VUČIĆ POD STEPINČEVIM NOGAMA Ili Cijenu ulaznice za EU diktira Kaptol, a ne Pantovčak
Vrijeme:4 min, 25 sec
Nakon stišavanja početne euforije oko dolaska srbijanskog predsjednika Vučića, počinje se preciznije ocrtavati karakter samog posjeta i posljedica koje bi on mogao prouzročiti po Srbiju i Hrvatsku.
Da počnemo od najbitnije stvari koju je većina javnosti stavljala u prvi plan i zbog koje je predsjednica pala “u nemilost”, a to je odnos Republike Hrvatske prema “agresoru” u Domovinskom ratu.
Ako se prema Srbiji postavljamo kao prema agresoru, moramo biti u mogućnosti dokazati da je slijed stvari upravo onakav kakvim ga prikazujemo. No, je li to uistinu tako?
Je li agresor na Republiku Hrvatsku bila Srbija? Ili možda SR Jugoslavija? Ili samo NEKE republike iz te Jugoslavije? Ili četnici potpomognuti JNA snagama? Ili je to bio unutarnji sukob koji su započeli pobunjeni Srbi, u stvarnosti hrvatski građani?
Kao što vidimo, uopće nije jednostavno definirati agresora i unatoč činjenici da su svi od spomenutih na ovaj ili onaj način imali učešće u agresiji, bitno je dokazati kronologiju zbivanja iz koje će tada jasno biti vidljivo tko je, da tako kažem, “prvi bacio kamen”…
Sve dok nemamo jasan odgovor na to pitanje, nemoguće je pokrenuti ikakav postupak plaćanja ratne odštete ili bilo što slično tome.
Da se ne bi krivo razumjeli, svi MI, kao i ONI, dobro znamo što se dogodilo, ali pravno gledano, istina nije ono što se dogodilo, već ono što se može dokazati pred sudom. I točka..
Koliko god ovaj posjet izgledao loše za Hrvatsku, koliko god isticali Vučićevu “dominaciju”, a predsjednicu gurali u drugi plan, bojim se da stvari ipak za Hrvatsku stoje bolje nego što je to većina u stanju shvatiti.
Vidljivo je to i iz najnovijeg nekontroliranog mahnitanja Milorada Pupovca, koji svim silama nastoji odvući pažnju javnosti od neumitnosti vlastitog kraja koji se približava kao plima, milimetar po milimetar, ali napreduje…
No, najbitniji trenutak koji se dogodio tijekom Vučićevog posjeta Hrvatskoj, mediji su vrlo slabo popratili i prošao je prilično nezapaženo. Radi se o dolasku Vučića na Kaptol, da kažem “na noge” kardinalu Bozaniću i Katoličkoj crkvi.
Taj događaj je izuzetno značajan trenutak iz više razloga:
Kao prvo, Vučić je razgovor vodio neposredno ispod slike kardinala Alojzija Stepinca, a dobro znamo kolike su kontradiktorne polemike otvorene oko Stepinčeve uloge, njegova života i djela.
Znakovito je da se taj isti Vučić, kojem pridodaju radikalne osobine, nijednom riječju nije na to oglasio niti je taj događaj tretirao kao provokaciju ili bar “neprimjerenu gestu”, a što bi od njega bilo očekivano.
Nadalje, sam karakter Vučićevog susreta s Bozanićem na tragu je otvaranja pitanja plaćanja ratne odštete CRKVI, koja je kao institucija u Domovinskom ratu, pretrpjela strahovita razaranja i ogromnu štetu kroz uništenje, devastaciju i pljačku stotina sakralnih objekata.
Za pregovore o plaćanju odštete zbog nanesene štete crkvi, nije ovlaštena ni predsjednica ni premijer. Za te pregovore, ovlašten je jedino u ime Katoličke crkve kardinal Josip Bozanić.
Ako se prisjetimo vremena kad je hrvatska neovisnost visjela o vrlo tankoj niti, jasno je da je Vatikan svojim procesom priznanja Republike Hrvatske odigrao presudnu ulogu i da je njegovim angažmanom u naravi, međunarodno priznanje od strane svih relevantnih država, bilo gotov čin.
Tu leži i “kvaka” Vučićevog dolaska na Kaptol. On dobro zna da bez Vatikanskog pristanka Europska Unija NEĆE podržati ulazak Srbije u EU, a da bi Vatikan dao zeleno svjetlo, potrebno je prethodno riješiti pitanje ratne štete NA CRKVENOM VLASNIŠTVU u Republici Hrvatskoj, a ta se šteta mjeri u velikim brojkama.
U tom smislu, susretom na Kaptolu pokrenut je proces očitovanja Srbije o odgovornosti za počinjenu štetu na crkvenom vlasništvu i definiranje načina naplate počinjene štete.
Vjerujem da vam se sad već nazire briljantnost ideje o susretu Vučića s Bozanićem.
Kad se konačno ustvrdi tko će platiti počinjenu štetu za svaki pojedinačni crkveni objekt uništen ili opljačkan u Domovinskom ratu, bit će potpuno jasno i TKO JE AGRESOR i kome će Republika Hrvatska adresirati svoje odštetne zahtjeve za štetu počinjenu na CIVILNIM i DRŽAVNIM objektima.
Sve dok se to ne definira, Srbija će ostati u predvorju EU i njen ulazak u tu zajednicu bit će neostvariva pusta želja.
Osobno vjerujem da će EU ponuditi mehanizme rješavanja tog pitanja kao i sredstva kojima će pomoći Srbiji da plati za počinjena barbarstva.
Da ne bi podcijenili Vatikan, podsjećam da je SVA imovina oteta Katoličkoj crkvi od strane komunističke vlasti, postala predmetom Vatikanskih ugovora i da se za refundiranje tog iznosa OBVEZALA Republika Hrvatska. To bi na pameti trebali imati dežurni kritičari koji učestalo omalovažavaju Katoličku crkvu i naglašavaju kako bi “samo vjernici” trebali izdvajati proračunska sredstva za crkvu.
Jedni razlog što SVI plaćaju taj porez leži u činjenici što je komunistička vlast OPLJAČKALA crkvu, a štetu nastalu tom pljačkom sada plaća cijelo društvo, umjesto da je plaćaju samo članovi SAVEZA KOMUNISTA, kao počinitelji.
Da rezimiram, na nama je da do trenutka naplate ratne štete agresoru, tko god to bio, od “političke močvare” u kojoj se trenutno nalazimo i gdje vodu muti najviše 500 zlonamjernih i primitivnih lupeža i pokvarenjaka, napravimo “bistri ribnjak”, u kojem će se transparentno i bez “fige u džepu” raspolagati tim nemalim novcem.
To je definitivno zadnja prilika da se od Republike Hrvatske stvori moderna i bogata država, a sve one koji su to kočili, koji su se podlo bogatili i na nepotizmu, stranačkim vezama ili kriminalu gradili svoje karijere, privede pravdi i pošalje tamo gdje pripadaju…
Tomislav Tomečić/Hrvatsko nebo
