Vesna Ujević SVEĆENIK – DRUGI KRIST, SLIKA BOŽJEG OČINSTVA

Jednom zgodom primijetih u crkvenom parku, meni nepoznatog, postarijeg svećenika. Lice mu je bilo istovremeno markantno i blago. Polako je šetao parkom i sabrano molio krunicu. Preplavili su me osjećaji povjerenja, sigurnosti i spokoja. Duboko me se dojmila ta slika pa sam se i kasnije često, u mislima,  vraćala na nju.

Nedavno, na Svetoj Misi, kod pretvorbe i podizanja, gledajući svećenika, pomislih, on je sada slika Boga Oca, on je Njegov vidljivi znak, ako Euharistiju promišljam u svjetlu otajstva Utjelovljenja, Izišao sam od Oca i došao na svijet… (Iv 16,28a). Ovo je trenutak kad Isus izlazi od Oca, izlazi iz ruku svećenika za mene.  Kao što na riječ anđela sila Duha Svetog osjenjuje Mariju, ta ista sila, na riječ svećenika, po njegovim rukama osjenjuje prinesene darove. Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; (Iv 6,32), Pretvorba je trenutak kada u svećeniku „vidim“ –  slutim Oca koji mi daje kruh s neba, kruh života. Kao što u otajstvu Utjelovljenja sudjeluje čitavo Trojstvo, tako i u pretvorbi. Kod Utjelovljenja je anđeo Gabriel  Očev poslanik (zastupnik), a kod pretvorbe to je svećenik.

Zadivljuje me , višeznačnost, višedimenzionalnost otajstava naše vjere. Možda postoji  neka riječ koja bi to bolje predočila, nekakva usporedba. Možda usporedba sa slikama kubista, koji prelamanjem linija i prožimanjem ploha, nastoje predočiti predmet istovremeno viđen iz različitih očišta. Taj isti „kubizam Božje promisli“ postoji i u otajstvenom daru svećeništva, mogućnost da jedno otajstvo promišljamo iz više različitih aspekata.

U  svijetu vlada kult mladosti. Svaka asocijacija na starost vješto se izbjegava. Nešto od toga  se uvuklo i u Crkvu. Riječ  OTAC  kao da u sebi nosi nepoželjnu klicu starenja, pa upravo zbog toga gubi na vrijednosti i nije baš poželjna. Mudrost, koju donose godine, više nije na cijeni. Nekoć su mudrost i starost išli ruku pod ruku i pobuđivali poštovanje. Bilo je najnormalnije iz poštovanja svećenika zvati – oče. Otac je  onaj tko je stariji. U ovom slučaju, ne stariji po godinama, nego onaj tko je stariji po zvanju, onaj koji poučava, koji je mudar. Odatle i predodžba o Bogu Ocu pa ga na slikama umjetnika viđamo kao starca duge sijede kose i brade. Tko od nas tako ne zamišlja mudraca?

Danas su ljudi, očito, „dovoljno pametni“ pa ne trebaju mudrih učitelja te se otac kao takav sve više zanemaruje. I sami svećenici, želeći sačuvati korak s vremenom, ne preferiraju ulogu oca, naglašava se svećenik kao onaj koji predstavlja Krista. Krist je slika mladosti, slika brata, a to više odgovara duhu vremena. Naše krive predodžbe o Bogu Ocu i Bogu Sinu toliko su jake da zaboravljamo istinu, Bog je duh i nema godina, i Otac i Sin jednako su mladi ili jednako stari. Malo ću se vratiti kubizmu. Kao što slikar, koji pripada ovom pravcu, nastoji trodimenzionalnu prostornu tvorevinu predočiti na dvodimenzionalnoj plohi, tako bi trebali postupati i mi motreći duhovne stvarnosti. Unatoč ograničenostima kojima podliježemo, tek sagledavanjem svih dimenzija kadri smo predočiti sebi otajstvenu sliku određene duhovne stvarnosti. Tako  svećenik koji nam predstavlja Oca, predstavlja i Krista i poput njega   je  vjenčan za Crkvu, istovremeno je i sin te iste Crkve. Osim toga uloga svećenika kao drugog Krista podrazumijeva i  stalno „rađanje Crkve , nove Eve, iz boka novog Adama“ . Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva; riječju Boga koji živi i ostaje. (1Pt 1,23). Svećenikova  je zadaća, da nas stalno rađa riječju Boga, jer je njemu, na poseban način, pridržano tumačenje Riječ u skladu s naukom Crkve, te se i tu očituje njegova roditeljska uloga. Kako bi se međuodnos svećenik – vjernik razvijao prema punini obje strane bi trebale uzeti u obzir sve nabrojene uloge. Roditelj, supružnik, brat… možda ovi pojednostavljeni izrazi nekako odskaču, ali to je terminologija Svetog pisma. Na razmišljanje o temi ponukao me osjećaj da se stavljanjem naglaska na svećenika kao onog koji u vjerskom životu predstavlja Krista, nekako zanemarila slika Oca. Zanemarila se  ljepota Božjeg očinstva koju bi nam svećenik trebao posredovati. Upravo to posredovanje mi se dogodilo dok sam  gledala svećenika spomenutog u uvodu

Dok smo djeca, svima nam je potreban otac. Otac koji je veći od nas, snažniji. Otac koji nas štiti u nevolji, na kojeg se možemo osloniti, na kojeg možemo računati. Onaj kojemu dajemo svoje povjerenje. Onaj koji nam pruža osjećaj sigurnosti. Tijekom odrastanja, svijest o tome pomalo blijedi jer dolaze neka nova iskustva koja ne brišu, samo potiskuju, stara. Iako zaraženi kultom mladosti, opterećeni mnogim simptomima te zaraze, uvijek ostajemo djeca Božja. Dijete  treba  oca  i onda kada ga negira. Ako je Isusu  potreban Otac u svakom trenutku  zemaljskog života, kako ne bi bio potreban meni. Isus kaže; Otac je veći od mene, ovako molite; Oče… Abba… , Oče u ruke tvoje predajem duh svoj.

Čovjek je uvijek u napasnoj potrebi za bogom kojega može vidjeti, dodirnuti, čuti, materijalizirati. U  ljudskoj slaboći i meni često treba vidljiva slika – znak nevidljivog Oca kako bih lakše isplivala iz svojih nespokoja. Prepoznajem sigurnu luku Očeve ljubavi u liku svećenika. Uostalom, jedan od bitnih zadataka Isusova poslanja je taj da nam priopći Oca.  Kad Filip traži da im pokaže Oca, Isus mu s „čuđenjem“ uzvraća: Filipe toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: Pokaži nam Oca. Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? (Iv 14,9-10); Ja i Otac jedno smo. (Iv 10,30) ;  Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla. (Iv 12,44-45). Dakle, ako svećenik predstavlja Sina, poslanje mu je da nam priopći Oca. Ako je svećenik slika Sina, onda je i slika Oca, jer Otac i Sin , jedno su.

Isus se vraća Ocu,  i svakog čovjeka želi vratiti Ocu. Ako čeznem za Ocem i tražim njegovu sliku u svećeniku, to nije stoga što ja to hoću. Dijete u opasnosti doziva osobu koja mu može pomoći –  tatu. Duh me uči da mogu zvati Abba, Svemogućeg Boga. On me doziva i privlači konopcima ljubavi i „tjera“ me da ga tražim. Mnogi znaju priču o ocu koji zove sina da skoči kroz prozor zapaljene kuće. Iako nije vidio oca jer su ga zaklanjali oblaci dima, sin je skočio, a otac ga uhvatio i spasio.  Tako je i svećenik oblak koji zaklanja Oca.

Kad Isus govori o Božjem milosrđu nudi nam sliku oca  punog nježnosti, oca koji širi ruke prema sinu. Stoga je za mene ispovijed najprije bacanje u zagrljaj Očev. Bio svećenik mlad ili star, svejedno, kad u najjadnijim stanjima  izgovorim: „Blagoslovite me oče duhovni…“, s naglaskom na, oče, već mi je puno lakše.

Slika Boga Oca koja se ostvaruje u svećeniku kroz sakramente  Euharistije i ispovijedi, ide zajedno s darom Svetog reda . Sa slikom Božjeg očinstva, posve je drugačije. Usporedimo to sa zemaljskim očinstvom. Jedna je stvar postati nečiji biološki otac, a posve drugo, ostvariti se kao otac. Ili jedno je krštenjem postati kršćanin, a drugo je, ostvariti se kao kršćanin. Postati i biti. Biti prepoznatljiva slika Božjeg očinstva plod je rada(molitve) i rasta. Tu nastaje jedna od velikih razlika između onih koji odrađuju svoje svećeništvo i onih koji ga žive. Isus kaže da se dolazi Ocu samo po njemu, isto tako da bi netko postao slika Božjeg očinstva, mora najprije biti slika Sina, jer kao što po njemu čovjek dolazi Ocu, po njemu i Otac dolazi čovjeku.   Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se NASTANITI. (Iv14,23)

„Obući“ se u Krista podrazumijeva trajnu i ustrajnu borbu s grijesima , slabostima, manama,  to je poziv svima, ali biti onaj kroz kojeg se očituje Otac, iziskuje još više odricanja . Sad kad bih trebala nabrojati o kojim se sve odricanjima radi uviđam , uzimajući u obzir neizmjernu Božju kreativnost koja obiluje neočekivanim rješenjima, da je ovoj temi potrebno pristupiti puno studioznije. Ipak, ima jedno odricanje zajedničko mnogima. Svaki svećenik zavjetom čistoće odriče se biološkog očinstva. Međutim mnogi, iako se pridržavaju zavjeta, zadrže neku vrstu žalobnosti zbog tog odricanja. Viši nivo odricanja, podrazumijeva odricanje od žaljenja jer je ono zapreka ostvarenju duhovnog očinstva. Kada se zapreka otkloni Bog ne daje nekoliko djece, daje ih tisuće, a s njima,  tisuću  puta veću radost.

Kad molim,  Oče naš… , ne obraćam se nekakvom dalekom, strogom, apstraktnom, gluhom Ocu, nego svom Ocu koji me čuje, uvažava i koji mi je blizu, a jedno od bitnih očitovanja Očeve blizine je kroz svećenika . Percepcija toga očinstva ovisi o  tri elementa:

a) slika koju imamo o Bogu;

b) iskustvo biološkog oca;

c) idealna slika oca.

Za sebe mogu reći da sam veći dio života bila „žrtva“ krive predodžbe o Bogu Ocu, kao strogom sucu, čiji je jedini posao, snimati i kažnjavati grijehe. Što se tiče ostala dva faktora, moj stvarni otac bio je i moj idealni otac. Smrt zemaljskog oca, uz još neke događaje, pomogla mi je u promjeni krive predodžbe o Bogu Ocu. Čežnja za ocem, dovela me do Oca .

Poznajem više „očinskih“ svećenika ali navesti ću samo tri primjera.

1. Doputovala sam na  vjerski skup, polažući velike nade u razgovor s jednim svećenikom. Velika očekivanja, završila su velikim razočaranjem. Došao kraj dana, a ja sam još osjećala olovnu težinu na srcu. Dok sam sjedila s prijateljicom i razgovarala, k nama je sjeo, nepoznati nam svećenik i uključio se u razgovor. U razgovoru, sam ispričala jedno svoje duhovno iskustvo. On je bez prekidanja i upadica  saslušao priču, kao da je nešto najvažnije na svijetu i na kraju samo rekao, otprilike: „Hvala  na tako divnom svjedočanstvu“.  Naredna dva dana, gledala sam, kako se s istom smirenošću i blagošću, od jutra do večeri, razdaje ljudima u potrebi. Zadnje večeri izišao je vidno iscrpljen iz sobe u koju su mu ljudi dolazili na razgovor. Unatoč umornosti tijela, blagost njegovih očiju bila je puna snage. Jedna žena s djetetom pristupila mu je moleći za razgovor.  Bez  oklijevanja poveo ih je prema vratima sobe. Taj svećenik me  stvarno slušao, a samo otac sa zanimanjem sluša trabunjanja svoje djece.

2. Drugom zgodom bila sam sva izmučena dvojbama, vezanim za zvanje. Na pokorničkom slavlju nekako sam uspjela „uloviti“ ispovijed kod biskupa. Rekla sam grijehe, i mislim, sad će pokora i gotovo. Međutim, on mi je počeo postavljati pitanja, a ja nemam pojma zašto ga sve to zanima. O svojim trenutačnim dvojbama nisam ni zucnula. Na kraju kaže on meni:“Poznajem  jednu djevojku koja živi  s obitelji, pomaže u župi i tako je sretna.“ Bila sam zaprepaštena, kao da mi je čitao misli.

3. Usred nedoumica, kušnji ili košmara, utorkom sam se trudila što prije krenuti kući slušati emisiju „Gospodine nauči nas vjerovati“ i evo mi očinskog savjeta.

Svima je zajedničko to, da su im moja unutarnja zbrkana duševna stanja bila potpuno nepoznata, a u susretu s njima, živ osjećaj da me podiže ruka Očeva i trenutačni povratak nade, radosti , optimizma i samopoštovanja.

Ima jedno iskustvo Oca koje dijeli većina katolika, jedan otac kojeg je poznavao čitav svijet,  Ivan Pavao II. Ima li uopće potrebe, opisivati, koliko je Božje očinstvo što je isijavalo iz njega, plijenilo srca.

Otac je izvor, svako srce čezne za izvorom i traži ga. Iz toga razloga svi volimo očinske svećenike jer nam se kroz njih izvor čini bližim. Da bismo imali ovakve svećenike, da bi imali svećenike uopće, moramo zauzetije živjeti kršćanstvo i zauzetije moliti za zvanja, evanđeoski ljubiti svećenike, čak i kada nisu onakvi kakvi mislimo da bi trebali biti (tada još i više). Da bi jednom imali „očeve“, najprije moramo moliti za „sinove“ žarkom ljubavlju majke. Ljubavlju  velikodušnom, dobrostivom, ljubavlju koja  ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje istini, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Svećeništvo je veliki dar. Kroz dar svećeništva nebeske stvarnosti silaze na zemlju. Uz ovaj dar idu i velike odgovornosti. Nikada ne smijemo zaboraviti činjenicu da je svećenik najprije čovjek sa svim slabostima i ograničenjima i s jednom razlikom – on nosi veći teret. Naša je dužnost  biti mu Šimun Cirenac u nošenju tereta, biti Veronika. Obitelj u kojoj se svi članovi međusobno podupiru napreduje, a i svaki pojedinac unutar obitelji. Obitelj u kojoj se ignoriraju ili sukobljavaju, nazaduje, tako i pojedinci koji čine takvu obitelj.  Crkva je obitelj.   Nama, vjernicima je potrebna potpora svećenika, tako je i njima potrebna naša potpora. Ne postoji kalup u kojem se štancaju gotovi, savršeni svećenici. Bez vjernika zrele i odrasle vjere nema ni zrelih svećenika. Potrebni smo jedni drugima. Tek uzajamnim pomaganjem možemo  napredovati i izvršiti svoje poslanje u Crkvi i u svijetu.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo