Povodom predstavljanja knjige “Otkopana istina Širokog Brijega” u Zagrebu, održanog u Samostanskoj dvorani crkve Bezgrješnog začeća BDM u Dubravi dana 25. siječnja 2018.

Monografija “Otkopana istina Širokog Brijega” (Povjerenstvo za grobišta II. svjetskog rata i poraća Široki Brijeg, rujan 2017.) koju je uredilo Uredničko vijeće u sastavu Pero Kožul, Velimir Mabić, fra Miljenko Stojić, prof. dr. sc. Mile Lasić, Dinko Grbešić, Eugen Zeljko, započinje posvetom:

“Posvećeno smiraju duša svih mrtvih koji leže po šumama, livadama,

jamama, brdima i poljima Širokog Brijega, Hercegovine, Herceg-

Bosne, Hrvatske i svih drugih krajeva u znanim i neznanim grobovima:

Ustašama, domobranima, Nijemcima, partizanima, civilima, djeci,

starcima, ženama, krivima, nevinima, baš svima kojima kao civilizirani

ljudi, a poglavito kao vjernici katolici, dugujemo barem grobno mjesto…”

Ta će se posveta pokazati kao nadasve točan sažetak vrijednosne poruke kroz svih 600 stranica ove izvnredno dobro uređene i vrlo vrijedne monografije.

Nakladnik monografije je Povjerenstvo za grobišta Drugog svjetskog rata i poraća sa Širokog Brijega. Dakle to je djelo skupine uzornih tragača za istinom, koji su učinili humani i civilizacijski posao na istraživanju stratišta na području Širokog Brijega. Skinuli su veo tajni, prije svega s komunističkih zločina i učinili ono najvažnije: otkrili su mjesta stradavanja, ekshumirali i obznanili žrtve na koje su ukazivali svjedoci. Zatim su dostojno objavili podatke o žrtvama te na civilizirani i kršćanski način omogućili dostojan grob i pokop. Zaključno, Povjerenstvo je objavilo imenom i prezimenom popis poznatih, kao i nepoznatih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća s prostora Širokog Brijega, kako komunistički zločini ne bi ostali zaboravljeni u budućnosti.

Povjerenstvo je u razdoblju od svibnja 2016. – veljače 2017. godine, putem jedinstvenog Upitnika preko predstavnika mjesnih zajednica, kao i putem putem društvenih mreža i medija, prikupljalo podatke o žrtvama. Kao temelj ovom popisu poslužio je širi popis Komisije za hrvatski martirologij pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i Biskupskoj konferenciji BiH. Informacije o žrtvama temelje se i na prikupljenim podacima iz dosadašnje pisane građe, popisa koje su kroz prošlo vrijeme radili i objavili pojedini župni uredi. U tom popisu objavljeni su do sada poznati podaci za svaku žrtvu, a to su uz ime i prezime, ime oca, godina rođenja i smrti te mjesto rođenja i smrti. Na kraju žrtvoslovnika slijedi tablični popis žrtava s 2.165 prezimena i imena, s podacima. Monografija završava s kartom područja grada Širogog Brijega na kojoj je ucrtano 161 nalazište otkopanih žrtava.

Odluku o obilježavanju i uređivanju grobišta Drugog svjetskog rata i poraća na području Općine Široki Brijeg donijelo je Općinsko vijeće jednoglasno. Reakcija javnosti posebice širokobriješke bila je očekivano pozitivna, jer se procjenjuje da je u Širokom Brijegu za vrijeme i u poraću Drugog svjetskog rata stradao svaki deseti stanovnik, tako da su rijetke obitelji koji nisu imali stradalih u navedenom vremenu. Mnogi od njih do današnjeg dana nisu pronađeni.

Monografija donosi i usporedni popis podatka i demografske procjene za Široki Brijeg. Godine 1931. i 1948. broj stanovnika posve je isti, dakle demografskog prirasta uopće nije bilo. Iz posebne tablice (str. 530) je vidljivo da je 1961. godine općina Široki Brijeg imala 24.721 stanovnika, što je u odnosu na 1948. godinu porast od samo 5,18 posto. Približni odnos je isti i kod popisa 1981. i 1991. godine. Da je stopa prirasta u razdoblju od 1948. – 1991. bila kao u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, Široki Brijeg bi 1991. godine imao oko 16.500 stanovnika više, odnosno približno 42.900 što govori da je zbog izravnih i neizravnih gubitaka u Drugom svjetskom ratu i poraću Široki Brijeg izgubio oko 15.000 stanovnika. Dakle to je prava brojka stradanja i gubitka stanovnika na području Širokog Brijega kao posljedica Drugog svjetskog rata odnosno represivnog komunističkog režima.

Monografija sadrži u svom 6. poglavlju i traganje za pobijenim franjevcima. Pokazuje se da je Široki Brijeg ujedno i Franjevačko žrtvoslovno središte (str. 491 – 492). Od pobijenih 66 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije njih 14 rođeno je na Širokom Brijegu. Po cijenu života nisu se htjeli odreći katoličke vjere i svog naroda. U monografiji postoji i podatak da je svoj ovozemaljski život započeo fra Darinko Mikulić, rođen 1919. u Potkraju, malom selu u župi Kočerin, u sastavu općine Široki Brijeg, a ubijen je u noći 4./5. lipnja 1945. u Macelju. U toj krvavoj noći, na sjeveru Hrvatske u šumi na mjestu Lepa Bukva, oznaški komunistički ubojica Stjepan Hršak ritualno je smaknuo 21 svećenika, franjevca i bogoslova. Oni su poticali iz svih hrvatskih krajeva. Tu su uz fra Darinka Mikulića, starog 26.g., pogubljena i njegova subraća iz Hercegovačke franjevačke provincije, fra Metod Puljić rođen u Vašarovićima (Ljubuški), star 33.g. i fra Julijan Petrović rođ. 1923. u Tomislavgradu, star 22. godine.

U Maceljskoj šumi provođen je smišljeni i organizirani partizansko-komunistički zločin po kojem je Macelj žrtvoslovno središte Hrvatske s 1.163 ekshumirane i dostojno pokopane žrtve, ali i s još 130 neotvorenih jama i procjenom o ukupno 13 tisuća komunističkih žrtava. Hercegovački franjevci fra Metod Puljić, fra Darinko Mikulić i fra Julijan Petrović, koji su nasilnom smrću završili svoj život daleko od svoga zavičaja, dokazi su osmišljene provedbe partizansko-komunističkog zločinačkog poduhvata. Bili su to masovni pokolji bespomoćnih ljudi, započetih na jugu Hrvatske, nastavljenih sve do Bleiburga u Austriji, sa najstrašnijom završnicom križnih puteva i ubojstvima na desetke tisuća zarobljenika po Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Bila je to zločinačka komunistička odmazda nad hrvatskim narodom bez milosti. Posljedice tog genocida biblijskih razmjera hrvatski narod intelektualno osjeća i demografski trpi sve do danas. Ukazuje na to i sjajna monografija “Otkopana istina Širokog Brijega”.

Kao i mnoga druga stratišta diljem Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Maceljske šume skrivaju još mnogo zemnih ostataka stradalnika, iz svih hrvatskih krajeva, posve sigurno i onih rodom iz Hercegovine. Nikada ne ćemo moći otkriti sve žrtve, posebice ne poimence, no potrebno je ustrajati i istraživati istinu, očuvati sjećanje i spriječiti zaborav. To je uloga Povjerenstvo za grobišta II. svjetskog rata i poraća sa Širokog Brijega, ali i Udruge Macelj 1945. koja u svom članstvu okuplja i Hrvate rodom iz Hercegovine.

Na kraju, monografija sadrži detaljnu recenziju biskupa u miru mons. dr. Mile Bogovića. Recenzent detaljno rasčlanjuje velebno žrtvoslovno djelo “Otkopana istina Širokog Brijega”, iznosi sažetke svakog poglavlja zasebno, odnosno iznosi prosudbu o izuzetnoj vrijednosti rada Povjerenstva. Povjesničar, mons. dr. Mile Bogović rasčlanjuje i utvrđuje svih 7 poglavlja monografije. Posebno značajnim smatra nastojanja održavanja sjećanja na sve žrtve, koje su nestale i kojima je nepoznato mjesto stradavanja u Drugom svjetskom ratu, kao poveznicu s istim nastojanjima na području današnje Hrvatske: “Najznačajniji pothvat Koordinacije je izgradnja Groblja mira u Bilima na razmeđu gradova Širokog Brijega i Mostara u kojemu će biti pokopani neidentificirani zemni ostaci hrvatskih ratnih žrtava s područja Herceg-Bosne, BiH, a eventualno i stradali njemački vojnici na istom području. Svatko će imati priliku da za svoje stradale na nepoznatom mjestu, na Groblju mira postavi tipizirani kameni bijeli križ s osnovnim podacima o stradalniku. I letimični pogled na grobljansku crkvu otkriva sličnost s Crkvom hrvatskih mučenika na Udbini”. U svojim zaključnim mislima o dostojnom počivalištu žrtava biskup Bogović ukazuje kako je “…crkva na Bilima građena po nadahnuću CHM, što upućuje na povezanost sa žrtvama u Hrvatskoj”.

Projekt izgradnje Groblja mira na visoravni na Bilima, zasigurno je najvažniji i najzahtjevniji projekt Povjerenstva za grobišta Drugog svjetskog rata i poraća sa Širokog Brijega. Bile se nalaze na razmeđi između gradova Širokog Brijega i Mostara. Tu su pri kraju Drugog svjetskog rata vođene žestoke borbe uoči pada Širokog Brijega i Mostara, pri čemu je poginuo veliki broj vojnika raznih vojski. Stav je Povjerenstva za grobišta Drugog svjetskog rata i poraća sa Širokog Brijega oko izgradnje Groblja mira na Bilima vrlo je jasan: projekt gradnje Groblja mira bit će nastavljen i doveden do kraja, a istraživanje partizansko-komunističkih zločina bit će nastavljeno i prošireno na cijelu Herceg-Bosnu, u opsegu u kojem bude moguće i u kojem okolnosti budu dopuštale, tako piše Povjerenstvo i ističe: “…zajednička hrvatska narodna sramota da se desetci tisuća pobijenih naših ljudi još uvijek nalazi razbacano pod vedrim nebom: po brdima ili dolinama, po šumama ili ledinama, na kamenjaru ili ravnicama, a da niti 2017. godine još uvijek nismo načistu i dvojimo zaslužuje li svaka žrtva barem toliko da joj se osigura pristojan pokop odnosno grob. Što se pak tiče nas u Povjerenstvu Široki Brijeg, u Vicepostulaturi te u Odjelu Hrvatskog narodnog sabora, mi nemamo ama baš nikakvih dvojbi: katolička vjera i civilizirano ophođenje uče nas i obvezuju da ne žalimo truda u osiguravanju smiraja kostima naših pokojnih pređa, ali i svih ostalih na koje na tom putu naiđemo. A sve one koji ne misle tako, a ima ih iznenađujuće puno, molimo i preklinjemo da nam na tom našem putu barem ne budu prepreka, ako već ne žele pomoći”.

U sklopu memorijalnog groblja na Bilima, izgrađena je crkva Sv. Josipa i grobnica za sve pronađene, ekshumirane i neidentificirane žrtve Drugog svjetskog rata i poraća. Planirano groblje bi trebalo imati oko 50 000 križeva. Zamisao je da se svakoj hrvatskoj žrtvi Drugog svjetskog rata i poraća, neovisno gdje su kosti i gdje je stradala na području BiH, podigne bijeli križ.

Zaključno, Pogovor monografiji “Otkopana istina Širokog Brijega” napisao je Zdenko Ćosić, predsjednika Vlade Županije Zapadnohercegovačke. Groblje na Bilama posjećuju hrvatski političari Bosne i Hercegovine, taj projekt kao i potporu istraživanjima zločina iz Drugog svjetskog rata i poraća objavljenih u monografiji podupire lokalna vlast. Dakle hrvatski narod i njezini političari u Hercegovini zajednički su uspjeli iznjedriti istinu. To se jako razlikuje od prilika u Hrvatskoj.

Kardinal Franjo Kuharić, prije svih iskapanja 9. lipnja 1991. održao je prvu svetu misu zadušnicu za maceljske žrtve. Dvanaest godina poslije ekshumacije, kosti su ležale na tavanu patologije Medicinskog fakulteta, da bi dana 22. listopada 2005. održan najveći zajednički pokop u Hrvata. Tada su pokopane sve ekshumirane žrtve, njih 1.163, u zajedničku grobnicu, svečano i dostojanstveno, kako to priliči kršćanima, napose katolicima. Svake godine u Macelju se održava spomen sveta misa zadušnica za sve maceljske žrtve. Međutim od tog pokopa do danas, u tih 27 godina samobitne države Hrvatske ni na jednoj godišnjoj misi nije bio nazočan, a kamoli o tom zločinu progovorio, još ni jedan predsjednik Hrvatskog sabora, ni jedan predsjednik Vlade RH, ni jedan predsjednik Republike Hrvatske. Pitamo se zašto?

Na montiranom komunističkom sudskom postupku u Zagrebu 3. listopada 1946. mučenik Alojzije Stepinac je rekao: “Bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskoga naroda”. Služi li takva povijesna poruka današnjim političarima u Hrvatskoj za razmišljanje, ili još bolje kao uzor? No, hrvatski katolički narod hodočasti u Macelj, po uzoru na poruku iz istog govora, kad je o stotinama pobijenih katoličkih svećenika Stepinac komunističkim zločincima jasno poručio: “Narod vam to nikada ne će zaboraviti”.

Članovi Udruge Macelj 1945. dva puta su posjetili memorijalno groblje na Bilama. Prvi puta, bilo je to u svibnju 2016. godine prilikom predstavljanja monografije Macelj 1945. u Širokom Brijegu i drugim gradovima Hercegovine. Tada smo ostali ugodno osupnuti planovima i veličinom prostora buduće izgradnje memorijalnog Groblja mira na Bilama.

Drugi puta smo posjetili Bile u nedjelju 19. kolovoza 2017. kada je povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima bio organiziran prvi pokop 111 neindentificiranih žrtava komunističkog terorizma. Bilo je dojmljivo uočiti promjene kojima se samo u godinu dana taj veliki prostor oblikovao u buduću cjelinu memorijalnog groblja. Pokopu su nazočili i žrtvama se poklonili hrvatski političari iz Hercegovine, predvođeni s Draganom Čovićem, članom Predsjedništva BiH, a bilo je nazočno i izaslanstvo iz Hrvatske.

Tada je Hercegovački franjevački provincijal fra Miljenko Šteko na misi zadušnici u propovijedi rekao: “U ime suludih ideja oduzimao se ljudski život, pa čak i ljudsko dostojanstvo u smrti, oduzimalo se pravo na pokop i pravo na spomen. Šutnja je prekrivala zločin. Ovdje na spomen područje na Bilima svaka žrtva ponovno stječe svoje ime, koje je unatoč svim zabranama i šutnji zapisano na dlan Gospodara života. Njegova je zadnja riječ. Ovo groblje treba nam služiti kao opomena i odgovornost da čuvamo vlastiti život i život svojih bližnjih, kako se zla i zulumi povijesti nikada ne bi ponovili”.

Eto tome služi i monografija “Otkopana istina Širokog Brijega”. Potrebno je snažno i iskreno čestitati Povjerenstvu za grobišta II. svjetskog rata i poraća sa Širokog Brijega, posebice Uredničkom vijeću u sastavu Pero Kožul, Velimir Mabić, fra Miljenko Stojić, prof. dr. sc. Mile Lasić, Dinko Grbešić i Eugenu Zeljko, na velikom zalaganju i trudu koji su uložili, kao i na sjajnim rezultatima koje su postigli u ime povijesne istine. U osobno ime, i u ime Udruge Macelj 1945., iskrena im hvala!

fotografije i tekst: Damir Borovčak

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo