Izetbegović ima karizmu mokre spužve, njegov politički plafon je podaništvo Erdoganu

Kada se Željko Komšić, “ljevičar”, kandidirao po drugi puta za člana Predsjedništva BiH, u selu u kojem sam odrastao, koje je većinsko bošnjačko i u kojem danas više nema Hrvata, lokalni imam i SDA-ova lokalna boranija danima su uoči izbora agitirali za Željka Komšića, da bi se stvorio privid da je Komšić pokupio poneki glas i od Hrvata na općinskoj razini.

Gostovanje Bakira Izetbegovića kod Aleksandra Stankovića u emisiji “Nedjeljom u dva” uzburkalo je duhove u BiH kao rijetko koji medijski događaj u posljednje vrijeme. Cijeli intervju mogao bi se prepričati taksativnim zbrajanjem prijesnih laži koje je Izetbegović izrekao rijetko tako servilnom (ili nepripremljenom) Aleksandru Stankoviću.

Cijela emisija odvijala se u tonu one pjesme Alke Vujice: “Laži, laži, laži me, ti to radiš najbolje.” Teško je pobrojati sve laži Bakira Izetbegovića izrečene u tih 60 minuta, jer bi to zahtijevalo mnogo veći prostor. Osvrnut ću se stoga tek na neke, prije svih na serviranje priče nezainteresiranom Stankoviću u vezi ratnog zločina u Križančevu selu, pokolju nekoliko desetaka civila i zarobljenih pripadnika HVO-a, koji je Izetbegović prikazao kao vojnu pobjedu čistu kao suza, te izjavio kako bi se on, kao, otišao pokloniti žrtvama koje to po njemu nisu: jedan paradoks na koji bi spremno reagirao svaki novinar-početnik, piše Josip Mlakić u kolumni za Express.

Dalje, kada je prije mjesec-dva kod Aleksandra Stankovića gostovao Dragan Čović bilo je riječi o ratnim zarobljenicima koji su s Heliodroma dovođeni na prisilan rad u mostarski Sokol, čiji je direktor u to vrijeme bio Dragan Čović, te su novinari u prilozima za emisiju razgovarali s nekima od svjedoka, preispitujuću odgovornost Dragana Čovića za taj čin, što apsolutno treba pozdraviti. Postavlja se onda pitanje zar nije Stanković mogao uraditi i ovaj put nešto slično, napraviti prilog s nekim iz obitelji nestalih Bugojanaca, primjerice.

Bakir Izetbegović bi o tome trebao znati ponešto, jer su glavni organizatori i nalogodavci tog zločina njegovi stranački intimusi, poput Dževada Mlaće, dok mu je zapovjednik Operativne grupe “Zapad” general Selmo Cikotić, pod čijom je zapovjednom odgovornošću bio bugojanski logor, dugogodišnji savjetnik za vojna pitanja, ujedno i miljenik visokih dužnosnika NATO pakta u BiH, koji je prije dvadesetak godina bez ikakva objašnjenja naprasno vraćen iz Washingtona gdje bio vojni ataše, te se još tada šuškalo o podizanju optužnice protiv njega.

Ovo je i svojevrsni pokazatelj nezainteresiranosti hrvatskih medija, možemo govoriti čak i o bešćutnosti, prema ratnim žrtvama hrvatske strane, ali i Crkve, hrvatske zvanične i nezvanične politike, lijeve i desne podjednako, uključujući i HDZ, i jedan i drugi, onaj hrvatski i bosanskohercegovački, pa i prema zločinima poput onog bugojanskog, gdje armijska strana više od dva desetljeća skriva mjesto gdje su žrtve pokopane, a da o procesuiranju pravih krivaca i ne govorimo. Dalje, Izetbegović je u jednom trenutku spomenuo Kazane, gubilište na obroncima Trebevića gdje su pripadnici Armije BiH brutalno ubijali sarajevske civile, Srbe, koje su odvodili iz njihovih stanova.

Organizator tog zločina, Mušan Topalović Caco, sahranjen je u organizaciji Izetbegovićeve SDA kao ratni heroj na Šehidskom mezarju na Kovačima, na istom groblju kao i Alija Izetbegović, što je jedan od najsramnijih događaja u poratnoj BiH. Ne vjerujem da je ova činjenica bila nepoznata Aleksandru Stankoviću. Ipak, propustio ga je upitati nešto o tome. Ili se osvrnuti na ranije izjave Bakira Izetbegovića, kako Armija BiH nije činila zločine, ubijala civile i palila sela, na koje su sa zgražanjem reagirali čak i pojedini sarajevski mediji i pripadnici Armije BiH.

Ipak, vrhunac emisije, na što se i odnosi najveći broj medijskih reakcija, bila je otvorena prijetnja ratom bosanskohercegovačkim Hrvatima, što je Stanković prepoznao i na tome mu treba čestitati. (Ali i običan svijet, kod kojeg je ta prijetnja izazvala popriličnu dozu straha.) Izetbegovićeva konstatacija o prelasku “crvene linije” otvorena je prijetnja ratom i tu ne postoji nikakvo ali, što neodoljivo podsjeća, što je primijetilo više novinskih komentatora, na znameniti huškački govor Radovana Karadžića u Parlamentu BiH uoči rata, 14.10.1991., koji je, pokazalo se, bio otvorena najava masovnih zločina koji će uslijediti. Da podsjetim: “Put kojim vodite Bosnu i Hercegovinu je ista ona autostrada pakla i stradanja kojem su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a muslimanski narod možda u nestanak.”

Međutim, Izetbegović je u emisiji izrekao i jednu istinu, što je možda većini gledatelja u Hrvatskoj zazvučala kao laž. Rekao je otprilike kako njegova stranka i on nikada nisu Hrvatima nametali predstavnike, što je točno. Međutim i ovdje treba povući jasnu granicu između politike pokojnog Sulejmana Tihića, jedinog poratnog političara iz BiH koji je donekle usporediv s pokojnim Vladom Gotovcem, simbolom časne i principijelne politike na ovim prostorima, i politike njegova nasljednika Bakira Izetbegovića. Nametanje predstavnika Hrvatima (i Srbima) u Federaciji BiH specijalitet je bosanskohercegovačke “ljevice”. Dok se Sulejman Tihić protivio sličnim pokušajima, Bakir Izetbegović je s “ljevičarima” stvorio svojevrsnu nacionalističku frontu koja besprijekorno funkcionira sve ove godine. Navest ću jedan primjer koji to na najbolji način ilustrira.

Kada se Željko Komšić, “ljevičar”, kandidirao po drugi puta za člana Predsjedništva BiH, u selu u kojem sam odrastao, koje je većinsko bošnjačko i u kojem danas više nema Hrvata, lokalni imam i SDA-ova lokalna boranija danima su uoči izbora agitirali za Željka Komšića, da bi se stvorio privid da je Komšić pokupio poneki glas i od Hrvata na općinskoj razini.

Tako da se stanje u BiH danas, nakon što je Ustavni sud poništio dijelove izbornog zakonodavstva, sve više uspoređuje s Miloševićevom Jugoslavijom iz 90-ih, s “građanskim konceptom” kao pandanom velikosrpskoj politici Slobodana Miloševića, sa Željkom Komšićem kao Sejdom Bajramovićem te nacionalističke platforme, i cijelim nizom drugih poveznica.

Međutim, nije sve tako ni crno kako se to na prvi pogled čini, jer Bakir Izetbegović objektivno nema nikakvu političku moć. Izgubio je utjecaj u stranci i možda dogovor o bilo kojoj neuralgičnoj točki s njegove strane ne bi bio upitan da nije jedne jednostavne činjenice: Izetbegović, naime, nije u mogućnosti niti unutar vlastite stranke, koju već duže vrijeme razdiru klanovske borbe, provesti niti jedno svoje obećanje, otuda srljanje u provaliju, da bi što duže održao privid moći, a sudeći po nekim natpisima nije pravi vladar, odnosno lider, kako se pohvalio Aleksandru Stankoviću, niti u vlastitoj kući.

Uz Izetbegovića su ostali rijetki, oni koji od toga imaju opipljivu materijalnu korist i oni koji su svojevrsni politički taoci Bakira Izetbegovića, jer ih “jahanje u sedlu” štiti od suočavanja s ratnom prošlošću, odnosno s ratnim zločinima s kojima ih se povezuje, poput Halida Genjca, predsjednika Glavnog odbora SDA, Šefika Džaferovića, predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i potpredsjednika SDA, Stankovićeva gosta u jednom od priloga za emisiju, generala Selme Cikotića, Izetbegovićeva savjetnika za vojna pitanje, te cijelog niza stranačkih poslušnika na nižoj razini za kojima se vuku repovi ratnih zločina, ili su osuđeni ratni zločinci, poput upravitelja bugojanskog logora Stadion Nisveta Gasala koji je ovih dana dobio nekakvu nagradu za djelovanje u oblasti sporta. (Taj čovjek naprosto ne može bez sporta i sportskih objekata.)

Druga stvar, podjednako bitna, Bakir Izetbegović, za razliku od svoga oca, ima karizmu mokre spužve. Njegov politički plafon je servilno podaništvo Tayyipu Erdoganu, odnosno politika “turčenja Bošnjaka”, kako je to u jednom svome tekstu okarakterizirao književni teoretičar Enver Kazaz. Postavlja se pitanje s kime će to on onda voditi rat.

Hoće li dovoditi “humanitarce” iz arapskih zemalja, kao njegov otac? Teško. Nemoguće je zamisliti Bakira Izetbegovića kako obilazi koljače iz odreda El Mudžahid Armije BiH i drži im govore, poput njegova oca, što se može vidjeti na brojnim snimcima na YouTubeu. S bošnjačkom sirotinjom koja radi za 300 KM-ova mjesečno (nešto malo više od tisuću kuna)?

Što im to Bakir Izetbegović može obećati, jer bez “obećanja raja” nema rata? Njegov otac je svojevremeno obećavao “zlatne kašike”, što se djelomično i ostvarilo: danas “neobegovska kasta” (izraz Envera Kazaza), klan oko Bakira Izetbegovića i njegove SDA, uistinu jede “zlatnim kašikama”, samo što nikako da se te famozne kašike prospu među narod, niti dvadeset i nešto godina nakon rata.

A i kada bi se prosule, ta sirotinja ne bi imala što s njima jesti. Može im obećati tek Erdoganovu autocestu, odnosno “autokrug” Sarajevo – Beograd – Sarajevo koji je realan otprilike kao “zlatne kašike” njegova oca.

Josip Mlakić/Dnevnik.ba/ http://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo