LGBTIQ sada napadaju i hrvatske knjižnice
Vrijeme:10 min, 23 sec
Hrvatsko knjižničarsko društvo (HKD) obratilo se priopćenjem vezanim uz nedavni prijedlog osnivanja Radne grupe za knjižnične usluge za LGBTIQ-korisnike. Prijedlog je u javnosti ocijenjen kao pokušaj prodora LGBTIQ-ideologije u hrvatske knjižnice, a temeljem rezultata glasovanja članova Stručnog odbora HKD-a (10 glasova za, 11 protiv, 6 suzdržanih) naposljetku je odbačen.
Vijest o spomenutom prijedlogu, popraćenu vjerodostojnim dokumentima HKD-a, prenijeli su nacionalna novinska agencija HINA i svi bitni mediji: Večernji list, Jutarnji list, Index.hr, Dnevnik.hr, Nacional.hr, Narod.hr, Direktno.hr, Dnevno.hr, 24 sata, Šibenski portal, Globus, HRT, Nova TV, RTL, NI HR, i dr. No u svojem se priopćenju HKD fokusirao na istup saborskoga zastupnika Hrvoja Zekanovića (Hrast), koji je objavom na Facebooku prvi usmjerio pozornost javnosti na taj pokušaj prodora političkoga aktivizma i ideološke propagande u jednu strukovnu udrugu u kulturi, ocijenivši ga kao istup protiv krovne nacionalne strukovne udruge s ciljem da „prikupi političke bodove”.
Relativno dugo priopćenje najvećim se dijelom sastoji od predstavljanja udruge, njezine povijesti, strukture, načina djelovanja itd., pri čemu se HKD opisuje kao „nepristran entitet”, koji „nikada nije zauzimao političke ili svjetonazorske stavove”, koji „nema ingerencije niti ovlasti svoje odluke nametati knjižnicama” itd. Priopćenje se zaključuje apoteozom HKD-a kao „nepristrane” strukovne udruge, predane razvoju plemenite struke knjižničarstva u Hrvatskoj.
Na najveći dio priopćenja HKD-a, onaj na tragu narodne usta moja hvalite me, ne treba trošiti riječi. No važno je ne samo skrenuti pozornost nego i demantirati dvije teze koje se provlače kroz priopćenje: navodnu nemoć HKD-a na knjižničarskoj sceni u Hrvatskoj („HKD nema ingerencije niti ovlasti svoje odluke nametati knjižnicama. HKD nije osnivač knjižnica niti zakonodavac”) te navodnu nepristranost HKD-a („nepristran entitet”, „nepristrana strukovna udruga”).
HKD je krovna nacionalna udruga čitave knjižničarske struke, koja usmjerava, potiče i odobrava njezin daljnji razvoj. Tri člana HKD-a (predsjednik, drugi potpredsjednik – koji je ujedno i predsjednik Zagrebačkog knjižničarskog društva – te predsjednik Stručnog odbora) članovi su sedmeročlanog Hrvatskog knjižničnog vijeća, najviše rangiranog tijela nadležnog za knjižničarsku struku, koje djeluje pri Ministarstvu kulture RH, koje predlaže i potiče donošenje mjera i propisa u području knjižničarstva, odobrava knjižnične programe, odobrava nabavu građe, dodjeljuje sredstva, odlučuje o dodjeli i promovira u stručna (viša) knjižničarska zvanja i dr. Zakoni, standardi, pravilnici kojima se regulira knjižničarska djelatnost ne mogu se donijeti mimo suglasnosti predstavnika HKD-a u Hrvatskom knjižničnom vijeću. Uz to, Glavni odbor HKD-a, koji je upravno tijelo udruge, sastoji se od predsjednika regionalnih knjižničarskih društava, što osigurava distribucija i diseminacija relevantnih informacija i odluka.
Govoreći o nepristranosti i o tome da HKD „nikada nije zauzimao političke ili svjetonazorske stavove”, prijedlog za osnivanje Radne grupe za knjižnične usluge za LGBTIQ-korisnike proizlazi iz zaključaka Okrugloga stola Nesigurne intervencije: LGBTIQ-korisnici u narodnim knjižnicama, koji je sastavni dio istoimenog projekta, a koji se sastojao od više različitih knjižničarskih, znanstveno-istraživačkih, umjetničkih i galerijskih aktivnosti (fokus grupa, znanstveno istraživanje, umjetničko djelovanje, izložba, okrugli stol). Nositelj projekta bila je Galerija Prozori (Knjižnica S. S. Kranjčevića – Knjižnice grada Zagreba), a suradnici na projektu bili su Udruga Domino, Centar za ženske studije, i Katedra za bibliotekarstvo Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Projekt je dobio potporu Ministarstva kulture RH 2016. godine. Za godinu 2017. sredstva su zatražena, ali ih Ministarstvo kulture RH nije odobrilo. Cilj je projekta bio uključivanje LGBTIQ-osoba i problematike u programe, usluge, i fondove narodnih knjižnica, kao i njihovo uvođenje u fokus knjižničarske struke.
Premda se HKD u priopćenju zaklinje u nepristranost, zaključci Okruglog stola Nesigurne intervencije: LGBTIQ-korisnici u narodnim knjižnicama svjedoče suprotno, jer traže upravo nešto posve oprečno nepristranosti: da se fokus interesa knjižničarske zajednice s pojedinačnog korisnika preusmjeri na partikularnu skupinu, i to onu koja ne vjeruje u „mit o neutralnosti knjižničarstva i knjižničarske profesije” te smatra da je taj „mit” potrebno „dekonstruirati”, a poslanje knjižnice redefinirati. Problematičnom se shvaća i „heteronormativnost” knjižničarstva u Hrvatskoj, te se čitavim projektom ona nastoji preispitati i „dekonstruirati”, preusmjeravajući knjižničarstvo u pravcu „kritičke” i „aktivističke” djelatnosti, kojoj se kao jasan zadatak zadaje „senzibilizacija javnosti i popularizacije queer-kulture”, i to „aktivnim uvođenjem teme LGBTIQ-osoba i narodnih knjižnica u fokus knjižničarstva u Hrvatskoj” u sklopu povećavanja javne svijesti o problemima seksualnih manjina. U Prijedlogu za osnivanje Radne grupe za knjižnične usluge za LGBTIQ-korisnike u planu rada i kao ciljevi Radne grupe navode se „educiranje djelatnika knjižnica” i izrada „smjernica za izgradnju i razvoj zbirki koje mogu zadovoljiti potrebe LGBTIQ-osoba”, te „sastavljanje bibliografije koja obuhvaća djela koja afirmativno govore o LGBTIQ-tematici”. (Usput rečeno, afirmativnost nije kriterij pri sastavljanju bilo kakve bibliografije.)
Zamisli srodne zaključcima Okrugloga stola Nesigurne intervencije: LGBTIQ-korisnici u narodnim knjižnicama jedna je od inicijatora, ujedno i osnivačica alternativne knjižnice LezBib, artikulirala još 2015. godine u jednoj drugoj prilici, govoreći o alternativnim knjižnicama: „Hrvatska zaslužuje više lezbijsko-feminističkih knjižnica ili više lezbijsko-feminističkih zbirki u knjižnicama. Trebalo bi ili napraviti suradnju s KGZ-om i okupiti sve knjige LGBT/lezbijsko-feminističke tematike na jednom/dva mjesta u knjižnicama KGZ-a, ili zatražiti od Grada Zagreba prostor i financije za jedinstvenu knjižnicu, u slučaju kad bi sve feminističke organizacije i ’Kontra‘ htjele spojiti svoje fondove. Knjige ali i sve ostale materijale o lezbijskoj povijesti i umjetnosti mogu se naći u različitim knjižnicama, poput KGZ-a, NSK-a ili knjižnice FFZG-a, ali one tamo nisu okupljene u posebnu zbirku”
Glavna je metoda znanstvenog istraživanja bila anketa, provedena ispunjavanjem upitnika na webu http://limesurvey.srce.hr/81328/lane-hr (sada: „Žao nam je, ali nemate prava za tu radnju. Kontakt osoba za eventualna vaša pitanja je Aleksandra Pikić, apikic@ffzg.hr), a cirkulirala je putem društvenih mreža (Facebook), web-stranica HKD-a („Novosti HKD-a”) i e-biltena „Jako”. Anketu je ispunio 281 ispitanik. Pristup upitniku više nije moguć, a kontakt osoba za eventualna pitanja jedna je od istraživačica Aleksandra Pikić. Anketom se htjelo ispitati na koje načine LGBTIQ-osobe zadovoljavaju svoje informacijske potrebe; koja je njihova procjena uspješnosti narodnih knjižnica u ostvarenju poslanja u odnosu na LGBTIQ-osobe; koji su njihovi stavovi prema brojnosti, aktualnosti i organizaciji knjižnične građe (one koja je afirmativna, te one u kojoj se homo/bi/transseksualnost tumači kao poremećaj ili nešto manje vrijedno) i dr.
Premda rezultati znanstvenog istraživanja još nisu objavljeni, a najavljeno je da će to biti tijekom 2018. godine, te premda se o njemu saznaje samo posredno, putem članaka i izlaganja o projektu u više prilika i u više različitih sredina (Koprivnica, Zagreb, Pula, Split, Sisak), metodološki gledano provedenom istraživanju moguće je naći veći broj zamjerki čak i na neviđeno, počevši od odabira metode, veličine i odabira uzorka, zatim u postavljanju hipoteze, izostanka bilo kakve kontekstualizacije u interpretaciji rezultata i naposljetku u izvođenju zaključaka, što sve dovodi u pitanje proklamirani znanstveni karakter istraživanja i cjelokupnog rada, na kojemu se u čitavom projektu inzistira jer projektu i zahtjevima koji se na njemu temelje daje znanstveno pokriće.
Glede uzorka, u prikazima istraživanja navodi se da je uzorak prigodan, što u znanstvenoj metodologiji znači da su ispitanici bili oni koji su istraživačicama bili dostupni, pri ruci, i voljni se odazvati. Prigodnim uzorkom mogu se prikupiti zanimljivi podaci ali se, čak i u slučajevima kad je iznimno velik, na temelju tako dobivenih podataka u znanstvenom istraživanju ne mogu izvoditi valjani zaključci o osnovnom skupu. K tomu, u ovom je slučaju dobiveni prigodni uzorak ispitanika impresivno malen i čini ga sveukupno 281 ispitanik (0,006557 % populacije RH).
U prilog istraživanju netko može reći da je uzorak malen zato što LGBTIQ-populacija u Hrvatskoj malena (i manjinska), i da ta populacija treba imati vrlo poseban tretman upravo zato što je tako malobrojna, manjinska, ranjiva i nevidljiva. Ipak, zanimljivo je da u ovoj prilici nejasan sastav uzorka i njegova upitna veličina nisu dovoljan razlog da se dovede u pitanje relevantnost i valjano zaključivanje na kojemu se dalje temelji zahtjev za provođenjem zacrtanih mjera. Kako bi se izrečeno zorno predstavilo, korisno je staviti u odnos 281 ispunjenih upitnika (0,006557 % stanovništva RH) s npr. 368.000 prikupljenih potpisa građana s biračkim pravom (njih sveukupno 9,1 %), kada je Ustavni sud 2014. godine ocijenio da to nije dovoljno da se raspiše referendum o izmjeni izbornog zakona, jer po ocjeni suda nije dosegnut zakonom propisan omjer koji jamči da se iskazana volja građana može smatrati relevantnom. U tom kontekstu može se reći da HKD nema definirane pragove za stupanje u akciju, pa predstavlja pogodnu platformu za promicanje određenih politika koje se temelje gotovo u potpunosti na lobiranju i zagovaranju ne samo manjinskih nego i partikulamih interesa, jer, kao što primjer pokazuje, upravo na podacima dobivenim od nano uzorka izvode se dalekosežni zaključci o narodnim knjižnicama, koje „nisu prepoznate kao izvori informacija vezano uz LGBTIQ-identitete” jer su se kao izvor informacija vezanih uz seksualni identitet „našle tek na 4. mjestu, iza interneta, prijatelja i LGBTIQ-udruga”.
Zanimljivo bi bilo znati koliko točno LGBTIQ-osoba u Hrvatskoj uopće živi te to staviti u kontekst reprezentativnosti uzorka od 281 ispitanika, no sve to tek pod uvjetom da svih 281 ispitanika doista pripada skupini osoba LGBTIQ-identiteta. Ako je pak ispunjavanje upitnika bilo otvoreno svakomu, bez obzira na seksualni identitet ispitanika, bilo bi zanimljivo znati kojom su metodom istraživači utvrđivali taj identitet pojedinog ispitanika (njegovim deklariranjem, samoidentificiranjem ili na koji drugi način) kako bi razvrstali odgovore. Ukoliko nije bilo razvrstavanja ispitanika po kriteriju seksualnog identiteta, ostaje nejasno čija se percepcija narodnih knjižnica u uopće istraživala.
Glede zaključka o tomu kako narodne knjižnice nisu prepoznate kao izvor informacija za LGBTIQ-identitete, ostaje nejasno je li u Hrvatskoj provedeno kakvo relevantno istraživanje jesu li i u kojoj mjeri narodne knjižnice u cisseksualnoj populaciji prepoznate kao izvori informacija vezanih uz vlastiti seksualni identitet – posebice u odnosu na internet, prijatelje, neformalne i formalne društvene krugove u kojima se pojedinac kreće. Naime, i cisseksualne osobe zacijelo će stanovit dio svojih informacijskih potreba vezano uz vlastiti seksualni identitet zadovoljavati putem interneta, mas-medija, preko prijatelja i formalnih i neformalnih krugova ljudi u kojima se kreću prije negoli u narodnim knjižnicama. Stoga je nejasno u čemu je zapravo specifičnost LGBTIQ-osoba kao korisnika i potencijalnih korisnika narodnih knjižnica u odnosu na ostatak populacije.
Govoreći o ovoj temi uputno je istaknuti da u Hrvatskoj djeluje niz alternativnih knjižnica. Alternativne knjižnice jesu knjižnice različitih udruga civilnog društva koje se bave temama novih društvenih pokreta i njihovih politika (feminizam, LGBTIQ, ljudska prava…). Njihove su odlike izrazit aktivistički karakter, politiziranost, partikularizam. Za razliku od knjižnica vjerskih i nacionalnih zajednica i/ili manjina, kojima je osnovna zadaća čuvanje kulturnog, religijskog, nacionalnog i dr. nasljeđa, tj. „konzerviranje” ideja i misli, alternativne knjižnice naglasak stavljaju na progresivnu diseminaciju ideja novih društvenih pokreta i njihovih politika. Neke alternativne knjižnice u Hrvatskoj koje se bave LGBTIQ-tematikom jesu LezĐib (knjižnica i arhiv lezbijske grupe „Kontra”) u Zagrebu, Ženska knjižnica i čitaonica „Domine” u Splitu, Knjižnica centra za ženske studije u Zagrebu i dr.
S obzirom na poslanje alternativnih knjižnica, očito je da velik dio svojih specifičnih informacijskih potreba vezanih uz svoj seksualni identitet, LGBTIQ-osobe mogu zadovoljiti u njima, što dakako znaju i predlagači osnivanja Radne grupe za knjižnične usluge za LGBTIQ-korisnike, ali njihov cilj nije uputiti LGBTIQ-korisnike na te alternativne knjižnice, niti je cilj upoznati širu javnost s postojanjem i djelovanjem alternativnih knjižnica. Sudionike projekta i autore istraživanja, kako sami izričito kažu, zanima „angažman na poboljšanju prava LGBTIQ-populacije” ,,u knjižnicama koje su dio knjižničnog sustava Republike Hrvatske, posebice onih narodnih, namijenjenih svima, koje se financiraju javnim sredstvima, dakle sredstvima koja porezom i prirezom uplaćuju svi građani Republike Hrvatske uključujući LGBTIQ-osobe”.
Dakle, cilj je povezati narodne knjižnice s alternativnim knjižnicama i umjetničkim praksama, čime bi narodne knjižnice postale „hibridne kulturne institucije”. Povezivanjem narodnih knjižnica s alternativnim knjižnicama narodne se knjižnice alternativiziraju, stavljajući ,,u fokus” knjižničarskog interesa aktivističku, partikularističku i izrazito politiziranu, polarizirajuću i antagonizirajuću LGBTIQ-tematiku i upuštajući se u propagandističko djelovanje narodnih knjižnica u smislu „senzibilizacije javnosti” i „popularizacije queer kulture” i subverzije vrijednosti većinskih društvenih skupina. Istodobno, alternativne bi se knjižnice time institucionalizirale i konvencionalizirale, dobivajući sigurno financiranje iz javnih sredstava, mainstream korisnike, neusporedivo šire područje djelovanja i platformu za širenje svojih političkih ideja. Stoga je izrazit ideološki, nipošto neutralan ni nepristran diskurs svih dostupnih dokumenata vezanih uz projekt Nesigurne intervencije: LGBTIQ-korisnici u narodnim knjižnicama adekvatan izričaj onoga što predlagači izrijekom traže, a to je redefiniranje poslanja narodnih knjižnica i knjižničarstva i „dekonstruiranje mita” o neutralnosti, objektivnosti i nepristranosti knjižnica i knjižničara.
Uredništvo Hrvatsko nebo
