PJESMA O MATI I KATI
PJESMA O MATI I KATI
U oskudno ovo doba, Mata Katu oženio,
u domaji posla nema, težak im je život bio.
U pečalbu ode Mata, otvorio Zapad vrata,
a kod kuće osta plačuć, ucviljena lijepa Kata.
Na bušteli kod Jericha, Mata se je zaposlio,
pisma, eure, kući slao i na Katu je mislio.
Al samoća dušu truje, mladost traži želje svoje,
a noći su puste, duge, ljepši je život u dvoje.
Mlad je bio Mata tada, a daljina teška, kleta
odvojila dva je bića, o tuđino ti prokleta.
U lokalu jednom tada, Švabicu je upoznao,
mjesto Kate s njom je tada, mnoge noći prospavao.
Seksom ovim bez ljubavi, sam si dao Mata ćušku
važno mu je samo bilo, da isprazni svoju pušku.
Tuđe rebro, jezik tuđi, u Švabici našao je,
mislio je Mata tužno: „Ovo ništa nije moje.“
Ni Švabica nije mogla, ljubav njemu tu pružiti
odlučio Mata tada, srcu lijeka potražiti.
Al na kletoj baušteli, on je tada nastradao
sa ciglama i malterom, sa skele je jadan pao.
Tada dugo, dugo vrijeme, nije mogo on raditi
kod mnogijeh liječnika, morao se tad liječiti.
Teške su mu tada noći, a i bolni dani bili
uz to su mu tad i plaću, jadnom, bolnom uskratili.
Dosta mu je tada bilo, rada, boli, a i muke
uzeo je on sudbinu, brzo tad u svoje ruke.
Važno mu je jako bilo, dušom, tijelom da ozdravi
te se tada s dijasporom, on zavijeka već pozdravi.
Želio je žarko samo, svoga rada pravi dio
stoga je tu invalidsku, mirovinu potražio.
Kućni doktor ovdje njegov, Hrvatina prav je bio
te je Mata invalidsku, odmah brzo tu dobio.
U Švabiji kad se nekom, invalidska plaća daje
tu bol duše, tijela neće, neće nikad da prestaje.
I prođoše deset ljeta, kući Mata odlučio,
na baušteli u Švabiji, invalidsku zaradio.
Sa Švabicom Mata tada, tu se lijepo oprostio,
za usluge pa i pažnju, njoj se Mata zahvalio.
Hita kući Mata tada, svome rodu u domaju,
svi su sretni i blaženi, parama se sad nadaju.
U Hrvatskoj rodnoj grudi, gdje je Katu ostavio,
bolnog srca i sa čežnjom, on se Kati tad vratio.
A Kata je mlada bila, imala je burne snove,
tijelu ljubav priuštila i rađala sokolove.
Pred kućerak stiže Mata, izletjela pred njeg Kata,
lijepo djecu odgojila, djeca viču; „Ide tata!“
Kad ugleda čopor djece, sad se Mata iznenadi
svi su bili čili, zdravi, svi su bili posve mladi.
„Čija su to djeca Kato? Reci meni ženo mila,
u Njemačku kad sam ošo, kuća nam je prazna bila.“
Umiljato poče Kata: „Ovi dragi sokolovi,
vjeruj Mata svojoj Kati, sve su naši to sinovi.“
„Reći ću ti sve po redu: Kad si ošo u Švabiju,
nije bilo zatim dugo, rodila sam ja Iliju.“
„ A onda sam jedne noći, u snovima s tobom bila,
ostala sam Mata trudna, Ivana sam tad rodila.“
„Često sam te poželjela, najgore su noći bile,
i kad nisam mogla durat, kao s neba pade Mile.“
„Da l se sjećaš dragi Mata, kad mi eure nisi slao?
Mislila sam samo na te, Bog mi tada Đuku dao.“
Sluša Mata mile riječi, kako Kata sve razlaže,
pa kad skonta to u glavi, misli, možda i ne laže.
Radosno je djecu tada, Mata lijepo pogledao,
ko sinove nasljednike, Bog mu ovu djecu dao.
„Ih, još kad se moji rode, bit će djece kuća puna,
bar sa djecom ja ću biti, bogatiji od tajkuna.
Žive sretno u domaji, Mata, Kata i sinovi
budućnost im sija sada, ko najljepši, bajni snovi.
Benak Ivan i Kiš Katica/Hrvatsko nebo