D.Pešorda: Kada ”naprednjaci” graknu da ih nešto smeta, to se smjesta miče

U SUSRET MINISTARSTVU LJUBAVI

Ovih dana digla se u javnosti prašina oko filma Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića. Udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata žestoko se bunila protiv prikazivanja tog filma na HRT-u držeći da ih se u filmu vrijeđa na najprizemniji način. Naravno, da u svojoj nakani nisu uspjele. Time je još jednom potvrđena zakonomjernost jedne pojave u hrvatskom društvu: konzervativne, domoljubne inicijative u obrani vrijednosti do kojih im je stalo u pravilu ne uspijevaju. Uvijek ih se ušutka argumentom da ništa ne smije stati na put slobodi mišljenja, izražavanja i djelovanja. Kao u demokraciji smo. Taj argument, po potrebi, potkrijepi i policijska intervencija, dakle sila. Međutim, kada ”naprednjaci” graknu da ih nešto smeta, to se smjesta miče, onemogućava, zabranjuje. Bilo da je riječ o ploči poginulim HOS-ovcima ili registraciji Hrvatske pravoslavne crkve kao punopravne vjerske zajednice.  

  Kada se krajem osamdesetih počeo urušavati socijalistički blok, činilo mi se da sviće epoha slobode. Bio sam mlad. Gotovo trideset godina kasnije više nisam siguran što se urušavalo tada: distopijski projekt ”avangarde radničke klase” ili kršćanski Zapad? U svakom slučaju sada znam da čežnja za utopijom, gorivo svih distopijskih projekata, nikada ne posustaje. Došlo je do gotovo farsičnog obrata: stijeg ”avangardizma” od posustalog  ”istočnog bloka” preuzeo je ”truli zapad”. Radnička klasa kao sredstvo progresivističke preobrazbe svijeta odbačena je kao potrošena, a njeno su mjesto zauzeli homoseksualci, manjine, imigranti i ostale marginalizirane skupine. U međuvremenu su neke od tih skupina ubrzano prešle put od marginaliziranih do povlaštenih. Na mjesto dijalektičkog materijalizma došla je ljudskopravaška i rodna ideologija, a umjesto slanja u gulag   one koji ne misle ”ispravno”, barem za sada, samo blokiraju, tj. isključuju iz javnosti. Da će se to promijeniti i da će kazne postajati sve drastičnije, daje naslutiti sve agresivnija kampanja protiv ”govora mržnje”, kao i već uvedene i najavljene zakonske promjene u tom smislu.

  U Njemačkoj već imaju zakon protiv ”govora mržnje” i već se događaju, blago rečeno, neobične stvari. U Hrvatskoj se također najavljuje zakon protiv ”govora mržnje” na javnim mrežama. Kako je, zapravo, riječ o svojevrsnom nastavljanju realsocijalističke agende najbolje pokazuje sljedeći citat:  ”Velika je, premda nedovoljno poznata, ironija da kriminaliziranje govora mržnje ima svoje povijesne korijene u lijevom totalitarizmu. Sovjetski Savez i ostale komunističke zemlje su u raspravama u Ujedinjenim narodima 1948. godine inzistirali na tome da treba unijeti zabranu i kažnjavanje govora mržnje u Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Zapadne su zemlje bile žestoko protiv tog prijedloga jer su smatrale da bi takav propis bio ozbiljna prijetnja slobodi izražavanja. I prijedlog je bio odbijen. Nekoliko godina kasnije, međutim, komunističke su zemlje ponovno predložile da se osuda govora mržnje uvrsti u jedan drugi dokument pod okriljem Ujedinjenih naroda, ovaj put u tekst Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Usprkos tome što su gotovo sve zapadne zemlje opet glasale protiv tog prijedloga, on je ipak bio prihvaćen velikom većinom glasova, a vrlo je znakovito da je dobio podršku i država poznatih po drastičnom kršenju ljudskih prava kao što su Saudijska Arabija, Sudan i Haiti (N. Sesardić: Smrt komunizmu, verbalni delikt narodu /Zašto kažnjavati mržnju; Jutarnji list, 21. 05. 2016.).” Pametnome dosta.

  Demokratski je Zapad, kako vidimo, nadošao na stanovište SSSR-a, Saudijske Arabije, Sudana i Haitija od prije sedamdesetak godina! I to nam hoće prodati kao silni napredak. S obzirom u kakvim se plićacima guši suvremeno javno mnijenje, bojim se da će im to poći za rukom. Kako stvari stoje, idemo ubrzano u susret nekom budućem novoustanovljenom ministarstvu ljubavi koje će cenzurirati govor mržnje, a afirmirati govor ljubavi. Tako će svaka sumnja u to da su kućni ljubimci članovi obitelji biti osuđena kao govor mržnje, a kazališno ”umjetničko” nabijanje svinjske glave Hasanbegoviću s upucavanjem na kraju predstave kao govor beskrajne ljubavi. U tom sumornom ozračju dodatno rastužuje to što te, negdje drugdje zacrtane, perverzne promjene u djelo provodi i stranka nekoć zaslužna za stvaranje neovisne Hrvatske.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo