Razgovor Tportala s Anjom Šovagović Despot

U povodu glazbene komedije ‘Famozna’ Petera Quiltera, izvedenoj potkraj siječnja u Histrionskom domu u režiji Krešimira Dolenčića, razgovarali smo s Anjom Šovagović Despot, koja u predstavi utjelovljuje zahtjevnu ulogu Florence Foster Jenkins, ‘najgore sopranistice svih vremena’. Osim o ulozi, razgovarali smo o njezinom dosadašnjem političkom angažmanu, kazališnim vijećima, matičnom kazalištu Gavella i radu Ministarstva kulture.

Predstava ‘Famozna’ je nastala prema istinitoj priči o američkoj pjevačici, koja je unatoč svom falš pjevanju postala iznimno popularna u godinama nakon Drugog svjetskog rata te je čak u 76. godini nastupila u prepunom Carnegie Hallu.

Kako ste zadovoljni ulogom, reakcijama publike te kako gledate na pripreme i napore koje ste prošli?

Nema ljepšeg osjećaja od saznanja da smo napravili predivnu predstavu jer na svakoj izvedbi do sada praćeni smo ovacijama publike, skandiranjem i aplauzom koji ne prestaje tako da smo morali uvesti i bis. Ozarena lica u gledalištu i mojim kolegama i meni najljepša su nagrada koju smo mogli poželjeti. Vanja Matujec, Ivana Lazar, Marija Sekelez, Fabijan Komljenović i Zoran Gogić ekipa su iz snova i beskrajna smo inspiracija jedni drugima. Krešo Dolenčić bio je briljantan dirigent tom našem glumačko-pjevačkom orkestru, a Zlatko Vitez besprijekoran, ugodan i gostoljubiv domaćin pruživši nam svu svoju producentsku, kreativnu i organizacijsku energiju na raspolaganje. Pozivam sve da dođu gledati ‘Famoznu’ u Histrionski dom, u kojem ćete se svi osjećati famozno!

Kako vas se dojmio lik Florence Foster Jenkins, koja je i danas enigma jer se ne zna je li ona zaista bila bez sluha ili jednostavno nije znala pjevati?

Kada sam se ‘susrela’ s pjevanjem Florence Jenkins, u prvi mah nisam shvatila radi li se o namjernom ili o nesvjesnom falšanju. U svakom slučaju, interpretativno je bilo više nego zanimljivo, čak duhovito i poticajno za slušanje bez obzira na točnost, odnosno netočnost intonacije i maksimalno slobodno izvođenje ritmičkih eskapada. Međutim ni danas, nakon višemjesečnih proba i rada na predstavi ‘Famozna’, nisam sigurna o čemu se zapravo radi. Mislim da je Florence ipak imala sluha jer je neke visoke, koloraturne tonove zaista bila u stanju otpjevati i to u visokoj dobi od preko sedamdeset godina, što ju čini svojevrsnim fenomenom, a sve one pogrešne i falš dionice, oko kojih se uopće nije zamarala, nazvala bih nedostatkom vježbanja i potpunom ignorancijom bilo kakve pjevačke tehnike. Njezine interpretacije Kraljice noći ili Carmen bile su osebujna autorska djela u kojima nije bilo važno pjeva li se istančano i sa sluhom, već ono što je ‘pjevač želio reći’. A Kraljica noći u njezinoj izvedbi sličila je na divovsku puricu s pretjerano velikim anđeoskim krilima jer je, tko zna zašto, upravo u tim krilima našla svoju inspiraciju. Njezina Kraljica noći nije zla sila tame koja nagovara svoju kćer da ubije oca Sarastra, već anđeo ljepote i božanske svjetlosti. Kakav dramaturški obrat!

Ono što ju čini posebnom čvrst je stav oko toga da se Mozarta smije, dapače mora iskasapiti i prispodobiti ograničenim mogućnostima interpretkinje jer će jedino u tom srazu sa ‘smrću autora’, pogotovo ovako genijalnog kakav je Mozart, nastati novo, poludjelo umjetničko djelo – nesavršeno, brutalno smiješno i, srećom, potpuno neopasno. Zato su je i voljeli jer nije ugrožavala nikoga, osim svoga novca, a pobjeći od zlog svijeta, okrutnih kritičara i zavidnih ‘velikih soprana’ želi svaki ranjivi, mali, jadni umjetnik.

Tijekom priprema vježbali ste vokalnu tehniku s Martinom Tomčić. Premda ste muzički obrazovani i školovani, je li vam bilo teško uvježbati falš pjevanje opernih arija?

Sve mi je bilo teško jer sam trebala, barem u naznakama, ipak pjevati operu, odnosno tri vrlo zahtjevne operne arije: Bizeovu Carmen, Straussovu Adelu i Mozartovu Kraljicu noći. Bez obzira na to što nisam, naravno, imala opterećenje da ih moram pjevati savršeno, ipak sam morala doći u kondiciju da ih uopće, bilo kako, mogu otpjevati! Uz Martinu, koja je vrhunski pedagog vokalne tehnike, a uz to posjeduje vrlo ozbiljan glumački nerv, zapravo mi je najviše pomogla sama Florence koja kaže kako je svjesna postojanja nekih koji tvrde da ne zna pjevati, ali nitko ne može reći da nije pjevala. Međutim onog časa kada sam glumački počela raditi na arijama, uz sjajnu koreografiju Ljiljane Gvozdenović, bilo je samo pitanje interpretacije karaktera koji se ni na koji način ne opterećuje intonativnom i bilo kojom drugom točnošću izvedbe. Neke tonove namjerno falšam, a neki mi, priznajem, pobjegnu potpuno prirodno i to su mi najveseliji trenuci predstave. Slobodna kao ptica uživam u vlastitoj kreativnoj nemoći. Na probama su se naime događali i urnebesni trenuci. Trebala sam snimiti ariju Saint Saënsove Dalile, ‘Mon coeur s’ouvre a ta voix’, i bjesomučno sam vježbala ne bih li ju otpjevala barem približno točno i bila sam očajna jer je interpretacija Eline Garanče, prema kojoj sam učila, bila nedostižan uzor, a onda je Krešo, preslušavši moju snimku, rekao da je predobra i da ju trebam pokvariti. Kako divna i poticajna redateljska uputa!

Kako objašnjavate njezin veliki uspjeh u Americi? Kako je moguće da pjevačica koja zapravo ne zna pjevati i nema smisla za ritam nastupa na koncertima, čak i u Carnegie Hallu, i ima brojnu publiku? Ima li njen uspjeh veze s Drugim svjetskim ratom i općenito razdobljem krize?

Glazbeni talent, kakvim ga kritičari zamišljaju, nije imala u potpunosti. Međutim životni talent, radost i uzbuđenje koje ju je obuzimalo pri svakoj novoj ideji o nastupu koji je pripremala činili su je karizmatičnom osobom, koju su i ismijavali i obožavali. Nema umjetnika na svijetu koji o sebi ne razmišlja i kao o vrhunskom talentu i kao o potpunom i beznadnom netalentu. Pa se uvijek i iznova pitamo što to umjetnika čini umjetnikom i koliko je tanka ta granica između kreacije i karikature.

Osebujna osoba, kao što je Florence, jednostavno priznaje kako je stvarni svijet precijenjen i život u oblacima puno je ugodniji. Na tim je oblacima izgradila karijeru, a sve osobe koje su je u tome slijedile ugodno su se osjećale u njezinom društvu jer je prštala energijom, željom, strašću i ljubavlju za glazbom kojom je bježala od stvarnosti. Međutim, istovremeno, bila je velika humanitarka, osnovala je četrdesetak klubova koji su bili nositelji društvenog života u tadašnjem New Yorku, odrađivala humanitarne koncerte za vojnike, a pomagala je financijski i bezbrojne glazbene škole u kojima su se školovali budući veliki umjetnici. Sasvim sigurno, razdoblje krize, vrijeme Drugog svjetskog rata, mučne okolnosti koje su svijet tjerale u bjesomučne ratne bitke, s druge su strane otvarale put potrebi za bilo kakvim uživanjem, pa bilo to i uživanje u problematičnom pjevanju jedne posebno loše pjevačice. Istovremeno, njezini su koncerti bili svojevrsni društveni događaji na kojima se nitko od uzvanika naime nije osjećao ugroženim.

Nedavno je u kinima igrao film s Meryl Streep u ulozi Florence. Kako vam se svidio?

Veoma. Osim toga, svaka uloga Meryl Streep posebna je škola glumačkog umijeća, a Hugha Granta sasvim nekritički obožavam.

Neosporno je to da Florence Foster Jenkins nije bila samokritična i nije vidjela sebe u pravom svjetlu, a s druge strane bila je jako hrabra i nije se obazirala na tuđe mišljenje te je zbog toga uspjela ostvariti svoj san. Može li nam ona na neki način biti uzor?

Ne postoji pjevačica na svijetu koja je na svom koncertnom repertoaru imala tri tako različite operne arije, od kojih su dvije koloraturni sopran, a jedna čisti mezzosopran, ali Florence je upravo te arije, uz još mnoge druge, pjevala na svojim koncertima. Definitivno joj je nedostajalo samokritike, ali po tome nije iznimka u svijetu umjetnika. Iznimna je upravo po tome što svoj život umjetnice pretvara u bajku, a potpuno osobno i intimno, priču o Florence doživjela sam zaista kao bajku. U bajkama obično postoje zli čarobnjaci ili barem zločeste vještice. U našoj predstavi postoji jedna zločesta kritičarka, međutim svojom dobrotom, ljubavlju, optimizmom, zatravljenošću kazalištem, glazbom, performansima, pa i čudom umjetnosti Florence na neki način pobjeđuje zlo i ostvaruje svoj veliki san, a to je pjevanje u Carnegie Hallu.

Prvi put sam čula ariju Kraljice noći kad mi je tata, kao djevojčici, pustio ploču ‘Čarobna frula’ i ja sam vjerovala da taj koloraturni sopran zapravo nije ljudski glas, već neki božanstveni, neznani instrument, koliko sam bila opčinjena briljantnošću izvedbe. Kroz glazbeno školovanje ‘Čarobna frula’ pratila me kao savršenstvo kazališnog, opernog i glazbenog izričaja. Kada sam dobila ponudu Kreše Dolenčića, mojoj sreći nije bilo kraja jer sam konačno mogla ostvariti svoj san i otpjevati ariju Kraljice noći onako kako samo ja to (ne) znam, a imam beskrajnu sreću da mi je u ovoj ulozi pjevanje Florence Jenkins jednostavno moralo biti uzor.

Dugogodišnja ste članica Gavelle pa možete li komentirati događaje oko natječaja za novog ravnatelja? Naime dio ansambla uputio je pismo u kojem je ustvrdio da ne želi Kurbašu za ravnatelja, a kazališno vijeće nije se moglo dogovoriti oko kandidata.

To da kazališno vijeće bira ravnatelja ili uopće utječe na njegov izbor smatram demokratskom floskulom. Ravnatelji se uglavnom politički postavljaju, oni se ne biraju, a sve oko toga je igrokaz za javnost. Politika je ta koja bira, postavlja i razrješuje jer ona i financira, a vijeća služe za zamagljivanje političkih, ionako previše mutnih voda. Pa i to što naše vijeće nije bilo u stanju između četiri relativno pristojna kandidata izabrati nijednog smatram uspješnom igrom politike koja je pustila struku – da ništa ne odluči. A što se tiče peticije mojih kolega, koju sam odbila potpisati, želim reći da sam općenito protivnik peticija koje su a priori protiv nekoga. Bila bih sretnija da smo se mi umjetnici dogovorili oko osobe koja će biti naš kandidat te da smo potpisali peticiju za imenovanje kandidata kojem bismo mi dali podršku, a ne da pišemo peticije protiv osobe koja je naš kolega glumac, ma što netko o njemu mislio.

Zakon predlaže da bi u kazališnim vijećima trebali sjediti ljudi iz kulture, međutim to ne kaže izrijekom pa se događa da se članovi postavljaju po političkom ključu, primjerice Zlatko Hasanbegović u HNK-u Zagreb i Anto Đapić u HNK-u Osijek. Mogu li onda kulturna vijeća ispuniti svoju svrhu?

Kulturna vijeća ispunjavaju funkciju, upravo onakvu kakvu im je politička volja, sa zastarjelim Zakonom o kazalištu, namijenila. A to je privid da kazalištem upravljaju umjetnici i drugi djelatnici u kulturi. Ako kazališno vijeće ne ide niz dlaku momentalnom političkom preslagivanju, tada tog kazališnog vijeća više neće biti. Dopustite mi digresiju: NO HRT-a, čija sam bila predsjednica, ukazao je na mnoge nepravilnosti koje se događaju u toj kulturnoj instituciji pa je smijenjen odbor, a nepravilnosti su ostale. A ovih dana Programsko vijeće HRT-a čak nije ni donijelo mišljenje o prijedlogu programa HRT-a. Pa što rade ako ni misliti nisu u stanju? Možda neće biti ni tog kazališta ni te televizije jer će odjednom, preko noći, presahnuti svi izvori financiranja koji stižu iz gradske ili državne blagajne ili ćemo rasprodajom pa privatizacijom ‘popraviti’ štetu. Nažalost, već odavno nema obveze politike da podupire kulturu, nego je gotovo jednoznačno, na državnom i gradskom nivou, nastala nova obveza, a to je da kultura, ako želi preživjeti, mora podupirati određenu politiku u svim njenim segmentima, tj. kadroviranjima. Dakle ne možemo govoriti o kulturnom identitetu koji stvaraju umjetnici i drugi djelatnici u kulturi jedne zemlje, nego o identitetu nesuvisle politike te zemlje koji se ogleda u kulturi. Osobno mislim da su vijeća kao takva relikti socijalističkog samoupravljanja koja su služila kao privid demokracije u kazalištima premda demokracije u kazalištu – nema. Jer umjetnici nisu zamjenjivi, nisu svi isti, nemaju svi jednaki talent, nisu svi jednako sposobni, a postoje naime i velike i male i srednje uloge koje svaka zahtijevaju poseban, specifičan i neponovljivi pristup. Srećom, kazalište se oduvijek otimalo takvim nasilnim uniformiranjima jer je živi organizam i poprilično žilav tako da ga jedan ili dva loša ravnatelja ne mogu baš tako brzo upropastiti. Ulogu vijeća treba promijeniti iz temelja, ali prvo treba promijeniti Zakon o kazalištu, a to je već neka druga priča.

Nakon što ste tri godine volonterski vodili HDZ-ov Odbor za kulturu i bili spominjani kao kandidatkinja za ministricu kulture, dali ste ostavku na tu funkciju zbog niza razloga, između ostaloga prijedloga proračuna za kulturu. Kad se danas osvrnete na to razdoblje, mislite li da ste u tom trenutku propustili šansu za svoj politički uspon?

Ipak bih rekla da je HDZ taj koji je propustio šansu provesti svoj kulturni program na kojem su radile desetine istaknutih hrvatskih umjetnika i intelektualaca, okupljenih u odboru kojem sam predsjedala. Ministricom kulture, očito, može se postati i bez kulturnog programa i bez autoriteta, samo temeljem prethodnog birokratskog administriranja pa ne bih rekla da se radi o političkom usponu koji bi bio respektabilan uspon, a kamo će to odvesti stranačku kulturnu politiku, bojim se i pomisliti. Put kojim je kročio HDZ, postavljajući Krešimira Partla, državnog tajnika u Ministarstvu kulture, za predsjednika svog Odbora za kulturu, ne ulijeva mi ni povjerenje ni nadu.

S obzirom da ste u to vrijeme sa suradnicima radili na kulturnom programu HDZ-a, što vidite kao najveće propuste u aktualnoj kulturnoj politici današnje ministrice kulture?

Nema suvislih, novih zakonskih propisa te se stalno nalaze neka nova opravdanja za nečinjenje. O svemu se šuti. U najboljem slučaju, šapće. A na Facebooku viče. O tempora, o mores! Nitko se ne želi nikome zamjeriti, a svi se svađaju i pišu peticije jedni protiv drugih. Ministrica nema mišljenje ni o čemu javno. Iza kulisa smjenjuje i kadrovira po partijskoj liniji. Samo ne znam koje partije. Očito je i ona u strahu. Beskrajno se analiziraju postojeća stanja i sve što čujemo od Ministarstva kulture otprilike jest ‘da se vrlo odgovorno i stručno uključuju u razmatranja aktualne situacije i da će sve učiniti da se demokratski i s uvažavanjem svih različitih mišljenja, kroz dijalog i dubinsku analizu, postojeća situacija vrlo odgovorno i stručno proanalizira i prikupe svi relevantni podaci i šire’. Zakon o kazalištima je iz prošlog stoljeća, Zakon o audiovizualnoj djelatnosti ima toliko rupa da bi i crne rupe kroz njih propale, Zakon o HRT-u je katastrofa – pisan je za bivšeg ravnatelja HRT-a Gorana Radmana, birokratski način razmišljanja – bez ikakvog sluha za specifičnost umjetničkog posla – pojeo je umjetnički i kulturni identitet, a svaki i najmanji ekscesi s margina postaju glavni kulturni događaji.

U svakom je poslu važna, pa nekad i presudna strast kojom se posao obavlja. Bojim se, danas nedostaje upravo strasti, energičnosti i svojevrsnog hazarderstva u obavljanju ove funkcije koja, doduše, jest politička, ali bi morala biti i vizionarska.

Moj je otac jednom zapisao: ‘Kad bi nam dramaturgija bila tako čvrsta kao ideologija, mi bismo imali do danas mnogo više vrijednih djela nego što ih imamo.’ To je zapisao sedamdeset i neke. Jako davno. Dramaturgija je strategija. Matematika. Izračun u kojem postoji realno stanje stvari, početak, zaplet, kreacija i rezultat. Dramaturgija puni sadržaj između početka, sredine i kraja, između vremena, mjesta i prostora. Strategija jedne kulture ili, ako hoćete, kulturne politike mora imati logičnu i čvrstu dramaturgiju, a rekla bih kako je hrvatskoj kulturi nužno imati dobrog i praktičnog dramaturga.

Nina Ožegović/Tportal/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo