Što je to „zapadni Balkan“

O tome da je „zapadni Balkan“ iz geografske perspektive besmislen pojam i da se zapravo radi o gepolitičkom projektu koji u novim okolnostima želi (re)integrirati prostor bivše Jugoslavije bilo je na ovim stranicama govora već mnogo puta. Nakon što je Hrvatska ušla u Europsku uniju, akteri geopolitičkih eksperimenata Hrvatsku ponekad i dalje pozicioniraju u prostor „zapadnog Balkana“, što samo svjedoči da u nekim geopolitičkim kuhinjama ideja jugoslavenstva i kreiranja balkanskih asocijacija i dalje živi.

Govoreći o geografskim, tj. znanstvenim aspektima zapadnobalkanske pripovijesti, vrijedi spomenuti da je u novome broju „Magazina Prilika“ koji izdaje „Glas Koncila“, objavljen izvrstan razgovor s prof. dr. sc. Mirelom Altić, svjetski poznatom kartografkinjom. U razgovoru profesorica Altić sa znanstvenog je stajališta analizirala spor Hrvatske i Slovenije i potvrdila da na temelju povijesnih karata slovenski zahtjev nema povijesnu i pravnu osnoviu

U razgovoru Altić se osvrnula i na pojam „zapadni Balkan“ o kojemu je izjavila:

„Pojam ‘zapadni Balkan’ politički je pojam bez povijesnoga i geografskoga utemeljenja. Pojam zapadnoga Balkana koji označuje zemlje bivše Jugoslavije bez Slovenije, ali s Albanijom, izmislila je europska birokracija. Taj je pojam u potpunoj suprotnosti s načelima geografske regionalizacije Europe, kao i s geografskom definicijom poluotoka. Također, kada je u pitanju definiranje Hrvatske kao zemlje Balkana, Hrvatska geografski teško može ući u opseg Balkanskoga poluotoka. Naime, polazeći od geografske definicije poluotoka u kojoj se navodi da se radi o istaknutom dijelu kopna koji je s tri strane okružen morem, s tim da najkraća stranica toga zamišljenoga trokuta mora biti okrenuta prema kopnu, jasno je da je Balkanski poluotok definiran granicom na Savi i Dunavu geografski neodrživ. Od svih tzv. balkanskih zemalja, samo Grčka te dijelom Albanija i Makedonija imaju izraziti poluotočni položaj, jer se Balkanski poluotok geografski danas uglavnom definira kao prostor južno od planine Balkan. Dakle, pojam Balkanskoga poluotoka koji se danas rabi nema nikakvoga geografskoga utemeljenja, nego je riječ o geopolitičkoj odrednici koja označava multietnički i politički trusan prostor jugoistočnoga ruba Europe. Kao što je francuski geograf André Blanc ispravno primijetio, pojam Balkana označava problem, a ne regiju. Da je riječ o političkom, a ne o geografskom pojmu, najbolje potvrđuje činjenica da Grčku, koja od svih tzv. ‘balkanskih zemalja’ ima najistaknutiji poluotočni položaj, nitko u međunarodnim odnosima danas ne definira kao balkansku zemlju“.

U listopadu 2015. u razgovoru za matičin „Vijenac“ o pojmu „zapadnog Balkana“govorio je i akademik Dragutin Feletar, istaknuti hrvatski geoograf i publicist. Feletar je u razgovoru posebno istaknuo ulogu srpskog geografa i etnologa Jovana Cvijića za afirmaciju pojma “Balkan”.

Iz razgovora s Feletarom izdvajamo najvažnije dijelove:

„U raznim medijima gotovo svakodnevno čitamo i slušamo kako se Hrvatska nalazi na ‘zapadnom Balkanu’. Nedavno ste u časopisu za geografiju Meridijani napisali zapažen tekst Zablude nepostojećeg poluotoka. Zašto tvrdite da Balkanski poluotok ne postoji?

Svrstavanje Hrvatske u kontekst Balkana nije primjereno ni u geografskom, a ni u društveno-političkom ni povijesnom smislu. Svrstavajući Hrvatsku u ‘zapadni Balkan’ (zemlje bivše Jugoslavije, minus Slovenija, plus Albanija), europski politički moćnici još jednom ponižavaju našu zemlju, a to čine i svi oni u samoj Hrvatskoj koji su taj naziv i takvo svrstavanje prihvatili. Naime, potrebno je prvo razmotriti pojam Balkan s geografskog stajališta. Da bi neki dio kopna mogao geografski uopće biti poluotokom, morske tj. vodene katete moraju biti duže od kopnene. To kod tzv. Balkanskog poluotoka nije slučaj. Kopnena kateta od Trsta do Odese duga je oko 1330 km, što je više od morske istočne katete Odesa – Rt Matapan (Peloponez) koja je duga 1230 km. I druga, zapadna morska kateta od Trsta do rta Matapana (Peloponez) nešto je kraća od kopnene – duga je 1270 km. Zapravo, nikomu u geografskoj znanosti nije jasno kako je kopno koje je tako širokim krakom vezano za kontinent uopće moglo biti proglašeno poluotokom. Da bi ti geografski parametri bili još nevjerojatniji, valja spomenuti da je od crte Trst – Odesa (1330 km) mnogo bliže Trstu luka Szczecin (920 km) ili Rostock (950 km) na Baltičkome moru! Ipak nikomu nije palo na pamet da europski „poluotok“ nazove recimo, Uralski ili Alpski poluotok.

Želite reći da ako postoji tzv. Balkanski poluotok, onda bi gotovo cijela Europa trebala biti još izrazitiji poluotok euroazijskog kopna. Onda bi se i tzv. Balkanski poluotok mogao nazivati po nekom drugom planinskom lancu, a ne baš po Bugarskoj planini Balkan?

Da, ako naime i zanemarimo geografsku definiciju poluotoka, što zapravo nikako ne bismo smjeli učiniti, posve je nejasno zašto je taj dio jugoistočne Europe dobio ime baš Balkanski poluotok. Planina Balkan nalazi se na sjeveru Bugarske i ne dominira ovim dijelom Europe. Više od nje tim prostorom dominiraju, recimo, Dinaridi, Velebit ili Prokletije. Francusko-austrijski geolog Ami Boué nije ni slutio kada je početkom 19. stoljeća, u jednom svojem radu, bugarsku Staru planinu nazvao Balkan, kakve će probleme ovdašnjim narodima izazvati. Inače, naziv Balkan dolazi od turske riječi balkan ili balkanar, što znači šumovite planine. Kako to obično biva kad nam stranci daju imena, u jednom svojem radu njemački geograf J. A. Zeune 1809. upotrijebio je naziv Balkanski poluotok ili Balkan. Do toga je zapravo došlo Zeuneovom pogreškom. Ne proučavajući detaljnije atlas i karte, on je mislio da je Stara planina ili Balkan dominantni središnji planinski sustav jugoistočne Europe. Zeuneova pogreška nije u početku prouzročila teže posljedice u geografskom nazivlju. Naime, naziv Balkanski poluotok tijekom gotovo cijeloga 19. stoljeća u geografskoj se literaturi vrlo malo ili nimalo koristio.

Ipak, danas se naziv Balkanski poluotok uvriježio i ušao u sve pore društva. Kako je došlo do toga da je pogreška stara dvjesto godina ušla i u zemljovide?

Nažalost, to se dogodilo potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, kada su preko francuske literature, naziv Balkanski poluotok ‘otkrili’ srpski geografi. To se poglavito odnosi na najvećega srpskoga geografa Jovana Cvijića (1865–1927). Nasuprot nizu europskih geografa koji su ukazivali na nelogičnost proglašenja toga dijela jugoistočne Europe poluotokom, Cvijić i njegovi sljedbenici čvrsto su se uhvatili za taj geografski termin. Doduše, već tada, pa ni danas, nije jasno gdje je granica između tzv. Balkanskog poluotoka i ostatka Europe. U literaturi, osobito srpskoj, upotrebljavala su se dva tumačenja. Prema jednima granica je tekla rijekama Dunav, Sava i Kupa pa na riječki zaljev na sjevernom Jadranu. Prema drugima, ‘Balkan’ je bio mnogo veći: granica je tekla Dunavom, pa Savom sve do Ljubljanskog barja, onda rijekom Idrijicom na Soču pa na sjeverni Jadran. Zapravo, ta sjeverna granica Balkana prema Europi nikad nije točnije definirana, pa čak ni u radovima srpskih geografa.

Zašto je Cvijić tako objeručke prihvatio naziv Balkan i zašto ga je nastojao maksimalno afirmirati?

U traženju odgovora na to pitanje dolazimo do društvene, sociološke i političke komponente pojma Balkan ili Balkansko poluostrvo, kako ga naziva Cvijić. Naime, Cvijić je bio ponajprije fizički geograf – geomorfolog, ali i etnolog i političar. Volio je kada su ga zvali i ‘balkanologom’. Kao rektor Sveučilišta u Beogradu i predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti te jedan od najuglednijih srpskih znanstvenika, Cvijić je upregao sve svoje snage služeći afirmaciji srpstva, srpske nacionalne ideje i širenja srpske dominacije, pa i države, na cijeli prostor Južnih Slavena. Pod okriljem znanosti i tzv. objektivnosti Cvijić rabi naziv Balkan da bi potkrijepio punu opravdanost postojanja tzv. balkanske istorijske tradicije. Pojam ‘Balkansko poluostrvo’ iznimno je dobro povezivao srpska „znanstvena“ tumačenja da u toj „balkanskoj istorijskoj tradiciji“ postoji i razvija se ideja sjedinjenja svih ‘balkanskih plemena’ jer su njihovi pripadnici zapravo srpskoga podrijetla, samo povijesnim slijedom ponešto različiti i ‘zagađeni utjecajima s rubnih područja’.

(…)

Gledajući kartu, zaista uočavamo kako se Hrvatska dobrim dijelom nalazi izvan granica tzv. Balkanskog poluotoka pa ipak nas stalno svrstavaju u ‘balkanske države’. Nismo na Balkanu, no je li uopće moguće ispraviti tu besmislicu?

Teško, no potrebno! Svrstavanje Hrvatske u bilo kakve okvire ili nazive ‘Balkana’, ‘Zapadnog Balkana’, ‘Balkanskog poluotoka’ i slično ne možemo i ne smijemo prihvatiti. Ni pod koju cijenu! Zato neka i ovaj intervju bude poziv hrvatskoj geografiji i znanosti, a pogotovo političkoj eliti da maksimalno ustraju na objašnjavanju i znanstvenom tumačenju stvarnih komponenti geografskog položaja naše, teško stečene domovine Hrvatske“.

Stari Latini bi rekli: Sapienti sat!

pripremio: Davor Dijanović

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo