25 godina nakon operacije Maslenica

Četvrt stoljeća je prošlo kao trenutak, a budući da je obljetnica okrugla, mnogima, osobito živućim svjedocima, navrle su tople uspomene na oslobodilačku operaciju Maslenica. Kada se u samome Zadru 22. siječnja 1993. čula neprekidna tutnjava topničkih oruđa iz zaleđa, narod je znao da je to „biti ili ne biti“. Dvije godine prije toga Hrvatska je trpjela napade agresorske JNA i lokalnih pobunjenih Srba, svakoga dana gutala bol i brisala teške suze nad neopisivim zločinima kojima se nije vidjelo kraja, a kojima se, onako goloruki bez oružja, nismo mogli suprotstaviti samo snagom srca i volje. Bilo je to doba kada je plaćan krvavi danak težnji za slobodom i samostalnošću, doba strepnje hoće li Hrvatska uopće preživjeti ili će čitav hrvatski narod biti izgnan ili pogubljen, doživjeti golgotu sličnu onoj nakon 1945.

Maslenica je u dva dana dala blagotvoran i spasonosan odgovor naciji na sve te strašne strepnje. Tada još nejaka Hrvatska vojska oslobodila je 13 sela u zadarskome zaleđu, odbacila agresorske snage s udaljenosti od tisuću na 15-ak kilometara od samoga Zadra, oslobođena je zračna luka Zemunik, Novsko ždrilo, par dana kasnije i brana Peruća kod Sinja. Čim je operacija službeno završila, njezin glavni zapovjednik, general Janko Bobetku došao je u Zadar i narod ga je oduševljeno pozdravio na gradskim ulicama. Stari general bio je ponosan i darovao pobjedu svojemu narodu te poručio agresorima da će ih stići slična sudba. Ljudi su se pitali zašto se Hrvatska vojska zaustavila i zašto nije krenula dalje u oslobodilačkome jurišu. Zaustavljeni smo jer je to tražio dio međunarodne politike, ali i zato što Hrvatska nije bila dovoljno moćna. Samo za topničko strjeljivo u tri dana Hrvatska je potrošila nevjerojatnih 290 milijuna dolara. Nedugo zatim, ovaj dio Hrvatske posjetio je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, otvorio zračnu luku Zemunik i postavljanje pontona na Masleničkome ždrilu, što je bio improvizirani supstitut mostu koji je u studenome 1991. godine. Bila je to slabašna, ali ipak kakva-takva prometna veza između juga i sjevera. Jedina dotad bila je ona krhka preko Paškoga mosta koja je održala Hrvatsku na životu.

U to doba ništa nije moglo ubiti snagu hrvatskoga čovjeka

Neprijatelji su oslobođeni prostor gađali topništvom, promet je bio životno riskantan, ali u to doba ništa nije moglo ubiti snagu hrvatskoga čovjeka. Očajnička i grčevita bila je borba za očuvanje oslobođenoga područja u zadarskome zaleđu. Agresori su naposljetku polomili su zube. Bezbroj je tužnih sudbina na hrvatskoj strani, posebice smrtno stradanje više od dvadesetak slavonskim mladića koji su došli odmijeniti preumorne branitelje. Veliki križ u Kašiću, napravljen od dalmatinskoga kamena i slavonskoga hrasta simbolizira jedinstvo Hrvatske, na njemu su imena poginulih hrvatskih junaka.

Uvijek se sjetim priče o pogibiji dvojice braće. Kada je izaslanstvo Zadra došlo u posjet njihovim roditeljima i pitalo na kraju mogu li im ikako pomoći i što bi im se moglo nabaviti, tužna starica poželjela je samo stroj za šivanje. Jedan drugi otac poginuloga branitelja je kroz suze govorio kako bi bio zadovoljan da njegov sin bude posljednja žrtva. Kakvo je to samo bilo vrijeme u kojemu su se sljubljivali suze, krv i neviđeni zanos. Dakako, opće slavlje i radost uslijedili su u kolovozu 1995. Nakon Oluje i prije toga Bljeska, Hrvatska je postala oslobođena i mogla je disati punim plućima

I gdje smo danas, 25 godina poslije toga slavnoga doba? Nitko vjerojatno nije mjerio tzv. indeks sreće Hrvata tada s kojim bi bio usporediv današnji, ali nekako čvrsto vjerujem da smo kao narod danas znatno nesretniji. Ljudi nisu više biološki ugroženi kao onda, ali su jednako egzistencijalno nesigurni, neprekidnim manipulacijama i propagandnim ratom protiv Hrvatske možda i poljuljani u svojim nekadašnjim idealima, dodatno deprimirani tisućama nepravda oko sebe, a više nitko nije siguran ni kamo to uopće Hrvatske ide ili srlja. Čitavo današnje ozračje odiše teško podnošljivim licemjerjem. Onkraj svih tih svijeća i cvijeća, uznosita pjevanje himne i frazerskih govora, sjećanje na slavne dane i obredno okupljanje kao da je postalo obična kurtoazija i prigoda za pokazivanje u javnosti današnjih makijavelista.

Popljuvane su i poljuljane sve vrijednosti

Sve je manje iskrenosti. Spomenuti slavonski roditelji vjerojatno više nisu živi, kao ni mnoge udovice, pa nisu doživjeli poniženje da ih bitange o državnome trošku u svojim filmovima nazivaju privilegiranima, da se tako pljuje na Domovinski rat, na čitavu jednu mladost koja je 90-ih sebe spremno založila za svoju državu. Onih 127 poginulih branitelja u oslobođenju i obrani oslobođenoga prostora u Maslenici sigurno se okreće u grobu ako čuje da hrvatska vlast uklanja spomenike poginulim braniteljima zato što to hoće njihove ubojice, zatim da policija čuva četničke spomenike, da se o državnome trošku rade kazališne predstave u kojima jugosrpski redatelji pozivaju na ubijanje hrvatskih svetinja, a da predsjednik Vlade izražava sućut obiteljima čiji su se umrli pojedinci neskriveno borili protiv Hrvatske, dok ne kaže ni riječ na smrt teškoga invalida.

Popljuvane su i poljuljane sve vrijednosti za koje su hrabri mladići ginuli od 1991. do 1995. godine. Svi oni koji čuvaju četničke spomenike i uklanjaju braniteljske, koji prihvaćaju haaške drakonske kazne braniteljima za zločinački pothvat, koji na silu žele uvesti ćirilicu u Vukovar i hrvatskim braniteljima otimaju pobjedu i državotvorni zanos stvaranja države te ga pripisuju Titovim okupatorima, pa nakon svega dođu na proslavu Maslenice ili neke druge oslobodilačke operacije klanjati se poginulim braniteljima, nisu zaslužili ništa osim prijezira.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo