Razgovor s Anom Rucner, proslavljenom hrvatskom violončelisticom

Ana Rucner (Zagreb, 1983.) proslavljena je hrvatska violončelistica. Rođena u glazbeno nadarenoj obitelji, još je u djetinjstvu pokazivala iznimnu darovitost za glazbu, a za vrijeme srednjoškolskoga obrazovanja i studija stalno je bila angažirana u Mariborskoj filharmoniji. Zahvaljujući osebujnim i virtuoznim izvedbama klasične i etno glazbe Rucner je stekla zvjezdani status ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem Europe i svijeta gdje je do sada održala velik broj glazbenih nastupa. Bila je angažirana na nekoliko domoljubnih projekata, primjerice na snimanju spota ‘Alkarski ponos’ koji je emitiran povodom 300. obljetnice Sinjske alke, a aktivna je i na humanitarnome planu. Od prošle godine nestranačka je članica Gradske skupštine Grada Zagreba.

S Anom Rucner – iza koje je vrlo uspješna godina u kojoj je obilježila petnaest godina umjetničkoga rada – razgovarali smo o angažmanu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, o njezinim umjetničkim projektima, ali i o pogledima na druge životne teme.

Što Vas je potaknulo na angažman u Gradskoj skupštini Grada Zagreba?

Prihvatila sam poziv gradonačelnika Grada Zagreba, gospodina Milana Bandića, da me uključi kao kandidatkinju na svoju listu i tako sam i ušla u Gradsku skupštinu. Budući da sam rođena Zagrepčanka, volim ovaj grad i u njemu živim, a poznajem i cijenim njegovu kulturu, vidjela sam mogućnost da svojim radom doprinesem svome gradu.

Članica ste Odbora za mladež Gradske skupštine. Mladi se danas susreću s brojnim problemima, a nakon ulaska u EU mnogi su iselili iz Hrvatske. Jesu li po Vama razlozi iseljavanja isključivo ekonomske prirode (nedostatak radnih mjesta) ili su prisutni i drugi čimbenici?

Današnji su mladi ljudi neke nove generacije koje žele i mogu više. Po broju stanovnika mi smo malena zemlja i normalno je da mladi razmišljaju o nekim većim mogućnostima, od kojih je jedna i otići u svijet. Ali taj odlazak, ako nije ciljan i dobro isplaniran, nema neki smisao. Naš Grad itekako brine o mladima, daje im mogućnosti, a na njima je kako će to pozitivno iskoristiti. Kako je ta tema ‘iseljavanja mladih’ često prisutna, na neki način svima nam je ušla u podsvijest, pa u onim težim situacijama uvijek koristimo izraz ‘Idem iz ove Zemlje, dosta mi je!’ No sami se moramo izboriti za svoje pozicije i širiti svoje poslovne mogućnosti i izvan Lijepe Naše. To je dobro i za mlade i našu Hrvatsku jer svaki uspjeh pojedinca uspjeh je i za zemlju. Zato ima smisla ‘zakoračiti’ izvan zemlje, ali ne s ciljem odlaska zauvijek. Nisam za napuštanje zemlje, trebali bismo se više ujediniti i razmišljati kako zajedničkim snagama napraviti bolje sutra.

Hrvatska je sigurna i lijepa zemlja s pregršt mogućnosti. Otvoreni smo prema Europi, imamo mnogo uspješnih pojedinaca u športu, kulturi, znanosti… mladi trebaju svoje znanje proširiti po svijetu, što je danas, zbog brojnih tehnoloških mogućnosti komunikacije, mnogo jednostavnije nego ranije, ali nikada ne treba razmišljati o napuštanju svoje domovine. Negdje tamo vani nije lakše, svaka zemlja ima svoja pravila. Možda je plaća za neka zanimanja veća, ali je i trošak života u skladu s njom i vani si uvijek stranac. Budimo ponosni na svoje jer uz te napore uspjeh ne će izostati. Ja, primjerice, putujem svijetom i uvijek ‘nosim’ Hrvatsku sa sobom, prezentirajući ju s ponosom, ali znam gdje mi je baza i adresa i uvijek se rado vraćam kući.

Prošle godine, koncertnim spektaklom u Hrvatskom narodnom kazalištu, obilježili ste petnaest godina umjetničkoga rada. Jednom ste rekli da ste u školskim danima maštali da ćete nešto promijeniti u glazbi. Kako u retrospektivi gledate na proteklih petnaest godina? Koje bi trenutke iz karijere posebno istaknuli, na što se najponosniji?

Najlakše bih to opisala stihom ‘Pjesnici su čuđenje u svijetu’, A. B. Šimića te dodala – i glazbenici. Tako se i ja ponekad osjećam jer velika mi je želja prenijeti sviranjem ljudima svoj doživljaj glazbe i života i jako me veseli vidjeti iskrice znatiželje i radosti u očima posjetitelja. Za mene je glazba, osim neizmjerne inspiracije, pravo čudo i izvor beskrajne ljepote. Nadam se da u tome i uspijevam. Prije svega, zahvalna sam na proteklih 15 godina jer sam mnogo toga naučila, no i osmislila, od novih spotova, kreativnih projekata i osjećam se ispunjeno i sretno. Upoznala sam mnogo prekrasnih ljudi koji su na ovaj ili onaj način obilježili moj život i obogatili ga. Veseli me i tridesetak domaćih i međunarodnih nagrada za turističke spotove jer mnogo je truda uloženo u njihovo osmišljavanje.

Jako sam ponosna što sam obilježila svoju obljetnicu u hramu kulture, Hrvatskome narodnom kazalištu jer sam upravo ondje održala jedan od svojih prvih koncerata. Moja majka već dugi niz godina svira violončelo u HNK i ondje sam provela dosta vremena i uvijek se osjećala posebno. Promjene u glazbu unosimo svi mi umjetnici upravo svojim načinom interpretacije pa vjerujem da sam i ja to učinila. Prva sam hrvatska glazbenica koja je svirala na električnome čelu, što je prije 18 godina bilo vrlo neobično. Oduvijek maštam, no više od toga veseli me ostvarivati snove. Nastojala sam svoje snove pretvoriti u stvarnost i uglavnom sam u tome uspijevala. Kad bih trebala izdvojiti jednu od suradnji koja me iznimno veselila, to bi svakako bila suradnja s Kinom i Kinezima. Jako volim tu zemlju, od kulture, hrane, tradicije, glazbe i veselim se novoj suradnji koja kreće uskoro.

Poznati redatelj Jakov Sedlar snimio je kratki dokumentarac o 15 godina Vašega umjetničkoga rada. Kako je došlo do suradnje s gospodinom Sedlarom?

Jakova i njegovu suprugu Almiru Osmanović poznajem već dugi niz godina i obiteljski smo prijatelji. Surađivali smo na mnogo projekata, a Almira mi je često radila i koreografije. Iznimno ih cijenim, i kao stručnjake i kao dobre ljude. Video ‘Moonlight sonata’ koji smo Jakov i ja radili u suradnji sa TZ Grada Zagreba osvojio je 13 nagrada na međunarodnim natjecanjima turističkog filma, uključujući i Oscara na 10. međunarodnom festivalu turističkog filma u Berlinu. Jakov dobro poznaje moj umjetnički put kroz sve ove godine i stoga sam željela da baš on radi moj prvi dokumentarac.

Pred pet godina po Vašoj ideji nastao je spot ‘Oda radosti’ koji promiče hrvatski turizam, a u njemu su sudjelovali i Zagrebačka filharmonija i akademski zbor Ivan Goran Kovačić. Spot je na 11. međunarodnom festivalu turističkog filma i multimedijalnih uradaka u Berlinu osvojio turističkoga Oscara u konkurenciji od 180 država, nagrađen je brončanom medaljom na New York Festivalu, a osvojio je i niz drugih nagrada. Pretpostavljamo da ste vrlo zadovoljni recepcijom toga glazbenoga uratka kod publike i stručnih krugova?

Na video Oda radosti izuzetno sam ponosna, prikazujem ga i uz njega sviram na gotovo svim svojim koncertima i reakcije su sjajne. Ideje za moje spotove uglavnom nastaju na putovanjima i to su moji kreativni trenutci. Ideja za ovaj video isto tako se rodila tijekom putovanja.

U spotu ‘Oda radosti’ prikazane su iznimne ljepote Hrvatske, a prošle godine sudjelovali ste i u promociji turističke ponude grada Gospića. Kad govorimo o hrvatskim turističkim potencijalima, treba spomenuti da je nedavno na kineskoj Hunan TV (koju prati preko 300 milijuna gledatelja) emitirana emisija ‘Day Day Up’ u kojoj su prikazane ljepote Hrvatske. I sami ste u emisiji predstavljali Lijepu Našu, a predstavljate ju i na brojnim koncertima koje ste održali u toj velikoj državi. Možete li nam reći nešto više o sadržaju navedene emisije? I kako gledate na perspektive hrvatskoga turizma, iskorištavamo li i dalje premalo svoje turističke potencijale?

Kao što sam rekla, uspjeh pojedinca je i uspjeh i za zemlju, to je vrlo popularna emisija koju gleda i više od 300 milijuna ljudi. Bila je to sjajna prigoda za promociju Hrvatske, a meni je uvijek drago kad imam priliku predstaviti i ljepote naše zemlje.

Što se tiče turizma, Hrvatska je prelijepa zemlja s jako mnogo turističkih potencijala. Postoji mnogo prostora za unaprjeđenja i razvoj nekih turističkih segmenata, kao što je kontinentalni turizam, pri čemu bih posebno izdvojila pitoreskni slavonski kraj u kojem sam provela dosta vremena, snimila nekoliko turističkih videa i upoznala njegovo bogatstvo – prirodu, gastronomiju i iznimno gostoljubive domaćine. No isto tako vidimo po statističkim pokazateljima da je turizam kao gospodarski segment u velikom porastu i da turističke zajednice u Hrvatskoj rade sjajan posao te da HTZ na sjajan način predstavlja Hrvatsku u inozemstvu. Ulaže se jako mnogo truda u promociju naše zemlje i nesumnjivo će se turizam i dalje razvijati.

Godine 2013. okušali ste se i u pjevanju, kad ste snimili pjesmu ‘Uvijek vjerni’ posvećenu hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji (O Hrvatska majko, kraljice, maslinova grančice, sveta si k’o betlehemske jaslice), a, kao što je već spomenuto u uvodu, snimili ste i spot povodom 300. godina Sinjske alke. Živimo u vremenu relativizma, kad se mnogi pojmovi proskribiraju, pa tako i pojam ‘domoljublje’ neki mediji i političari u Hrvatskoj koriste u pejorativnome kontekstu. Što za Vas znači domoljublje?

Svoju domovinu jednostavno voliš, a kad iskreno voliš, onda i radiš za njezinu dobrobit. Svaki moj video nastao je iz ljubavi i želje da podijelim s drugima ono što vidim i osjećam. Osim u nekoliko videospotova u kojima sam sudjelovala na poziv, sve ostale sam iskreirala u glavi onako kako doživljavam određeni grad, kraj, ljude, tradiciju, želeći gledatelju pokazati ono čime se i sama ponosim. Od ideje do realizacije golemi je put, ali upravo taj put je umjetnički izazov, a finalni uradak zapravo rezultat umjetničkog procesa.

Svoju zemlju promatram očima umjetnika i tako ju i prezentiram. Teško mi je pričati iz bilo koje druge perspektive osim umjetničke. Uvijek sam dirnuta kad u inozemstvu vidim oduševljenje našim turističkim spotovima i ljepotama naše zemlje praćeno burnim pljeskom, a nerijetko odgovaram i na brojna pitanja o Hrvatskoj.

Prošle godine u mjestu Lun na otoku Pagu sa Zborom sestara milosrdnica ‘Svetog Vinka Paulskog’ snimili ste videospot ‘I Will Follow Him’. Koliko je vjera bitna u Vašem životu?

Video s mojim časnim sestrama jedna je od kreacija koju sam dulje vrijeme nosila u glavi, jako sam sretna da sam ga uspjela realizirati. Ljepote našeg Paga uz predivne glasove časnih sestara nevjerojatna su kombinacije povijesti, tradicije, prirodnih ljepota i ljubavi. Odgajana sam u katoličkoj vjeri, vjerujem u Boga. Volim ići u Crkvu na nedjeljne mise, no ponekad i u tjednu kad uhvatim vremena odem na misu i sve češće na duhovnu obnovu. Ako imaš Boga, imaš sve.

Možete li nam otkriti koji su Vaši budući projekti?

Često osmišljavam nove projekte u suradnji sa svojim timom, no pažljivo ih biram. Ponekad u njima samo sudjelujem kao gost, no jako su mi važni. Tako ću 18. veljače 2018. biti gošća na koncertu svojih roditelja, Snježane i Dragana Rucnera u maloj dvorani Lisinski. Obilježavaju 20. godina kulturnog djelovanja svoga Gudačkog kvarteta Rucner, no i 40. godina svoje bogate karijere. Isto tako posjetiteljima će predstaviti novi CD: Rucneri sviraju Uhlika, kao i nedavno snimljeni video Slavonsku rapsodiju koju smo s Kvartetom snimili i moj brat Mario i ja u prekrasnoj Slavoniji. Ovog ljeta očekuje nas i osmo izdanje mog autorskog dubrovačkog festivala Ana u Gradu koji je već postao tradicionalan na prvi dan ljeta i Svjetski dan glazbe.

U Amfiteatru Excelsa Nekretnina na dubrovačkom Srđu, 21.6 u 5 sati ujutro brojni posjetitelji uživaju u glazbi dok izlazi prvo jutarnje sunce i to je poseban doživljaj. Već smo počeli pripremati glazbu za to događanje, no o čemu se radi, neka još malo ostane tajna. Za koji mjesec krećem i na turneju po Kini čemu se jako veselim, uglavnom bit će to jedna vrlo dinamična godina.

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo