Program koji traži svoje autore

U Poljskoj, Mađarskoj i Češkoj vladaju ljuti desničari, u Austriji je u Vladu ušla ozloglašena Slobodarska stranka, u Francuskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj desne skupine zauzimaju od deset do dvadeset posto parlamentarnih mandata. Prag je ovih dana okupio stranke ‘krajnje desnice’ (francuska Nacionalna fronta Marine Le Pen, austrijska Slobodarska stranka Heinza Christiana Strachea, talijanska Sjeverna liga Lorenza Fontane, Nizozemska stranka slobode Geerta Wildersa, češka Sloboda i demokracija Tomija Okamure) pod geslom ‘Europa nacija i sloboda’. Nedostajala je samo Alternative fur Deutschland. Svi su oni protiv EU kao naddržave koja poništava nacije, protive se nekontroliranoj imigraciji, žele jaku državu i očuvanje klasičnih europskih vrijednosti. Takvo nešto u nas jednostavno ne postoji.

Prazan prostor

Najjača politička stranka koja je na svome programu ostvarila nezavisnost i suverenost države gura se u nekakav nikada definirani centar političkoga spektra. Sve otuđenija od naroda, polako postaje strankom sitnih i krupnih karijerista. Epitetima poput socijaldemokratska i narodna ova se stranka koristi tek u vrijeme izbornih kampanja kada groteskno ožive zastave i budnice. Praktički, ona iskreno slijedi i provodi ‘europske vrijednosti’ koje podrazumijevaju interese krupnoga kapitala, slobodno tržište, otvoreno društvo, multikulturalizam, ograničeni suverenitet i moralni relativizam. U dnevnopolitičkim pitanjema potpuno je podložna nalozima iz Bruxellesa, pokazaujući stari ropski i lakejski mentalitet, kao i sve vlasti poslije dvije tisućite. Na domaćem planu novo vodstvo HDZ-a pokušava postići pomirenje i nacionalno jedinstvo navodno po uzoru na politiku Franje Tuđmana, što je, razumije se, dobra i plemenita ideja. Samo, Tuđman je mislio na pomirenje svih koji su na programu samostalne države, bez obzira na prošlost. Recentni HDZ, pak, gradi koalicije i s onima kojima je samostalna Hrvatska vječni i neizlječivi trn u oku.

Pravaških stranaka nema u parlamentu i jedva nominalno egzistiraju. To je plod stalnih unutarnjih trvenja, podjela i osobnih ambicija bez ikakva uporišta. Karakterizirao ih je ekskluzivizam i vezivanje uz propale ideologije iz prošlosti. Kao velika nada pojavilo se dvoje relativno mladih političara, Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, ali na žalost nakon razlaza s HDZ-om njihovi su politički ciljevi, barem za sada, ostali neosmišljeni i ograničeni na simboliku, koja nije nevažna, ali nipošto nije dovoljna. Most inzistira na bezideološkome djelovanju, iako neki njegovi konkretni zahtjevi upućuju na sadržaje koji bi svakako morali biti dijelom te tzv. desne orijentacije. Živi zid po svemu ostaje izvan ovoga konteksta, a vode ga ‘oriđinali’.

Povoljne prilike

Suvremene političke i društvene prilike takve su da pogoduju i jednostavno iziskuju jaku konzervativnu stranku ili čak pokret. Gospodarski zaostajemo za zemljama Srednje Europe, s kojima smo se mogli mjeriti, pa čak i za Rumunjskom i Bugarskom. Iseljavanje stanovništva poprimilo je dramatične razmjere, a otvara se prostor dolaska posve novoga stanovništva. Jedno bi se jezerce moglo utopiti u veliki ocean. Još su svježe uspomene i ožiljci ratih trauma, a ni prijetnje koje dolaze iz susjednih zemalja i pretenzije na naš teritorij nisu minule. Protiv Hrvatske vodi se propagandni rat i izvan nje i u njoj samoj. Hrvati u BiH obespravljeni su i na putu nestanka.

Europska nam unija, čija nam birokracija nije uopće sklona, nameće neka svoja pravila, koja su često u koliziji s tradicijom i vrijednostima koje su ukorijenjene u narodu. Stanje je, dakle, mnogo gore, odnosno povoljnije za desnu politiku nego što je to u zemljama u kojima su se desne stranke afirmirale i postaju nezaobilazan politički čimbenik, kojima se moraju prilagođavati i s kojima moraju surađivati oni koji imaju vlast.

Mogući program

Mogući program u odnosu na takvo stanje društva nudi se sam po sebi. Takav jedan program uključivao bi savezništvo sa zemljama Srednje Europe u borbi za poštivanje suverenosti naroda i država unutar EU ili izvan nje, određeniju politiku prema BiH i Hrvatima koji u njoj žive, gradnju odnosa sa susjedima na načelima pragmatičnih interesa i dobrosusjedstva, napuštanje ‘regiona’ kao kriptojugoslavenske ideje, konkretne mjere za zaustavljanje iseljavanja te za jačanje poduzetništva, poljoprivrede i stabilne socijalne politike, snažnije političko i ekonomsko integriranje iseljeništva, izgradnju strateških energetskih objekata koji bi jamčili energetsku neovisnost, očuvanje preostale nacionalne imovine i povratak otuđenoga bogatstva, poštivanje NATO saveza, ali bez nepotrebnih sukoba s drugim velikim silama s kojima valja graditi ekonomske i partnerske odnose bez predrasuda i sudbinskoga vezivanja uz samo jednu stranu u globalnoj igri i raspodjeli moći, racionalizaciju diplomatske mreže.

Konačno bi valjalo prestati financirati ideološke tzv. nevladine i manjinske udruge koje djeluju protiv temeljnih vrijednosti društva. Zrele su prilike i za reformu izbornoga zakonodavstva pa i Ustava, te posebice pravosuđa i (samo)uprave. Tzv. rodnu ideologiju treba odbaciti kao neprirodnu i stranu razumu i prirodi, a isto tako i zakone koji omogućuju istospolne zajednice kao surogat braka. Pobačaje zabraniti osim u izvanrednim, precizno definiranim okolnostima. Obrazovanje temeljiti na suvremenim znanstvenim dostignućima, a odgoj na tradicionalnim kršćanskim i obiteljskim vrijednostima. Itd.

U čemu je problem?

Zašto ipak, unatoč povoljnim prilikama, praznome prostoru i mogućem jasnom programu, desnice, koja bi zastupala konzervativne vrijednosti, identitet naroda, suverenost države i nacionalne interese nema niti na vidiku? Hrvatska desnica tradicionalno boluje od rascjepkanosti, liderstva i isključivosti. Pri tome nedostaje istinski jakih ličnosti i autoriteta.

Svaka desna ideja izvrgnuta je automatskim difamacijama, prišivaju joj se oznake kao fašistička, ustaška i slično, što mnoge ljude zna pokolebati i paralizirati. Hrvatskome je narodu desetljećima uspješno nametan taj istočni grijeh i osjećaj krivice, koji je blokirao vlastitu političku volju i politička prava. No, s druge strane, pojedinci s te desne strane znali su svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno pružati argumente protuhrvatskim šovinistima.

Bilo kakvo stvaranje neke nove alternative za Hrvatsku moralo bi poći od okupljanja ljudi kojih ima u raznim strankama, ili pak izvan stranaka, iskusnih i manje iskusnih, mladih i starijih, žena i muškaraca. Vjerujem kako bi jedna ekipa, primjerice, u sastavu Miro Kovač, Bruna Esih, Nino Raspudić, Zlatko Hasanbegović, Marijana Petir, Ivan Lovrinović, Nikola Grmoja, Božo Petrov, Ivo Stier, Željka Markić…, lako našla zajednički jezik i skrenula pozornost šire javnosti na sebe.

Josip Jović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo