Razgovor s Miroslavom Ćosovićem, crnogorskim publicistom i autorom knjige „Bizarni sveci srpske crkve“

Miroslav Ćosović crnogorski je publicist i autor knjige „Bizarni sveci srpske crkve“ (2014.) koja je u vrijeme objave izazvala veliku buru u Crnoj Gori i u Srbiji, napose u srpskim klerikalnim krugovima. S Ćosovićem, pristašom crnogorske neovisnosti, razgovarali smo o njegovoj knjizi, ali i o nizu drugih tema koje se tiču crnogorsko-srbijanskih odnosa tijekom povijesti. U trenutku dok srbijanski političari i diplomacija šire propagandu i mržnju protiv bl. Alojzija Stepinca, osvjedočenoga neprijatelja fašističke i nacističke ideologije, Ćosović će nas upoznati s mračnima stranicama povijesti Srpske pravoslavne crkve (SPC), koja je za svetce proglasila nekoliko neprijepornih fašističko-nacističkih suradnika.

Prije nekoliko godina objavili ste knjigu „Bizarni sveci srpske crkve“. U knjizi navodite da Srpska crkva slavi kao „svetitelje“ (svetce) određeni broj ljudi koji nisu zaslužili kanonizaciju. U tom kontekstu ponajprije navodite dinastiju Nemanjića.

Srpska crkva nastala je kao privatna crkva dinastije Nemanjić. Rastko Nemanjić (u monaštvu nazvan Sava), sin velikog župana Stefana Nemanje, iskoristio je potpuno neredovno stanje u Bizantu (kako danas tu državu zovemo), i od Nikejskog cara Laskarisa 1219. godine, dobio odobrenje da osnuje autokefalnu, dakle nezavisnu crkvu, nad kojom Carigradska crkva nema jurisdikciju. U vrijeme kad je Sava isposlovao crkvu od Nikejskoga cara Carigradom su vladali Latini, a Nikejska državica sebe je smatrala nasljednicom Bizanta. Da je neprekidno u Bizantu bilo redovno stanje, Srbi nikada ne bi dobili autokefalnost. Sava Nemanjić osnovao je Srpsku crkvu iz jednog glavnog razloga, ostalo je sporedno – da bi svojoj obitelji osigurao dugo vladanje, da ta crkva koju je osnovao služi Nemanjićima i na zemlji i na nebu.

Akademik SANU Miloš Blagojević to potvrđuje, evo kako on piše: “Otkako je kanonizovan Stefan Nemanja – Sveti Simeon Mirotočivi – pronađen je način da se neprekidno pojačava ugled dinastije Nemanjića. Kanonizacija srpskih vladara vršena je ipak po nekom sistemu, a ne proizvoljno, kao što to na prvi mah izgleda. Sveti Sava kanonizovao je ne samo svog oca, Simeona Nemanju, već i svog brata Stefana Prvovjenčanog, koji je pred smrt postao monah Simon. Kanonizacijom Stefana Prvovjenčanog osiguran je na najefikasniji način položaj njegovih sinova, kao potencijalnih kraljeva Srbije . Prema tome izvršena kanonizacija imala je koliko vjersku toliko i političku dimenziju. Utemeljivanje kulta prvog srpskog kralja pozitivno je djelovalo na snaženje srpske državnosti. Od tog vremena njegove mošti su predstavljale ne samo veliku svetinju, već i najveću političku dragocjenost srpskog naroda.” (Dan, 14. XII. 2011.)

Dalje, Blagojević o tome kako su Nemanjići propagirali sami sebe, jako efikasno: “Istovremeno sa ‘lozom’, likovi pojedinih članova dinastije Nemanjića, naročito Nemanje i Save, bili su živopisani po svim značajnijim hramovima srednjovjekovne Srbije. Srpski narod je tako mogao uvijek da vidi Nemanjiće zajedno sa likovima starozavjetnih proroka, careva i najvećih hrišćanskih svetitelja. Bila je to za ono vrijeme i najefikasnija vjersko-državna propaganda.“ (Dan, 14. XII 2011)

I još Blagojević piše: “Poslije kanonizacije Stefana Prvovjenčanog sužene su mogućnosti srpskoj vlasteli da bira i dovodi nove kraljeve. Kanonizovanje Stefana Nemanje, Stefana Prvovjenčanog, kralja Milutina i Stefana Dečanskog, u periodu od 130 godina, učinilo je dinastiju Nemanjića nezamjenljivom i nepomjerljivom.” (Dan, 15. XII 2011)

Dakle, i vrhu srpske povijesne znanosti je sasvim jasno da je pravoslavna crkva u državi Nemanjića bila prije svega u službi te dinastije.

Sveti Sava nema ništa sa svetosavljem

U jednome feljtonu napisali ste da niti jedan Nemanjić ne zaslužuje biti proglašen svetcem. Zar to vrijedi i za Svetoga Savu?

Da bi neka osoba mogla biti proglašena svetom, ispunjavati tri glavna uvjeta: prvo da je ta osoba imala savršeno moralan i neporočan život, drugo, da su joj mošti poslije smrti ostale netruležne i treći, najvažniji uvjet, da se zahvaljujući toj osobi događaju posvjedočena čuda, da postoje svjedočanstva da se neko spasio, npr. iz neke teške nesreće moleći se toj osobi. Ili, da se neko čudesno iscijelio zahvaljujući toj nekoj osobi koja treba biti proglašena svetom. Dodatni, četvrti uvjet bio bi da u narodu postoji kult te neke osobe koja treba biti proglašena svetom.

Niti jedan Nemanjić, osim Save, nema svetački kult u srpskome narodu, nezapamćeno je da je netko posvjedočio da se spasio ili iscijelio zahvaljujući nekom svetcu Nemanjiću. Svi Nemanjići su, manje ili više, imali život nedostojan svetitelja. I sam sv. Sava Nemanjić bio je kao svetac gotovo nepoznat u srpskome narodu, sve dok ga službeno nije propagirala srpska elita u prvoj polovici 19. stoljeća. Po općem mišljenju srpskih intelektualaca, Sv. Sava je najveći Srbin u povijesti, i to samo zbog toga što je osnovao Srpsku crkvu. Svi ti srpski intelektualci dobro znaju da ako je neki Vlah, Crnogorac, Makedonac, Bugarin, Cincarin, katolički Albanac, Rom, Hrvat… u prošlosti, bilo dalekoj ili bližoj, pristupio Srpskoj crkvi i postao član i vjernik Srpske crkve – on je time postajao i Srbin. Ima mnogo primjera, evo npr. Karađorđe Petrović, kome je djed bio katolički Albanac, ili Emir Kusturica. Ulaskom u SPC oni su postali Srbi. Sv. Sava je, kako je lijepo opisano na srpskom znanstvenom i nacionalističkom internetskome portalu Rastko, organizirao je ubojstvo jednog bugarskog velikaša koji se zvao Strez. Taj internetski portal Rastko blagoslovio je mitropolit SPC Amfilohije Radović.

Kako gledate na svetosavlje?

U srednjem vijeku, u doba kad je sv. Sava živio, nije bilo nacionalizma. Crkva – i katolička i pravoslavna –propagirala je da su svi ljudi Božja – Kristova bića i narodni identitet crkvi je bio potpuno nevažan, pa tako i sv. Savi, koji je, kako sam već naveo, crkvu u Srbiji osnovao zbog svoje dinastije, a ne zbog naroda koji je živio u tadašnjoj državi Nemanjića.

Mirko Đorđević je za podgoričku “Republiku” 24. kolovoza 2005. godine izjavio: “Svetosavlje je ideološka sintagma nastala 1935. godine i ona nikakve veze nema sa Svetim Savom”. Isti Đorđević kaže da je riječ “svetosavlje” smislio jedan Rus: “I od ‘svetosavlja’ koje je kao sintagmu smislio i lansirao jedan očajni Rus koji se zvao Fjodor Titov, i to u Beogradu uoči poslednjeg svetskog rata.” (Mirko Đorđević, Molitva protiv kulture, 4. april 2009. www.pescanik.net)

A Vladimir Veljković piše drugačije: “Tvorac kovanice svetosavlje je pravoslavni svećenik i ljotićevac, otac Dimitrije Najdanović (1897-1986).“ (Vladimir Veljković, Svetosavska politička konfuzija,www.pescanik.net).

Svetosavlje nema nikakve veze sa sv. Savom. Ne postoji nijedan spis Savin, ili bilo kojega drugog pisca iz 13. i 14. stoljeća u kojem se slavi srpski narod na način koji bi mi danas razumjeli kao – nacionalistički.

Moram malo da skrenem s teme. Želim da napomenem, činjenično slaviti i veličati svoj narod, svoju povijest i kulturu, a pri tom ne opanjkavati, vrijeđati i blatiti druge narode, ne vidim u tome ništa loše i to se zove nacionalizam. Korporacije i njihov ideolog i specijalac George Soros, su najveći neprijatelji europskih naroda u povijesti premda su uložili stotine milijardi dolara da oblate riječi nacija i nacionalist, opet ostaje gola istina da naciju nema tko braniti osim nacionalista . George Soros je mnogo veći neprijatelj Hrvatima i Srbima nego što su Hrvati i Srbi među sobom. Soros (= korporacije), preko političara i medija koje financira širi defetizam u Hrvatskoj i potiče iseljavanje Hrvata, isušivanje hrvatskog narodnog bića, pogledajte neke medije u Hrvatskoj koji slave odlazak Hrvata u Njemačku, pri tom bjesomučno lažu kako je Hrvatska loša zemlja za život. Sve to isto specijalac korporacija Soros radi i u Srbiji i Crnoj Gori. I svi dobro znamo da sorosi i korporacije financiraju sve što što može razbiti obitelj, financiraju sve što doprinosi nerađanju Hrvata, Srba i svih drugih europskih naroda. Krajni cilj Georga Sorosea je nestanak svakog Hrvata, Srbina, Nijemca, Engleza, Izraelca… Da, on je neprijatelj i Izraelaca, to je potvrdio i izraelski premijer Netanyahu.

Sveti Sava sa svetosavljem nema ništa. Onaj tko kaže da je svetosavac, ne može u učenju sv. Save naći ništa nacionalističko. Onaj tko kaže da je svetosavac je heretik, odstupio je od učenja sv. Save jer je vjersko učenje sv. Save bilo u potpunosti u skladu s općim učenjem crkve toga doba. Taj današnji svetosavac ne može se pozvati ni na jednu Savinu patriotsku rečenicu, jer kod njega je nema.

Ubijao žene i proglašen svetcem

Bizarne primjere, međutim, imamo i u novijoj povijesti. Kako je moguće da je Srpska pravoslavna crkva (SPC) za svetca proglasila i Nikolaja Velimirovića za kojega je poznato da je javno slavio Hitlera i bio inspirator Ljotićeve fašističke organizacije ZBOR? Štoviše, koliko nam je poznato, Velimirović je jedan od glavnih uzora srpsko-pravoslavnih svećenika danas, čiji se govori i tekstovi često citiraju…

Ja sam naveo koja su četiri uvjeta da bi neko mogao biti proglašen svetiteljem. U SPC-u ne poštuje se ni jedan od tih četiriju uvjeta da bi neko postao svetac. Dovoljno je samo da se neka pokojna osoba svidi nekome episkopu SPC-a te da ovaj nagovori još neke episkope, pa da ga na Sinodu SPC-a izglasaju za svetca. I to je sve. Velimirović je, nema sumnje, bio vrlo obrazovan čovjek, i u djelima koje je napisao, može se naći pametnih misli. No to nema nikakve veze s tim je li on trebao biti proglašen svetim, ili nije. Velimirović je otvoreno mrzio Židove i slavio nacista Dimitrija Ljotića. Vojnici Dimitrija Ljotića su u Kragujevcu 1941. privodili Srbe Nijemcima na strijeljanje. Nikolaj Velimirović je i pjesmu spjevao Ljotiću u čast.

Milorad Vukojičić „Maca“ 2005. proglašen je za svetca SPC, no u nekim krugovima njega se naziva „pop Koljač“. Što nam možete reći o tome?

Svatko u Pljevljima, odakle je Maca Vukojičić, zna da je on bio jedan običan krvnik, poklao je mnogo ljudi u Pljevljima i okolini, među kojima i neke žene. Dakle on u Pljevljima u narodu ima kult krvnika, a ne svetca. Njega je za sveca predložio bizarni, živući vladika SPC-a Jelenko Filaret Mićević, a to je osoba koja je s neviđenim intenzitetom raspirivala mržnju prema Hrvatima početkom rata, u jesen 1991. godine, i kasnije. Nedavno je o Vukojičiću kao o krvniku i zločincu i jedan srpski publicist iz Crne Gore objavio knjigu. Jednostavno, SPC je kanonizirala jednoga okorjelog zlikovca.

Svetac i „svetomučenik“ je i Joanikije Lipovac, koji je u vrijeme Drugoga svjetskog rata surađivao s fašistima i nacistima?

Joanikije Lipovac dočekao je talijanske fašiste kad su oni okupirali Cetinje, u travnju 1941. godine. Sve vrijeme rata bio je vjerni fašistički kvisling, i sve vrijeme rata raspirivao je bratoubilački rat u Crnoj Gori, držao govore protiv komunista. Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da netko govori protiv komunističke ideologije, ja sam iskreni i najveći mogući antikomunist, antimarksist. Ali takvi govori tijekom rata, kad su svi naoružani, među pripadnicima jednoga istog crnogorskog naroda poticali su bratoubilaštvo. Da nije bio odani kvisling, Joanikije Lipovac mogao je to sve lako izbjeći, mogao se tijekom rata primiriti u Cetinjskom manastiru i ništa mu se ne bi dogodilo. Osim što je bio fašistički kvisling, poticao je i bratoubilaštvo i ničim nije zaslužio da bude svetac. Smiješno je govoriti da u crnogorskom narodu postoji neki njegov kult.

Na kojim se izvorima temelji Vaša knjiga?

Moja se knjiga temelji na izvorima koje nisu objavili Crnogorci, temelji se na pisanjima najpriznatijih srpskih povjesničara, akademika SANU, temelji se na pisanjima i drugih srpskih intelektualaca. Nisam analizirao, ali ne vjerujem ni da se 10 posto moje knjige temelji na iskazima nacionalnih Crnogoraca. Dakle može se reći – knjiga “Bizarni sveci Srpske crkve“ temelji se na izvorima koje su objavili Srbi i na pisanjima najpriznatijih srpskih povjesničara.

SPC je za svetca proglasila i tzv. Vukašina Jasenovačkoga, iako nema relevantnih dokaza da je taj čovjek uopće postojao. Je li Vam poznat ovaj slučaj?

Ne znam, nisam se time bavio. Bavio sam se poznatijim osobama koje je SPC kanonizirala: Nemanjićima i osobama koje su porijeklom s teritorija Crne Gore.

Svećenik SPC-a Velibor Džomić izjavio je, komentirajući Vašu knjigu, kako je riječ o „demonskome rukopisu“. Kakve su bile reakcije stručnih krugova u Crnoj Gori i Srbiji na Vašu knjigu?

Tako jake riječi Džomić je izrekao zato što ga je pogodila istina. Da sam neke nesuvislosti pisao, ne bi izgovorio tako jake riječi, ne bi ni komentirao moje pisanje. Istina boli, to znamo. Nekoliko srpskih publicista kritiziralo je moju knjigu, braneći Nemanjiće, pravdajući da je njihovo ponašanje bilo uobičajeno u srednjem vijeku. I jedan srpski povjesničar me je, također, na isti način kritizirao. Taj je povjesničar rekao kako su još mnogo gnusnije stvari nego Nemanjići radili i mnogi srednjovjekovni vladari, npr. engleski vladari. To je točno, ali on je “zaboravio“ reći da nitko te europske nemoralne srednjovjekovne vladare nije proglasio svetcima. I tih nekoliko što su me kritizirali ni riječi nisu progovorili o novim svetcima SPC-a – Maci Vukojičiću, Lipovcu, Nikolaju Velimiroviću. Jednostavno, u vezi s onim što sam objavio o njima nisu me ni kritizirali.

Crnogorci nisu Srbi

U Crnoj Gori trenutačno imamo dvije pravoslavne crkve?

SPC je u Crnoj Gori došla iza bajuneta srpske vojske 1918. i tu je i dandanas. Crnogorska je crkva vjekovima prije toga bila autokefalna, ili de iure, ili de facto. Danas je Crna Gora jedina pravoslavna država na svijetu koja nema svoju autokefalnu pravoslavnu crkvu priznatu od drugih pravoslavnih crkava: Ruske, Vaseljenske, Grčke, Rumunske, Ciparske…. Grci npr, iako jedna nacija, imaju četiri autokefalne crkve: Vaseljensku, Grčku, Kiparsku i Antiohijsku. Postoji autokefalna crkva Čeških zemalja i Slovačke, na čijem je čelu Čeh rođen u Pragu. Od 16 milijuna Čeha i Slovaka, samo njih 100.000 su pravoslavci, to je manje od 1 posto stanovništva – i oni imaju svoju priznatu autokefalnu crkvu, a Crnogorci, vjerovali ili ne, nemaju svoju priznatu autokefalnu crkvu. Nemaju, dakle, Crnogorci koji su za pravoslavlje, izvan svake sumnje – u odnosu na broj stanovnika, najviše učinili. Crnogorci su na ovom prostoru vjekovima Turcima bili kost u grlu.

Milovan Đilas svojedobno je izjavio da su Crnogorci „so srpstva“, a u nekim se krugovima govori o Crnoj Gori kao o „Srpskoj Sparti“. Vi ste, međutim, na portalu Analitika svojedobno napisali tekst o podrijetlu Crnogoraca, gdje ste ustvrdili da Crnogorci podrijetlom nisu Srbi. Možete li nam reći nešto više o tome?

Crnogorci nisu Srbi, a velike su i neprekidne rasprave oko tog pitanja. Budući da je to povelika priča, mogu samo reći da je srpskom nacionalnom ideologijom Njegoša zadojio njegov učitelj Sima Milutinović Sarajlija, a veliki pjesnik Njegoš srpsku je ideologiju zatim širio među Crnogorcima. Srpstvo, to jest srpsku ideologiju je u Crnu Goru donio Sima Milutinović Sarajlija, 1827. godine.

Kako gledate na povijesnu ulogu Petra II. Petrovića Njegoša?

U svojim spjevovima, naročito u Gorskome vijencu Njegoš je prikazao život i običaj Crnogoraca, predstavio Crnogorce svijetu. Čitajući Gorski vijenac, Srbi, recimo, iz Novog Sada ili Niša, i Hrvati, recimo, iz Zagreba, Crnogorce su razumjeli kao nešto vrlo različito od njih samih, shvatili su da je riječ o jednome zasebnom narodu. I pored bjesomučne propagande iz SANU-a i SPC-a koja traje desetljećima, obični Srbi i danas lako prave razliku između Srba i Crnogoraca, npr. redovno govore: “Crnogorci su nam pomogli na Mojkovcu 1916. godine“. Tako je Njegoševa uloga s te strane izuzetno velika, on je svojim djelima, na umjetnički sjajan način, posvjedočio da su Crnogorci zaseban narod. No istodobno, budući da mu je srpsku ideologiju usvijestio njegov učitelj Sarajlija, Crnogorce je predstavio kao dio srpske nacije, premda sam Njegoš nikada nije boravio u Beogradu ili Srbiji. Također, Njegoševa uloga u protjerivanju Turske s Balkana golema je. Već početkom 20. st. u mnogim dijelovima zapadnoga Balkana njegov je“Gorski vijenac“ bio jako poznat, mnogi su ga i napamet znali. Ivo Andrić, po rođenju katolik i u mladosti deklarirani Hrvat, zapisao je kako je još u djetinjstvu od ljudi slušao Njegoševe stihove. „Gorski vijenac“ generator je pravedne mržnje prema primitivnim Osmanlijama, koji su stoljećima ove krajeve držali u ropstvu i zatucanosti, dakle, Njegoševa uloga u protjerivanju Osmanlija s Balkana vrlo je velika.

U kojem razdoblju možemo utvrditi početke srpskih presizanja na Crnu Goru?

Od Prvoga srpskog ustanka, dakle, od 1804. godine. U krugovima toga ustanka počeli su se praviti planovi za Veliku Srbiju. Godine 1827. u Crnu Goru je nepozvan pristigao Sima Milutinović Sarajlija, nakon Vuka Karadžića najveći srpski nacionalist u povijesti. On se tada na Cetinju, koje nije imalo obrazovanih ljudi, nametnuo kao učitelj mladome Njegošu. Uz ostalo, Sima Sarajlija je i skovao riječ srpstvo, prije njega ta riječ ne postoji.

Ove godine obilježava se sto godina od svrgavanja dinastije Petrović-Njegoš i proglašenja ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom. Što nam možete reći o tom aktu?

Bio je to vrlo negativan događaj u povijesti Crnogoraca, Crnogorcima je učinjena velika nepravda. Takvo nelegitimno ujedinjenje kakvo je napravljeno 1918. imalo je vrlo negativne posljedice za Crnu Goru i Crnogorce.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo