zaustavila na ovome, na udar su došli i njegovi učenici, te oni koji su se obrazovali u drugim Bosna Sema školama.

Oni su izostavljeni iz programa “Znanjem u budućnost” koji provodi Ministarstvo obrazovanja Federacije BiH, a u sklopu kojeg se novčano nagrađuju najbolji učenici u Federaciji BiH iz prethodne školske godine. Nekoliko dana nakon što je Lafciogluu oduzeta Plaketa Grada Sarajeva i nakon šikaniranja njegovih učenika, uslijedila je “nagrada”. Na svečanom prijemu u turskom veleposlanstvu u Sarajevu federalnoj ministrici obrazovanja uručena je “vrijedna donacija” u vidu nastavnih pomagala. Ukupna vrijednost “donirane” opreme iznosila je oko milijun maraka.

Razloge ovih odluka prvenstveno treba tražiti u servilnom podaništvu politike Bakira Izetbegovića i njegova SDA režimu Tayyipa Erdogana, ali i mrvicama s Erdoganova stola, što je svojevrsni paradoks: turska ulaganja u većinu zemalja u regiji neusporedivo su veća negoli ona u Bosnu i Hercegovinu. Sudeći po tome, ova politička servilnost je jako loše plaćena. Međutim, njeni stvarni učinci su dnevnopolitički.

Ali slučaj Orhana Pamuka treba promatrati odvojeno od ostalih, jer je po mnogo čemu poseban. Ova odluka nas vraća u prošlost, u nedemokratsko ozračje, kad su se jednoumni režimi obračunavali s nepoćudnim piscima, jer se ne mogu promatrati odvojeno građanin Orhan Pamuk i njegovo književno djelo. 

Dijeleći pljusku Pamuku, prvenstveno se aludira na njegovu “nepoćudnu” književnost iako to, paradoksalno, ovdje nije slučaj: prosto sumnjam da je itko od SDA-ovih poslušnika pročitao i redak iz djela Orhana Pamuka ili bilo kojeg drugog suvremenog pisca. Logika tih ljudi je bila otprilike sljedeća: dodijeliti nagradu jednom Turčinu, uz to književnom nobelovcu, u Sarajevu je gotovo pa idealna kombinacija. Međutim, kad su saznali da taj slavni Turčin nije po volji Tayyipa Erdogana, došlo je do “supervizije”.

Ono što je u ovom slučaju tragikomično je to što ne postoje naznake da je na sarajevsko Gradsko vijeće vršen pritisak iz Turske već je ono svoju odluku najvjerojatnije donijelo “samoinicijativno”, odnosno možemo govoriti o nekoj vrsti Pavlovljeva refleksa bošnjačke političke elite prema jednom represivnom režimu kakav je onaj Tayyipa Erdogana, odnosno o terminalnom stadiju sluganstva, kad se pokušava udovoljiti i najskrivenijim željama voljenog diktatora.

Ono što bi u Turskoj vjerojatno naišlo na ogorčen otpor, šikaniranje slavnoga književnog nobelovca, u Sarajevu prolazi glatko i bez značajnijeg otpora, čime se Sarajevo svojevoljno i bez zadrške svrstalo u gluhu tursku provinciju, gotovo identičnu onoj iz Andrićeve proze.

JosipMlakić/Dnevnik.ba/ http://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo