I.Baćak: PONIŽENI, OSUĐENI I STIGMOM KOLEKTIVNOG ZLOČINA OBILJEŽENI HRVATSKI NAROD U BiH MORA DIGNUTI GLAVU I NASTAVITI SVOJ MUKOTRPNI HOD K SLOBODI

„Suče, Slobodan Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu“

Nakaradni politički sud u Haagu je ovom ponovljenom presudom Prlić, Stojiću i Praljku pokazao da je, kako reče general Mijo Jelić, upravo taj sud „udružena zločinačka organizacija“.

Apsurdne presude od početka su bile tumačene kao „uravnoteženje krivnje sviju strana“ u ratu. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, vidjelo se da nema ni jedne presude, pa ni spomena o krivnji bivše JNA i njezinih oficira Kadijevića, Adžića, Vasiljevića itd., kao što nema ni krivnje ex Jugoslavije, cjelovite ni krnje u čijem sastavu su nakon raspada SFRJ bile ostale Srbija s Kosovom i Vojvodinom i Crna Gora.

Nema krivnje ni za bošnjačke političare (Aliju Izetbegovića, Harisa Silajdžića, Ejupa Ganića...) ni za vojne dužnosnike A BiH (od kojih su neki ratovali na strani JNA i u počecima rata u RH), Rasima Delića, Sefera Halilovića, Atifa Dudakovića, Nasera Orića,… Ako je i bila koja presuda – bila je to presuda pojedincu po osobnoj odgovornosti.

Nakon svega mudžahedini, od kojih su mnogi i osobno postali aktivni članovi ISIL-a, su nakon svega osloboditelji Bosne i Hercegovine, slavljeni i nagrađivani za ratne zasluge. Nagrađivani novcem koji u federalni proračun više od 30 % stiže s inkriminiranih prostora Herceg Bosne.

Čak ni Srbija nije optužena za organizirani, udruženi, zajednički zločinački poduhvat u BiH, ali eto Republika Hrvatska – jest. Ista ona Republika koju se zvalo u pomoć i s kojom se potpisao vojni sporazum u cilju oslobađanja Bihaća i Cazinske krajine, u cilju stvaranja konačnih preduvjeta za potpisivanje Mirovnog sporazuma. Umjesto nagrade i zahvale, stiže kazna!?

Tako je Herceg-Bosna koja je, u danima početnog predratnog i ratnog političkog i sigurnosnog kaosa, utemeljena kao pravni okvir za zaštitu Hrvata na svim područjima gdje žive u BiH, s nikad utvrđenim granicama, s nikad donesenim Ustavom, s ni jednim zakonom ili odlukom koja bi diskriminirala pripadnike drugih naroda i bilo kojeg građanina.

A republika Srpska, nastala na progonima, protjerivanjima, ubijanjima i zastrašivanjima ne-Srba, biva priznata u Daytonu, i dan-danas potvrđena svakodnevno u Sarajevu, kao legalna i legitimna „državica“ Srba u BiH. i to nikomu ne smeta. Pa ni nekim „dušebrižnicima“ koji se vole nazivati bosanskim katolicima nego Hrvatima.

Nema predaje!

Narod je ovu presudu Prliću, Stojiću i Praljku doživio analogno izručenju razoružanih hrvatskih vojnika u Bleiburgu, nakon II. svjetskog rata. I kao što smo bili prisiljeni 45 i više godina živjeti dokazujući da nismo svi zločinci, da nismo samo zato što smo Hrvati odmah i ustaše. I dan-danas se iskrivljuju podaci iz tog rata, a evo stiže buduće naraštaje nova stigma s kojom će se morati nositi, oni – naša djeca i unuci.

Ipak, više od same presude i njezinih mogućih implikacija na Republiku Hrvatsku, na Prlića, Stojića, Petkovića, Pušića osobno, na Hrvate u BiH, ostat će zabilježen i zapamćen neočekivani čin generala Praljka, koji je nakon izricanja presude ustao, popio tekućinu iz bočice (koju je tko zna kako unio  u sudnicu – što je također činjenica koja sama za sebe dosta govori o haaškom sudištu) te kazao: „Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem Vašu presudu“.

Tim riječima i tim činom Praljak je poslao snažnu poruku sudu i svijetu. Pokazao je da, nakon ovako apsurdnih presuda, taj sud zaslužuje samo i isključivo prijezir i ništa više. Pokazao je što je čast i ponos, čestitost i gordost, ako hoćemo i hrabrost hrvatskog vojnika. Jer to nije kukavičluk nego hrabrost! Pokazati ispolitiziranim haaškim sucima i onima čiji su oni lutke na koncu – da njihova nije zadnja.  I da narod kojemu pripada nije zločinački. Nije bio jučer, nije danas, neće biti nikada.

Ovakva presuda, pojedincima i narodu, zasigurno nije u funkciji stvaranja mira i pomirenja. Ona može biti samo sjeme novog zla, ali Hrvati nisu od jučer i kako rekoh na početku, nisu prvi put u svojoj mučnoj povijesti doživjeli nepravdu i poniženje. Iza nje se nitko neće osjećati kao pobjednik i ona ne govori ništa o ratu u BiH, a govori sve o ovom nakaradnom političkom sudištu.

Zato sam siguran da će nas smrt našega viteza, časnog i čestitog hrvatskog generala, ujediniti, osnažiti i pokrenuti na daljnji put k Slobodi. Generale, Ti za nas „nisi mrtav, nego si – kako zapisa pjesnik – samo zemlju zagrlio“. Nismo ovce nego narod, koji zajedno s Tobom, s prijezirom odbacuje ovakvu presudu!!!

Htjeli smo te dočekati u veselju i radosti. A sada te čekamo i oprostit ćemo se od Tebe, s novom PRISEGOM vjernosti onim idealima koji su Tebe krasili do smrti. Nema predaje! Ostajemo u molitvi za tvoju dušu, s novom snagom za konačno oslobođenje hrvatskog  naroda!

Ivan Baćak/Hrvatsko nebo