Zvonimir Čilić: Bosno moja, divna, mila…

Što čeka Hrvate u Bosni i Hercegovini u Novoj 2018. godini? U novogodišnjem ozračju, želja, nadanja i očekivanja bila su velika, nade iskrene, realne…, no rekli bismo, kako izgleda, stvarnost će biti drugačija, tmurna, ružna, neizvjesna.

Posebno kada se u taj i takav kontekst stave haaške presude šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata, koja je čini se, bošnjačkim političarima, na žalost i običnim ljudima, dala krila, vjetar u leđa, pa se sve više, češće i žešće, napada i „puca“ po Hrvatima iz svih oružja, juriša se, žešće nego do sada, na njihova ustavna, konstitutivna, ljudska i božja prava.

Jer, da se zaključiti, a to i preko medija poručuju bošnjački politički junoši, i ne samo oni, iz svih bošnjačkih stranaka, da Hrvati u BiH, dio su „zločinačkog pothvata“, koji su ubijali, silovali, pljačkali, progonili Bošnjake, dijelili Bosnu i Hercegovinu…

Recimo, Emir Suljagić, dugo godina intimus Željka Komšića, svojevremeno kandidat za člana Predsjedništva BiH, gdje god stigne napada, vrijeđa, hrvatske legalno izabrane kadrove u BiH, politiku Hrvata u BiH i politiku Hrvatske spram BiH, a recimo ovih dana besramno vrijeđa predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, a preko njih, naravno i sve Hrvate u BiH. Evo, mi ćemo Suljagiću odgovoriti jednom narodnom poslovicom koja se vrlo često koristi u srednjoj Bosni: „Možeš imati dobru plaću, poziciju, političku ulogu, završen fakultet…, ali, ako nisi uspio „iskoračiti“ iz opanaka, džaba ti sve to“. Ne treba zaboraviti da je Suljagić bio i ministar obrazovanja u Sarajevskom kantonu. E moj Emire! Takvih i sličnih tebi je na desetine, stotine, a među njima i čelnik SDA, član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, i svi oni sada s gražanjem osuđuju Hrvate što ne prihvaćaju slijepo presude Međunarodnog suda u Haagu.

Izetbegović pak s druge strane, tko zna koliko puta, tvrdi i naglašava kako Armija BiH, sa stotinama krvoločnih mudžahedina, nije činila zločine, nad Hrvatima i, ne daj Bože, nad Srbima, i kako je bilo, priznaje to Bakir Izetbegović, tek sporadičnih incidenata, nikako organiziranih i planiranih masovnih zločina, kako nije bilo logora za Hrvate (i Srbe)…, a bilo ih je samo u srednjoj Bosni stotinjak, samo, recimo, u Bugojnu 12.

Naime, Hrvati su imali za Bošnjake logore, a Bošnjaci za Hrvate sabirne centre. Naravno, neće to reći bošnjački politički junoši, neće to reći Suljagić, Izetbegović…, niti će to reći bošnjački mediji. Neće nikada reći da Hrvati nisu izišli na referendum, masovnije i od Bošnjaka, tada Muslimana, ne bi bilo ni današnje Bosne i Hercegovine. A, eto, Hrvati su dijelili Bosnu i Hercegovinu, a zna se da je Bakirov otac, Alija Izetbegović nudio predsjedniku Republike Hrvatske dr. Tuđmanu dio BiH i tako bi, mislio je Alija, bila „mirna Bosna“.

Neće oni svojim podanicima reći za koliko je njihovih prognanih sunarodnjaka skrbila Republika Hrvatska, a potpisnik ovih redaka imao je u svojim rukama pismo mlade majke muslimanke koja je sa svoje dvoje malodobne djece našla utočište u Vodicama i pismom poručuje mužu Krajišniku, pripadniku Krajiške brigade A BiH sa sjedištem u Travniku, kako ona i njihove dvoje djece, imaju dobar smještaj, dobru hranu, kupaju se, djeca uživaju. A tata, babo, junački juriša na Hrvate u Lašvanskoj dolini, a ni on ni stotine, pa i tisuće njegovih Krajišnika, ni metka nisu ispalili na one koji ih protjeraše iz Jajca, Banjaluke, Prijedora, Kozarca… Nisu i neće pokazati TV snimku kada general A BiH, Atif Dudaković, unutar teritorija BiH, pozdravlja generala HV-a, Marijana Marekovića i srdačan i zadovoljan kaže mu: „Dobro došli generale, dugo smo vas čekali“. Koga su čekali, one koji su Bosnu i Hercegovinu napadali, dijelili je, ili pak spašavali, oslobađali?

Recimo, a takvo što se nikada nije čulo i pročitalo u bošnjačkim medijima, da recimo, u viteškom gospodarstvu, koje u više od 90% drže Hrvati, radi više Bošnjaka nego Hrvata u tvrtkama vlasništvo Bošnjaka, u cijeloj Bosni. Nevjerojatno, reći će mnogi, ali i nije baš teško provjeriti pa tako ni objaviti, što bi naivni i mogli očekivati. Neće objaviti bošnjački mediji da Hrvati u općini Vitez nikada nisu preglasali Bošnjake iako su to mogli, brojeći ruke i glasove, svih ovih godina. A znano je to, i nikada neće objaviti, niti bošnjački političari reći da su, sukladno zakonskim odredbama i popisu stanovništva iz 1991. godine, u javnim poduzećima, općinskoj administraciji, po zakonskim normama, zaposleni Bošnjaci. E da je tako u Travniku, Bugojnu, Zenici, Kaknju…

Silni juriši na Hrvate, odnedavno pripadnike „zločinačkog pothvata“ imaju za cilj, uz mnogo što drugoga, i zadaću opstruiranja donošenja izmijenjenog Izbornog zakona, provedba odluka Ustavnog suda (priznaju haški od a – ž, a svoj Ustavni ne priznaju), nastaviti Hrvatima birati „njihove“ predstavnike u Dom naroda, birati im člana Predsjedništva BiH, kao što je, u dva navrata, izabran vrli Željko Komšić, „zlatni ljiljan“, Suljagićev vrli prijatelj, koji je tih osam godina nikada nije došao u bilo koje mjesto u BiH gdje su Hrvati u većini, gdje su na vlasti, među one koji ga ni u snu ne bi birali i za njega glas dali.A on ih odlučno i pravično predstavljao? Uvijek je bilo, a naći će se i ponovo, ako bude trebalo, a kako sada stvari stoje – trebat će – neki novi (stari) Sejdo Bajramović, koji će bez volje hrvatskog biračkog tijela, nekim bošnjačkim „alijansama“, „platformama“, davati lažni legalitet i legitimitet.

Vjetar u leđa bošnjačkoj politici dominacije, atacima na hrvatsku konstitutivnost, ravnopravnost…, sada i pojačanu nakon zadnje haške presude, daju i, recimo, sve prisutni na bošnjačkim medijima, Slavo Kukić, Ivo Komšić, svojevremeno ni od koga (ne računajući Aliju Izetbegovića) izabrani član Predsjedništva Republike BiH, prezimenjak, možda i rod, Željka Komšića. To čini i samoljubljivi, Stjepan Kljujić, nekada novinar „specijalac“ za stolni tenis u zagrebačkom Vjesniku, koji sam sebi, nedavno, u jednom hrvatskom dnevnom listu dade značaj „glava boli“. Ustvrdi Kljujić kako bi on u svojstvu predsjednika HDZ-a BiH, ne kaza, ali se da zaključiti, mogao i htio biti „mesije“ Hrvata u BiH, da ne bi „za sve krivih Hercegovaca u BiH i u Republici Hrvatskoj“, koji mu uskratiše mogućnost mesijanske misije, u suradnji s prijateljem mu, Alijom Izetbegovićom, vodio BiH u nekom drugom boljem smjeru. Valjda u novu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Kljujić se u tekstu koji je sam pisao i sam sebi niz vrhunskih komplimenata podijelio, hvali kako je znao savjetovati predsjednika RH dr. Tuđmana, pa tako tvrdi kako ga je u jednoj prilici predsjednik Hrvatske pitao: „Stjepane, kaj Muslimani u Bosni nisu hrvatske nacionalnosti“. E da ne bi Stjepana Kljujića tko zna do kada bi povjesničar Tuđman bio u zabludi?.

Prije nekoliko dana u jednoj emisiji FTV-a, a emisija se, čini mi se, zove „Susret s (ne)poznatim“, fra Mirko Majdandžić, sada župnik u župi sv. Mihovila u Varešu, inače u svakoj prilici zanimljiv sugovornik, govoreći o početku rata u BiH, uz ostalo reče: „… kada su „otišli“ Hrvati iz Vareša, Kraljeve Sutjeske, Kaknja…“ E, poštovani fra Mirko, je li „otišli“ bio lapsus, strah reći istinu, dodvoravati se.., jer riječ „otišli“ u tom kontekstu toliko neistine u sebi nosi, da je neshvatljivo i neprihvatljivo upotrijebiti je. Fra Mirko, oni su prognani, zašto tako ne reći, zašto ne kazati istinu? Njihovi domovi i gospodarski objekti opljačkani, rušeni zapaljeni. Ako niste znali mogli ste pitati što su Hrvati Vareša mjesecima radili u Daštanskom? Bio sam tamo 1994. godine. Čuda su radili i učinili i ujedno bili tampon zona Srbima od Armije BiH, a Armiji BiH od Srba, borili se i ginuli… Kad je rat završio u svoje domove u Varešu nisu se mogli vratiti, jer su bili ili uništeni ili bošnjačkim obiteljima useljeni. Mogao je fra Mirko pitati don Matu Janjića (čini mi se da se tako zvao op.a), kuda su mu „otišli“ župljani župe Borovica. Tko im i zašto, kada su već „otišli“ pohara i zapali domove, gospodarske domove…? Borovica je prognana, uništena, spaljena…“Gledao sam tu emisiju, kaže nam jedan Hrvat iz Haljinića, koji je cijeli rat, nakon progonstva iz Kaknja, proveo u Lašvanskoj dolini. Fra Mirko vrijeđa naš zdrav razum. Kuda su „otišli“ žitelji sela Kopijari, što je bilo s njihovim domovima? U Kaknju je prije rata živjelo 16.600 Hrvata, neposredno nakon rata manje od dvije tisuće, sada oko 2500. Samo u našoj općini uništeno je više od dvije tisuće hrvatskih domova. E moj fra Mirko…“!, poručuje mu Hrvat iz Haljinića (ne navodimo mu ime da čovjek ne bi imao kakvih problema op.a).

Kuda je htjela „otići“ obitelj Anice Jurić iz Kovača s još tridesetak mještana stigli su tek do Grmače gdje su joj, na očigled, u samo petnaestak minuta , pripadnici A BiH, ubili tri sina, Stjepana, Dragana i Ljubomira i supruga Juru, te još troje joj susjeda, njezinu jetrvu Jagodu, ranjena je i Anica i još sedmoro iz zbjega, među njima i četvero djece. Kuda su oni krenuli, kud su htjeli „otići“…?

Fra Ivo Marković iz Šušnja u travničkoj župi Brajkovići, čest je gost bošnjački medija. Naravno, kad zatreba…! A zatrebao je poslije zadnje presude haaškoga suda (ne)pravde, pa na TV-u očita bukvicu Hrvatima koji su se zgražali presudom, ne priznaju je. I fra Ivo, onako odlučno, samouvjereno, kao na propovijedi, poruči im da se pospu pepelom po glavi, da priznaju i poštuju presudu Međunarodnog suda pravde za zločine za koje su osuđeni, kao da su tužitelji i suci tog suda „svete krave“. A toliko su smiješnih zaključaka, tužnih i ružnih presuda donijeli da „glava boli“. Pa u zadnjoj njihovoj presudi, u kojoj su hrvatskoj šestorki „odrezali“ drakonske kazne, „osudili“ i Hrvatsku, u jednom članku presude stoji kako je „HVO okupirao Ljubuški“. Zamislite što je sve radio agresorski HVO.

Ili, recimo, za zločine u Ahmićima optužen je i Stipo Alilović, koji je BiH napustio 13 mjeseci prije tog strašnog zločina i nedugo zatim umro (karcinom pluća op.a.) u Nizozemskoj gdje je sa svojom suprugom i dvoje djece našao utočište. I nakon pet godina, bez ikakve isprike, iz tog Medunarodnog suda priopćuju da je proti Hrvata Stipe Alilovića optuženog za zločine u Ahmićima postupak obustavljen, jer je optuženik umro. I sve bi se to što fra Ivo reče u TV emisiji moglo „svariti“, pravo je svakog na svoje viđenje, pa i fra Ivino, naravno, samo da je , nakon te „lekcije“ svojim sunarodnjacima, nastavio i rekao: „Ali, što je bilo, je li tko odgovarao za moj rodni Šušanj, za moju župu Brajkovići…, da ne idem nikuda dalje“. Jer iz njegove župe Brajkovići prognani su svi župljani, do zadnjeg, a bilo ih je 5600. Istina fra Ivo ne govori „kada su otišli“, on njih i ne spominje, ne spominje ni više od stotinu, u samo dva dana, 8. i 9. lipnja 1993. Ubijenih Travničana. Ne spominje on još jednu „Katu Šoljić“, Sarafinu Lauš iz Čukala u župi Brajkovići, gdje joj pripadnici A BiH ubiše tri sina, Fabijana, Miroslava, Dragana i supruga Ivu. U Čuklama i u Orašcu ritualno su Hrvatima odrubljivali glave. U fra Ivinoj župi iza rata vratilo se na svoju rodnu opustošenu grudu oko 750 predratnih župljana, a sada ih tamo živi tek oko 370. U fra Ivinom rodnom Šušnju prije rata živjelo je 550 Hrvata u 133 domaćinstva, a sada u 12 obitelji živi tek 20 predratnih stanovnika Hrvata. Iz Šušnja su poginula ili su ubijena 24 žitelja hrvatske nacionalnosti, a među njima, prema podacima iz travničkih udruga proisteklih iz Domovinskoga rata i Vlado (Bartolov) Marković (1922.), otac fra Ivin. Selo je opljačkano, većina obiteljskih kuća je zapaljena, srušena ili teško oštećena.. U župi Brajkovići su poginula ili su ubijena 133 župljana, 106 vojnika i 27 civila, dok se 17 župljana vodi nestalim. Uništeno oko tisuću hrvatskih domova i isto toliko gospodarskih objekata, a uz pomoć međunarodne zajednice i županijskih i federalnih sredstava obnovljeno je tek dvjestotinjak obiteljskih kuća, a sredstvima Crkve obnovljena oskrnavljena župna crkva svetih Petra i Pavla i župna kuća…

I nastaviti nabrajati mogli bi tko zna do kada. A što vrijedi gluhim govoriti, a slijepim pokazivati pa ćemo sve ovo zaključiti pitanjem: Tko bi se za sve ovo (tek mali dio) što smo pobrojali, za šutnju i nijekanje, trebao posuti pepelom po glavi? No, i dodat ću, na ovakve i slične tekstove koje pišem i objavljujem, kaznenim prijavama, preko društvenih mreža na mene se diže „kuka i motika“, vrijeđa me se, pokušava diskreditirati, ocrniti me…, uz tvrdnje, ne pobijajući nijednim argumentom ono što pišem, kako sam okorjeli ustaša. Ma kao da sam, i svi moji, bio pripadnik najzloglasnije ustaške (NDH) postrojbe „Handžar divizije“, sastavljene, uzgred rečeno, uglavnom od muslimana.

Zvonimir Čilić/Vitez.info/https://www.vitez.info/Hrvatsko nebo