Dijana JAKOVAC-LOZIĆ, redovita profesorica u trajnom zvanju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu: “ROD” PROTIV “SPOLA” – POLAZIŠTE NA PUTU RAZARANJA BRAKA I OBITELJI

Sažetak

Autorica u ovom radu razmatra još jedan od rušilačkih mehanizama na putu uništavanja postojećeg i izgradnje nekog novog društvenog poretka u kojem tradicionalnoj obitelji nema mjesta. Riječ je o rodnoj ideologiji koja teži društvu bez razlike između spolova, čime se dokida sam antropološki temelj obitelji. Njome se biološki spol kao prirodna datost s jedne strane, i društveno-kulturna uloga spola (koja bi se mogla nazvati “rodom”) pokušavaju odijeliti, a s ciljem ukidanja svih razlika između muškaraca i žena, ostvarenja denaturalizacije spolova. Dovoljno je htijenje, želja pojedinca da bude ono što hoće i kad hoće, a sve pod parolama prava na izbor, jednakost, nediskriminaciju. Živimo u vremenu olakog zaodijevanja ljudskih želja habitom ljudskih prava. Datost i fiksnost „spola“ u odnosu na fluidnost i varijabilnost “roda”, gubi bitku.

Međunarodna zajednica je svoju osjetljivost na raznorodnost ljudskih želja već potvrdila. Upravo ona, na razne načine, a posebno kroz dokumente Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe i Europske unije, te sudsku praksu, predstavlja snažan generator takvih ideja, nerijetko kroz dokumente sa zdravorazumski prihvatljivim nazivom ali i dobro zamaskiranom suštinom.

Cilj ovog rada je razotkriti i posvijestiti pozadinu, te ukazati na posljedice takvog subverzivnog nastojanja usmjerenog protiv vrijednosti tradicionalne obitelji i braka. Obitelji, kao jedinog jamstva opstojnosti civilizacije. Također, ovaj rad bi trebao poslužiti i kao upozorenje nacionalnim pravnim sustavima o nužnosti ulaganja više razine ozbiljnosti i odgovornosti kod prihvaćanja pojedinih dokumenata međunarodne zajednice.

Ključne riječi: spol i/ili rod, obitelj i brak, Ujedinjeni narodi, Vijeće Europe, Europska unija.

4. Zaključak

Rodnu ideologiju danas promiču kako pojedinci, tako i određene društvene skupine. Na zagovaranju i promicanju njenih ideja svojski rade i međunarodne organizacije, od UN-a, preko VE do EU-a. Neizostavno je ukazati i na jedan od razloga lakoće puta do “porobljavanja” masa i inficiranja istom. Naime, ista je zaogrnuta vrlo prihvatljivom, razumljivom i, u suvremenom svijetu, toliko potrebnom, idejom promjene kruto tradicionalnog poimanja odnosa muža i žene, kako na polju bračnih i obiteljskih odnosa, tako i na području radnopravnih odnosa, kroz uklanjanje razlika u mogućnostima pristupa pojedinim sferama društvenog, gospodarskog, političkog, znanstvenog i inog života, nekada ekskluzive rezervirane isključivo za svijet muškaraca. Protiv takvih, zdravorazumski prihvatljivih i trenutkom društvene stvarnosti zadanih razloga, nitko ne bi imao ništa protiv. Međutim, svako lice ima i naličje. Ovdje naglasak treba staviti upravo na naličje. Isto odgovara rušilačkom pohodu na spol (ženu i muškarca), dalje, na brak (žene i muškarca), a samim tim i na obitelj. Ako ne dvojimo da je upravo obitelj temelj društva i da društva nema bez obitelji, onda rušilački pohod na istu poprima sasvim jasni značaj, značaj kojemu se u današnje doba, na žalost, često pripisuju pompozni nazivi tipa “kulturne revolucije”.

Rodna ideologija koja se prodaje gotovo za ‘prosvjetiteljsku’, upakirana u omot na kojem su velikim slovima ispisane riječi: “priroda”, “sloboda”, “razum” i „tolerancija“ gotovo da je lijepak za mnoge. Pogotovo onda ako se ne uspijeva razaznati da iza “prirode” (biološke, spolne datosti, spola) stoji nasilje nad istom (rod kao društveni ‘konstrukt’), da iza “slobode” i oslobađanja iz okova te i takve prirode, stoji trajno uzništvo, da umjesto “razuma” koji bi trebao biti ‘u suglasju’ s prethodne dvije stavke, imamo patološko poimanje sebe i nijekanje vlastitog “ja”, a umjesto “tolerancije” pojedinca spram vlastite prirodne, spolne datosti i pripadnosti, imamo krajnju “netoleranciju” i od pojedinca i od onih koji ga sustavnom indoktrinacijom uvjeravaju kako je to isto društvo “netolerantno” spram njega, njegovih potreba i htijenja. Naravno, takvi pojedinci postaju oruđe u rukama onih koje, za ljude poput njih, ne gaje ni trunku empatije, ljubavi i razumijevanja, već ih koriste kao sredstvo u promicanju vlastitih rušilačkih ideja postojeće civilizacije, u nadi stvaranja nekog novog društvenog poretka, po njihovoj namisli i mjeri. Ali, svakako društvenog poretka u kojem obitelj više neće biti temeljna stanica društva.

Ne samo što je rodna ideologija suprotna vjerskoj antropologiji, već je prije svega suprotna zdravom razumu. Shvaćanja o biološkoj(112), endokrinološkoj i ne znam sve kakvoj li predestiniranosti takvih pojedinaca teško je bezrezervno prihvatiti ako pratimo slučajeve iz prakse europskih i nacionalnih sudova iz koji razaznajemo da pojedinci koji su živjeli desetke i više godina u braku, izrodili djecu, izraze potrebu u jedanaestoj godini braka postati osobe drugog spola, ostati u tom braku jer su im tako bolje zaštićena prava i interesi i što li sve ne? Pita li se međunarodna zajednica – gdje su u svemu tome ‘pogubljena’ prava djece, “najbolji interes djeteta”, kojeg ista u pojedinim dokumentima ističe kao svojevrsno ‘nadpravo’, a onda ga prigodno, potpuno zanemari? A kako i ne bi kad je upravo ona ta koja intrigira i potiče potrebu pojedinaca ‘za promjenom’, puna razumijevanja za njihovo poimanje pitanja ‘osobne sreće’, ‘ispunjenosti’, ‘ostvarenosti’ i sl., a zapravo, takvi pojedinci postaju tek sredstvo u njenim rukama za ostvarenje temeljito isplaniranog, konačnog nauma. Rodna ideologija nije i ne može biti znanost, to je, kako je lijepo jednom rekao I. Šola, “… neka vrsta ezoterije, čak i gnoze, u smisulu prijezira prema biološkoj naravi, ideologija koja smjera k ozakonjenju raznih perverzija i odgojno-obrazovnom teroru nad djecom.”(113)

112) Vidi: Ah-King, M., Genderperspektiven in der Biologie, Philipps – Universität, Marburg, 2014.

113) Šola, I.: Agora, Slobodna Dalmacija, 23.4.2017., str. 10.

Živimo u vremenu kada se ljudi rado pozivaju na nužnost tolerancije, pa se s pravom pitamo zašto ne toleriraju, uvažavaju i poštuju stav da je kod onog “biti muško i žensko” naglasak na “biti” i upravo u duhu netolerancije spram naravne datosti, naravnog “biti”, gubeći se u bespućima zavodljivosti netolerancije, teže izboru, obliku i modelu, po sistemu “sam svoj majstor”? I onda, kada takvim nastojanjima, društvena zajednica stvori podjele u društvu, sveopći metež i trvenja, postaju od svih skupa, sretni jedino zagovaratelji, promicatelji sulude ideologije. Da to nije tako, zar bismo čitali i slušali o ljudima koji su promijenili spol i postali ono što su ‘željeli’, pa se nakon toga zatekli u još većem problemu iznalaženja načina kako se vratiti u svijet kojem su od rođenja pripadali.

Istina je oduvijek bila i svjedok same sebe i onoga što je lažno, dakle, rodna teorija je osuđena na propast. “S njom se, kako je jednom kazala B. Rosenkranz, austrijska političarka i zastupnica u Europskom parlamentu, ne može živjeti. S njom se može samo umrijeti. Pitanje je hoćemo li se uspjeti pravovremeno osloboditi mreže tih zabluda? Jer najgore posljedice ostaju na jednom esencijalno važnom području, a to je pedagogija. Kakve sve posljedice ostaju na djetetu kojem je odmalena uzdrmana sigurnost u tako očitu datost vlastitog spola, a koja se dalje treba razvijati preuzimajući odgovarajuće forme ponašanja odraslih. Posljedice su i više nego katastrofalne. Ipak, u konkurenciji kultura koje sada postoje, ne može postojati kultura koja ide protiv Zakona Života. Pitanje je samo hoćemo li se na vrijeme osvijestiti ili ćemo dopustiti da nas rodna ideologija uništi?”(114)

Više optimizma glede ishoda rodne ideologije iznalazimo u stajalištu M. A. Peeters(115) koja rodnu ideologiju uspoređuje s divom na glinenim nogama ili s kućom sagrađenom na pijesku. “Rodna ideologija apsolutizira individualnu slobodu, a zapravo je konformistička i hoće sve građane svijeta svrstati u svoje redukcionističke klišeje. Pravi se da je holistička i da uzima u obzir kompleksnost stvarnosti, a zapravo se zatvara u stereotipe koji isključuju stvarnost (ako postoji steretipizirana kultura u kojoj je diskurs odvojen od stvarnosti, u kojoj ljudi više ne razmišljaju svojom glavom, onda je to upravo ona u kojoj živimo – naime postmodernost). Rodna ideologija nije sposobna dati odgovor na čežnje čovječanstva. Ona je, naprotiv, čovječanstvo uzela za taoca.”(116)

Put do ljudi olakšava joj, barem za sada, i jezik, točnije mogućnosti koje pruža lingvistički inženjering kao moćno oruđe u rukama takve ideologije, a o čemu je u tekstu već bilo riječi. Ljudi olako prihvaćaju rodnoideologijsku terminologiju koja se uvlači često tiho, poput tata, u sve pore života, kroz propise, medije, vrtićke programe, školsku literaturu, u obrazovni, zdravstveni sustav i sl. Izbjegava se koristiti sintagma “rodna ideologija” jer ista bi barem za jedan dio javnosti predstavljala poziv na oprez ili barem generirala dvojbama i otvarala pitanja. Korisnije i učinkovitije je pozivati se na napore za ostvarenje ravnopravnosti spolova. Sveprisutna laž koja ubire plodove svoje kameleonske umješnosti. Duboko vjerujemo, samo za neko vrijeme.

Summary “Gender” versus “Sex”

– The starting point on the way to destruction of marriage and family In this paper, the author is discussing yet another destructive mechanism of obliteration of the existing and creating a new social order where there is no room for the traditional family. This is about the gender ideology advocating a society with no differences between the sexes, thereby annihilating the very anthropological basis of the family. Thereby attempted is separation of the biological sex as a natural condition on one hand, and the social and cultural role of sex (that could be referred to as “gender”) on the other hand, aimed to eradication of all the differences between the man and the woman, achieving a denaturalisation of the sexes. It suffices a volition, an individual’s wish to be what and when he or she wants to be, all this under the slogans of the right to cho

114) Više u: Schwarz, M., “Das Ziel ist der ‘neue Mensch’”, Junge Freiheit (Wochenzeitung für Debatte), 28. Februar 2010, https://jungefreiheit.de/debatte/interview/2010/das-ziel-ist-der-neue-mensch, (9. svibnja 2017.).

115) Peeters M.A., osnivačica je Instituta za međukulturalni dijalog (Institute for Intercultural Dialogue Dynamics) u Bruxellesu, predavačica je na papinskim sveučilištima Urnabiana i Kongote Papinskomu lateranskom sveučilištu.

116) Peeters M.A., Rodna revolucija (Vodič za razlučivanje), Verbum, Split, 2016., str. 102-103, 158.

ice, equality, non-discrimination. We are living in a time of an airy dressing of human wishes in the costume of human rights. The given condition and fixed quality of the “sex”, relative to the fluidity and variability of the “gender”, are loosing the battle. The international community has already confirmed its sensitivity about the disparity of human wishes. It is this very community that, in various ways, and especially through the documents of the United Nations, the Counsel of Europe and the European Union, as well as through the court practices, makes a powerful generator of such ideas, often through documents bearing reasonable and acceptable titles, but containing very well camouflaged essence. The purpose of the paper is to reveal and clarify the backgrounds, and to show the consequences of such subversive attempts aimed against the values of the traditional family and marriage. Family as the only guarantee of survivability of civilisation. Furthermore, the paper is to make a warning to national legal systems about the necessity of a higher level of seriousness and responsibility when accepting certain international community documents. Key words: sex and/or gender, family and marriage, United Nations, Council of Europe, European Union.

Dijana JAKOVAC-LOZIĆ, redovita profesorica u trajnom zvanju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu

Hrvatsko nebo