Zorica Vuković: Krašićki zatočenik

0

 

 

 

Alojzije je, nakon studija,  prvi put služio svetu misu u bazilici Santa Maria Maggiore u Rimu za oltarom koji je  položen iznad mjesta gdje se, prema predaji, čuvaju ostaci jaslica u kojima se rodio Isus.

„To mi je bilo najmilije mjesto; gdje je Spasitelj došao na svijet,“ govorio je Alojzije. S njim je bio njegov mlađi kolega, a kasnije i nasljednik Franjo Šeper.  Svećeničko geslo Alojzijevo bilo je: „A ja, ne daj Bože, da bih se ičim drugim uznosio, osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je svijet meni raspet i ja svijetu.“ (Gal 6,14). Pokraj njegova tanjura, za vrijeme ručka, položen je bio crveni karanfil. Uzeo ga je  i rekao: „Crveni cvijetak je znak mučeništva!“  Je li slutio svoju žrtvu?

Došavši u Krašić, kraj kojega je u Brezariću  8. svibnja 1898. bio rođen, služio je svoju prvu svečanu mladu misu 19. srpnja 1931., u župnoj Crkvi Presvetog Trojstva.

Teške godine koje su slijedile dovele su ga na mjesto, tada najmlađeg, nadbiskupa u katoličkoj crkvi  na Ivanje 24. lipnja 1934. godine. Imao je tek 36 godina. Krenuo je s „In Te, Domine, speravi.“ (U Tebe se, Gospodine, uzdam.).

U Mariji Bistrici 7. srpnja 1935. daje Zavjet hrvatskog naroda Majci Božjoj:

„Obećajemo da ćemo Ti biti vjerni i iskreni štovatelji…

Vjerni dok budu žuborili potoci naši, šumile rijeke naše,

dok se bude pjenilo sinje more naše.

Vjerni dok se budu zelenile livade naše,

dok se budu zlatile njive naše,

dok se budu sjenile tamne šume naše,

dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!“

Prošavši golgotom Drugog svjetskog rata, zaustaviše ga u  ćeliji lepoglavske kaznionice zlosretni komunisti. Trovali su mu tijelo, ali ne slomiše duh. Svećenicima i vjernicima u Hrvatskoj, ali i u svijetu,  bio je stup nade.

A onda ga izmučenog i bolesnog dovedoše u rodnu župu da umre.

Nakon 1864 dana provedenih u Lepoglavi, Alojzije je 5. prosinca 1951. deportiran u Krašić, a već  6. prosinca slavio je misu zornicu u župnoj crkvi. O tom svjedoči tadašnji krašićki župnik Josip Vraneković:

»Čim je započeo sv. Misu, opazim na vratima sakristije nepoznate ljude pomiješane sa župljanima. Bila su to devetorica novinara: Amerikanci, Englezi i Francuzi, a predvodio ih je predstavnik Tanjuga.

Na svršetku mise odem u sakristiju, a Preuzvišeni se zahvaljivao pred oltarom. Novinari mi se predstave i zamole da ih najavim Preuzvišenom. Učinim to. Nekoliko minuta nestrpljivo su čekali oni i fotoreporteri u sakristiji. Konačno dolazi Preuzvišeni. Pristupe k njemu.

Predstavnik Tanjuga,  i još jedan,  ga zamoli da odgovori na pitanja stranih novinara. Preuzvišeni najprije reče: „Ako što želite od mene, onda najprije pišite da Duh Sveti govori u Svetom  pismu: `Tko mnogo govori, neće ostati bez grijeha.’ Zato ću i ja ovdje biti kratak.“

Pitaju ga: „Kako se sada osjećate?“ On odgovara: „Ovdje jednako kao i tamo (u Lepoglavi)… Meni je svejedno, gdje jesam, da li u Lepoglavi, Krašiću ili u Zagrebu, jer  gdje god bio da bio, tu vršim svoju dužnost.“

Američki novinar pita: „A koja je to vaša dužnost, što je ovdje naglašavate?“

On odgovori: „Trpjeti i raditi za Katoličku crkvu.“

Pitanje: „Da li ste tražili da vas puste?“

Odgovor: „Nikada to nisam tražio.“

„A zašto?“, opet će Amerikanac.

„Jer se osjećam nevinim. Ja nisam ništa učinio protiv ove države.“

„Što sudite, hoće li doći do zbliženja i uređenja odnosa između Crkve i države?“

„Mi smo uvijek za sporazum sa državom, ali samo pod uvjetom da se priznaju  njezina  osnovna prava na škole, brak, štampu, Karitas i dr. Od ovih principa ne odstupamo  nikada, makar uz cijenu života.“

Pitali ga spomenuti novinari: „Nadate li se, da će Vas pustiti iz Jugoslavije, da odete u Rim i kamo drugamo ili možda da Vam narede  da otiđete?“

„Ja iz ove zemlje ne idem. Oni me neće prisiliti da odem, jedino dakako, ako me silom  strpaju u avion i prebace preko granice. Smatram svojom dužnošću, da u ovim teškim danima ostanem sa svojim narodom i svećenstvom.“

Preuzvišeni pođe zatim u župni dvor. Dok je u svojoj sobi doručkovao, dođu novinari do mene u kancelariju. Pitaju sve pojedinosti o njegovu dolasku, da sam se upravo čudio nekim pitanjima.

Opazili oni to čuđenje, pa mi Amerikanac kaže  neka se ne čudim tome, jer da upravo ove pojedinosti najviše zanimaju američku javnost. Pitali me: „Kako se držao, kad se pojavio ovdje, prva njegova riječ, da li je sjeo ili stajao, na koja je vrata unišao, je li se osjećao umoran, je li što pojeo i koliko, pio, kako je dugo bdio, u koji sat legao…“ Molili me da im pokažem kuću iznutra, a osobito sobe gdje boravi. Uvedem ih tamo. Zanima ih svaki predmet. Pitaju me na kojem je stolcu sjedio, gdje je spavao, svaki kutić u sobi snimaju u stotine snimaka. Uzimaju sve moje podatke, zatim pitaju za časne sestre, za crkvu, za rodbinu Preuzvišenoga, njegov curriculum vitae, opis mjesta i dr.

To je potrajalo jedan sat. Bili su vrlo zadovoljni.«

Višnja Starešina posljednjih je godina mnogo proučavala život blaženog Alojzija o kojemu snima film. Kaže kako je on u najmanju ruku bio fascinantna osoba. „Kad proučavate i gledate što je on učinio i činio u autoritarnim i dva totalitarna režima,  to je zaista fascinantno što se tiče obrane moralnih načela, obrana načela crkve, ljudskih načela. To je način na kojima ga vrednuje zapadni slobodni svijet.“

Ističe kako je količina materijala koju je pronašla u Sjedinjenim Državama o Stepincu nevjerojatna. Ona sama došla je do 20.000 članaka, „…a Stepinac je osoba oko koje se može graditi i dijalog i zajedništvo.“

Pored niza autora, o Stepincu je pisao i britanski povjesničar Robin Harris: „Tijekom internacije u Krašiću, Stepinac je, kadgod bi mu to zdravlje dopuštalo, dane provodio vrlo aktivno. Ustajao je svakog jutra najkasnije u 3.45. Misu je najčešće služio u 5.30. Svakog bi dana čitao odlomak iz Rimskog martirologija. Također je svakog dana molio egzorcizam te sat i pol adorirao sveti sakrament, a ponekad je istodobno molio i časoslov. Strogo je postio.“

„Na Stepinca su snažno utjecale i poruke iz  Fatime. Unatoč iznimnoj tjelesnoj slabosti u to doba, vrlo je svečano, s mitrom na glavi te s plaštem i prstenom, koje je primio od pape Ivana XXIII., okrunio kip Gospe fatimske. Taj je kip potajice kružio crkvama te je posebno s tim ciljem prokrijumčaren u Krašić. Bio je uvjeren (opet na temelju Fatime) da će 1960. godina imati neko apokaliptično značenje «bit će to godina ‘smirivanja’», rekao je. A za njega je to i bila jer je okončala njegove mentalne i fizičke patnje: preminuo je u veljači te godine.“

„Glavni oblik rekreacije bile su duge šetnje po okolnim predjelima. Određene su granice područja kojima se smio kretati, a njih su čuvale milicijske ophodnje.“

„Stepinac je bio pravi magnet za mlade svećenike i studente teologije. Neki su dolazili i iz inozemstva, a mnogi iz Zagreba i Hrvatskog zagorja. Jedan od najodvažnijih bio je Franjo Kuharić, rođen u Krašiću, kojega je Stepinac zaredio 1945. godine. Poslije je postao jedan od mnogih Stepinčevih nasljednika na mjestu zagrebačkog nadbiskupa i kardinala te gorljivi zagovornik Stepinčeve kauze. Za sve je njih Stepinac imao istu poruku: Nemojte klonuti, već imajte veliko pouzdanje u Boga. Ako i zvijezde padaju – Bog ostaje”, može se među ostalim pročitati u knjizi Robina Harrisa.

Papa Pio XII.  imenovao ga je 1952. kardinalom katoličke crkve. No nikad nije bio svečano zaređen u Rimu. Nije htio napuštati Hrvatsku, smatrajući da mu komunističke vlasti neće dozvoliti povratak.

Kako mu se zdravstveno stanje pogoršavalo, poslao je poduže pastirsko pismo vjernicima i svećenicima krajem svibnja 1957., u kojemu, između ostalog,  piše:

„Dragi moji vjernici, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu istoga života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovnoga pastira Petrova nasljednika! Vi znate, da su naši oci i pređi kroz tolika stoljeća prolili tolike potoke i rijeke krvi, da očuvaju sveto blago katoličke vjere i da ostanu vjerni Kristovoj Crkvi. Vi nećete biti dostojni  imena otaca vaših, ako budete dopustili, da vas tko otrgne od pećine, na kojoj je Krist sazidao Crkvu svoju. Godine 1941. mi smo se spremali svečano proslaviti 1300-godišnjicu prvih veza Hrvatskog katoličkog Naroda sa Sv. stolicom. Svjetski  rat je omeo tu svečanu jubilarnu proslavu, ali ni rat, ni mir, ni sreća, ni nesreća ne smiju nas uzdrmati u našoj odlučnosti, da ostanemo vjerni Kristovoj Crkvi sve do smrti. Moramo ponavljati poput Izraelaca na obalama babilonskih rijeka: ‘Ako te zaboravimo, Jeruzaleme, neka usahne naša desnica!’.“

„Na koncu, predragi sinci, jer je ‘Bog ljubav’, kako veli Apostol, ljubite se međusobno! Vazda se bratski ljubite! Budite samo jedno srce i jedna duša, ali ljubite i svoje neprijatelje, jer je Božja zapovijed. Tada ćete biti djeca svog Oca nebeskoga, ‘koji daje, da njegovo sunce izlazi na zle i na dobre i šalje svoju kišu pravednima i grješnima’. Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, a drugo je njegova zloća. Kaže sv. Augustin: ‘Čovjek je Božje stvorenje, a zloća je ljudsko djelo. Ljubi ono, što je Bog stvorio, a ne ono, što je čovjek uradio’.”

U srijedu 10. veljače 1960., kardinalu Stepincu bilo je vrlo loše. Zatražio je od župnika Vranekovića da ga ispovijedi. Nakon ispovijedi primio je sv. pričest i bolesničko pomazanje. Svi ukućani su, klečeći uz njegov krevet, molili krunicu.

Nitko nije pomišljao da bi ovo bile njegove posljednje minute. Ali on je znao.

Kardinal je, nakon primanja sv. sakramenata bio smiren. Ponavljao je: „Blagoslovljeno ime Božje! … Fiat voluntas  tua!“ (Budi volja tvoja!) Promatrajući Gospin lik, na slici koju je imao od majke Barbare, molio je potiho izgovarajući naglas riječi: „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na čas smrti naše.“

Oko četrnaest sati tražio je da mu daju svijeću. On ju je blagoslovio u liturgijskoj svečanosti tjedan dana ranije (2. veljače) kada se Crkva spominje Isusova prikazanja u hramu. „Fiat voluntas tua!“ Za njega je ta svijeća bila simbol nadnaravnog svjetla vjere i simbol nade da će  se njezin plam ubrzo pretvoriti u veliko nebesko svjetlo koje nikada neće ugasiti.

„Fiat  voluntas  tua!“, bile su zadnje riječi koje je izgovorio umirućim usnama.

Teško je milicija dozvolila da kiparica Mila Wood napravi kardinalovu posmrtnu masku.

„Izgled mu je bio neopisivo veličanstven, neslomljiv i dostojanstven!“, svjedoči kiparica.

Uvečer je pod strogim nadzorom Ministarstva unutarnjih poslova, na Sudskoj medicini u Zagrebu, izvršena „obdukcija“ njegova mrtvog tijela. Izvršio ju je dr. Petar Grünwald, porijeklom Nijemac jer su drugi liječnici bili u strahu. Na zamolbu Ive Pišonića, nadbiskupijskog tajnika, sačuvao je  dr. Grünwald  od uništenja, kao dragu uspomenu hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi, kardinalovo  srce i predao ga nadbiskupu Šeperu.

Ali komunisti su došli po srce i spalili ga. Nakon burnih rasprava i pritiska diplomatskih predstavništava, ipak su dopustili da kardinal Stepinac bude pokopan u katedrali u Zagrebu.

 

Čeka se njegovo proglašenje svetim. Proces je završen.

Dr. Grünwald otišao je živjeti u Njemačku.

Progonitelji, uglavnom, pomrli. Iza njih je ostao samo  ljigav trag.

A Alojzijevim krašićkim putovima hode danas mnogi  hodočasnici. Pored crkve, muzejskog prostora Stepinčeva stana, tu je i  Križni put Isusov, isprepleten životom Alojzija Stepinca.

Posebno fascinira 8. postaja u kojoj Isus tješi jeruzalemske žene. Tu se meditira i događaj iz Lepoglave kada su žene odlazile na brdo iznad kaznionice i pjevale Alojziju pobožne pjesme tješeći njega i sebe.

Rijetko je koji svećenik umro u mjestu u kojem se rodio, a još je rjeđe da održi svoju svečanu prvu i svoju posljednju misu na istom oltaru kao što je to bio slučaj s Alojzijem Stepincem, velikim hrvatskim svećenikom.

Ostalo  je tisuće stranica svjedočanstava i mnoge poruke koje je uputio hrvatskim vjernicima, svećenicima, predstavnicima vlasti … Najviše dokumenata pribavio je Juraj Batelja sa suradnicima. Istražili su 135 arhiva i prikupili 40 000 stranica. Sve su sabrali u 6 svezaka na  6000 stranica.

Blaženi Alojzije Stepinac nam i u ovom ponovo teškom vremenu šalje poruku: „Pravi  muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena.“

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara