B.Penava: Zašto je hercegbosanska šestorka važna za cijeli hrvatski narod?
Vrijeme:3 min, 47 sec
29. studenoga Haški Sud će izreći pravomoćnu presudu za hercegbosansku šestorku: Jadranka Prlića, Milivoja Petkovića, Slobodana Praljka, Brunu Stojića. Berislava Pušića i Valentina Ćorića. Podsjetimo, prvostupanjskom presudom iz 2013. godine, u najdužem i najapsurdnijem haškom procesu u povijesti, ova šestorica su ukupno osuđeni na 111 godina zatvora. U presudama se imputira postojanje udruženog zločinačkog poduhvata protjerivanja muslimanskog stanovništva s ciljem stvaranja etnički čistog područja na prostoru koji je obuhvaćala Banovina Hrvatska. Valja napomenuti da je jedini stalni sudac u ovom slučaju, Francuz Jean Claude Antonetti, za razliku od druga dva suca, jasno poručio da nije bilo nikakvog udruženog zločinačkog poduhvata s hrvatske strane.
Nažalost, u hrvatskom javnom diskursu više se razgovara o istraživanju novih vrsta gljiva u Indiji, nego o ovom krucijalnom nacionalnom i političkom interesu. Stoga, pokušao sam izdvojiti pet stvari o tome zašto je ovaj slučaj, kao i poznavanje činjenica vezanih za pitanja Hrvata u BiH, jako važan za hrvatski narod u BiH, ali i u Republici Hrvatskoj.
1. Prvostupanjskom sintagmom ”udruženi zločinački poduhvat” i ”objektivizirana zapovijedna odgovornost” Haški sud ne presuđuje pojedincima, već kriminalizira cijelo političko i vojno vodstvo Herceg-Bosne, ali i Hrvatske. Štoviše, kriminalizira se i kolektivizira zločinačkim cijeli jedan narod, koji se u jeku rata, dok su neki govorili kako to nije njihov rat, samoorganizirao na političkom i vojnom planu prvo kroz Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, a zatim kroz Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i Hrvatsko vijeće obrane. Ponavljam, samoorganizirao s ciljem obrane svojih obitelji, domova i svoje zemlje.
2. Osim nametanja kolektivne krivnje hrvatskom narodu, Bošnjačka/muslimanska elita uz pomoć dijela međunarodne zajednice pokušava, između ostalog, iskoristiti i politički motiviran sud u Haagu kako bi u miru ispunili ciljeve koje nisu uspjeli ispuniti u ratu. Ti ciljevi jesu prikazati hrvatski narod kao fašistički, nametnuti mu kolektivnu krivnju etničkog čišćenja te prikazujući međunarodnoj zajednici hrvatski narod kao zločinački, još više mu onemogućiti osnovna građanska i politička prava te u konačnici kao posljedicu uspostaviti bošnjačku dominaciju unutar Federacije BiH.
3. Presuda u Haagu može biti jako opasna i za Republiku Hrvatsku. Potvrdom kvalifikacija ‘udruženi zločinački poduhvat‘, ‘međunarodni sukob’, ‘agresija na BiH’ Republika Hrvatska bi bila etiketirana kao agresor na BiH (što je teška laž), te bi tako u međunarodnim okvirima ugrozila svoju stabilnost, ugled i položaj. Štoviše, nije ni nemoguće i da BiH onda traži i adekvatnu odštetu od Republike Hrvatske.
4. Činjenica je da su Hrvati u BiH glasujući na referendumu o BiH omogućili stvaranje cjelovite Bosne i Hercegovine. Činjenica je i da su prvi stali i u njenu obranu, te da su stvorili prvu multietničku vojsku. Činjenica je da jedino na prostoru gdje je bila Herceg-Bosna nema masovnih grobnica te da bi bez hrvatskih snaga Bihać doživio sudbinu Srebrenice. Dok su drugi dovodili mudžahedine i direktne napade na BiH nazivali tuđim ratom, Hrvati su udomljavali, zbrinjavali i liječili muslimanske izbjeglice, i to ne mali broj njih. Osim toga, Hrvati su obučavali i naoružavali Bošnjake/Muslimane koji su to isto oružje koristili protiv onih koji su im ga dali. Zamislite taj paradoks, jedinstven u povijesti nekog sukoba. Unatoč svemu što su uložili u svoju opstojnost i u Bosnu i Hercegovinu, Hrvati danas u BiH nemaju osnovna politička prava, a bojim se kakva bi tek imali ukoliko se potvrdi teza o udruženom zločinačkom poduhvatu.
5. Iako vjerujem u pravednu presudu i dolazak hrvatskih heroja u domovinu, svakako je dobro da iz ovog slučaja nešto naučimo. Dugo vremena hrvatska politika, javnost i mediji hercegbosansku šestorku, kao i Hrvate u BiH, nisu smatrali dijelom nacionalnog interesa. Danas, kada su politički Zagreb i politički predstavnici Hrvata u BiH napokon progledali, shvatili su da je pitanje Hrvata u BiH, kao i rasvjetljavanje uloge Herceg-Bosne i HVO-a temeljni nacionalni interes, te da taj interes povezuje cijelo hrvatsko političko tijelo, kako u Republici Hrvatskoj tako i u BiH.
U Haški sud se ne mogu razočarati, s obzirom na njegovu dosadašnju kompromitiranost i političku motiviranost. No ono u što se mogu opet razočarati bila bi hrvatska šutnja. Jako me je bolilo i boli me i danas što prosječni Hrvat ne zna nabrojati niti imena barem dvojice haških uznika. Boli me što su dugo vremena hrvatska politika, javnost i mediji ovaj slučaj marginalizirali kao da se to Hrvatske gotovo nikako ne tiče. Boli me i osjećam krivnju što moji vršnjaci iz Hrvatske ne znaju što su Praljak i ekipa učinili za hrvatski narod. Ali ipak, nadam se da, bez obzira na hašku presudu, nećemo sebi dozvoliti da opet šutimo već da ćemo svi zajedno progovoriti sebi i svijetu: istinom i znanjem.
Bruno Penava/Hrvatsko nebo
