V. Primorac: Kad je bal nek je maskennbal

„ Ne vjeruj Danajcu

ni kad darove

donosi!“

Nikad u svom životu nisam nikakve odluke donosila naprečac. Svaku sam dobro proanalizira, odvagnula i držala se onoga što su me moji roditelji učili i naučili, još od moje rane mladosti.

„Moj sinko,  nikad o drugima ne donosi sudove, sve dok se ne staviš u njihovu kožu“, govorila je često moja pokojna mama.

Pa, tako, nakon  Franje Tuđmana, za mene ne postoji nitko živ, koga ne ću preispitivati i po stotinu puta. Jer, dosta su nas, od Tuđmanove smrti, varali, krali, lagali, optuživali.

I sam Bog zna što nam sve  nisu radili. Zato ne želim više slušati  ničije lijepe riječi niti lijepa obećanja. Niti  vjerovati više ikome na izgovorenu lijepu riječ.

DJELA,  DJELA NAM, GOSPODO,  DAJTE!!! A NE RIJEČI.

“Od svakog primi savjet a za se čuvaj svoj…svima sluh pokloni , rijetkima svoj glas”, napisao je, nekada davno,  davno, jedan poznati i priznati svjetski pisac.

„Ja sam predsjednik samostalne, suverene Republike Hrvatske, sa mnom

tako ne možete razgovarati. Sastanak je gotov”, odbrusio je  naš pokojni predsjednik Tuđman, jednom od mnogobrojnih svjetskih emisara, još u vrijeme najžešće srbijanske agresije i agresije jugoarmije i četnika na Hrvatsku.

O, gdje su dani ti, kad smo sretni bili mi!?

–E, da mi je samo dočekati još nekoga tko će svim našim mrziteljima i svim onim silnim stranim emisarima, odrezati nešto ovako, nešto što ih, stvarno i slijedi!  I lupiti šakom od stol…

„S takvom državotvornom vladom u Hrvatskoj ne bi Srbija svake godine imala inflaciju srpske i židovske ”nejači” u stotinama tisuća u Jasenovcu; ne bi Srbija držala Vukovarsku adu; ne bi Crnogorci svojatali Boku i ucjenjivali za Prevlaku; ne bi Slovenci gonili hrvatske ribare u hrvatskom Piranskom zaljevu; ne bi bosanskohercegovački muslimani (Bošnjaci) uvjetovali gradnju Pelješačkog mosta – niti bi onda ni Bog digao ruke od Hrvatske!

Nigdje u svijetu nacionalne manjine nemaju svoje političke stranke – samo u Hrvatskoj! Gdje u svijetu i jedna jedina slobodna država isplaćuje mirovine vojnicima neprijateljske države koju je pobijedila u ratu, kao i odmetnicima koji su počinili zločine u njihovoj državi?Nigdje!!! Samo u Hrvatskoj!“

   A imali smo onda uz nas i Svetog oca Ivana Pavla II;  imali smo tada i Helmuta Khol-a, i Genscher-a, i Aloisa Mock-a.

Dao nam je, tada Bog, te velike ljude, kada su neprijatelji bili toliko nadmoćniji od nas, da su vjerovali kako će nas pregaziti i kako nas ne će biti nakon 10-ak dana njihove agresije i ratovanja.

A danas???

E, a danas?! Danas se naježim kada pogledam tko je na njihovim mjestima i tko i kakvi  nas ljudi okružuju…

Naježim se i kada vidim tko nam kroji sudbinu, vuče konce… i nameće nam lance…A sam  Bog zna koju i kakvu nam budućnost kroje?

Jer, danas  smo okruženi pticama grabljivicama i lešinarima, okolo nas i među nama, koji podmuklo u prikrajku čekaju, samo jedan pogodan trenutak, pa da nas počnu čerupati i kljucati.

Pa, ako oni izvana i pomisle kako su nas nedovoljno pritisnuli, onda se u kola upregnu i angažiraju svi oni iznutra, znani nam i neznani domaći izdajnici i veleizdajnici, kojih na našu žalost a njihovu radost, ima  povelik broj.  Jer, posao im je tako, uvelike, olakšan.

A uspjeh sto-posto zagarantiran.

No, ni to ne će vječno trajati. Jer nitko ne voli izdajice niti dodvorice. Niti oni u bijelom svijetu, a niti ovi naši susjedi.

„Ono sto ja cijenim kod Srba je to što oni zaista preziru izdajnike, i to ne samo svoje, nego i one naše koji rade za njih. Oni znaju da tu nema čovjeka i gaze ih kao gnjide, kako i zaslužuju izdajnici roda svoga“.

Tako o njima kažu oni koji ne lažu.

A, ovdje kod nas?  

Kad je bal, nekˈ počne i maskenbal!

   Pa je, tako,  u Hrvatskoj, i Vučićev bal pod maskama,  mogao započeti. Ali, tek nakon odlaska u Beč, gdje je, naravno „s nataknutom maskom“ obavijestio „celi svet“ o svojoj miroljubivoj politici i poručio da je „vreme ratova prošlost“, te naglasio kako se nada da će njegov posjet Hrvatskoj biti „uspešan“ i kako će smanjiti tenzije između dviju država.

Nema što! Pravi pravcati miroljubivi, i rođenjem predodređeni, balkanski mirotvorac!!!

Moˈš misliti!???

    Kolona limuzina je konačno stigla iz Srbije u Hrvatsku i lagano klizi prema Pantovčaku.

I, točno na vrijeme, predsjednik mile nam i prijateljske nam susjedne zemljice Srbije Vučić, izlazi iz auta, zakopčava kaput,  i s kiselim osmjehom prilazi našoj  Predsjednici. Crvenim se tepihom, a uz naš  vojnički marš, kreće sporo, bez onog normalnog i karakterističnog vojničkog koraka, pognute glave i klimavo. I sve to vrijeme, s pogledom uperenim u nešto neodređeno, te s vremena na vrijeme, i u pod. Zatim  se zaustavlja, okreće na desno, i pozdravlja Našu počasnu stražu, obučenu u prekrasnu povijesnu odoru.

I smotra je završena. Svi skupa ulaze u Predsjedničke dvore. Uskoro počinje i konferencija za tisak. Po ustaljenom protokolu, najprije slijedi  obraćanje, a nakon toga i pitanja nazočnih novinara…

“U mnogim se stvarima nismo složili, negdje smo se približili. Iznimno bitno je da smo se dogovorili da ćemo nastaviti razgovarati”, kazala je hrvatska Predsjednica na početku tiskovne konferencije, i dodala kako je u razgovorima s Vučićem otvorila mnoga pitanja.

   Ali, ali… „po staroj bizantskoj“,  .kako reče jedan naš poznati kolumnist, u rukavu je Vučić, po njihovoj staroj  navadi, imao  skriven i pripremljen jedan tajni AS u rukavu. A to su, dragi moji, pripremljena unaprijed, kao i sve njihovo, pitanja srpskih novinara, nazočnih na tiskovnoj konferenciji.

„To su, naravno, dogovorena pitanja. Namjerno su postavljena tako da bi on na njih dobro odgovorio.

(…) On se voli prikazivati kao vrlo hrabar čovjek. Oni kažu: ‘Ne idi, tamo te dočekuju ustaše, ubit će te’, on kaže: ‘Ma ne, ja ću poginuti za Srbiju’”, kaže Žarko Korać, zastupnik u Skupštini Srbije, dodajući da Vučić uživa u ovome što se događa.

–Ako stavimo po strani mnoge prosvede i uvrede kojima su vas dočekali u Zagrebu, kao i sigurnosne propuste budući da je objavljena satnica vašeg poseta i mapa kretanja gradom, podsećam da je poznato da su ustaše ubili Vašeg dedu. Ipak ste došli ovde? –rekao je novinar Studija B i izazvao vrlo neugodnu tišinu koju je odgovorom razbio sam medijski diktator Vučić.

–Aleksandre, sigurnosnih problema nije bilo. A što se tiče uvreda, ja sam se na to samo nasmijao. Ja nemam nikakav problema, ako sam ja konj, baraba ili četnik. Slučajno mi niko nije bio četnik ni s majčine strane. Ja nisam ništa ni primetio–odgovorio je, obraćajući se prisno dotičnom novinaru, srbijanski Predsjednik.

Zamislite, molim vas, kolika hrabrost? Pravi državnički potez. Otići među ustaše, održati im lekciju, podmetnuti im navodni  „popis  nestalih“, spominjati ustaše i „dede i dela porodice ubijenih od ustaške ruke“ (ali treba napomenuti kako su srpski oporbeni mediji otkrili da na popisu stradalih, nestalih i ubijenih tijekom II. svj. rata, u mjestu o kojem on govori i u vremenu o kojemu priča veliki manipulator i mitoman Vučić, nema nikakvih Vučića- niti dede niti babe) i pokazati srpski ponos, državničku čvrstinu i nadmoć nad domaćinima. Pa to može samo Srbin!

Jer, Srbima je u krvi mitomanija. Njima ne vrijede ni dokumenti, ni arhive, ni povijesne činjenice, ni tvrdnje  engleskih ili židovskih povjesničara,  a posebice ne onih hrvatskih, koji   pobijaju sve srpske falsifikate „o ustaškom vikaru i ustaši” Stepincu…

–Ma kakvi! Kao da govoriš zidovima, a ne ljudima. Jer, Srbi ti, moja Monika, ne vole činjenice. Oni vole mitove. Čak i onda  kada ih se   suoči  s nepobitnim dokazima. A mitomanija kod njih stalno raste. I svakim danom sve više napreduje… Pa je, zato, s mitomanima i nemoguće raspravljati i voditi dijalog. Oni su uvijek u monologu.  Jer  im je „u krvi laž…“

„Mi smo Srbi sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći. Ali se zato znamo u miru udvarati, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo…“

  Ipak smo, ponešto o susretu i saznali. Saznali smo   da je “susret” pripreman mjesecima.

Saznali smo da su se dogovorili kako će opet razgovarati i dogovarati…

I neka! Treba i razgovarati i dogovarati se. I s najvećim neprijateljem.  A s njima ponajviše.

Pa i Tuđman je razgovarao  s Miloševićem, tijekom njihove najžešće agresije.

Jer, treba razgovarati i s crnim, i crvenim, i žutim, i zelenim vragom. Ako je u našem interesu i u interesu Hrvatske.

Eto, tako je, na kraju posjete, i Vučić obećao  kako će u Srbiji, nakon njegova povratka, uvesti moratorij od tri mjeseca (da bi se smirile tenzije),  na sve teme  koje se tiču odnosa i neriješenih pitanja,  između dvije države.

–A, onda?

–A onda, moja Monika, po isteku ta tri mjeseca šutnje,  državni dužnosnici Srbije, dobit će od Vučića odobrenje, kao i dosad, kada će i kako će pljuvati, po Hrvatskoj i po Hrvatima.

Zato, ruku na srce, nisam baš sigurna da se s njima vrijedi o bilo čemu dogovarati. Niti sam sigurna da će dogovoreno i realizirati.

Jer od Vučića nismo čuli da se, i jednom jedinom riječju, ogradio od velikosrpske politike. Vidjeli smo da je na Pantovčak  donio ono što su njegovi i odnijeli… ukradene matične knjige iz Dvora na Uni. Da nas, valjda,onako suptilno, podsjeti koliko je Hrvatska “proterala” Srba.

    Ali, mnogo, mnogo se toga može iz ovoga susreta i naučiti.

–Nadam se, nadam, moja Lucija! Da će i naši vrli političari to shvatiti. Jer su dosad „oni dopuštali, da ih zmije iz jedne te iste   rupe  grizu. I ne samo dva puta, nego nebrojeno puta. I još  su uvijek spremni pružiti ruku… u tu istu rupu!“, komentar jednog čitatelja.

I stalno ponavljaju kako je u našem interesu da Srbija uđe u EU. Kažu…u našem je interesu.

A KAKVOM TO NAŠEM INTERESU???

(…) „Ne plašim se nikoga niti mi ko šta može. Ja se vraćam u Beograd, vi ustrajte. Dobićete sanitetsko vozilo, traktor Hyundai. To su sitnice koje uvek možemo da omogućimo. Imamo višak u državnoj blagajni. Što god da tražite, mi ćemo pomoći. Ponosno nosite svoje srpsko ime i prezime. Ponosite se,” poručio je okupljenima Vučić.

I SLUŠAJTE SRPSKU MUZIKU…

I PEVAJTE SRPSKE PESME…

–Bez brige, predsjedniče Vučiću!  Vaša „deca“ i  slušaju, i pjevaju, i uče srpske pjesme! Na svakoj priredbi i uz svaku proslavu. A svakoj izgovorenoj riječi i svakoj  ispjevanoj pjesmi, ritam daju Vaši „sveštenici“. Čak i rukama i nogama.

 Ceo dan se šetaju po selu,

četnici u novome odelu.

Dugačke im i kose i brade,

na kapama svetle im kokarde.

Predvodi ih Kalabić Nikola,

njega vode kralja Petra kola.

„Moja braća Srbi nisu svjesni razmjera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više.

…Srbija je umorna od poigravanja nacionalnim dramama. Umorna je od svoje istorije koju ne razume i nad kojom se čudi. Umorna je od teških, tragičnih, možda i nesmislenih ratova koje je vodila, a još je umornija od sulude apoteoze tih ratova i od truba i doboša koji, i na uzmaku dvadesetog stoleća, još odjekuju u njenom duhu i sluhu (…) Umorna je od fabrika koje ne rade niti će proraditi, umorna je od zapuštenih i izopačenih gradova, od zagađene prirode i zatrovanih reka… Srbija na istoku, Srbija na marginama civilizacije, umorna je od civilizacije koja je nikada nije valjano ni dodirnula“, napisao je Bogdan Bogdanović1995. 

Ali, “sve što tražite, spremni smo da uradimo. Vidio sam dolazeći tragove ratnog stradanja i želim vam se zahvaliti što živite ovde teško. Recite nam što da učinimo, kako da pomognemo”, poručio je Vučić mještanima Gvozda, a kako ga oni zovu, Vrginmosta.

A zašto žive teško i tko je za nešto takvo odgovoran!?

Pa od Sanaderovog „Hristos se rodi“, Pupovac i njegova bratija, sudjeluje u skoro svakoj vlasti. Tako je srpska zajednica, dobila  zamjenike župana u 10 županija, a od toga SDSS ima samostalno u šest županija i dvije u koalicije s  partnerima, s  kojima su išli na izbore. Pored toga, Srbi imaju 16 predsjednika i načelnika općina, veliki broj zamjenika načelnika i zamjenika gradonačelnika i preko 200 vijećničkih mjesta u skupštinama županija, gradova i općina.

A što rade i što sređuju, to je na srpskoj zajednici u Hrvatskoj, da otkrije, obznani i riješi.

Jer, evo i sada, vladaju… Doduše, plaćao je Pupi glasačima iz Srbije i prije, dovlačio pune autobuse duhova- birača. Mitio ih svim i svačim. A najviše našim kunama. I što je bilo više iskamčenih kuna od vladajućih, bilo je, kako oni kažu, više i muzike i glasača. Ali, sve uz dogovor za koju listu treba glasovati i koje kandidate, naravno iz SDSS, zaokružiti.      I tako su kune kapale i kapale…

Dugi, dugi niz godina. Dijelilo se nemilice.  

I sve će tako, još dugo, dugo teći. A  naš će Pupi , još dugo, dugo svoju mrežu plesti.

I trajati… I trajati…

I traje i traje. I pobjeđuje. A sve na naš teret, tj. teret poreznih obveznika.  Ali, naš Pupi, po svom starom običaju, još uvijek kuka, plače i jauče. Naravno i izmišlja. I još više traži, traži…

„Ona prava koja imaju Srbi u Hrvatskoj ne bi poželio Hrvatima u Srbiji“, kaže istinoljubivi Pupi, pri tome, još i dodavši,  u svom teatralnom stilu,  kako su to i pitanja elementarnog morala.

Pa, tko o čemu, Pupi o moralu. Pa tako bez ikakva morala laže i izmišlja.  Jer se riječi predsjednika SDSS-a Pupovca i stvarnost ne slažu. Naime, pored funkcija koje su dobili na lokalnoj razini, Srbi imaju pravo i na služenje svojim jezikom i pismom u privatnoj i javnoj upotrebi, što recimo znači da osobnu iskaznicu mogu imati napisanu i ćiriličnim pismom. Tu je i službena uporaba jezika i pisma na pločama s nazivima ulica i javnih ustanova. Prema Erdutskom sporazumu, postoji i odredba kojom se garantira da će i u ministarstvima obrazovanja, kulture, pravosuđa i unutrašnjih poslova biti po jedan pripadnik srpske nacionalne manjine (na mjestu ne manjem od položaja pomoćnika ministra), a na lokalnoj razini zastupljenost u predstavničkim tijelima mora biti proporcionalna broju pripadnika nacionalne manjine koja živi na tom području. Tamo gdje živi najmanje 15 posto Srba to mora biti donačelnik ili dogradonačelnik. Prema istom principu omogućeno je sudjelovanje i u upravnim te pravosudnim tijelima.

A što imaju Hrvati u Vojvodini? A nisu dizali ni pobunu niti su se borili ni protiv Srba ni protiv Srbije.

Došao tako jedan Bunjevac, navodno i Hrvat,  s Vučićem u Hrvatsku i  bio u njegovoj pratnji.

–Prozirno da prozirnije  ne može biti. Sigurna sam da je tu samo zato da bi i Vučiću i Pupiju  poslužio  kao smokvin list za sve ono što će još tražiti za Srbe u Hrvatskoj. Pa je taj isti Bunjevac iliti Hrvat gostovao i u emisiji „nedjeljom u 2“, Aleksandra Stankovića. Ne znam je li Hrvat ili je Bunjevac, ali znam i sigurna sam kako je nadrobio svega i svačega. A  najmanje istine izrekao. Jer „formalno pravno to je nemoguće i zaista bi bilo zanimljivo vidjeti što je  dotični gospodin službeno upisao u rubriku, nacionalna pripadnost  (kao i svi drugi „bunjevački Hrvati“), Bunjevac ili Hrvat?

Možda se upisao kao Bunjevac. Lakše se dolazi do funkcija. A najlakše je tako zasjesti na grbaču 67.000 Hrvata u Srbiji! Bunjevci su u Republici Srbiji priznati kao narod, koji za sebe tvrdi da s Hrvatima nema   nikakve veze, jer su nasilno pokatoličeni Srbi, pa nečija izjava da je Bunjevac i Hrvat (čak ne Hrvat i Bunjevac), može   zvučati isto kao kad bi netko rekao  kako je i Srbin i Hrvat.

Čuli smo tada i da je i oko 35.000 Hrvata (isključivo iz Srijema) devedesetih godina prošlog stoljeća nasilno protjerano, pri čemu je 26 ubijeno, ali nismo čuli da zbog toga nije nitko odgovarao, niti se ispričao!

Bilo pa prošlo, nećemo o prošlosti!, kažu neki. Kažu oni isti koji i u Srbiji žive dobro na grbači Hrvata iz Vojvodine“.

BILO KUDA,  JEDAN PUPOVAC JE SVUDA!!!

     Pa, evo se i kod nas razmahao ovaj naš Pupi. Malo mu ono što dobija, pa traži, eto sada i neku novu državu u državi. Ohrabren, a možda i potaknut dolaskom u Hrvatsku svoga glavnog mentora i savjetnika.     

“Brojni su neriješeni problemi sa Srbijom, a ja kao nekadašnji veliki pobornik Europske unije uvijek se strogo držim rečenice iz rezolucije 1481. Vijeća Europe koja govori da pomirbe nema bez istine. 

Sa Srbijom pomirba nije moguća zbog gomile laži i zato mi je neshvatljiva izjava europskog povjerenika za proširenje Hahna da bi dobro bilo staviti moratorij od šest mjeseci na sve teme iz prošlosti Hrvatske i Srbije. 

Sada nas, eto, i iz Bruxellesa uče da bi istinu trebalo zakopati, makar na pola godine. Nisam za to“, kaže dr. Andrija Hebrang”

–E, pa, sada mi je puno, puno jasnija tolika spremnost A. Vučića na moratorij na šutnju,  i stavljanje na čekanje 3 mjeseci, svih tema iz prošlosti.  

A za to vrijeme, nama slijedi rješavanje tema i iz prošlosti i iz sadašnjosti.

“Vjerujem i vidim prema reakcijama da je ogromna većina i hrvatskog i srpskog naroda umorna od prijepora iz prošlosti i želi da se krene u bolju konstruktivniju budućnost”, rekla je hrvatska predsjednica.

Istina! Želimo to iz sveg srca. Ali, draga naša Predsjednice, bez istine iz prošlosti nema nam ni „konstruktivne“  budućnosti.

A  traganje za istinom trebalo bi biti potaknuto upravo od Vas. I  trebalo bi započeti od Jasenovca, od Bleiburga i od svih stratišta i jama zaostalih a neotkrivenih iz II. svjetskog. rata, pa do imena svih onih pobijenih i nestalih tijekom Domovinskog rata. I kažnjavanja svih koljača, silovatelja, zločinaca  i agresora na Hrvatsku i Hrvate. Jer na to čekamo, punih dvadeset godina.

TREBA NAM LUSTRACIJA!!!

Jer, ovo je pravi trenutak za početak  otkopavanja i istraživanja Jasenovca i utvrđivanja točnog broja ubijenih od 41. do 45. Kao i  onih ubijenih u logoru Jasenovac, nakon 45. Točnije od 45. pa sve do 49. A neki tvrde i do 51.

Jer , bez toga nema niti mira niti pomirenja. A svi oni koji nisu u miru sami sa sobom , ne mogu biti u miru ni s drugima.

–Pa, što nas i tko nas u tome sprječava, reci ti meni?

–E. moja Monika, moja Monika! Takvih ti kod nas, a bome i oko nas, pa i šire, ima i na izvoz.

Jedni sprječavaju jer se boje istine, zbog sebe i svojih pozicija. Drugi bi to spriječili jer se, onda, ne mogu služiti svojim izgrađenim mitovima i nama na leđa stavljati svoje grijehe.

A trećim  je u interesu da  se ništa ne čačka,

jer ,onda,oni mogu manipulirati s onima koji su stvarni slijednici takve zločinačke ideologije.

–Ne misliš, valjda, na EU i njihove političare?

–Mislim, mislim. Upravo na njih mislim.

–Pa, kako to? Sada mi baš ništa nije jasno!? A gdje je Rezolucija o totalitarnim režimima? Gdje je osuda tih istih i raščišćavanje s tim istim?

–I ja sam se, moja Monika, u to uzdala.  I iskreno se tomu i nadala. A onda…

–I što…, a onda?

–Sve ti ga je to, draga moja, mrtvo slovo na papiru.

–A, vidiš, ja mislila i vjerovala u vjerodostojnost svih zakona i odluka koje donosi EU. Mislila sam da je sve to u našem interesu.

–Crnoga vraga je u našem, tj. u interesu svih nas zajedno, koji smo u EU! Nedavno sam ti, tako ja, sasvim slučajno naišla i pročitala izjavu jednog poznatog makedonskog političara, nakon što su se oni odlučili na uvođenje lustracije.

–I što je bilo?

Svašta, svašta je bilo! Bilo je, kako on kaže, velikih, velikih pritisaka od nekih visoko pozicioniranih EU političara, koji su insistirali na tome  da se sve to zaustavi.

–A-ha!!! Sada mi je sve  puno, puno jasnije. Sada je jasno i zašto su se naši ušutjeli. I zašto su nam njihova obećanja, iz dana u dan,  sve tanja i tanja, i sve manje i manje vjerodostojna.

–A pritisli, pogotovo nas, ti i takvi sa svih strana. Pa nam ne daju ni disati. Okomili se na nas k’o bijesni psi.

–A one druge???

–A one druge puštaju da divljaju. Jer,“ “bijesna psa se nitko ne usudi dirati, a dobrog svi tuku”

    Obećanja, obećanja… ludom radovanja!!!

  Pa, pogledajte samo Vučića! Došao je pun obećanja, a nije ispunio ništa. Od svega obećanoga. Niti je donio, kao što je obećao, protokole iz vukovarske bolnice. Niti je donio popise ubijenih i nestalih. Niti je obećao vratiti sve ono oteto. Niti je donio karte s minskim poljima.  

Ali je, zato, ispunio svoj politički i zacrtani plan.

Pa kako će, ljudi moji dragi, donijeti sve to, kada  na plećima, on osobno, nosi toliki teret učinjenih grijeha, iz naše ne tako davne prošlosti?

– Sve, sve je to već viđeno! I, po našem starom običaju, iz već viđenog , ništa nije ni naučeno.

“Vučić zbog svoje prošlosti ima priliku uvjeriti nas da je on jedan novi Willy Brandt na ovim prostorima. Ili će potvrditi, a bojim se da smo na tom tragu, da vuk dlaku mijenja, a ćud nikada.

A „vukove volimo kao Božja stvorenja, no svejedno nikada ih ne bi trebalo pustili među ovce. Čak ni ako se presvuku  u ovčje odijelo.“

JER NAM SE, I ONAKO, PO CIJELI DAN ŠETAJU PO SELU, VUKOVI U OVČIJEM ODIJELU…

   –No, nije problem u htijenjima svih naših susjeda, niti u njihovim provokacijama, niti u njihovim planovima, željama, plašenjima, tvrdnjama, friziranjima…, zato što su, ponavljamo, obrasci uvijek isti i nikad se neće promijeniti“, kazao je Ante Nazor.

Jer, nama  nije problem u Srbiji niti u Srbima. Problem je bio, jest i bit će, u nama.

     „Hrvatska je dobila rat i Hrvatska se treba sukladno pobjedniku tako i ponašati. Dostojanstveno prema sebi i drugima! Tako bi to radili drugi ratni pobjednici, a znali bi i cijeniti vlastitu hrabrost, bilo pojedinačnu ili zajedničku, ali i prepoznati nove/stare obrasce pritisaka. 

Nažalost, nemamo mi taj kalibar političara koji će našim zapadnim “mentorima” reći NE, Srbe ignorirati, a njihovu petu kolonu u RH svesti na pravu mjeru, mjeru nebitnih palanačkih bukača i manipulatora, koje još i financiraju. Da, nije Vučić problem, niti srpska politika. Njihova mitomanska i falsificirajuća politička agenda je jasna stoljećima“.

Predsjednice, pod hitno mijenjajte  Vaše savjetnike!!!

Jer, sam odabir trenutka za poziv Vučiću, po nečijem savjetu, niti je mudro promišljen niti je mudro odabran. Zar nakon onoga u UN, pozvati Vučića?  Zar nakon   izložbe o Jasenovcu, „gdje smisao nije bio Jasenovac i žrtve, već je to bio jedan pokušaj da se svijetu u New Yorku i UN-u predstavi laž o Jasenovcu, koju su Vučić, Dodik i ostali bezbroj puta rekli, tvrdeći da se radi o 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. Cilj te laži je pokazati da je hrvatski narod genocidan te kako su Hrvati uvijek na neki način ubijali Srbe kroz povijest. Nakon te izložbe, ali i nakon nekih izjava Vulina i drugih, Dačića pa i nakon svega što su radili u Komisiji i mimo Komisije o Alojziju Stepincu, nakon optužbi kontinuiranih da je i ova Hrvatska ustaška država, a Hrvati ustaše, teško je naći razlog zašto se, baš sada, realizira posjeta koje je odgođena ranije, a kako se onda obrazložilo, uvjeti nisu bili pogodni za razgovore”, kaže i gospodin Zdravko Tomac.

”Puno će još vode proteći Dunavom prije nego što će Hrvatska i Srbija biti prijateljske zemlje”, rekla je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Zar se nakon svega što smo od njih doživjeli i kroz što smo prošli, nadati „iskrenom razgovoru“?

Jer, pokušali su prije agresijom…I izgubili sve bitke.

Pokušali su, onda, lažima… I od toga ništa nije bilo.

Pokušavali su i s pritiscima. Ni od toga ništa.

Pokušavaju sada i s udvaranjem… I opet ništa!!! Hrvati su progledali…

Pa, zar Vi, Predsjednice, zaista mislite da je Dačić samostalan strijelac i da radi to što stalno radi, bez Vučićeve suglasnosti? Ili da Vulin lupeta po svojoj savjesti i razumu. A tek riječi i djela njihove „umne i rječite“ premijerke Brnardić koja Vulina podržava…

Kakve podvale? Kakve laži?

–Pa njih je, moja Lucija, „laž u njihovoj istoriji uvek i spašavala!“

A jedan iz Vučićeve svite, zamislite molim vas, koji kao dio delegacije, dolazi u Hrvatsku, zamjenik je i predsjednika Odbora za dijasporu i Srbe u regiji, u Skupštini Srbije.  Miodrag je to Linta, izbjegli Srbin iz Hrvatske, koji nam poručuje: „Nismo uspeli puškom, sada ćemo se boriti drugim sredstvima!“

Pomirbe nema bez istine, a Srbija i danas ponavlja svoje stare, vjekovne laži.

A lažljivcima nitko ne vjeruje,  ni kad govore istinu”.

–Jest. Istina je kako je loše izabran trenutak za susret i razgovor. Ali, možda se Predsjednica ponadala da će joj kritike na račun izložbe o Jasenovcu u UN i ograđivanje od svega UN, biti dodatni bod u pregovorima? Tko to zna!?

Predsjednica je, kako sama kaže, poslala poruku i poziv  Vučiću da se smire tenzije.   

A što sada imamo? Jesu li se tenzije smirile? Je li se išta riješilo?

Jesu li Hrvati dobili i najmanju satisfakciju za sve pretrpljeno?

NISU!!! I niti će ikada dobiti.

–Ma, pričekaj malo! Ne leti uvijek pred rudu, moja Monika. Rezultati će se tek vidjeti, ako ih bude, pa tek onda kritiziraj. I tek onda razglabaj o onome što se jest napravilo, što nije, i što se moglo napraviti.

–Pa,  Vučić je, meni se čini moja Lucija,  prihvatio poziv, upravo zato,  da bi se tenzije i podigle!! A, onda on, za pokazanu hrabrost- jer je došao među ustaše- pokupi poene među svojim biračima.

Predsjednice, mijenjajte savjetnike!!!

A Vi, draga naša Predsjednice, uzimate za savjetnika Matu Granića. Pa recite mi, onako iskreno, što je on to  tako mudro i korisno uradio, nakon Tuđmanove smrti, za Hrvatsku? Jer, ja niti znam niti se toga sjećam.

Što je on to isplanirao uraditi za pet, deset, dvadeset godina sada?

Učinio je, učinio…Ali za sebe. Zar niste čuli onu na njegov račun“ Pola meni a pola Bagi“ . Uzeli ste njega koji ni po čemu nije, osim po samohvali, neki vrsni diplomat, a  vjerojatno po njegovoj uputi, a po kratkom postupku, i bez ikakva promišljanja, smijenili ste izuzetnog i provjerenog stratega generala Domazeta, čije je umijeće planiranja potvrđeno i u Domovinskom ratu.

Tako se ne radi, poštovana Predsjednice, niti je itko dosad, prije Vas, nešto tako slično uradio.

I što sada!? Što sada uraditi?   Kako Vas  sada možemo braniti? Kako Vas braniti kada od čuda i nevjerice, još uvijek, ne možemo doći k sebi.

I ne zato što ste Vučića pozvali. Ne! I s neprijateljima treba razgovarati. Već zbog onog što je rekao, što je uradio i što je donio.

”Puno će još vode proći Dunavom prije nego što će Hrvatska i Srbija biti prijateljske zemlje”,  rekla je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Ali mora se priznati, trebala joj je za sve ovo velika, velika hrabrost. A  hrabrosti je imala.

Imala je i  mnoštvo dobrih poteza koje neki sada zaboravljaju.

Trebat će joj, trebat hrabrosti… Za ove sada i za sve njene buduće odluke. Treba joj i trebat će joj hrabrost.  Ali joj treba i podrška. Jer su ptice grabljivice već spremne na čerupanje. I unatoč paljbi sa svih strana, unatoč držanju samoga Vučića i unatoč onome što je donio, naša Predsjednica je donijela pravu odluku. Iako, mora se priznati, ne i u pravom trenutku. No, za nadati se da je ponešto o svojim sugovornicima, a nakon susreta u četiri oka, i naučila.

–A kako bismo, inače, riješili s njima sva otvorena pitanja, moja Lucija?  Ne, valjda, čekajući pomoć iz EU.

Jer i s neprijateljem ( s njim naročito) treba i razgovarati i pregovarati. Pa to je činio i naš pokojni predsjednik Tuđman!!!

Ja mogu , donekle, shvatiti paljbu onih lijevih. Oni su nešto ovakvo i priželjkivali. Ali, ne mogu shvatiti sve one druge koji joj, već sada, spremaju „pokop“.

Pa recite vi nama, dragi naši Hrvati i Hrvatice, što biste vi učinili, što biste vi poduzeli… da se svi  ovi naši problemi koji se razvlače već više od dvadeset godina, riješe u našu korist?

Naravno, razgovarali i pregovarali. Pa, ljudi moji dragi, upravo je sada trenutak za to. Upravo sada Srbija mora i treba ispunjavati sve to kao uvjet  za ulazak u EU. Ako želi biti njen dio. Upravo sada moramo i staviti na tapet sva naša, dosad neispunjena traženja, i razgovarati o otkrivanju sudbine 1945 nestalih osoba, o povratu kulturnog blaga opljačkanog u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata, o ukidanju srpske jurisdikcije nad  progonom optuženih za možebitne učinjene zločine, položaju naših manjina u Srbiji, o neriješenoj granici, o plaćanju štete učinjene nam tijekom srpske agresije na Hrvatsku …

–A što ti misliš o konačnom rješavanju tih problema?

–Iskreno, nisam baš sigurna niti sam veliki optimist.  Jer, oni ti, draga moja, još uvijek  guslaju po onom  njihovom starom Načrtaniju.

Te Srbija je od Zemuna pa sve do Virovitice, od Karlovca pa do  Karlobaga…Te rat nije izgubljen. Te će vratiti, milom ili silom, Republiku Srpsku Krajinu. I Vukovar, i Dubrovnik, i Zadar, Karlovac, Knin i Petrinju.

Sve do… srpske Banije, srpske Like, srpskog Korduna i srpskog Vukovara… glavnog grada srpske Banije i Srijema. A na jugu do vekovnog srpskog Dubrovnika. I pola Hrvatske.

„Sve je to naše. Srpsko. Gde je i jedan Srbin, tu je Srbija“, viču i arlauču.

I sve je naše… I Gundulić , i Držić , i Vojnović , i Preradovića, i Bošković, i Tesla i…

Istina je to cela. I već zapisana.”

A to je i sada službena politika Srbije i strategija velikosrba. Jer na svim svojim sveučilištima taj dio hrvatske književnosti tumači se kao „srpska književnost“:

‒A odakle sad to? Zar oni nisu, dok smo mi imali i Marulića, i Gundulića, i Držića, i Vojnovića, Preradovića, zar oni nisu imali za kneza, kako su ga neki tada zvali, trgovca „svinjara“?  I prazne stranice  povijesti koju su kasnije popunjavali krađama od svih drugih, a najviše od Hrvata.  

„Cijela srpska povijest je laž! Srbi su i rat protiv Hrvata pripremali još od Titove smrti!“, Sonja Biserko.

–I što sada?

–Ili sada il’ nikada, draga moja Monika!
–A što, sada, s onima koji se dižu na sve četiri protiv Kolinde?  Zar itko od nas ima pravo  obezvrijediti  sve ono  dobro koje je Predsjednica napravila?

Pa, što nakon Kolinde?  Dovest ćemo im, malo morgen, Bernardića, Milanovića, Glavaševića, Stazića…

Zar itko normalan  misli  kako ne će nastati još veća podjela? U ovoj našoj, jadnoj i već razdijeljenoj  Hrvatskoj.

A kome to ide u prilog, reci ti meni?

–Pa naravno, svim antifama, svim jugofilima, lezihljebovićima, svim  jugozatupancima,  i svim ovim i onim udrugama i udrugicama…

I našoj susjednoj i prijateljskoj zemljici Srbiji koju naši umni političari jedva čekaju vidjeti u EU, jer je , kako oni kažu, nama to u interesu.

A u kakvom interesu, guknite već jedanput!??

    I dok njih, tamo na istoku, u ovo isto vrijeme, njihov vođa  poziva na jedinstvo,  i dok ovdje Pupi, njegova desna ruka, odrađuje svoj dio posla i priprema teren za buduću njihovu „veliku“, mi čekamo. Mi se dijelimo…

Zar želite nešto takvo? Zar želimo opet pod njihovu čizmu i u njihovu „veliku“? Smirimo se, ljudi moji dragi, i spustimo tenzije. Ne radi se, ovdje, ni o meni ni o mojim uvjerenjima. Niti o vama i vašim uvjerenjima. Ovdje je u pitanju opstanak svih nas zajedno. I jedine nam i Lijepe nam Naše.

Jer smo posvađani, razdijeljeni.

Jer smo ugroženi sa svih strana.

I ništa manje nego što smo bili devedesetih.

I umjesto, da se svi složimo i radimo na jedinstvu, mi nikad nismo bili razjedinjeniji.

I gdje su nam sada te mudre glave? Ne vidim ih. Nema ni jednog  jedinog pokušaja za smirivanjem  situacije. Što ne sjednu zajedno i dogovore se.

„Svatko može postati konvertit, ali za to moraš ispovjediti svoje grijehe i moraš, brate, dobiti pokoru! Ako si pogriješio, daj nam da čujemo zašto?! Kao vjernici ćemo oprostiti. Ali kako ćemo oprostiti ako ne znamo što si napravio?”

Ali ja, moram iskreno priznati kako sam dosad bila, u velikoj nedoumici. Možda se neki sa mnom, oko nekih mojih gledišta, ne će ni složiti. Ali, iskreno, mrzim, i uvijek sam mrzila, kada se na nekoga netko obruši, a onda se svi sjate. I navale… Kao da uživaju u nečijem padu, neuspjehu i grješkama. I bila bih ništarija kada ne bih vidjela što nam i tko nam sve ovo radi. Za sebe ne tražim ništa, a dala bih za Hrvatsku sve! I to isto, tražim i od svih drugih.

–Ali, Hrvatska se uništava! Uništava se preko blokiranih, preko raznoraznih kurikuluma, preko poreza na nekretnine,   preko Agrokora, preko Monsanta i GMO sjemena, preko uvoza, preko perfidnog napada na jezik, preko opustošene Slavonije, preko autonomaštva, preko napada na Domovinski rat, branitelje; uništava se  iseljavanjem, negativnom demografijom, studentima koji štrajkaju, profesorima koji ih podržavaju i huškaju…

–Pa ima li išta, u ovoj jadnoj zemlji,  što se ne napada i što se ne pokušava urušiti? Od morala, vjere, Crkve, kulture, tradicije, povijesti, školstva, zdravstva…Domovinskog rata, branitelja i udovica iz Domovinskog rata.

„Da nije bilo HOS-a, Vukovar bi pao već u rujnu mjesecu“. To su riječi legendarnog ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića (kojeg su kasnije srpski okupatori zatukli) s Hrvatskog radio Vukovara.

Da nije bilo Tuđmana,

Da nije bilo naših branitelja…

Da nije bilo HOS-a,

Ne bi ni nas bilo.

–Zar onda u Hrvatskoj ima itko normalan, tko se ne divi udovicama naših branitelja?

Zar ima itko normalan koji ih ne će saslušati i njihovu riječ uvažavati?

Moram priznati… kanila sam pisati o njima još od onoga sramotnog filma o udovicama iz Domovinskog rata. Ali, pisati o njima, teško je. Teško je i zatomiti suze i ne patiti i ne tugovati s njima.

Znam dobro kako im je. Pa sam, baš zato i ja, svaki put kada sam ih slušala, čitala njihova pisma, gledala neki dokumentarac o našim poginuli herojima a njihovim muževima, očevima, djeci…isplakala potok suza. Zar ostati ravnodušan nakon  gledanog   i snimljenog dokumentarca o takvim herojima? Zar ostati ravnodušan kada  se prisjetiš svega onoga što smo svi zajedno proživljavali, tijekom srpske agresije? Zar ne zaplakati zbog njih, kada se i tebi plače? Zar ne zaplakati kada ti se tuga skuplja u grlu?

Jer, i sama znaš kako je izgubiti svoje najmilije. Jer si i sama, za vrijeme onoga rata, izgubila najstariju sestru, učenicu drugog razreda učiteljske škole (od nepunih 16 godina), kojoj ni dandanas ne znaš za grob. Niti gdje je  niti kako je skončala. Jer je i tvoja obitelj prolazila istu takvu Kalvariju. Jer je i tvoj otac bio osuđen na smrt kao narodni neprijatelj (jer je bježao s mojom sestrom pred „osloboditeljima“), te preko jedne jedine noći posijedio. A ni kriv ni dužan. I  pukim slučajem ostao živ. Jer mi je i majka, nakon očevog puštanja,završila u zatvoru. Pa je, nakon izlaska, ubrzo i preminula.

Znam kako je izgubiti nekoga svoga i ne znati gdje mu se možeš pomoliti. Znam i kolika je to bol, jad, tuga. I beznađe. Znam kako je i biti siroče. Biti dijete bez oca ili bez majke. Osjetila sam to i ja osobno na svojoj koži.

Ali, bez traženja, bez razgovora i pregovora, nema ništa. Nema rješenja. A čekanje će biti dugo i neizvjesno, I bez rezultata. Kao što je bilo i moje.

Znamo svi dobro kakav je Vučić bio i kako se nije ni za dlaku promijenio. Ali, mora se razgovarati.

A MI SE MORAMO PRESTATI DIJELITI!!!

„Nećemo dopustiti ostacima jugokomunističkog sustava, niti jugosrpskog, stanje kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije.
Nećemo dopustiti da nam sve to dovedu u pitanje.

Nećemo to dopustiti tim jugokomunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas u Hrvatskoj i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima…
Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…

Nećemo dopustiti onim koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija.
Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda.

Ali ćemo, razumije se, mi s tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija.
Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom.

Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini – rekao je naš prvi hrvatski predsjednik, veliki  dr. Franjo Tuđman.
   A da je Tuđman bio u pravu, danas je jasnije no ikada prije. Jer,  danas smo razdijeljeni, radimo ne u svoju korist, nego u korist onih drugih.

–A što rade oni naši antifa drugovi?

–E, moja, Monika! Oni nam stvaraju kaos u školstvu. Unose  ozračje podobnosti, straha, nesigurnosti i neizvjesnosti…

A „kad ljudi strahuju od vlasti, u pitanju je tiranija, a kad vlast strahuje od naroda, radi se o slobodi“, Thomas Jefferson

     I tako dok ljudi strahuju, dok vlada nesigurnost i neizvjesnost, ispod žita se podmeće i nastavlja… tamo gdje su stali Željko Jovanović, Boris Jokić i Neven Budak, a uz debelu novčanu pomoć   Soroša,    realizacija   odbačenog „kurikuluma“ Borisa Jokića.

–Zar su našoj ministrici, Englezi mjerodavniji od naših akademika i Akademije  koja ga je već prije, na 4000 stranica, ocijenila recenzijama vrhunskih stručnjaka? A ocjenama i odbacila. Ali, ministrica im, opet šalje, valjda na novu recenziju! Tako bar ona kaže. Da nije tužno, bilo bi smiješno.  

–Ma, o čemu to ti pričaš? Englezi su nam uvijek pomagali. Pa će nas i sada usrećiti i dati svoj umni doprinos našem školstvu i reći što će učiti i kako će se  učiti Hrvate u Hrvatskim školama.

Zlo mi je, vjeruj ti meni,i pada mi mrak na oči, dok o ovome razmišljam.

–Vidiš, a ja imam i informaciju da su djeci koja pohađaju Hrvatsku dopunsku nastavu u inozemstvu, u knjige već ubačeni (opet ispod stola) pisci kao Miljenko Jergović  i kompanija…
A u 9. razredu, u školama diljem Europe, preporučen je za čitanje, i Vladan Desnica.

I to nije sve! Na dnevnom redu Stručnog odjela HKD-a u petak, 16. veljače, našao se i prijedlog kojim se LGBTIQ želi i pokušava nametnuti jednoj strukovnoj udruzi, a koji je izazvao   zabrinutost mnogih članova HKD-a koji su se pitali hoće li temeljem toga uskoro u hrvatskim knjižnicama uz Odjel za djecu i mladež i uz Znanstveni odjel, postojati i LGBTIQ odjel.  

No, na svu sreću to nije prošlo.

–A gdje je Istambulska konvencija? Gdje su njeni zagovornici?

–E, da je samo to, moja Monika! Ima ti tu još svašta! Pa, što misliš zašto su svi navalili na Predsjednicu? E vidiš, tu je Predsjednica bila jasna i određena. Pozvala je na njeno usvajanje, ali bez spornih dijelova.  A oni navalili pa navalili…Da se narod zaokupi. Da ne prati sve ono ostalo što se, ispod radara, provlači i provuče. Da se Vlasi ne dosjete jadu.

–A što to?

– Pa zar nisi čula za usvajanje zakona o ulasku Monsanta i   GMO sjemenja u Hrvatsku’  Pa zar nisi čula za imenovanje Borisa Blažekovića za generalnog konzula Republike Hrvatske u New Yorku  „koje se već danima komentira u svim medijima, a posebice  žestoko na društvenim mrežama.“

–Ali, čovjek ima samo tri razreda srednje cestovne škole!!!

–Ma, nemoj tako! Čovjek ima, bar, jedan razred više, od nekih individua, koje su pucale i na još veće funkcije. I nije jedini. Ima ih koliko ti srce želi. I svi su dobili fotelje po partijskoj zasluzi i stranačkoj poslušnosti.

–A što naša vlast čini?

–Plaća ih i miti.  Da bi bila i ostala vlast.

–Ali, Bogu dragom hvala, tu je opet bila Predsjednica i rekla odlučno „NE“!

–Još samo da netko kaže i nezajažljivom i prijetvornom etnobiznismenu NE, pa da ga konačno otpišemo, gdje bi nam tada bio kraj?

„Već trideset godina jedni te isti ljudi, koje podržava budžet Republike Hrvatske, prave se da predstavljaju srpsku populaciju, a rade za osobni interes. Ne čine ništa i naši su problemi, kao i predstavnici, sve ovo vrijeme isti. I sad je toga dosta. Treba tražiti alternativu jer su dosadašnji rezultati rada Milorada Pupovca i Srpskog narodnog vijeća poražavajući. Iako je njegov politički mentor odavno umro, Pupovac je postao kao Tito i nikako da ode. On ne rješava naše probleme, već stvara nove između Srba i Hrvata u Hrvatskoj. Jaz se samo produbljuje. I to mora prestati. Pupovčev pješčani sat jednostavno je iscurio. Istina je da mi kao manjina moramo biti bliski vlasti u Hrvatskoj, ali zar nije žalosno da naše interese više štiti Ivan Pernar nego Milorad Pupovac? – rekao je jedan od Pupijevih sunarodnjaka.

Moja čast nije na prodaju

Dva naočita gospodina izvadiše značku uredno se predstavili MUP-RH
Ok, izvolite, kava može, može
Mi smo došli…
Motam po glavi, gdje, što, kad sam sjb
Ratni put, Mitnica, optužbe…
Molim???
Nakon 25 godina, čeprkate po ranama, tko, što, gdje, kad
E zemljo dembelijo
Nije se Peđa bojao pendreka, palice, letve, što sad mislite, ostario pa ga savjest peče.
Moj ratni put čist ko dječja suza
Ne upirite prstom u to
Nisu mene slomile ni veće oluje
Zašto si zemljo toliko okrutna
Pa samo sam te branio
Reci ako ti jedan istinski domoljub smeta, otići ću u Švedsku teška srca
Ako ti smeta što te volim
Protjeraj me
Ma ne šalji policiju na mene
Pa jesmo li do toga došli
Meni da sudiš, mene da ispituješ o ratnom zločinu
Ma prije bih se ubio nego zlo počinio
Hvala ti zemljo dembelijo
Mene isljednici sprovode
Eh moj narode
E tugo moja
Što ne poginuh
Da mi svijeću palite
Kad sam ja tebe domovino zanijekao
Plakat ćemo noćas ja i ti
Onako muški.

Predrag Mišić

–A što kažu vlasti? Što kažu o progonima naših branitelja? Što kažu o   optužbama na račun Pupovca?

I što radi DORH? Što rade naše službe gonjenja? Što radi sudstvo?

–Pa, kako će, ljudi moji dragi, krivično goniti jadnog i ugroženog Pupija, koji teško živi i jedva krpi kraj s krajem. Kao i svi njegovi supatnici, tj. njegovi manjinci.

Tako tvrdi i Predsjednik naše prijateljske susjedne zemljice i čvrsto obećava kako će sve učiniti da im poboljša život i životne uvjete.

A Pupiju, usput savjetuje, da   ne mora uvijek dati svoj glas u Saboru (kao što je glasao za Zakon o braniteljima), za predložene zakone, pa će se valjda, nakon uskraćivanja glasova na prijedlog nekog zakona, poboljšati i Pupijevi teški uvjeti života, a na račun isplatiti kakva mala sumica eura.

A u Srbiji, još uvijek pjevaju,  Pupovac nas vesla, preko banke Tesla!

–Zna li za ovo, moja Lucija, naša Predsjednica?

  AI’ nakon svega, moram priznati, još sam čvršća u svom uvjerenju, upravo zbog tako „teške i nerješive“, ovdje kod nas, manjinske situacije, a nakon svih lijevih( i ne samo lijevih) napada, nakon  natpisa i kritika iz svih oružja u tekstovima na nekim portalima, nakon domoljubne i „mudre besjede“- vjerojatno po nečijem naputku-  našeg mudrog i domoljubnog Glavaševića, tog stalnog kritičara i pažljivog pratitelja svake Predsjedničine odluke i svakog njenog koraka, pružiti potporu, upravo  Predsjednici,  u radu na poboljšanju položaja naših manjinaca… Ali s one strane Dunava.

Pa makar ona morala razgovarati, dogovarati se i pregovarati… s Vučićem. Iako, ruku na srce, ne vjerujem ni u jedno jedino njegovo obećanje.

Ali, sada je vrijeme i vrijedi pokušati.

“Hrvatska je jučer ponižena. Jučer i danas u Hrvatskoj boravi Aleksandar Vučić, čovjek koji dokazano nije naš prijatelj i nema dobre namjere prema Hrvatskoj, čovjek čije se jedine iskrene namjere ogledaju u njegovom huškačkom govoru u okupiranoj Glini 1995. pa onda u Skupštini Srbije kada je 2000. govorio kako želi mijenjati međunarodno priznate granice Hrvatske po velikosrpskim maštarijama”, poručio je saborski zastupnik SDP-a Bojan Glavašević nakon stanke na početku saborskog zasjedanja.

Vučić, kaže, svoje riječi nikada nije povukao, a i danas prijateljuje s pravomoćno osuđenim vukovarskim krvnikom Veselinom Šljivančaninom,  te se postavlja kao njegov branitelj.

Takvog je čovjeka naša predsjednica, bez suglasnosti predsjednika Vlade, pozvala u Hrvatsku i tretirala ga kao uvaženog gosta. U tome leži poniženje”, ustvrdio je naš umni politički poletarac Glavašević.

–Blago, blago nama! Javio se, opet, naš Bojanče, naša dika i naš ponos. Javio se sa svojom domoljubnom besjedom. Ali, ovaj put, pljuje, mošˈ misliti, po Vučiću, i traži prava za Hrvate u Vojvodini… Mošˈ opet misliti!!! Bori se za Hrvatsku i nogama i rukama. Beskompromisno.  

Svaka čast!!! Baš sam čekala nešto takvo pa da i ja, iz svih oružja, udarim po Predsjednici.

„Izgubila je drugi mandat“, govorio je i prije naš mudri Bojan.

Koliko samo pameti i zdravorazumskog rasuđivanja i prosuđivanja, ima taj naš Bojan, dragi moj Bože!?

Svaka čast, Bojane! Svaka čast!!! Evala!, rekli bi tvoji u Prijedoru.

Eto, naučio je, naš Bojanče, lekciju napamet. Ali, dobar mu je, dobar-mora se priznati- i taj njegov tajni sufler.

  –Ma, ljudi moji dragi! Zar je i ovo moguće? Pa ovo treba proslaviti!!! Postali su nam neki drugovi, odjedanput, svi veliki domoljubi. Veći i od najvećih.

Ma, kakvi naši branitelji!? Kakvi dragovoljci našeg Domovinskog rata? Kakve udovice poginulih?

Kakvi naši bojovnici koji su dali život  za našu slobodu? Kakvi HOS-ovci koji su poginuli za naš dom i našu Domaju?  

Ipak, unatoč maskama, rano su se,  rano zaigrali. I uhvatili   u Žikino kolo. Sve jedan do drugoga. Od Vardara pa do Triglava.

Na relaciji Zagreb-Ljubljana-Sarajevo- Beograd.

Karneval je pri kraju. A sve će se maske uskoro izlizati i pasti.

    Ali, iskreno,sve mi ovo sada miriše na pripremu, za moju davno namirisanu i moju obznanu, o velikoj koaliciji u bliskoj budućnosti.

Muti se, muti nešto i na svjetskoj pozornici. I kroje se neke nove karte i neke nove granice. A lutke se na pozornici miču i postavljaju, onako kako je i zamislio glavni redatelj i glavni pisac scenarija.  

–No, ne će biti baš tako! Niti sam za tzv. veliku koaliciju niti ću na Predsjednicu bacati „drvlje i kamenje“. Ako sam joj, trenutno, nešto i zamjerila, sada sam se predomislila.

Jer, kada god, ovakvi i njemu slični, kritiziraju Predsjedničine poteze, iza toga se nešto debelo krije. Kao što mislim da se i iza Plenkovićevog traženja naplate ratne štete Vučiću, krije zamka za Kolindu.

–Kada je to rečeno?

–Pa, naravno, nakon Kolindine izjave kako o tome ne će biti razgovora.

–A što je dotad mislio i radio naš Plenki?

–Naravno, čekao… I sada se nada političkim bodovima kod domoljubnog hrvatskog puka. A samim tim, i svrgavanju i onemogućavanju Kolinde u utrci za drugi mandat.

–Ali, i utvrđivanju podrške i uzajamne ljubavi u   Bruxelles.  Gdje je otrčao čim je ispratio Vučića i ugledao mu leđa.

A, onda, gdje će mu- im biti kraj?

   Tu je već i potencijalna lista kandidata, na kojoj je, doduše neslužbeno, i drug Picula.

A , onda, slijedi i glatko ostvarenje,  one moje davne slutnje … o velikoj koaliciji.

Zamislite, molim vas! Dok Kolinda poziva u goste Vučića i ne uvjetuje, sad – zasad, naknadu za ratnu štetu, jer treba ići korak po korak, dotle naš hrabri, odvažni i vjerodostojni predsjednik Vlade, postavlja to kao uvjet.

Kakvo domoljublje?!Kakva hrabrost!?

–A što ti misliš, Lucija, što Kolindi znači onaj njen natpis „hrabrost“?

-Vjerojatno hrabrost da izdrži susret. A možda i hrabrost za suočavanje s problemima i napadima nakon susreta.  Možda i hrabrost da izdrži ove sve napade i svu ovu silnu nagomilanu mržnju i jal uperen prema njoj. Tko to zna? Znat ćemo sve za neko vrijeme. Kada počnemo razmišljati hladne glave i kada prevlada  mudrost. I kada stavimo točku na sve ovo. I vidimo, ako ih bude, i neke rezultate.

–A Predsjednici želim, da uz neke druge, ali mudrije  savjete i savjetnike, nastavi raditi. Jer, trebat će joj dosta i mudrosti, i promišljanja. Kao i  strategije. Da bi se anulirali svi ovi naši   možebitni dosadašnji promašaji i problemi.   I nije joj niti će joj biti od pomoći poruka na odjeći. Niti „hrabrost“, pisano na glagoljici.

–A o čijoj se, onda, hrabrosti govori? Ne bih rekla o Vučićevoj jer je došao. Znao je on dobro i bio u tijeku svega što mu se priprema, preko našeg a stvarno njihovog, milog i  dragog Pupija.

Hrabrost je, draga moja, na strani Predsjednice što ga je pozvala.

Iako nije odabrala pravo vrijeme.

–A kada je, uopće, pravo vrijeme za razgovor s njima? Kada se, uopće, može odabrati pravi trenutak kada stalno napadaju, lažu, tužakaju, izmišljaju.

Treba nam, konačno, prizvati i mudrost i glas razuma. I bez strasti i ostrašćenosti prionuti na posao.

–A, onda ćemo vidjeti. Vrijeme je pred nama.

I dođe vrijeme…Skok, na skok!!!  I nož u leđa, što si rekao… keks.

„Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić nije ni sletio u Beograd, a njegova diplomacija zaključuje kako je predsjednikov posjet Hrvatskoj bio više nego plodonosan. Nošeni krilima „dominacije i pobjede” Vučića nad hrvatskom predsjednicom, Srbija se bacila na izračun štete koja im je 90-tih nanesena na hrvatskom tlu i došli do brojke od čak 30 milijardi eura“.

I dok smo mi razjedinjeni više nego ikada dosad, Vučić je, nakon slijetanja u Beograd, pozvao sve Srbe na jedinstvo.

A mi Hrvati!?

Mi smo svi, u jedinstvu, jedinstveno razjedinjeni.

I to zahvaljujući, upravo, političarima i njihovom strančarenju.

Blago, blago nama!!! Piše nam se svijetla budućnost.

DOBRO JUTRO, HRVATSKA!

PROBUDI SE!!!

I skini povez s očiju!!!

“Po plodovima njihovim

ćete ih prepoznati“

(Mt 7,12).

Vera Primorac/Hrvatsko nebo