Opasnosti Istanbulske konvencije

Kao i oko svakoga drugoga, hrvatska javnost podijeljena je i oko pitanja treba li ratificirati Istanbulsku konvenciju ili ne. I, naravno, sukob se vodi oko ideoloških kota i reduciran je na ‘naše’ i ‘njihove’. Unaprijed znate što će tko zastupati s obzirom na položaj na lijevo-desnoj skali pa više nije ni zanimljivo pratiti tu raspravu.

Nastojat ćemo pokazati da su zbog toga glavne opasnosti konvencije ostale skrivene. Čak i oni koji su na toj našoj ideološkoj skali desno, kao npr. predsjednica Republike Hrvatske, ili, nedavno, akademik Mislav Ježić u Bujici na televiziji Z1 (24. 1. 2018.), ne vide dalje od ideologije. Kad bi se iz konvencije maknuli “rodni” elementi, tvrde oni, sve bi bilo u redu i konvencija bi se mogla prihvatiti. Koliko su samo u zabludi! O čemu se radi?

Disproporcionalno nasilje

Ta Istanbulska konvencija, odnosno ‘Konvencija Vijeća Europe o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja’ (Council of Europe Convention on preventing and combating violence against women and domestic violence) obvezuje državu koja ju potpiše na prihvaćanje odgovarajuće legislative, osiguravanje odgovarajućih financija, podizanje svijesti, uključivanje teme u obrazovanju i sl., a radi borbe protiv obiteljskoga nasilja. Kako se potreba za takvim – u prvome redu legislativnim – promjenama obrazlaže? Jedna je riječ ključna – disproporcijalnost. Kažu autori da je disproporcionalno više nasilja nad ženama i da su u braku disproporcionalno češće žrtve žene. U preambuli: ‘Priznajući da obiteljsko nasilje pogađa žene disproporcionalno te da i muškarci mogu biti žrtve obiteljskog nasilja… u članku 2 (područje konvencije) piše doslovno ‘Ova Konvencija će se primijeniti na svaki oblik nasilja nad ženama, uključujući obiteljsko nasilje koje pogađa žene disproporcionalno…; te u članku 3 (definicije): ‘rodno nasilje nad ženama značit će da je nasilje usmjereno prema ženi budući da ono disproporcionalno pogađa žene…’

Tom Konvencijom dakle uvodimo, odgovarajuću legislativu zato što jedno kazneno djelo disproporcionalno češće čine, u stvari, muževi.

Disproporcionalno često počinitelji kaznenih djela krađa i provalnih krađa su Romi. Po analogiji, hoćemo li uvesti odgovarajuće proturomske zakone? Ako mislite da je ovo pretjerano, ili da je analogija loša, sjetite se da postoji povijesni presedan: rasni zakoni u nacističkoj Njemačkoj, tj. Nürnberški zakoni iz 1935. Njemačka propaganda tih je godina rasne zakone opravdavala, zamislite, disproporcionalno visokim brojem Židova u bankarstvu, visokome biznisu, liječništvu i odvjetništvu! I zakoni donošeni prije 1935. kojima se Židovima zabranjuje zapošljavanje u javnim službama, nalaže obilježavanje radnji i sl. obrazlagani su u njemačkom tisku upravo disproporcionalnošću u zastupljenosti Židova s obzirom na njihov udio u pučanstvu. U čemu je opasnost po pravni poredak?

Kolonijalna uprava umjesto demokratskoga poretka

Dva su razloga: prvo, temeljno načelo pravnoga poretka jest jednakost pred zakonom. Sasvim je neprihvatljivo na ovaj način, zbog empirijske činjenice da su ovi ili oni ljudi češće počinitelji ovoga ili onoga djela, donositi zakone posebno protiv tih ljudi, bilo da su to muževi, Romi ili netko treći. Nasilje je već regulirano hrvatskim zakonima, a to da je počinitelj muž, nasilnik ili pijanac, siromah ili bogataš, stvar je okolnosti koje utvrđuje sud – kao što može utvrditi i različite kazne u slučaju tučnjave dvoje pijanih supružnika ili potpuno trijeznoga muža koji premlati ženu kad se vrati s posla. Dalje, Amerikanci imaju u svojoj pravnoj terminologiji zgodan pojam ‘slippery slope’ – skliskoga nagiba. On dobro opisuje kako funkcionira zakonodavstvo. Jednom kad donesete neki zakon, ako on sadrži nepažljivo formulirane odredbe, u drugome se koraku možete poskliznuti jer će netko upotrijebiti te odredbe da opravda neki posve neprihvatljiv akt. Jer pravo tako funkcionira: u sličnome slično.

Drugim riječima, čak ako bi sve u Istanbulskoj konvenciji bilo nesporno, ona predstavlja ‘slippery slope’ u smjeru lakšega donošenja diskriminacijskih zakona opravdanih potrebom da se ad hoc riješi neki društveni problem. Netko, na primjer, može razmišljati da je neproporcionalno mnogo nacionalističkih komentara na internetu i da to opravdava donošenje protunacionalističkih zakona, zakona kojim bi se kažnjavalo često spominjanje hrvatskog imena, na primjer. Netko može slično argumentirati u prilog donošenja egalitarističkih zakona kojim bi se, recimo, oduzimalo preveliko bogatstvo koje je disproporcionalno distribuirano. Stvar je tehnike kako će se procijeniti što je često ili preveliko.

Kakva je opasnost Istanbulske konvencije po demokraciju? Odmah možemo zapaziti promijenjeni odnos politike prema pravosuđu. Ono što je stvar javnih politika (financiranje skloništa za žene, obrazovanje sudaca, obrazovanje populacije, promidžbene kampanje i sl.), sad postaje stvar zakonodavstva, dakle, odgovornost se u konačnici s političara prebacuje na sudce i tužitelje. Želimo li još manje odgovorne političare? Želimo li političare koji će dobiti novu priliku da se pozivaju na ‘institucije sustava koje moraju raditi svoj posao’, čak i u slučaju kad ti isti političari mlate svoje žene? Jednostavno rečeno, politička pitanja treba rješavati politički. Primjerice, uzmimo pitanje iz Konvencije, financiranje nevladinih organizacija stvar je politike i donošenja državnog proračuna, što je obično kompromis političkih stranaka u zemlji ili njihovog odnosa snaga.

Nije stvar zakona ili međunarodnih konvencija da obvezuje na izdvajanje novca poreznih obveznika neke države na ovu ili onu nevladinu organizaciju ili, uostalom, na bilo što drugo. Jer ako smo tom konvencijom obvezni financirati neku nevladinu organizaciju, a ne državnu socijalnu službu, onda stvaramo nove institucije koje pak – prema konvenciji – odgovaraju nekom međunarodnome tijelu eksperata ‘GREVIO’ (poglavlje IX, član 66) članovi kojeg ne samo da nisu podložni demokratskome izboru ili kontroli, nego k tome uživaju potpuni imunitet! To već sasvim nalikuje na kolonijalnu upravu, a ne na demokratski poredak.

Konvencija vodi u diktaturu i teror

Konačno, donošenje diskriminacijskih zakona, a Konvencija poziva na donošenje takve legislative, koja na isto djelo – na primjer, nanošenje tjelesnih ozljeda – gleda s obzirom na to tko ga je počinio, podsjeća na neku vrstu pravnog konzekvencijalizma – analogno moralnom konzekvencijalizmu koji neki čin promatra s obzirom na posljedice (ako su žrtve neizbježne, moralno je izabrati ono djelovanje koje dovodi do manje žrtava, sam čin ubojstva promatra se s obzirom na ishod, a ne kao na zlo samo po sebi). Ako stvari obrnemo, onda nasilje može biti i opravdano ako vodi nekom višem cilju. Na ovim smo prostorima već okusili taj viši cilj, izgradnju socijalizma. Drugim riječima, takva zakonodavna filozofija vodi u diktaturu i teror, potpuno analogno nacističkoj Njemačkoj.

Na ovome mjestu, na kraju, molim čitatelje da primijete da niti jednom riječju nismo spomenuli ‘rodnu ideologiju’. Namjerno. Iako je ni na koji način ne prihvaćamo, priznajemo da je to legitimna ideologija, tj. skup stavova koje slobodno zastupa neka skupina ljudi i da u demokraciji ima pravo javnosti kolikogod da se to nekome ne sviđa. Ako građani koji ju zastupaju čine većinu, Sabor će ratificirati Konvenciju i donijeti odgovarajuće ideološki obojene zakone. Ali to je slabost bilo kojega parlamentarnog sustava u kojem uvijek postoji većina koja odlučuje na temelju svojih vrijednosti i svoje ideologije.

S druge strane, to je slabost kontinentalnoga prava, a ne Konvencije koja, koliko mi se kao ne-pravniku čini, u pogledu ‘roda’ ostavlja dosta prostora za interpretaciju ili je barem nejasna i nedosljedna.Ondje gdje se pravo gradi na sudskim odlukama, a ne u parlamentu, tj. ne samo u parlamentu, opasnost od ideološki obojenih odluka bar teoretski je manja. U SAD-u ideološka obojenost sudskih odluka obično ovisi o sastavu Vrhovnog suda. U tome smislu kod nas, zemlji kontinentalnog prava, odgovornost je na građanima da jednostavno ne biraju zastupnike koji donose zakone nasuprot vrijednosnom sustavu većine.
Na redu – ideološki bankrot

Kako to izgleda u stvarnosti, vidjeli smo ovih dana, kad je neka neartikulirana HNS-ovka, stanovita Marija Puh (dakle, članica stranke koja ne predstavlja ni članove obitelji članova stranke) najavila skoru ratifikaciju Konvencije u Saboru kojeg većinu čine članovi suprotne orijentacije, bar po imenu, a da je nitko iz te većine nije opovrgnuo. Ako HDZ, kao, tobože, demokršćanska stranka to dopusti, još će jednom u kratko vrijeme ideološki bankrotirati.

Joško Buljan/Hrvatski tjednik/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo