Slavica Vučko: Iza nas ostaju samo djela ljubavi
Vrijeme:6 min, 11 sec
ŠTO JE OSTALO IZA MARIJANA HANŽEKOVIĆ?
Najveće čudo svijeta, je život, koji smo dobili na dar. Umjesto da ga živimo u punini ljubavi i dobrote, događa se, da život podredimo gomilanju materijalnih dobara. Od svega, ipak,k najlošiji je izbor života u kojem svojim odlukama, nanosimo nepravdu i bol drugim ljudima. Prema životu se najčešće ponašamo, kao da zemaljski, život nema kraja. Brinemo se o manje važnim sadržajima života, sabiremo raspadljivo materijalno blago a uskraćujemo si vrijeme, koje bi trebali posvetiti sebi i obitelji. Uskraćujemo si vrijeme za opuštanje u krugu prijatelja i vrijeme provedemo u prirodi koja je čarobne ljepote i koja nas puni mirom i obnavlja naše iscrpljeno tijelo. Sve to propuštamo u jurnjavi za raspadnim materijalnim dobrima. Naša najveća vrijednost je u našem srcu a ne u materijalnim dobrima. Nakon našeg prestanka zemaljskog života, bit ćemo zapamćeni samo po tome, koliko smo voljeli i dobra činili a ne po tome, koliko smo bogatstva skupili. Najbolji primjer su nam sveci. Oni zbog ljubavi i dobara koje su kroz život činili, vječno žive u našim sjećanjima, nasuprot onih, koji sa svojom smrću, nestaju iz sjećanja, kao da nikada nisu ni postojali. Iza njih ništa ne ostaje, nego gorčina i bolna sjećanja na njih.
Umro je Marijan Hanžeković, neki kažu veliki odvjetnik i poslovni čovjek a drugi uništivač ljudskih života, kroz ovrhe i izbacivanje iz njihovih domova. Nije velik čovjek, koji s visine gleda maloga čovjeka i kroji njegovu sudbinu, priskrbljujući sebi materijalna dobra. Nikada na boli drugih, ne možemo graditi svoju sreću. Biti velik, znači osjećati čovjeka, bojati ti se svojih djela koja razaraju živote drugih. Što znači ovršiti obitelj, koja zbog gubitka posla ne može podmirivati svoje preuzete financijske obveze? Netko to tumači moći i sposobnosti pa do izvrsnosti pravničke struke a u stvarnosti to nije tako. Pravnici i odvjetnici, prvi bi trebali reagirati na kršenje zakona. Nažalost, to sve manje čine ili rijetko kada čine.Da žele provoditi zakone, onda se nikada ne bi mogli zalagati, za nešto, što je u suprotnosti s Ustavom. Ustav Republike Hrvatske, garantira svakome građaninu pravo na rad i slobodu rada (Članak 55 Ustava). U najvećem broju ovršeni građani, koji su zbog duga morali napustiti svoj dom i sa svojom djecom potražiti utočište u skloništima ili kod ljudi koji su ih primili iz samilosti, u najvećim slučajevima, ne bi bili izbačeni iz svojih domova, da su imali posao, odnosno da ga nisu izgubili i da nije bilo odvjetnika, koji su se poput pokojnog Marijana Hanžeković, svjesno upustili u taj „elitni ugledni posao“. Nitko, tko nanosi bol čovjeku, koji je Božji dar, ne može biti sretan niti baštiniti Njegovo kraljevstvo. Nitko! Izgubiti vječni život poradi kratkotrajnog zemaljskog života, nakon kojega, ne možeš sa sobom ponijeti ništa, osim svoga srca, po kojem će ti biti suđeno u vječnosti. Zar smo toliko slijepi, neuki ili smo samo prekomjerno pohlepni, kad to ne vidimo. I dok ovršenima, treba samo malo da bi bili sretni a to je njihov dom i zajedništvo njihove obitelji, oni koji su svoje bogatstvo stekli tjerajući ih iz njihova doma, nikada nisu bili sretni. Čovjek može imati sva bogatstva ovoga svijeta ali ako nema ljubavi i mira, onda je najveći siromah. Nitko ne može biti miran ako čini loša djela. Mir je najveće bogatstvo. Materijalna dobra mijenjaju čovjekov karakter. S materijalnim dobrima gubimo istinske prijatelje, u život nam ulaze interesni, gubimo obitelj koju smo voljeli i koja je nas voljela, izopačujemo sve vrijednosti i postajemo novi ljudi u kojima ima sve manje ljubavi a sve više interesa. Što je čovjek bez ljubavi?
Da je pokojni Hanžeković, kao „izvrsni“ stručnjak prava, primijenio članak 56 Ustava koji govori: „Svaki zaposlenik ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život“ nikada ne bi mogao potpisati Ovrhu ni na jednu deložaciju jer bi kao izvrstan pravnik znao, da tako krši Ustav Republike Hrvatske. Nažalost, nije pokojni Hanžeković jedini krivac politike, koja se vodi protiv građana Hrvatske. Nisu oslobođeni krivnje ni oni, koji su morali po svojoj funkciji i položaju, osigurati posao svakom građaninu. Nismo oslobođeni krivnje svi mi, koji mirno gledamo i zatvaramo svoje oči od te ubilačke politike i zatomljujemo svoje srce. Svi mi, postali smo suučesnici i tihi kreatori ljudskih posljedica koje slijede nakon Ovrha kao da čekamo, dok svi ne budemo na neki drugi način ovršeni, jer, nećemo moći održavati svoju i djedovski stečenu imovinu, jer nam plaće i mirovine neće biti dostatne za sve tražbine koje će država potraživati.
Svako zlo, koje se ne zaustavi, ono jača, buja, gazi sve pred sobom bez imalo milosti, dok na kraju ne uništi samoga sebe. Jedino istina i pravda vode u vječni život. Mi, koji činimo grijeh propusta, jer mirno sve to promatramo, zapravo smo sudionici u svemu tome i prešutno to sve podržavamo. Ponašamo se, kao da se to nas ne tiče, sve dok se ne nađemo na njihovom mjestu a onda je za sve prekasno.
Čudi me da nitko od tih humanista, eksperata i uglednih poslovnih ljudi, koji su svoja dobra stjecali na Ovrhama, nije upozorio, da se na taj način krši Ustav, najveći akt jedne države i da se ne bi smjele obitelji izbacivati iz njihovih domova. Ustav Republike Hrvatske Članak 58. govori:“Slabim, nemoćnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba” Zar nije osnovna ljudska potreba na stan, hranu, zajedništvo obitelji koja mora biti temelj svake napredne države? Očigledno da nije i da se prema obitelji nema milosti ni onoliko, koliko im je zagarantirano Ustavom Republike Hrvatske.
Da se Ustav kad je čovjek u pitanju ne poštuje, vidimo i po Članku 59. Ustava:“Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom”. Kolikim bolesnim građanima, se uskraćuje pravo na liječenje i naručuju ih za 365 dana kad je upitno, hoće li do tada i živjeti.
Da se zdravlje i dugovječnost života ne može kupiti, možemo vidjeti iz primjera poznatog ovrhovoditelja Marijana Hanžeković. Sve što je zemaljski stekao, na zemlji je i ostavio. Na put u vječnost od kud je i došao, ništa od svog stečenog imanja nije mogao ponijeti. Pošao je, s tek malo više stvari, nego je donio na zemlju svojim rođenjem. Njegovo odijelo, koje je jedino ponio na sebi, ponio je iz jedinog razloga, da sakrije raspadljivost ljudskog tijela. Zar se isplatilo, za 66 godina života na zemlji u suznoj dolini uništiti vječni život?. Sigurno nije! Moralo bi se prestati s kršenjem Ustava Republike Hrvatske a sve one, koji su to činili sve ove godine, treba kazniti a ovršene obitelji vratiti u njihove domove i osigurat im posao, kako bi mogle svoje preuzete obveze i vraćati i svoju djecu na dostojan način uzdržavati.
O umrlima, ako nemamo što reći dobroga, bolje je da ništa ne govorimo. Umrli su u nadležnosti Svevišnjega koji će im suditi za učinjena djela ljubavi, za dobro koje su činili ili ih kazniti za djela neljubavi i zla koje su činili. Umrli nakon prestanka života o sebi govore sami kroz učinjena djela svoga zemaljskog života. Svi mrtvi neka počivaju u miru pa i pokojni Marijan Hanžeković, kojeg ćemo pamtiti po zemaljskim djelima koje je za vrijeme svoga života činio. On je sada u Božjoj nadležnosti i Njegov pravedni sud će mu suditi kao i svima nama kad dođemo pred lice Njegovo.
Slavica Vučko/Hrvatsko nebo
