Mato Dretvić Filakov: Posthumanizam – vrag je došao po svoje

Umjesto prema Raju, čovjek putuje prema – kraju

U zapadnom „odsječku“ civilizacije na djelu je razdoblje liberalnog totalitarizma, o tome nema dvojbe. Njena „elementarna čestica“, individua, nakon što se oslobodila Boga, stališa i nacije, na putu je da se oslobodi obitelji i, konačno, spola te prestane biti čovjek. U mnogim njenim dijelovima i mjestima, točkasto, nastao je ili nastaje – posthumanizam kojega razumijemo kao svijet bez čovjeka, Zemlja bez bića koje se nekada definiralo i nazivalo tako. To će biti pravi „kraj povijesti“. Ovako, kroz povijest oguljena i razdijeljena „elementarna čestica“, individua, jest neka pojava na zemljici, ali čovjek više nije, pa nema više ni društva, nema ni njegovih podskupina, od obitelji do nacije, već samo nakupina nečesa. Stvara se izgleda čopor na kojega će netko morati paziti, mentalno – ideologija, a stvarno vjerojatno neka „pasmina“ kerbera. Ili: to bi bilo tzv. otvoreno društvo, ustvari otvoreni čopor. jer je „društvo“ bez čovjeka nemoguće.

Zadnjih nekoliko desetaka godina traje prodor gender, rodne ideologije, totalitarni liberalizam u mogućnosti promjene – izbora spola – kao obveze izbora. Svatko mora redefinirati – konačno – svoj spolni, a o drugim pod identitetima da i ne govorimo. Ako ne budem više ni mogao ni smio, pri čemu je naglasak na „smio“, biti čovjek, što ću izabrati po „rodu“. „A“, „b“ ili „c“ „rod“ (bit će ih i više, bezbroj), koje zgodimice mogu i mijenjati „trans“ tamo „trans“ ‘vamo, ali slobodno mogu, vjerojatnije moram, izabrati da budem ,recimo, neka „b“ ptica, ili „c“ bilo koji stroj. Budućnost „stroja“ sigurno je sljedeća faza, najprije će se ovako od svega ljudskoga očišćena „elementarna čestica“ spojiti s umjetnom inteligencijom, možda će još imati obličje čovjeka, ali ne nužno. Može uzeti, majmunsko, što bi mogli izabrati pripadnici religije evolucije, te tako dokazati i da je čovjek potekao od majmuna, ali i majmun od čovjeka. U konačnici sve će prekriti moćna umjetna inteligencija, „bića“ roboti. Što će ona prvo učiniti? Pa počistiti – to će se, kao i danas, nazivati „procesuirati“ – sve koje/i izgledaju kao sarnavke, marasi i ine/i ma kako se oni „rodno“ izjašnjavali i ma što „birali“. Ako takve/i mogu varati i lagati još preostalom čovjeku, robote ne će moći farbati. Ni ne spominjem neke današnje protivnike genderizma zato što njih već odavno ne će biti, bit će već davno „procesuirani“. Brinem se malo što će roboti s onima koji su se dali „staviti u pac“, kako bi jednom živjeli vječno, kao Walt Disney primjerice. Što će im takvi, ispustit će „pac“, podgrijati ga i zato da se, kad bi se probudili, ne bi šokirali s onim s čim bi se susreli-ionako bi im od šoka otkazalo srce. Njihovim znanjem uostalom raspolažu.

Istanbulska konvencija – mućak totalitarizma

Liberalni totalitarizam na putu do konačne pobjede unutar zapadne civilizacije koristio se svim raspoloživim sredstvima, najkraće, od rata, gospodarstva do propagande, vojske, financija do medija. Nije nam ovdje zadatak istraživati čega je bilo više, tek ustvrditi kako je mnoštvo novijih nastojanja bilo zamotano u neka fina „prava“, „svileno“, „demokratski“ – dok je sadržaj i više nego gorak, štoviše opa.

Jedan od baš onako dobrih primjera gender ideologije i nastupa totalitarnog liberalizma je Istanbulska konvencija. Nisam se o njoj, kao novoj formi ideološke bitke i rastrojavanja hrvatskog društva, nacije, države, obitelji, pojedinca… baš bio informirao, jer samo je jedna u nizu sličnih. Kad sam se krenuo malo pobliže s njom upoznati prvo mi se postavilo pitanje zašto je potpisana baš u Istanbulu davne 2011. godine. Zato što je tog trenutka bila prvenstveno namijenjena Turskoj, za „umivanje“ njenog društva na putu u EU, a trebala je poslužiti za ugled i ostalim islamskim državama. Uostalom Turska ju je – za ne vjerovati – i prva ratificirala, nu to je tada bila jedna drugačija Turska. Baš me zanima primjenjuje li ju „sultan“.

Žestoki borci i borkinje za ovdašnju ratifikaciju, a to znači da ona onda postaje zakon i zakon za sve slične, zamislive i nezamislive buduće zakone, uporno ju brane. O njenoj primjeni u Hrvatskoj brinulo bi se europsko nadtijelo od deset članova nazvano u Konvenciji Grevio. Vjerojatnost da bi u njemu bio i hrvatski član je minimalna, preciznije, skoro nikakva: 47 potpisnica, među njima Rusija, Velika Britanija, Njemačka, Francuska… Ovdje sam si dao sasvim prizemni zadatak: uz pomoć Konvencije pokazati kako njeni gorljivi zastupnici/zastupnice i razne „rodno“ različito usmjerene individue jednostavno lažu kako u njoj nema genderizma. Prvo naziv: Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Postoji li igdje takva budala koja bi bila protiv ovoga? Sigurno ne, pa je u startu liberalni totalitarizam na djelu, ovdje ponajprije kao inačica radikalnog feminizma – isključuje raspravu i o sadržaju Konvencije. Zineš li nešto „protiv“ nje ustvari si „za“ sva ta nasilja. Tekst Konvencije su „nacrtali“ bruxelleski birokrati, dio globalističke elite koja ide „drumom“ dok joj se narod krije – šumom. Usput, izgledi da se i sakrije su mali, prije nikakvi, ali ipak evo što, osim ostaloga, piše u Konvenciji.

1. Članak 4., stavak 3. „…bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rod…“ itd.

2. Čl. 4., stavak 3. „Posebne mjere koje su potrebne za sprječavanje i zaštitu žena od rodno utemeljenog nasilja ne će se smatrati diskriminacijom u smislu ove Konvencije“. Pitam, otvoreni put za primjenu tko zna kakve sile, a tko zna kojim sve slučajevima, o čemu će odlučivati deseteročlani GREVIO, a provoditi ovdje policija.

3. Konvencija u mnogim člancima i točkama naglašava posebnu ulogu „nevladinih organizacija i civilnog društva“, na svim razinama, što uglavnom znači njihovo obvezno financiranje iz proračuna, pa se može očekivati kako će njihov broj enormno rasti – ne zbog „borbe“ protiv nasilja, već zbog borbe za novac.

4. Čl. 12. stavak 1.: „Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.“ Krv mi se u žilama sledila od ove točke . Tko će poduzeti, provesti, silom provesti i kontrolirati ovoliko duboko oranje, poljodjelci to nazivaju „rigolanjem“. Zar je nedvosmisleno jasno kako i zašto su u nekom društvu, kroz povijest, nastali odnosi između žene i muškarca pa će se, skoro kirurški, moći promijeniti „kulturni obrasci“, „običaji“, „tradicija“: Niti slučajno, samo revolucionarnim metodama, znači silom. Nemam baš ništa protiv matrijarhata, ali u igri su „rod“ i sve druge „seksualne orijentacije“, nema brige, uskoro i pedofilija, zoofilija i tko zna kakve još – jer sve su moguće, dopuštene, pače poželjne u totalitarnom liberalizmu. Izgleda da jedino muškarac ne bi smio dreknuti na ženu nikada, a ni žena na muškarca, ali izgleda samo u obitelji – koje više ne će biti.

5. Čl. 14. stavak 1.: „Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika uključile u nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja“.

Ima još i stavak dva: „Stranke će poduzeti potrebne korake za promicanje načela iz stavka 1. kako u neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u športskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima“. Nema čekanja, nema igre, kreće se od vrtića, od vrtića će vam neki GREVIO odgajati djecu, pretežito po planugender ideologije. Znači sve je totalitarno i totalno, pokriveno – od vrtića do ribičkog društva. Čak i „okruženje“ za slobodno vrijeme! Nema u totalitarnom liberalizmu „slobodnog vremena“, nije on blesav. Primjer, „okruženje“ kartaša u „slobodno vrijeme“; jedan je pritom „orijentiran“ kao žena, jedna je trenutno „usmjerena“ kao muškarac, a treći je neke „netipične seksualne orijentacije“. Kartaju preferans, pa ih je dostatno troje/ica, ali svatko od njih ima još po dva, dvoje, što li je, kibica nepoznatih seksualnih, kamo li rodnih orijentacija. Kartaju se u birtiji i mislite da mogu početi – e ne mogu, prije nego se počnu kartati kartaši, a bogme i kibiceri će se morati „pomoliti“ genderu. Medije ne bih spominjao, oni su odavno na pravom putu.

Dosta mi je čitanja Konvencije, a siguran sam i čitatelju. Napisao sam ovo o njoj samo kako bih pokazao i dokazao onu prastaru: „ako laže koza ne laže rog“ prije nego i nju ukinu. Zbog dva razloga prvi je što pripada tradiciji – ta je zlo jedno, a drugi što koristi imenicu ženskog roda. Treba poslovicu stoga prepjevati. Možda u „jarac“, možda u „kozorog“. Ne znam, za takve slučajeve će se već osnovati neka udruga prepjevača. Bit će love iz proračuna! Čitam kako Nijemci mijenjaju tekst himne, bacit će van valjda „Vaterland“ i još ponešto, Kanađani su svoju već prepjevali na „spolno ravnopravnu“. Ovo u Njemačkoj mi baš sliči na posljedicu ove Konvencije, al’ baš me briga za njemačku himnu, nego što će biti s našom? Morat će se i ona „prepjevati“ ima i u njoj sumnjivih riječi, recimo „djedovino“. Naravno, većina teksta u Konvenciji je prihvatljiva, toliko samorazumljiva da je tako što elementarno bedasto i stavljati u neku „konvenciju“. Kvaka je tamo gdje je i Vrag, a on je u detalju, doduše malo povelikom – nadirućem i već vladajućem liberalnom totalitarizmu. Ima li spasa? Usvojio Hrvatski sabor Konvenciju il’ ne usvojio, zasad nam se, a cijeloj takvoj civilizaciji, crno piše.

Mato Dretvić Filakov/Hrvatski fokus/http://www.hrvatski-fokus.hr /Hrvatsko nebo