Vera Primorac: Kako stići nigdje

“Umjetnost danas”

„Najlakše je čovjeka ubiti tako
što mu ubijemo vjeru u dobro“,
Marijan Knezović

Kažu kako je kultura hrana za dušu. Kako nas oplemenjuje. Kako nam uljepšava i obogaćuje život. Razvija maštu i kreativnost… Književnost, opera, kazalište, film …

Sve su to izvori s kojih se čovjek treba napajati i s kojih napaja dušu. Pa iz svega crpiti ono najbolje. Crpiti ljepotu iz onog ljudskog i kreativnog. Iz onoga nekadašnjeg, ali i iz ovoga sadašnjeg.

I nema čovjeka koji nije stasao, rastao i izrastao na nekim od ovih zasada. I postajao zreliji i odgovorniji. Jer, sve ono lijepo i dobro što sam osobno i ja stekla, naučila i upila, bilo je, upravo, iz dobre literature, dobre glazbe, dobrih kazališnih predstava i dobrih filmova.

Ali, istina je, i to se mora priznati, kako se ponekad i iz nečeg lošeg, može ponešto dobro i izvući i naučiti. Ali, samo onda, ako si već izgrađena i zrela osoba. Ako je tvoj ukus istančan i usmjeren. Ako znaš odvojiti dobro od lošeg. I dobro od onoga isforsiranoga „dobrog “. Ili ako znaš prepoznati ono što jest šund ili je na granici šunda. Ali, isto tako, ako znaš razlučiti dobro od nečega od čega će ti se u želudcu sve prevrtati i tjerati te na povraćanje. A toga što tjera na povraćanje, u našoj tzv. kulturnoj stvarnosti, bilo je, i sve je više i više…

Redatelj – performer, svjetski priznat

Nudili su nam se, tako, nekakvi performansi u kojima se kojekakvi bizarni likovi, tzv. umjetnici, izruguju s nacionalnim simbolima i simbolima vjere, a umjetnost se nazivalo javno rezanje glava kokošima, hodanje golih, kao od majke rođenih, nekakvih likova po gradu… Ili tzv. umjetnica koje satima i satima bulje u prazno. Dok su neki bizarni likovi, čak i javno, urinirali po pločniku …

No, ništa bolje nije ni sada!

Jer, i ovih dana, pozornicom defiliraju glavni glumci sa svinjskim glavama, koje se, kako kažu, na kraju skraćuju za tu istu svinjsku glavu. I to se naziva „umjetnička sloboda“!? Divni prizori. Divna predstava.

A tek redatelj!? Fenomenalan. Svjetski poznat i priznat. Redatelj koji je pobrao mnoštvo nagrada i doživio mnoštvo pozitivnih reakcija. Diljem bijeloga svijeta. Redatelj je to, koji je s „velikim poštovanjem i divljenjem“, a po kratkom postupku, upravo zbog ovakvih svinjarija, ekspediran iz nekoliko normalnih zemalja, još ne za dugo, normalne Europe.

I baš zbog ovakvih i njima sličnih, ja sam već davno, na moju nesreću ili sreću, prestala ići u kazalište. Jer, naznake te i takve perverzije, nisu tek od jučer. Ali se, tek odnedavno, intenziviralo, i počelo s maltretiranjem i zaglupljivanjem, takvim „umjetničkim“ bljuvotinama. I cjelokupno svjetsko i cjelokupno hrvatsko pučanstvo.

„U CERN-u u Švicarskoj otvoren je, uz svečani program, prošle godine tunel Sv. Gotharda. Svečano otvorenje tunela sv. Gottharda koji se nalazi nedaleko od CERN-a dogodilo se 1. 06. 2016. Mnoštvo uzvanika, preko 600, svjetskih odličnika i moćnika, došlo je na svečanost. Među uzvanicima nalazili su se: Predsjednik švicarske Vlade, Angela Merkel, Francois Hollande i Matteo Renzi… itd.

Ono što možemo nazvati strašnim, je dugački i mučni program koji je trebao uveličati svečanost, a svakomu tko ga je pogledao, osim Angele Merkel, koja je bila ushićena, i pridruženih joj predsjednika, a vjerojatno i uzvanika, svečani program je izazvao led u žilama. A morbidna igra koja je započela u CERN-u, nastavila se u tunelu sv. Gottharda.

U opskurnom svjetlu, u tunelu, a pakao na zemlji je u pitanju, svečanost otvara starinska kočija s 5 bijelih konja. Nakon prolaza kočije nastupa gotovo vojna formacija radnika, recimo, naroda, u narančastim radničkim uniformama i stupa kontroliranim korakom. Cijela ta vojska ima lica zombija, bezizražajna i s gestama i koracima koji su plod dresure.

Onda prolazi vagon na kojemu se nalaze isti takvi ljudi, radnici, narod, zombiji koji su osuđeni na giljotinu. Koji kada shvate da im je kraj, pokušavaju pobjeći, ali im to ne uspijeva.

Nakon toga dolazi drugi, ogromni otvoreni vagon na kojemu se nalazi Bafomet – sotona i demoni. Oni skaču s vagona i počinju divljati, a Bafomet počinje skakati i upravljati sa svima. Kao pravi gospodar.

Na kraju Bafomet uskrsava i 11 apostola se klanja Bafometu… Tu su još igre sa satom i vremenom u kojem se svi dolaze pokloniti Bafometu, sotoni.

Simboli su brojni, biblijski i asociraju na kraj vremena u kojem ne pobjeđuje Krist, nego sotona“.

Bal vampira kao naša stvarnost

Pa, što se to iza brda valja, i kakve se sve tu igre igraju i nastavljaju se igrati, to samo dragi Bog zna. No, nažalost, Bal Vampira, postala je naša realnost. Dok se pozornica nastavila intenzivno spremati, pripremati i puniti… Jer, perverzija cvjeta… Svatko opći sa svakim. Svi su u javnoj ekstazi. I svi sudjeluju u potpunoj društvenoj devijaciji. A razdragana publika, u sveopćem deliriju, oduševljeno plješće. I svi uglas viču: „STOP MRŽNJI!“.

Ali, drugovi naši dragi! Dokle nam više mislite prodavati maglu!???

Pa o čemu, ljudi moji dragi, razmišlja ova naša tzv. elita? Razmišljaju li oni, uopće, svojom glavom? Ili rade samo ono što im gazde narede.

EU naredi cijepljenje. Cijepljenje postaje obvezatno. EU naredi zaprašivanje. Zaprašivanje postaje svakodnevno. EU naredi prihvat emigranata. Emigranti se slijevaju sa svih strana.

EU naredi potpisivanje Istambulske konvencije. Konvencija se, na mala vrata, uvodi i u naše zakone. EU naredi uvođenje roda. Rod se, opet, ispod stola, želi uvesti i u školstvo i u našu svakidašnjicu. EU uvede u zakone kazne za tzv. govor mržnje. I zakon protiv govora mržnje se u trenu počinje i kod nas pripremati. EU činovnici kažu neka se ne uvodi lustracija. Lustracija se više ni ne spominje.

A zašto ne, ljudi moji dragi? Pa tako je lakše s manipulirati s ljudima!!! Još nam samo nedostaje i čipiranje, pa ne ćemo ni o čemu trebati, kao normalni ljudi, ni razmišljati.

Blago, blago nama!!!

I tako, dok naši tzv. progresivci i liberali a dojučerašnji tvrdi jugofili, navodno dižu glas protiv nasilja i govora mržnje, i vrište na sve što im ne paše kod onih drugih, dok u isto vrijeme toleriraju nasilje i govor mržnje u svojim redovima, dotle istinu koju podastiru oni drugi, proglašavaju govorom mržnje. A govor mržnje istinom. Normalan čovjek se, onda, mora upitati, u kakvom to mi iskrivljenom svijetu živimo?

Pa zar se može, bilo što nenormalno, proglašavati slobodom umjetničkog izražavanja? Ili je i sada, opet aktualno ono „što je dozvoljeno Jupiteru, nije volu“.

-Vidiš, i ja podržavam, svim srcem, svaki oblik djelovanja protiv mržnje i poticanja na mržnju. Mržnja mi je strana i protivna – i našoj vjeri i našoj tradiciji. I ne mogu pojmiti da netko može mrziti. Ma, kakvi su to ljudi, moja Lucija, koji svoj život troše na mržnju? Zar ne znaju kako se mržnja uvijek vrati kao bumerang, onome tko ju je i posijao? I uništi ga i iznutra i izvana.

-Ali, kažu zakon će se donijeti …

-A, tko to? Tko će i kako će, taj netko, postaviti granicu, između govora mržnje i istine?

Tko će to odrediti? Tko će to prepoznati? Jer, tanka je to linija, draga moja, i jako, jako klisko i opasno razgraničavanje.

-E, draga moja Monika! Protiv čijeg i protiv kakvog govora mržnje se treba boriti, to će precizirati samo oni podobni… To njima, i onako, nije važno. Važno im je samo kako će i koliko će ih vladajući financirati. I koliko će dobiti za sve te svoje „kreativne“ rabote. Pa, kol’ko kapne, nek kapne… Glavno je da kapa!

A za sve ostalo, pobrinuti će se drugovi antife i njihovi sljedbenici. Ali, i svi njihovi javni i tajni pomagači, kao i njihovi naredbodavci.

-Kako će, reci ti meni, kako će, baš, oni napisati tzv. zakon protiv govora mržnje, kada i sami šire mržnju?

-Pa na njih se, sigurno, to ne će ni odnositi. Jer, nažalost, u Hrvatskoj postoje „oni koji ništa ne vide , oni koji ništa ne čuju, oni koji mudro šute, i na kraju oni, koji se prave ludi“. I, naravno, oni koji se prave kao da ništa nisu ni vidjeli ni čuli.

-Pa, što će nam, i trebamo li nam, uopće, takav zakon? Ako sve to imamo, u našem, već postojećem zakonu?
-A, možda, drugovi misle kako nam treba. Jer, smo mi, kako oni govore, na nekom nižem intelektualnom nivou od onih njihovih.

Što ti misliš Možda je to i istina!? Možda mi ne razumijemo njihove visokoumne poruke. Njihovu satiru i alegoriju. Niti njihove performanse…

A, naročito, kada je u pitanju, skrnavljenje naših simbola i kršenje Zakona o grbu, zastavi i himni RH. I kako sve to njihovo shvatiti, a ne zgražavati se nad tim? Jer, u nas je „uporaba grba, zastave i himne RH, slobodna u umjetničkom i glazbenom stvaralaštvu i u odgojno-nastavne svrhe, pod uvjetom da se time ne vrijeđa ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske”

-I što sad?

-Pa, moja Lucija, ne treba se držati zakona kˈo pijan plota“ Ta, to je umjetnička sloboda! Kaj ne!?

– Ma, ne lupetaj gluposti! Ako se Frljić, toliko žarko želi “umjetnički izražavati”, širiti i prenositi te svoje poruke, neka se, brate dragi, izražava za svoj, a ne za naš, tj. novac poreznih obveznika. Pa tko želi, nekˈ izvoli!

-Teško, teško! Teško će se takvi odreći svojih privilegija i maknuti iz svojih rovova i utvrda. Tamo im je sve osigurano i sigurno. I tamo su zaštićeni kˈo lički medvjedi. Pa, ako već mi “ognjištari“ ne možemo shvatiti tu njegovu kreativnost i umjetnost, niti veličinu njegove kreativnosti, možda će nam pripomoći u tome, bečka kulturna elita koju je on počastio svojim mnogobrojnim „umjetničkim“ performansima, tijekom prošle godine.

Strani mediji o Frljiću

A oni vele:

•Konzervativni dnevnik DIE PRESSE: „Najgora točka sezone, laički odigrano, dosađuje u grčevitim pokušajima šokiranja“
•Liberalni DER STANDARD ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ opisuje kao „iritantan kazališni uradak, koji traje predugih 75 minuta s ‘neugodnim vonjem školskog kabarea’.
•APA: „Riječ o plakativnoj predstavi koja pokušava sve kako bi provocirala. Iz Frljićeve inscenacije ne može se ništa spoznati, ali ima visok potencijal za izazivanje ljutnje“.
•Kazališni portal NACHTKRITIK: „Frljić promašuje metu te se koristi antiintelektualnim kazališnim sredstvima.

-Ima ti toga još, moja Monika!. I ne samo u Austriji. Ali o tome, neki drugi put.

„Imamo genijalaca koje nitko nikada ne smije ugasiti“, tvrde drugovi i dalje im plješću…

U hramu kulture

I tako vam je, prije par dana, drage moje Hrvatice i Hrvati, na naš veliki ponos i diku, pored „uspješnih gostovanja po bijelom svijetu“, i u Hrvatskoj održana u jednom zagrebačkom kazalištu, još jedna Ftljićeva „uspješna“ premijera. Bez govora mržnje, bez nasilja, bez prostačenja i primitivizma.

Bio je to, bez pretjerivanja, veliki kulturni događaj. Kakav i dolikuje našem glavnom gradu i ugledu jednog svjetski poznatog i priznatog umjetnika. A sadržaj i izričaj, divota jedna! Da se čovjek topi od miline… Tako, bar, govore lijevi znalci i lijevi intelektualci.

Pa je tako Frljić, pun ljubavi, čiste ljudske dobrote i tolerancije „silno subverzivno i umjetnički inspiriran “, šokirao publiku prikazujući u predstavi Željku Markić, Hasanbegovića, biskupa Bogovića, Klemma i Thompsona, kao svinje koje se na kraju predstave ubija…

I „kako ne biti tužan? Kako ne biti razočaran ?

Kako ne biti zgrožen kada se u „hramu kulture“, ustanovi koja treba odgajati, na najvulgarniji način druge vrijeđa, omalovažava i blati?

Kako ne biti zgrožen porukom koja se šalje djeci i mladima, obiteljima i društvu?“

-Pa, o čemu, reci ti meni, ova naša tzv. politička elita razmišlja, kada dijeli hvalospjeve nečemu ovakvom!? Zar se, zaista, nada kako će sve loše i nenormalno, mimoići i njih i njihovu djecu? Zar, zaista misle, da će im ovakva „kultura“, možda učvrstiti pozicije, za koje su se zalijepili?

– Ma, nemoj tako! Svi smo mi gladni nečeg novog i avangardnog. Nečeg modernog, svjetskog. Nama, upravo i treba, takav jedan izričaj. Da se, mi ognjištarci, što više približimo, uljuđenoj, uglađenoj i kulturnoj Europi.

-Da te ne znam, i da ne osjetim kada nešto govoriš s dozom ironije i sarkazma, još bih pomislila kako si i ti prolupala, ali…

-Ma, što si se odmah narogušila? Šalim se! Nisi, valjda, pomislila kako ovo mislim ozbiljno? Vjeruj ti meni, i ja sam ti protiv ovakvih svinjarija. Ali sam, isto tako,i protiv zabrana. Vidiš, i prije su gledatelji, kao i ovi sada, hrlili u kazališta. I prije su dolazili zbog dobre predstave, doživljaja, zbog ljepote, zbog dobre glume.

– Jest. Istina je. Ali, gledatelji su dolazili zbog dobre predstave, a ne zbog nečeg ovakvog perverznog.

“U HNK su se nekad na predstave vodila i djeca. Škole su pohodile gledati ‘Splitski akvarel’, ‘Malu Floramy’, ‘Šišmiša’, ‘Ježevu kučicu’… Dočekivali su ih glumci, obilazilo se kazalište. S veseljem se ulazilo, s veseljem se izlazilo iz HRAMA KULTURE!”.

-Jest, moja Monika. Nekad je bilo. Zar misliš da će i ovi vrli štovatelji lika i djela Olivera Frljića, da će oni voditi (prosto sumnjam) svoju djecu na predstave gdje glavni glumac koji predstavlja Isusa Krista, siluje muslimanku s hidžabom na glavi, koja nakon toga iz svog spolnog organa vadi hrvatski barjak kojim…

Ne, ne mogu dalje… Suviše je prosto. Suviše vulgarno! Odvratno!!! I tjera na povraćanje. A ja nemam baš tako dobar želudac, da bi mi prokuhao sve te i takve gadosti.

Na Frljićevu predstavu, kažu, stigli odvjetnici, političari, bivši ministri i cijela tzv. društvena krema. A nakon predstave, dugim pljeskom oduševljena publika, među kojom su bili Davor Bernardić, Mirando Mršić, Milanka Opačić, Jadranka Sloković i Čedo Prodanović, Ante Nobilo sa suprugom, Linda Begonja, Mani Gotovac, Vili Matula, Duško Ljuština, Igor Mandić, nagradili su „fenomenalnu izvedbu“. Tu su bile i još mnoge lijeve perjanice i sva „lijeva intelektualna elita“. Ali i poneki zalutali „ognjištarac“.

Doduše, tu se našao, kako sam kaže iz puste znatiželje, i Zlatko Hasanbegović.

„Na predstavu sam otišao iz dva razloga. Da bih mogao komentirati, moram je pogledati. Drugo, zbog urođene znatiželje s obilježjima stanovitog mazohizma. Zanimalo me, naime, kako na sceni izgleda moj lik sa svinjskom glavom kojeg u stavu muslimanske molitve lopatom kokaina pričesti biskup Mile Bogović. Zanimalo me i kako izgleda moj kazališni lik koji nakon biskupske kokainske pričesti sudjeluje s kazališnom Željkom Markić, Velimirom Bujancem, Josipom Klemmom i ostalima u nogometnom udaranju glave mrtvog novorođenčeta. Zanimalo me i kako izgleda prizor kada lik silovane žene polegnute na hrvatsku zastavu simbolički revolveraškim hicem likvidira sve spomenute. Osim toga, u predstavi tu i tamo ima i Pirandella“, rezimirao je Hasanbegović.

-I, eto, to je to! To je umjetnost koju nam napredni drugovi nude!!!

-Je li stvarno istina, moja Lucija, da rade takve stvari na sceni? Ne razumijem kako i jedna normalna osoba može gledati takvo nešto. Niti razumijem kako, i jedan jedini obrazovan i kulturan političar, ma kojeg opredjeljenja bio, ovo može podržavati?

„Jedina politika kojoj može umjetnik služiti – to je humanost u svakom pogledu. Ljubav za čovjeka u svim pravcima: za ženu, za majku, za roditelje, za prijatelja, za dijete, za ljude, za domovinu, za grad“, rekao je jedanput pokojni Arsen Dedić.

-Pa tko nam to, onda, forsira Frljića i njemu slične? I gdje nas sve to vodi!? I kamo to mi idemo? Hoćemo li tako igdje ići? Ili ćemo s njima, nigdje stići.

A kako stići nigdje

„Nekada davno, jedan čovjek i njegov desetogodišnji sin, krenuli u obližnji grad na sajam. Tamo su ljudi iz predgrađa i okolnih sela, nosili svake srijede, svoje domaće proizvode na prodaju, kako bi namakli nešto novaca za kućne potrebe.

I tako se dan prije, kao i svaki put dotad, on odluči, odmah iza pola noći, uputiti u grad. A sve što je odlučio prodati, odmah staviti u dva drvena sanduka i natovariti na staru kobilu.

Po svom starom običaju, a nakon što je sve pripremio za put, čovjek probudi i svoga desetogodišnjeg sina, pa su se, onda zajedno, uputili pješice prema gradu. Udaljenom od njihovog sela, nekih 12 km. Jer, put je bio dug, a u srijedu ujutro, trebao je doći na vrijeme.

No, dječak je, umoran i iznemogao, ubrzo zadrijemao. Pa, kako bi, ipak, mogao nastaviti put, dječak se uhvati kobili za rep.A onda pusti, da ga ona vodi. Dok je on drjemuckajući, jedva za njom tapkao. Kada su vidjeli drugi seljani kako se dječak pati, počeli su to spočitavali njegovom ocu. Govorili su kako nije u redu dijete tako mrcvariti, te kako ga treba staviti između dvije kašete na samaru. Jedino će, tako, rekli su mu oni, dječak moći mirno spavati. A otac k’o otac, uzme mališana i stavi ga tamo gdje su mu to ovi ljudi i savjetovali. I tako, idući putem dalje, naiđu i na drugu grupu seljana koja je pješačila putem za grad. Ali, i oni su, kada su vidjeli kako se kobila muči pod teretom, počeli vikati ocu kako nije u redu tako mučiti jadnu životinju. Jer je njegov sin veliki dječak koji može sam hodati. Te on, jadan, da bi ih zadovoljio, skine mališana s kobile, pa tako obadvojica, i otac i sin, nastaviše skupa pješačiti, vodeći kobilu na uzdi.

Nakon nekog vremena, opet naiđoše na neke druge ljude, koji su, vidjevši ih tako, počeli čovjeka napadati, prišivajući mu svakakva pogrdna imena i nazivajući ga luđakom.

„Nitko pametan tko ima kobilu na kojoj može jahati, pored nje pješači“.

Čovjek se tada zamisli, ne znajući kud bi i što bi sada uradio. Onda se okrene prema sinu i prozbori: „Znaš što! Da nam se ljudi ne bi rugali i ismijavali nas, mi ćemo se sada obadvojica uspeti na leđa kobile i nastaviti put!“ I tako nastaviše dalje…

Ali, ljudi ko’ ljudi, čim su to vidjeli, počeli su galamiti na njih, jer se tako, rekoše mu, jadnom i nemoćnom stvorenju, lome leđa pod teretom njih dvojice.

I tek se sada, jadni čovjek našao u „neobranom grožđu“. Ni sam ne znajući što uraditi. Kako god je probao, ljude nije mogao zadovoljiti. Odlučio se, zato, na posljednji korak.

“Znaš što sine, sve smo probali i nismo mogli zadovoljiti sve one nezadovoljne ljude. Zato, ti uzmi prednje noge, a ja ću zadnje, pa ćemo ići tako do grada. Tako nam nitko neće moći spočitavati kako nismo sve probali“.

I tako su, i otac i sin, zajedno, na svojim leđima unijeli u grad i kobilu i teret na njoj.

– Eto, ljudi moji dragi, tako vam je to, kada se bez razmišljanja slušaju drugi! To vam se u praksi zove… kako stići nigdje! A, takva je, moja Monika, sve mi se čini, i ova sadašnja politika hrvatske vladajuće garniture. Te su sve prilike, kako s njima, i nama slijedi… jedno veliko NIGDJE. I još jedno veće… KAKO STIĆI NIGDJE.

-Ipak, mora se priznati. Nešto se mijenja. Jer, Sedlar je u kazališnom vijeću, Hasanbegović u nadzoru HNK, Bruna Esih u Lisinskom, Željka Markić priprema referendume….

„Grozno, strašno, užasno!“, vrište uporno i dalje, drugovi i drugarice antife.

Vera Primorac/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo