Zoran Čapalija – Čaplja: PISMO BIVŠEM „BRATU“

PISMO BIVŠEM „BRATU“

Brakjo Vlajko!

Evo prođe stotinu godina otkad ste ti i tvoji preci doselili u moj dom, a od tada se baš ništa nije promijenilo. Jednako tako kako se tvoj i moj pradjed nisu slagali, pa onda tvoj i moj djed, a isto i naši očevi, tako se ni ti i ja danas ne možemo složiti. Tvoji roditelji su me uporno uvjeravali kako smo mi braća no ja sam znao kako je to nemoguće jer smo svaki imali svoje roditelje. Kad bi se ja tome usprotivio otac me molio da šutim kako ne bi došlo do svađe. Uvijek ste bili protivni svemu što kažemo ili učinimo. Moji su mislili kako će se s vremenom kultivirati taj vaš šumski gen i kako ćete nas početi poštivati jer živite u kod nas. Na sreću ja sam već kao mali shvatio kako je to nemoguće. Učinili smo sve kako bi vi bili zadovoljni u našem domu, a vi ste uvijek htjeli nešto novo, niste znali što, ali ste to htjeli odmah. Čak smo i svoj dom počeli uređivati po vašim željama no ni to nije bilo dovoljno.

Sjeti se naših igara kad smo bili mali. Najdraže igre bile su ti one u kojima se puca i ubija.. To je vjerojatno bilo zato što ti je otac uvijek kupovao samo pištolje i puške. Za razliku od tebe ja sam dobio violinu i mnogo knjiga. Dok sam ja svirao ili čitao ti si jurio po našem domu i igrao se rata. Ako bi se slučajno i ja igrao rata, jer moji roditelji to nisu odobravali, onda sam ja po nekoj tvojoj logici uvijek morao biti ustaša a ti partizan. Pucao bi po meni kao mahnit i vikao mi kojekakve vrlo ružne uvrede.
Uvijek si imitirao svog oca, oblačio njegov kožni kaput i čizme , a za pojas i stavljao njegov pištolj. Ako se dobro sjećam bio je to Makarov. Kao što je tvoj tata vezao mog tatu i nekuda ga odvodio, tako si i ti vezao mene, uguravao me u mračnu smočnicu i glumio kako me nešto ispituješ opalivši mi pritom pokoji šamar. To bi mi toliko rasrdilo da bih te istukao, a ti si odmah trčao tužiti me svom i mom ocu. Radi mira u kući otac me kažnjavao no potajice mi je govorio: „Hajde sine šuti, znaš kakvi su. To će kratko trajati.“ Kad smo se igrali kauboja i indijanaca, ja sam uvijek morao biti indijanac i po sto puta padati mrtav kako bi ti bio sretan i zadovoljan.

Što je vrijeme sve više odmicalo sve više smo se udaljavali makar meni to nije bila namjera. Ja bi nedjeljom s roditeljima odlazio na svetu misu, a ti bi za nama vikao kako Boga nema, ponavljajući to u beskraj. Iako su nas naši svećenici poučavali ljubavi prema svim živim bićima i opraštanju vi ste ih uvijek vrijeđali i nazivali zločincima. Najviše vas je smetalo to što nas oni uče ljubavi prema našem domu i čuvanju naše kulture i tradicijskih vrijednosti. Mi to nismo smjeli, a vi ni za sto godina ni u snu ne bi rekli kaj ili mama. Rastezali bi onu vašu čuvenu rečenicu: “Šta je bre, a majku bi zvali keva“. Uvijek sam se stidio slušajući silne psovke kojima ste okaljali moj dom. Pitao sam se kakav je to mozak koji može smisliti takve gadosti. Još više me čudilo to što ste ti i tvoj otac ovdje rođeni i školovani, a tako se primitivno ponašate. Da ne spominjem stravičnu glazbu koju ste slušali, poput one „Igrajte deco Žikino kolo, ljubi vas Žika u dupe golo“. A tek ta vaša kola. Plesali bi od jutra do sutra vrteći se tamo amo i jurišali u krug kao da vam je dio mozga oduzet.

Dan za danom bili ste sve bahatiji. Oteo si mi daljinski upravljač i više nisam mogao gledati ni slušati ono što želim. No to i nije bilo tako važno jer su vaši zaposjeli TV tako da više i nije bilo naših emisija. Toliko ste se razbahatili da ste počeli upravljati našim domom. Mi smo morali samo slušati i raditi kako bi mogli sve to platili. Kad smo odlučili reći vam dosta, oni iz vašeg doma su vas poticali na pobunu. Ti si ih brajko Vlajko poslušao i zabarikadirao se u sobu. Dok sam te pokušavao odgovoriti od te gluposti pucao si na mene. Lako ti je bilo pucati po meni dok sam ja bio goloruk, a kad sam došao do puške pokazao si koliko si hrabar. Iako sam bio puno slabije naoružan uspio sam te pobijediti i prisiliti na predaju. Kako su samo zveckali opančići dok ste bili u bežaniji. Koliko ste bili naoružani pobijedili bi nas da ste samo pročitali knjigu „Družina sinjeg galeba“.

Opet, po ne znam koji put, ja sam ti oprostio, upravo onako kako mi je nalagala moja vjera koju si ti mrzio do krajnjih granica. Obnovio sam tvoju sobu i primio te natrag kao da ništa nije bilo. Nažalost nije bilo dovoljno novca kako bi obnovio i sobe svoje djece. Iako sam ti oprostio ti me optužuješ za naš sukob, a ja sam samo branio svoj dom. Kao što si uvijek bio sklon laži tako i sada imaš svoju „istinu“ o našem sukobu. Da si kojim slučajem pobijedio ti bi odmah moj dom pretvorio u „otađbinu“ i ostvario svoj „vekovni“ san. Kad te malo bolje pogledam u oči vidim kako u tebi i dalje živi taj tvoj suludi san.

Od kako si se vratio stalno ideš kod susjeda i ogovaraš me. Ja ti plaćam put i dajem novac koji koristiš kako bi me što gorje oblatio. Najviše trčiš k onima koji su te nagovorili da me napadneš. Oni ti i dalje pune glavu s glupostima. Prije par dana došao si mi sa suludom idejom kako bi ti ja morao dopustiti da iz mog doma izdvojiš sobu koju sam ti dao da u njoj živiš. Želiš mi nametnuti svoj jezik i pismo iako znaš da to neće ići. Dao sam ti slobode kakve ti meni ni u bunilu ne bi dao da živim u tvom domu. Ni to ti nije dosta. Opet bi htio upravljati svakim kutkom moga doma. A što ako ti ja to ne dopustim? Hoćeš li me opet napasti?

E pa brajko Vlajko to nebu išlo. U našoj hiži gazde možemo biti samo mi, u noj će se govoriti kako mi govorimo i pisati onako kako mi pišemo. Oni kojima to ne odgovara mogu iskoristiti slobodu kretanja i otići tamo gdje će im biti bolje. Znaš kako kaže ona poslovica: „Uzmi ili ostavi“. Mislim kako bi ti bilo pametnije da me prestaneš izazivati i počneš živjeti normalno. Zar si zaboravio kakav sam kad me se naljuti? No znaj, unatoč tvom ponašanju ja te ni najmanje ne mrzim. To mi brani moja vjera i etika. I dalje tebi i tvojima želim sve najbolje. Ako ipak odeš neka te čuva dragi Bog i pokuša ti prosvijetliti pamet. Znam i sam da je to i za Njega gotovo nemoguća misija.

I molim te, ne govori drugima kako smo mi u stvari braća i kako imamo zajednički jezik. Znaš i sam kao je to laž. Moj materinji jezik nikada nije bio i neće biti isti kao i jezik tvoje keve, Jednako tako braća nikada nismo bili i nećemo biti.

Tvoj bivši pobratim Ante.

Zoran Čapalija – Čaplja/Hrvatsko nebo