Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat: Tri godine vodimo bitku s hrvatskim institucijama za istinu o Jasenovcu

Ovih dana navršavaju se pune tri godine otkako je upućen naš prvi dopis sa zahtjevom da se isprave, odnosno usklade sa znanstveno utvrđenim činjenicama i arhivskim dokumentima, netočne informacije koje hrvatske institucije plasiraju domaćoj i inozemnoj javnosti o ratnom i poslijeratnom logoru Jasenovac. Uzevši u obzir da je srpska diplomacija izuzetno aktivna i da se 25. siječnja u New Yorku otvara izložba pod nazivom “Istina o Jasenovcu – pravo na nezaborav”, potrebno je još jednom upozoriti na neučinkovitost hrvatske diplomacije i predstavnika vlasti kojima smo se u protekle tri godine više puta bezuspješno obraćali.

PRILOG 1 – 15.1.2015.

 DOPIS UPUĆEN RAVNATELJICI JUSP JASENOVAC NATAŠI JOVIČIĆ NA KOJI NIKADA NIJE ODGOVORENO

KOPIJA JE POSLANA I BERISLAVU ŠIPUŠU, MINISTARSTVO KULTURE

Poštovana gđo Jovičić,

U Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru nedavno je objavljen rad “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novima arhivskim izvorima” (dostupan ovdje http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=10616) kojeg smo napisali kolega Stipo Pilić i ja. U radu su korišteni dokumenti koji ranije nisu spominjani u historiografskim radovima vezanima uz jasenovački logor te time pridonese razotkrivanju istine o toj problematici. Tijekom istraživanja i pisanja ovog rada primijetili smo veći broj podataka na vašoj web stranici koje ne odgovaraju podacima iz dokumenata tadašnjih jugoslavenskih vlasti.

S obzirom da je JUSP Jasenovac javna ustanova koja se 100 % financira iz državnog proračuna Republike Hrvatske (preciznije Ministarstva kulture), a ne privatna udruga građana, nadamo se da će vaši podaci biti nadopunjeni najnovijim otkrićima u svrhu preciznog i istinitog informiranja domaće i inozemne javnosti.

Srdačan pozdrav,

Blanka Matković

NAPOMENA: Isti zahtjev upućen je JUSP Jasenovac i Ministarstvu kulture u  listopadu 2015., a kopija tog emaila upućena je i Uredu predsjednice RH. Odgovor nikada nije zaprimljen.

PRILOG 2 – 25.1.2016.

DOPIS UPUĆEN MINISTRU KULTURE ZLATKU HASANBEGOVIĆU NA KOJI NIKADA NIJE ODGOVORENO

Poštovani dr. Hasanbegović,

Prosljeđujem vam emailove koje već preko godinu dana uporno šaljem Ministarstvu kulture,Uredu predsjednice RH i Spomen području Jasenovac, no odgovara do danas nema. Meni je čekanja dosta, pa se nadam da se s promjenama u Ministarstvu sada mogu očekivati određene promjene i pomaci u ovoj.

Kolega Stipo Pilić i ja proveli smo veoma temeljito istraživanje o zločinima počinjenima od strane partizanskih postrojbi i jugoslavenskih vlasti tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Između 2006. i 2012., odnosno do mog odlaska na doktorat u Englesku, istraživali smo u svim arhivima u RH i Sloveniji, a naši rezultati tiskani su u većem broju radova i knjiga. U prosincu 2014. Radovi Zavoda za povijesne znanosti u Zadru objavili su naš rad o poratnom logoru Jasenovac. U tom radu kirurški precizni srušili smo teoriju Slavka Goldsteina o tzv. radnoj grupi Jasenovac i demantirali službena tumačenja na web stranici SP Jasenovac. Arhivskim dokumentima koje smo otkrili nedvojbeno je potvrđeno postojanje tog logora koje se i dan danas uporno prešućuje i negira od strane Spomen područja Jasenovac. Nataša Jovičić oglušila se na naše zahtjeve da se isprave netočni navodi na web stranici čime dotična obmanjuje hrvatsku i svjetsku javnost te netočnim i lažnim podacima šteti ugledu RH.

Rezultati naših istraživanja, posebno oni vezani uz problem Jasenovca, predstavljeni su i u mojoj MPhil dizertaciji koja je pod naslovom „Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime Against Croatian Citizens at the end and after the Second World War (1944-1945)“ obranjena 15. listopada 2015. na University of Warwick i ocijenjena izuzetno pozitivno. U mojoj dizertaciji osvrnula sam se i na postupke Nataše Jovičić, Ministarstva kulture i Ureda predsjednice, odnosno problem hrvatske politike u odnosu na tzv. revizionističku historigrafiju, ovdje inače izuzetno cijenjenu. Danas je ta dizertacija dostupna praktički bilo kome na svijetu, a spomenute hrvatske institucije koje su zakazale izložene su ruglu koje i zaslužuju. Nadam se da će se do trenutka obrane moje PhD dizertacije stvari ipak popraviti.

Ono što mi tražimo jest da se priznaju rezultati znanstvenih istraživanja objavljeni u radu koji je prošao recenzentski postupak i objavljen od strane najuglednije znanstvene institucije u Hrvatskoj, umjesto da Jasenovac i dalje bude leno onih koji su na funkcije postavljeni po linijama Komunističke partije i s ciljem da do groba čuvaju davno skrivene tajne dok ih  upravo za to nažalost plaćaju hrvatski porezni obveznici. Uostalom, nebrojeno ste puta i sami u Hrvatskom državnom arhivu svjedočili upornom radu i zalaganju mene i kolege Stipe Pilića, te kao povjesničar zasigurno shvaćate stvarnu pozadinu ovog problema. Naravno, ukoliko ni sada ne bude odgovara i pomaka u ovoj situaciji, ja ću nastaviti pisati (uz određene taktičke promjene) sve dok istina o događajima iz hrvatske povijesti i nacionalni interesi konačno ne budu zaštićeni.

 Ovo pismo zajedno sa svim prilozima bit će vam poslano i poštom.

S poštovanjem,

Blanka Matković

PRILOG 3 – 15.12.2016.

DOPIS MINISTRICI KULTURE NINI OBULJEN KORŽINEK

NA KOJI NIKADA NIJE ODGOVORENO

Broj: 01-BM/2016

Zagreb, 15.12.2016.

Poštovana gospođo Ministrice,

Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat, osnovana u Zagrebu 2008. godine, udruga je s naglašenom znanstveno-istraživačkom djelatnošću koja je posebice fokusirana na multidisciplinarno istraživanje hrvatske povijesti 20. stoljeća. Svi članovi udruge su znanstvenici educirani na hrvatskim, ali i inozemnim sveučilištima, a svojim dugogodišnjim radom i zalaganjem dali su ogroman doprinos razotkrivanju dosada skrivenih detalja iz suvremene hrvatske povijesti. Suosnivači udruge povjesničari Blanka Matković i Stipo Pilić također su sudjelovali na projektu „Ratni zločini počinjeni nad hrvatskim građanima potkraj i neposredno nakon Drugog svjetskog rata“ kojeg je u razdoblju između 2008. i 2011. za potrebe Državnog odvjetništva RH organizirao Hrvatski državni arhiv u Zagrebu. Istraživali smo u svim arhivima u RH i Republici Sloveniji te pojedinim arhivima u Bosni i Hercegovini i arhivu u Londonu. Rezultati naših istraživanja objavljeni su u desecima knjiga i znanstvenih časopisa. Među njima su i radovi koji su u protekle dvije godine privukli veću pažnju javnosti, a između ostalog su bili među najčitanijim temama na brojnim internetskim portalima.

Riječ je prvenstveno o izvornom znanstvenom radu Blanke Matković i Stipe Pilića koji je pod naslovom „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“ objavljen u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru br. 56 u prosincu 2014., a prethodno je bio recenziran od strane akademika i doktora povijesti u skladu s propisima HAZU. Ovaj rad temeljio se prvenstveno na dokumentima jugoslavenske provenijencije (mjesne i kotarske vlasti, sudovi, itd.) koji su pronađeni u Hrvatskom državnom arhivu i Državnom arhivu u Sisku. Njima je nedvojbeno potvrđeno postojanje poslijeratnog zarobljeničkog logora Jasenovac te su srušena službena tumačenja na mrežnoj stranici Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac temeljena na teoriji Slavka Goldsteina o tzv. radnoj grupi Jasenovac. U siječnju 2015. godine obratili smo se JUSP Jasenovac i Ministarstvu kulture, odnosno zamjeniku ministrice kulture i kasnijem ministru kulture Berislavu Šipušu, sa zahtjevom da se netočni podaci na toj mrežnoj stranici usklade s najnovijim znanstvenim otkrićima i pronađenim arhivskim dokumentima. Naš dopis je ignoriran zbog čega smo se u svibnju 2015. obratili i Uredu predsjednice RH čija je savjetnica upravo ravnateljica JUSP Jasenovac. Ni na taj dopis nismo dobili odgovor zbog čega smo u listopadu 2015. poslali nove dopise koji su također ostali bez odgovora. U međuvremenu su rezultati ovog istraživanja predstavljeni i u dizertaciji Blanke Matković koja je pod naslovom „Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime Against Croatian Citizens At the End and After the Second World War (1944-1945)“ obranjena 15. listopada 2015. na University of Warwick (Velika Britanija) i ocijenjena izuzetno pozitivno od strane međunarodnih stručnjaka. U toj dizertaciji autorica se osvrnula i na ignoriranje državnih institucija koje uporno prešućuju povijesnu istinu i stradavanje hrvatskog naroda u poslijeratnom logoru Jasenovac. U siječnju 2016. uputili smo novi dopis tadašnjem ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću. Ni na taj dopis nikada nismo dobili odgovor, a ministar, njegova tajnica i zamjenica ignorirali su čak i naše kasnije upite o broju pod kojim je dopis urudžbiran. Dvije godine nakon objave našeg izvornog znanstvenog rada na mrežnoj stranici JUSP Jasenovac još su uvijek navedeni lažni podaci o poratnim događajima u Jasenovcu čime se uporno obmanjuje hrvatska i svjetska javnost te narušava ugled RH.

Umjesto reagiranja državnih institucija, tijekom 2016., a naročito nakon što je u travnju iz tiska izašla knjižica publicista Slavka Goldsteina (Jasenovac – tragika, mitomanija, istina), učestali su medijski napadi na članove naše Družbe u kojima se nastojalo bez ikakve argumentacije i rasprave o meritumu stvari diskvalificirati njihov rad, a njih osobno izvrgnuti javnom linču te im na taj način onemogućiti slobodno i javno iznošenje rezultata istraživanja do kojih su došli. Ovi napadi izlazili su iz okvira bilo kakvog znanstvenog sučeljavanja i javnog dijaloga i upućeni su ad hominem, dakle bez ikakvih pokušaja da se bilo koja iznesena tvrdnja, podatak ili činjenica pobiju konkretnim dokazima i valjanim argumentima te kao takvi predstavljaju udar na članak 38. i 69. Ustava RH kojima se jamči sloboda izražavanja i znanstvenog stvaralaštva.

Tijekom ove godine članovi naše Družbe u suradnji s vanjskim suradnicima također su objavili desetke članaka u kojima su analizirali veći broj podataka o navodnim žrtvama ratnog logora Jasenovac navedenih u bazi podataka JUSP Jasenovac. Ovim istraživanjem za preko tisuću poimeničnih osoba s jasenovačkog popisa je ustanovljeno da zapravo uopće nisu stradale u Jasenovcu, već u stranim logorima, na bojišnici, u različitim gradovima, itd. a mnoge od njih su preživjele rat. O tome svjedoče javno dostupni podaci iz digitalnog arhiva Yad Vashema, popisi logoraša njemačkih, srpskih i talijanskih logora, podaci o pokopanima na hrvatskim grobljima, smrtni listovi, videozapisi na mrežnoj usluzi YouTube. Tragikomično je da o tome svjedoče i enciklopedije jer se na popisu nalaze mnoge poznate osobe pa i kasniji suradnici u sastavljanju popisa za koje enciklopedijski članci jasno pokazuju da im nikako nije mjesto na jasenovačkom popisu. Uz to su na popisu i mnogi slučajevi umnoženih zapisa o istim osobama te izmišljene osobe. Ne samo da se time omalovažavaju stvarne žrtve Jasenovca, već su kompromitirani i drugi procesi koji se oslanjaju na ovaj popis. Primjerice, trenutno zadnjim objavljenim istraživanjem u slučaju suđenja Dinku Šakiću, zapovjedniku sabirnih logora Jasenovac i Stara Gradiška, sustavno je pokazano da ili jasenovački popis u trenutnom stanju ruši presudu Dinku Šakiću ili da hrvatsko pravosuđe ruši jasenovački popis.

Ovim dopisom još jednom tražimo od JUSP Jasenovac, dakle javne ustanove koja se 100 % financira iz državnog proračuna Republike Hrvatske te kao takva ima obvezu transparentnog javnog djelovanja, na javni podaci objavljeni na njihovoj mrežnoj stranici budu precizni i točni u svrhu istinitog informiranja domaće i strane javnosti.

Od nadležnog Ministarstva kulture i ministrice Nine Obuljen Koržinek, odnosno Vlade RH, očekujemo pokretanje postupka izmjena i dopuna Zakona o Spomen-području Jasenovac i to s ciljem:

1. da se u članku 1. spomenutog zakona proširi javno djelovanje Spomen-područja Jasenovac i na logoraše poslijeratnog zarobljeničkog logora Jasenovac te
2. da se izmjenama članka 9. navedenog zakona iz rada Savjeta Spomen-područja Jasenovac isključi Savez antifašističkih boraca kao pravna osoba koja bi bila u očitom sukobu interesa te se umjesto te osobe u Savjet imenuje predstavnik (preživjelih) logoraša i stradalnika poslijeratnog logora Jasenovac, odnosno hrvatskih zarobljenika i političkih zatvorenika.

Od hrvatskih političara očekujemo da se konačno počnu ponašati u duhu najbolje prakse europske demokracije i da se rezultati najnovijih znanstvenih istraživanja počnu uvažavati bez politikanskog straha od onih kojima je cilj da Jasenovac i dalje bude leno onih koji su na funkcije postavljeni po partijskim linijama s namjerom da do groba čuvaju davno skrivene tajne. Povijesna znanost ne poznaje strančarenje već samo jedno pravilo: sine ira et studio!

PRILOG 4 – 6. OŽUJKA 2017.

“SMITHSONIAN” ODBIO OBJAVITI REAGIRANJE NAŠE UDRUGE NA TEKST NOVINARKE ERIN BLAKEMORE O JASENOVCU

(DOPISI UPUĆENI UREDU PREDSJEDNICE RH, MINISTARSTVU VANJSKIH POSLOVA RH I VELEPOSLANSTVU RH U WASHINGTONU – NIKADA NIJE ODGOVORENO)

27. siječnja ove godine online časopis američkog muzeja i istraživačkog centra Smithsonianje objavio tekst američke novinarke Erin Blakemorepod naslovom “Why Croatian Jews Boycotted This Year’s Holocaust Remembrance Day” u kojemu je iznesen čitav niz iskrivljenih i lažnih povijesnih podataka. U spomenutom tekstu autorica je također navela veći broj netočnih podataka koje je s lakoćom mogla provjeriti pretragom na Internetu, uključujući i pogrešan spol predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović koja je u navedenom tekst postala muško.

S obzirom da od strane hrvatske diplomacije, prvenstveno Ministarstva vanjskih poslova i hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu, ali i Ureda predsjednice, nitko nije reagirao, naša udruga poslala je 6. veljače uredništvu časopisa Smithsonian reagiranje sa zahtjevom da ono bude objavljeno. Uredništvo tog časopisa kontaktirao je na naš zahtjev i američki odvjetnik hrvatskog podrijetla, ujedno i član naše udruge. Uredništvo Smithsoniana objavilo je 10. veljače dva ispravka u tekstu, među kojima i onaj vezan uz spol predsjednice RH, no ignoriralo je ostale netočne podatke na koje smo ih upozorili. 23. veljače Cynthia Williams obavijestila nas je emailom da “Smithsonian podržava rad u prepravljenom obliku” implicirajući time da naše reagiranje neće biti objavljeno. S obzirom na činjenicu da hrvatska diplomacija i dalje šuti naše reagiranje na engleskom jeziku objavljujemo ovdje, a poslali smo ga emailom i Ministarstvu vanjskih poslova RH, hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu i Uredu predsjednice RH.

Poštovani,
27. siječnja 2017., vaš portal Smithsonian.com objavio je članak novinarke Erin Blakemore pod naslovom “Why Croatian Jews Boycotted This Year’s Holocaust Remembrance Day” (Zašto su hrvatski Židovi bojkotirali ovogodišnji Dan sjećanja na Holokaust). S obzirom da je spomenuti članak prepun povijesno netočnih informacija o temama kojima se članovi naše udruge profesionalno bave, zahtijevamo da vaš portal objavi naš odgovor u nastavku (također i u privitku).

S poštovanjem,

Blanka Matković i dr. Peter Anthony Ercegovac

***

Dana 27. siječnja 2017. vaš portal Smithsonian.com objavio je članak novinarke Erin Blakemore pod nazivom “Zašto su hrvatski Židovi bojkotirali ovogodišnji Dan sjećanja na Holokaust“. Pod još bombastičnijim podnaslovom “Dok u Hrvatskoj raste neonacizam, zemlja se nalazi na raskrižju između negiranja i stvarnosti” auktorica je objavila niz povijesno netočnih informacija iako je u jednoj stvari u pravu: Hrvatska uistinu leži na raskrižju između negiranja i istine, ali ne na način na koji auktorica pokušava to prikazati u svom tekstu. Već u bilješkama ispod fotografija preuzetim iz Wikipedije Blakemore ističe kako je Jasenovac (koji je, usput, naselje u nizinskom dijelu Hrvatske u kojem je tijekom Drugoga svjetskog rata uspostavljen radni logor) mjesto u kojem su ubijeni desetci tisuća Židova. To je krivotvorina koju je auktorica mogla jednostavno provjeriti pogledom na službeno web mjesto Spomen područja Jasenovac, prema kojem je (službeni broj) ubijeno  13 116 Židova [i]. Auktorica je objavila još jednu laž tvrdeći kako je u Jasenovcu ubijeno ukupno 99 000 Židova, Srba, Cigana i drugih nekatolika. Na gore navedenom web mjestu službeni je broj žrtava 83 145, među njima i 4 255 Hrvata i pripadnika drugih “katoličkih” manjina. Iz toga se može zaključiti kako je auktorica zlonamjerno pokušala prikazati Jasenovac kao mjesto u kojem su katolici ubijali nekatolike, a takav se njezin pristup, u najboljem slučaju, može opisati kao vjerski diskriminirajući.

Manipulacija brojem jasenovačkih žrtava počela je odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata a služila je kao najvažnije sredstvo preuveličavanja broja ratnih žrtava u cjelini. Dana 26. svibnja 1945. Tito je sugerirao kako je  tijekom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji poginulo 1 685 000 ljudi [ii] Međutim, nije jasno na kojim se statistikama temelji ta procjena jer nije bilo popisa stanovništva nakon 1931. godine, a posljednja bitka tijekom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji dogodila se 27. ili 28. svibnja 1945. godine u bosanskom gradu Odžaku. [iii]. Međutim, Tito je ponovio taj broj u srpnju 1945. godine, kada je izjavio: Tijekom četiriju godina izgubili smo milijun i sedam stotina tisuća naših građana. [iv].

Titovoj je izjavi trebala znanstvena potvrda, ali su istaknuti demograf profesor Dolfe Vogelnik i njegov pomoćnik Alojz Debevec odbili učiniti takvo što jer nije bilo nikakvih novih podataka na kojima su mogli temeljiti svoje izračune. Umjesto toga, odlučili su prebaciti taj zadatak na Vladetu Vučkovića, u to vrijeme studenta matematike, koji je radio u Statističkom zavodu u Beogradu. Dobio je dva tjedna kako bi izračunao ukupan broj svih žrtava, s uputom da taj broj “mora biti impresivan, ali znanstveno-statistički utemeljen.” [v] Nadalje, kao što je Vučković naglasio: “Zbog neznanja ili zapovijedi za prijevarom, režimski su ljudi pretvorili demografske gubitke u stvarne žrtve, kojih je prema svim znanstvenim istraživanjima bilo malo više od milijun.” [vi]

Broj od milijun ljudi trebao je uključiti i one koje su ubile komunističke snage. [vii] Međutim, jugoslavenski predstavnik na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine Edvard Kardelj nije predstavio taj broj, nego je tvrdio kako je bilo više od  1 700 000 ratnih žrtava.  Te iste 1946. godine Povjerenstvo za ratnu odštetu pripremalo je službeni popis žrtava pa je to ostao i službeni broj  ratnih žrtava sve do raspada Jugoslavije 1990-ih.

Međutim, Njemačka je odbila platiti odštetu za 1 700 000 žrtava, temeljeći svoju odluku na podatcima, dobivenim od SAD-a 1954. godine, kako je u Jugoslaviji bili milijun ratnih žrtava. [viii] Stoga su jugoslavenske vlasti bile prisiljene provesti nova istraživanja kako bi dobile preciznije podatke. Popis žrtava konačno je dovršen 1964. godine, ali je rezultat bio razočaravajući jer je ukupan broj  stvarno bio približno milijun, uključujući i 597 323 žrtava tzv. “fašističkog terora”. Prema istom popisu, u hrvatskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška zajedno, ukupno je umrlo ili ubijeno oko 60.000 ljudi, iako su jugoslavenske vlasti ranije tvrdile kako je u njima ubijeno najmanje 700 000 ljudi. [ix]

Prva, ali neslužbena iskapanja u području Jasenovca obavio je općinski odbor bivših pripadnika Jugoslavenske armije iz Bosanske Dubice 1961. godine na Gradini u blizini Jasenovca. Našli su tri masovne grobnice i identificirali 17 ljudskih lubanja u jednoj od njih, ali nisu odredili točan broj kostiju pronađenih u drugim dvjema. Izbrojili su još 120 neotkrivenih grobnica i na temelju tog nalaza zaključili kako bi samo u Gradini trebalo biti 350 800 žrtava. [x]

Službene forenzičke istrage, provedene 1964. godine u Jasenovcu trebale su dokazati golem broj žrtava u Jasenovcu i žrtava jugoslavenskog rata u cjelini, ali su prekinute. Nakon ispitivanja 130 lokacija pronađeno je samo sedam masovnih grobnica, u kojima je bilo ukupno 284 ljudskih ostataka. Međutim, važno je naglasiti da se u izvješću, koje je potpisao dr. Alojz Šercelj, tvrdilo kako “velika količina predmeta pokazuje da su žrtve dovedene izravno do mosta gdje su pogubljene a da prethodno nisu boravile u logoru. Tu je dr. Štercelj posebno želio ukazati na prisutnost noževa, prstenja, novca, itd. ” [xi]

Dakle, pronađeni predmeti nisu pripadali zarobljenicima iz Jasenovačog logora, nego, vjerojatno, izbjeglicama, možda hrvatskim vojnicima i civilima koji su, u strahu za svoj život, bježali iz zemlje u svibnju 1945. godine, ali su ih saveznici predali Jugoslavenskoj armiji. Dostupni podatci i svjedočanstva potaknuli su stalne rasprave među hrvatskim povjesničarima kako je taj logor nastavio s radom nakon završetka Drugoga svjetskog rata a on bi mogao biti mjesto  komunističkih pogubljenja hrvatskih ratnih zarobljenika tijekom1945. godine i kasnije. Dokumenti pronađeni u Državnom arhivu u Sisku koji su se prvi put koristili u momu objavljenom radu “Poslijeratni Sabirni logor Jasenovac: Iskazi svjedoka i noviji arhivski izvori” dokazali su kako je taj logor stvarno postojao između 1945. i 1948. godine, a možda i dulje.  [xii]

Broj ratnih žrtava, posebno onih koji su umrli u Jasenovcu, nastavio je služiti kao važan dio protuhrvatske promidžbe nakon završetka Domovinskog rata 1995. godine. Približan broj jasenovačkih žrtava, posebno onih koji su na tom mjestu ubijeni nakon svibnja 1945. godine, ostaje nepoznat. Nisu obavljena nova iskapanja koja bi mogla otkriti više pojedinosti u svezi s prirodom žrtava a jedini su antropološki podatci oni iz 1964. godine.

Tijekom zadnjih dviju godina istraživači Nikola Banić i M. Koić uspoređivali su podatke o jasenovačkim žrtvama s popisa Spomen područja Jasenovac s onima iz drugih baza podataka, uključujući i one u Yad Vashemu. Rezultati njihovih istraživanja ukazuju na to da brojni pojedinci među 83 145 ljudi koji su navodno izgubili svoje živote u Jasenovcu u stvari nisu ubijeni u Jasenovcu, nego na drugim lokacijama unutar ili izvan područja bivše Jugoslavije. Osim toga, dokazali su kako mnogi pojedinci uopće nisu umrli tijekom Drugoga svjetskog rata, nego su živjeli dugo nakon tih događaja a njihova svjedočanstva o svojim iskustvima tijekom Drugoga svjetskog rata mogu se naći na YouTubeu. Taj skup istraživanja koje su obavili neovisni stručnjaci pokazao je ne samo da je broj žrtava koje spominje   Blakemore netočan, nego da je netočan i službeni broj naveden na portalu Spomen područja Jasenovac.

Unatoč činjenicama da su gore navedeni auktori objavili oko 40 radova s mnoštvom znanstvenih zapisa koji podržavaju njihove tvrdnje, bivša ravnateljica Spomen područja Jasenovac Nataša Jovičić, kao i sadašnji privremeni ravnatelj Ivo Pejaković, nisu dali nikakvu razumnu objasnidbu za to neslaganje. Oni su također ignorirali rezultate prikazane u radu “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac: Iskazi svjedoka i noviji arhivski izvori” (objavljen u prosincu 2014.) unatoč tomu što su zamoljeni da ažuriraju svoje podatke. Prema njima, ne postoje dokumenti ili svjedoci koji mogu potvrditi kako su ratni zarobljenici doista držani Jasenovačkom logoru. Zgrade bivše ustaškog logora bile su u ruševinama, čineći ih potpuno neuporabljivim za smještaj zatvorenika. Skupina od oko 600 zatvorenika, poznata kao “Zavod za prisilni rad Sisak – Radna grupa Jasenovac”, dovedena je iz “Zavoda za prisilni rad Sisak” u Jasenovac i tamo zadržana od jeseni 1945. do jeseni 1947. godine.

Nije bilo ubijanja u Jasenovcu a kolone ratnih zarobljenika koje su se vraćale iz Bleiburga nisu prolazile kroz Jasenovac niti su ostajale u njemu. [xiii]  Međutim, svi dokumenti pronađeni u Državnom arhivu u Sisku, zajedno s dokumentima iz Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu, potvrđuju upravo suprotno – da je logor za ratne zarobljenike u Jasenovcu stvarno postojao u bivšoj Jugoslaviji, najmanje do 1948. godine, a možda i dulje. [xiv]  Ovdje je važno spomenuti problem žrtava poslijeratnog logora. Jasenovac. Prema dokumentima Državne komisije za utvrđivanje zločina počinjenih od strane okupatora i njihovih pomagača, negdje između 6. svibnja 1945. i 31. svibnja 1946., dva policijska službenika bivše NDH – Josip Batarelo i Marko Radić – ubijeni su u Jasenovcu. [xv] Obje se osobe vode kao “žrtve fašističkog terora”. Izvor za prvoga knjiga je  objavljena u Jugoslaviji 1974. godine i za drugoga popis žrtava iz 1964. godine. [xvi]  Ne samo da su arhivski izvori ne koriste kao dokaz, nego ih portal Spomen doma Jasenovac ignorira i nakon što su dokumenti objavljeni. Ako se žrtve poslijeratnog logora Jasenovac i dalje dodaju popisu ubijenih u tom logoru prije svibnja 1945. godine, nije moguće reći koliko ih je zapravo umrlo u Jasenovcu tijekom Drugoga svjetskog rata.

Ovaj primjer pokazuje koliko je hrvatsko društvo, uključujući i službenu politiku, udaljeno od suočavanja s prošlošću, posebno u svezi sa zločinima koje je  počinio komunistički režim. Šutnja institucija odgovornih za istraživanje ovakvih tema otvara sve više prostora za daljnje manipulacije. Hrvatska je uistinu na raskrižju, ali ne na onomu na koji ju auktorica Erin Blakemore pokušava staviti. Raskrižje na kojem se Hrvatska nalazi vezano je uz dopustnicu da je njezino postojanje povezano s komunističkom prošlosti koju je službeno pisala Komunistička partija Jugoslavije s namjerom manipuliranja osnovnim podatcima, uništavajući izvornu dokumentaciju i izmišljajući motive za svoja izvješća, odnosno političke ciljeve.

Erin Blakemore je na svoj način nastavila s takvom praksom staroga komunističkog diktatorskog režima, napravivši niz nevjerojatnih početničkih pogrješaka:

1. Kao prvo, auktorica nije ni pokušala provjeriti podatke, čak ni na najjednostavniji mogući način, s pomoću Wikipedije, jer da jest, brzo bi morala shvatiti kako je vojnički pozdrav “Za dom spremni” stari hrvatski vojnički pozdrav prvi put zabilježen u 17. stoljeću. Umjesto toga, Blakemore žurno i bez argumenta proglašava Hrvate neofašistima i, još gore od toga, negatorima Holokausta, unatoč bogatoj povijesnoj dokumentaciji koja pokazuje kako su brojni Hrvati spasili živote Židova uz riskiranje vlastitih života.
2. U jednom dijelu svoga teksta auktorica je istaknula sljedeće: “Dok Kolinda Grabar-Kitarović, četvrti predsjednik Zemlje, izdaje priopćenje u kojem  ustaše označuje kao zločinački režim, u studenom se on fotografirao kako drži zastavu toga režima”, sugerirajući kako je povijesna hrvatska zastava na kojoj heraldički simbol šahovskog polja počinje bijelim kvadratom fašistički simbol. Osim toga, svaka osoba koja i malo poznaje suvremenu hrvatsku politiku zna kako Kolinda Grabar Kitarović nije ON nego ONA. Uz to, svatko tko je barem jednom pogledao razglednice Zagreba zamijetio je takav heraldički simbol na krovu povijesni katoličke crkve svetoga Marka u Starom Gradu glavnoga grada Hrvatske. Taj je simbol s prvim bijelim tzv. “fašističkim” kvadratom tamo postavljen 1878. godine, više od četrdeset godina prije pojave fašizma i nacizma u Europi. Ono što tu vidimo  hrvatski je grb, koji je hrvatskom narodu već stoljećima prirastao srcu i toliko mu je drag. Da, stoljećima prije izbijanja Drugoga svjetskog rata. Sve ove činjenice lako se mogu naći na međumrežju, rabeći najobičnije tražilice.
3. U završnom dijelu teksta auktorica ukazuje na činjenicu kako u Hrvatskoj živi oko 2 000 Židova. Ponovno naglašavamo kako se veći dio teksta Erin Blakemore bavi neutemeljenim i nepotvrđenim procjenama a ova zadnja procjena broja Židova još je sramotnija jer prema hrvatskom popisu iz 2011. godine u Hrvatskoj živi točno 509 Židova. Čak je i ova informacija dostupna na Wikipediji. [xvii]

S obzirom na nedostatak bilo kakvih akademskih argumenata i očiti nedostatak osnovnog znanja o povijesnim činjenicama, Blakemore zaključuje kako je “revizionizam prigoda za pronalaženje velikih junaka i trijumfalne prošlosti za narod koji je često bio pod udarom rata, geopolitike i društvenih nemira, ali on također pere povijest.” Umjesto da odgovori na pitanje, auktorica je u  ozbiljne probleme dovela istinitost svoga teksta, stoga zaključujemo naš odgovor riječima poznatoga američkog povjesničara Jamesa McPhersona, koji je rekao: “Revizija je žila kucavica povijesne znanosti. Povijest je nastavak dijaloga između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti podložne su promjenama u skladu s novim dokazima, novim pitanjima koja proistječu iz dokaza, novim perspektivama koje dolaze s vremenom. Nema jedne, vječne i nepromjenjive ‘istine’ o prošlim događajima i njihovim značenjima. Beskrajna potraga povjesničara za razumijevanjem prošlosti, to jest, “revizionizam” – ono je što čini povijest bitnom i smislenom. (…) Bez revizionističkih povjesničara koji su istraživali nova vrela i postavljali nova i osjetljiva pitanja,  zapeli bismo u blatu jednoga ili drugoga stereotipa.” [xviii]  Da, zapeli bismo u blatu jednoga ili drugoga stereotipa, upravo kako je i Erin Blakemore zapela u blatu svojih stereotipova. Pitamo se kojoj i čijoj svrsi takva kaljuža tako dobro služi?

Blanka Matković i dr. Peter Anthony Ercegovac

BILJEŠKE:

[i] http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6711

[ii] Barry M. Lituchy, Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia (New York, 2006), p. 3.

[iii] Stipo Pilić and Blanka Matković, ‘Bitka za Odžak: Rat je završio dvadeset dana kasnije’, Bosna Franciscana, No. 37 (2012), pp. 109-138.

[iv] Josip Broz Tito, Govori i članci, Knjiga 1 (Zagreb, 1959), pp. 362-3.

[v] Bogoljub Kočović, Sahrana jednog mita. Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji (Beograd, 2005), pp. xxi-xxiv. Vladeta Vučković, ‘Sahrana jednog mita’, Naša Reč, No. 368 (1985).

[vi] Ibid.

[vii] Ibid.

[viii] Paul Mayers and Arthur Campbell, The Population of Yugoslavia (Washington D.C., 1954), p. 23.

[ix] Entire list was published in: Meho Visočak and Bejdo Sobica, Žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije (Zurich – Sarajevo, 1998).

[x] Željko Krušelj, ‘Kako je Živanović 284 kostura pretvorio u 700.000 žrtava’, Vjesnik, 23 April 2005.

[xi] Croatian State Archives, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut.174, Izvještaj antropologa.

[xii] Stipo Pilić and Blanka Matković, ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’, Radovi, No. 56 (2014), pp. 323-408.

[xiii] Memorial Site Jasenovac – FAQ.

Available at http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7619(15 May 2015).

[xiv] Pilić and Matković, ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac’, pp. 323-408.

[xv] Croatian State Archives, f. 306, ZKRZ, kut. 379, series Zh 28326 and 28327.

[xvi] Marinko Perić, Sinj i Cetinska krajina u borbi za slobodu (Sinj, 1974), p. 136. Jelka Smreka and Đorđe Mihovilović, Poimenični popis žrtava koncentracijskoga logora Jasenovac 1941 – 1945 (Jasenovac, 2007), pp. 175, 1361.

[xvii]https://en.wikipedia.org/wiki/History_of_the_Jews_in_Croatia

[xviii] https://www.historians.org/publications-and-directories/perspectives-on-history/september-2003/revisionist-historians

PRILOG 5 – 1.5.2017.

STIPO PILIĆ:

IZJAVA ZA JAVNOST U SVEZI POSLIJERATNOGA LOGORA JASENOVAC

(JASENOVAC, 1.5.2017.)

Hrvatska družba povjesničara „Dr. Rudolf Horvat“ na čelu s predsjednicom mr. sc. Blankom Matković i svim članovima i podupirateljima udruge radi i zalaže se za što potpunije i točnije iznošenje svih činjenica o logoru Jasenovac u Drugom svjetskom ratu i poraću. Logor Jasenovac bio je tijekom Drugog svjetskog rata sabirni i radni logor, te tranzitni logor iz kojeg su se pojedinci i skupine slali u logore Trećeg Reicha. U našem radu ne isključujemo istraživanje likvidacija u ovom logoru, ali je potrebno naglasiti da „službene“ brojke, osobito one koje kao nameće JUSP Jasenovac, uspješno demantiraju arhivski dokumenti, iskazi svjedoka i arheološko-antropološko istraživanja. Član Upravnog odbora naše udruge dr. sc. Nikola Banić i njegov suradnik dr. sc. M. Koić nedvojbeno su utvrdili da JUSP Jasenovac na svoje popise stavlja kao stradalnike već potvrđene žrtve logora Auschwitz i drugih logora izvan NDH-a čime ih lažno predstavlja kao žrtve stradale u logor Jasenovac. Spomenuta hrvatska institucija time osporava žrtve logora Trećeg Reicha, a samim time i holokaust, netočno pripisujući izvršenje likvidacija Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i hrvatskom narodu. G. Banić i g. Koić također su dokazali kako JUSP Jasenovac ne prihvaća ni rezultate istraživanja izraelskog memorijalnog centra Yad Vashem te ignorira rezultate njihovih istraživanja i popisa, postavljajući se tako značajnijom ustanovom od Yad Vashema. Osim toga, g. Banić i g. Koić dokazali su da JUSP Jasenovac izmišlja žrtve, potencijalno falsificira izvore, vrijeđa Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH i hrvatsku znanstvenu zajednicu, a u nekim slučajevima i predsjednika Vlade Republike Hrvatske.

Potrebno je istaknuti i to da JUSP Jasenovac osporava postojanje poslijeratnog zarobljeničkog logora Jasenovac, iako do sada otkriveni dokumenti jugoslavenske provenijencije otkrivaju podatke o nekoliko logora koji su činili sustav logora u i oko Jasenovca, povezanim s logorom odnosno zatvorom Stara Gradiška kao središnjim i zapovjednim logorom najmanje do 1948., a moguće i kasnije. Ovim činom JUSP Jasenovac, odnosno institucija financirana od strane poreznih obveznika RH, sustavno negira komunističke zločine počinjene nad hrvatskim zarobljenicima i uhićenicima u prvim poslijeratnim godinama te se već dvije i po godine oglušuje na sve naše zahtjeve da podatke na svojoj službenoj web stranici uskladi s najnovijim znanstvenim otkrićima čime nastavlja obmanjivati domaću i inozemnu javnost. Naša udruga nastavit će se zalagati za sustavno istraživanje ratnog i poslijeratnog logora Jasenovac kao i slobodu znanstvenog istraživanja i povijesne revizije na temelju novih pisanih i materijalnih dokaza.

Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat/http://croatiarediviva.com/Hrvatsko nebo