Knjigu ‘Svjedočanstva glinskih logoraša’ autora Ivana Lipaka trebalo bi čitati i po nekoliko puta

Prilikom nedavnoga posjeta Topuskome, kupio sam knjigu ‘Svjedočanstva glinskih logoraša’ autora Ivana Lipaka, u izdanju Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora i udruge ‘Zavjet’. Radi se o knjizi koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Najvrjedniji dio knjige svakako su svjedočanstva bivših logoraša. Prosječno znanje građana Hrvatske o ratnim stradanjima, na žalost, veoma je površno i nedostatno, što je rezultat višegodišnjega antihrvatskog djelovanja brojnih medija i takozvanih predstavnika civilnoga društva.

Središnje mjesto u hrvatskim sjećanjima pripada Vukovaru, a tih se dana mnogo govori i o stradanju žitelja Škabrnje. Ponekad se može činiti da smo skloni zaboraviti stradanja drugih naših krajeva, primjerice Banovine. Zbog toga ova knjiga ima izuzetan značaj za buđenje nacionalne svijesti o masovnim ubojstvima i mučenjima Hrvata tijekom četničke okupacije Banovine. Petrinja je poslije Vukovara drugi najveći hrvatski grad koji je velikosrpska agresorska vojska uspjela osvojiti. Čitav kraj trpio je pod zločinačkim režimom i terorom pune četiri godine. U više od tri stotine svjedočanstava bivši logoraši imenuju svoje mučitelje i tamničare. Neki od tih zločinaca i danas su na slobodi.

Knjiga – dokument o događanjima u Glini ’90-ih

Elementarna stvar u iole reguliranoj državi u kojoj vlast postupa po zakonu bilo bi prikupljanje dokaza i svjedoka te progon četničkih krvnika, neovisno o tome gdje se sada kriju. U Hrvatskoj, međutim, gdje široko isprepletene mreže Udbe i KOS-a onemogućuje normalno funkcioniranje države, traženjem istine i pravde bave se jedino hrabri pojedinci. Procjena je da je kroz srpske koncentracijske logore prošlo više od deset tisuća hrvatskih civila i branitelja. O nemaru države i ravnodušnosti prema njihovim sudbinama govori i činjenica da nemamo egzaktne brojke o tim žrtvama.

Iako je ova knjiga prije svega dokument o vremenu devedesetih godina prošloga stoljeća, autor je smatrao da u prvome dijelu knjige treba kratkim pregledom povijesnih događaja čitatelje upoznati s dolaskom Hrvata na ove prostore. Također se osvrnuo i na početak rađanja ideje o Velikoj Srbiji. Propaganda zaborava hrvatskih žrtava i relativizacije cjelokupnoga Domovinskog rata, tjera nas na stalno vraćanje u prošlost i obranu istine, koja je već stotinu puta obranjena. Ne znam koliko je godina trebalo Ivanu Lipaku da prikupi sve objavljene dokumente i svjedočanstva, ali zasigurno je taj posao trajao godinama.

Primjera je mnogo i u ovoj knjizi. Objavljeno je tako i pismo jedne Srpkinje koja piše bivšoj prijateljici s kojom je godinama radila u Pamučnoj predionici Glina i čiji su muževi isto tako radili zajedno u Željezari Sisak. Zajedno su putovali vlakom i bili prijatelji, bez obzira na to što su jedni Srbi, a drugi Hrvati. U svojoj ispovijesti bivšoj prijateljici, Srpkinja, čiji je muž poginuo u nejasnim okolnostima, imenuje veći broj zvjerskih zločina te imenuje konkretne srpske zločince.

‘… U selu Dolnjaci Milan Drljača iz Trnovca, sin Mare iz Brestika, Dado Čurčija, sin Milana Čurčije su 1991. silovali ženu Ivana Kvakića, onog koji je ostao….Mićo Sljepčević je u Donjoj Bučici u krevetu zaklao starijeg čovjeka nožem od automatske puške. Nenad Komljenović ubio je u Stankovcu babu u krevetu… Janko Likar i Čane Bulat sin Ilije u Ilovaćku gdje je bila komanda čete, objesili su čovjeka na štali… Milan Komljenović, sin Dragana i Milice u Glinskom Novom Selu ubio je dvoje staraca i uzeo kombajn Klas Europa i prodao na stotine krmaka (svinja) koje je opljačkao…’

Rijetki su Hrvati preživjeli okupaciju Banovine, a oni koji su ostali živi, oboljeli su od PTSP-a i raznih malignih bolesti. Razmjeri zločina bili su toliko strašni da je to čak postidjelo i manji broj Srba. Naravno, pod svakom okupacijom nađu se pojedinci koji suradnjom sa zločincima, nastavljaju mirno živjeti, kao i da ih sve te smrti i užas, uopće ne tiču.

Znakovit je primjer Brankice Crljenko, bivše članice SDP-a, koja je danas desna ruka Ive Josipovića u stranci ‘Naprijed Hrvatska’. SDP je napustila u proljeće 2015. uz prilično teatralnu objavu na društvenoj mreži Facebook. Stranci je zamjerala manjak vjerodostojnosti, dvostruka mjerila i nedostatak odgovornosti. Tvrdila je, također, da socijaldemokracija u SDP-u postoji samo u nazivu stranke. Prije napuštanja SDP-a bila je saborska zastupnica te stranke, a nakon završetka mandata postala je direktorica Ureda Hrvatske lutrije i direktorica Ureda za strateški razvoj. Nešto kasnije, u Hrvatskoj se lutriji zaposlila i njezina sestra Tatjana Ljubičić, inače laborantica po struci, koja je ubrzo postala regionalna direktorica za Dalmaciju.

Ljubičić za vrijeme Sao Krajine radila u zdravstvenome sustavu

U hrvatskoj javnosti, Brankica Crljenko povezuje se sa Šibenikom, ali sestre Ljubičić rođene su i odrasle u Glini. Na stranici youtube postoji prilog o zloglasnim glinskim ‘Šiltovima’, jedinici lokalnih četnika koja je odgovorna za brojne zločine i maltretiranja Hrvata, ali i nekih Srba. Ženska osoba, za koju naš izvor tvrdi da je Tatjana Ljubičić, sestra Brankice Crljenko, pojavljuje se oko prve minute i gestom žica četnike za cigaretu. Isti izvor navodi da je tijekom okupacije Gline radila u zdravstvenome sustavu takozvane SAO Krajine. Nakon udaje za Hrvata iz Šibenika, Brankica Crljenko i njezina sestra sele se u Šibenik, gdje Brankica vodi centar za socijalnu skrb. Uskoro postaje članicom SDP-a i ulazi u Hrvatski sabor. Danas su obje sestre zaposlene u Hrvatskoj lutriji na visokim dužnostima. Postoji i treća sestra Ljubičić, ali ona je odavno napustila Hrvatsku. (poveznica)

Za razliku od drugih političara, Brankica Crljenko nije imala većih afera, što je vjerojatno i rezultat njezina pomirljivoga i umjerenoga javnog diskursa. Informacije koje objavljujemo, predstavljaju tek dio opsežnoga materijala i životne priče o sestrama Ljubičić. Na spornoj snimci vidi se i poznati četnički zločinac Dejan Sladović. Petorka sa snimke sumnjiči se za zločine u Glinskom Novom Selu. Majka sestara Ljubičić, Nada Ljubičić, navodno je vlasnica doma u selu Obljaj kraj Gline, koji skrbi o starijim osobama s teškoćama, a i sama Brankica Crljenko se preko društvenih mreža hvali brigom o starima i nemoćnima. Naš svjedok smatra da je Brankica Crljenko, kao glavna direktorica Hrvatske lutrije, uhljebila svoju rođenu sestru, bivšu zaposlenicu zdravstvenoga sustava tijekom okupacije Gline, te kako taj čin govori da je njezina priča o političkoj i ljudskoj vjerodostojnosti, najobičnija predstava.

Što se tiče staračkoga doma kraj Gline, predlaže nam da ga posjetimo i uvjerimo se osobno u kakvim uvjetima žive njegovi korisnici. Postoje i svjedoci koji tvrde da je sestra Brankice Crljenko, danas zaposlena u državnoj Hrvatskoj lutriji, tijekom okupacije, bila u dobrim odnosima s pojedinim pripadnicima ‘Glinskih šiltova’. Možda je tako postupala iz straha, no, činjenica da je bila dio toga društva koje se tereti zbog zločina, ali se kazneno ne goni govori nešto o njezinoj osobi što joj, najblaže rečeno, nije u prilog.

‘Svjedočanstva glinskih logoraša’ ne čitaju se jednom, nego više puta, jer to djelo treba istraživati. Svaki je svjedok naveo neki fragment, osobu, ime ili nadimak nekoga od zločinaca iz četničkoga stroja za ubijanje. Logoraši su prolazili različita mučenja, ali svi ponavljaju istu rečenicu kojom su ih četnici svakodnevno psihički mučili. ‘Hrvatska vas ne želi’ govorili su im četnici. Namjera je bila oslabiti im duh, natjerati ih na posluh i zapravo na izdaju. Nešto slično kao da se događa i danas. Kao da ljevičarski mediji poručuju Hrvatima: Hrvatska vas ne želi. Na Hrvate trenutačno nitko ne puca, ali ratna psihologija, odnosno demagogija, postala je neizostavan dio naše naizgled mirne svakodnevice. Bježite iz Hrvatske, prikrivena je poruka poražene jugofašističke i četničke ideologije. Posebno je teško saznanje da mnogi neposredni počinitelji zločina i dalje uživaju na slobodi u Hrvatskoj, i da neki njihovi suradnici iz ratnih vremena dobivaju, iako nekvalificirani, dobro plaćene i sigurne poslove u državnoj službi, kao na primjer laborantica Ljubičić. Njoj nitko nije rekao da ju Hrvatska ne će.

Marin Vlahović-Slobodna Dalmacija/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo