Brigadir HV-a Ilija Vincetić: IN MEMORIAM Na današnji dan, 2015.godine, umro je Darko Pajičić.

IN MEMORIAM

Na današnji dan, 2015.godine, umro je Darko Pajičić.

Umro je od posljedica, životinjskom mržnjom vođene, agresije službenika države za koju se borio.

Od ruke „čovjeka“ odgojenog u mržnji i štićenog (čak i u zločinu) od onih koji su danas „država“.

Otišao je, naš Darko, tiho, kao što je i živio.

Po milosti gospodina našega, pronašao je svoje mjesto u Kraljevstvu nebeskom, budući da ga voljom zločinaca i našom nebrigom, za njega nije bilo u ovoj „Dolini suza“, kroz koju gotovo 9 stoljeća, pod teškim križem posrće hrvatski puk.
Ljudi poput Darka, anonimni i samozatajni, ali širokogrudi, ljudi sa velikim srcem, pokušali su na tom dugom putu od „puka“ napraviti „narod“.

No plemstvo, velikodostojnici, „intelektualne“ i ine elite (svatko u svom povijesnom odsječku) , (uz pomoć šutljivog puka) uspijevali su razgraditi ono što bi pravednici svojom žrtvom uporno, dugo i krvavo gradili.

Ispratili smo, na današnji dan 2015.godine jednoga od tih ljudi.

Jednoga od nas, čovjeka koji je morao umrijeti da bi živio.

Jednoga od nas kojega u svakodnevnom životu, uglavnom, ne primjećujemo, zagledani u lažno blještavilo, „bolju budućnost“, bezgraničnu slobodu pojedinca koja postoji tek u neslobodi masa.

Nas.

Običnog puka.

I onda se pitamo:-„Gdje je nestao čovjek“?

Ne.

Čovjek nije nestao.

Čovjek je tu.

Mnoštvo njih.

Ljudi.

Tu oko nas.

Samo ih mi ne primjećujemo.

Možemo li danas, na grobu „malog“ a tako velikog čovjeka, čovjeka koji je živio i umro za svoj narod, objasniti sebi, (ako ne i drugima) po kojim to zakonima (Božjim, prirodnim, ljudskim) i u ime čega, moramo (ili pristajemo na to) prinositi ljudske žrtve i klanjati se zločinu.

A grobova takvih, ljudi koji su morali umrijeti da bi živjeli, puna je Hrvatska.

„Potom sjedne nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna starica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: -„Doista, kažem vam, ova sirota udovica je ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi oni su zapravo ubacili od svog suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak“ (Marko, 12, 41)

Jesmo li doista toliko ogrezli u grijehu, toliko zaslijepljeni blještavom opačinom, jesu li nam srca toliko otvrdnula, da ne vidimo, ne osjećamo, to mnoštvo ljudi oko nas, koji dobiše tako malo, a daruju sve.

Quo Vadis, čovječe?

Darko je otišao.

U vječnost.

Ulaznicu je platio životom, a nama ostavio pitanje:-„Je li moralo tako biti“?

Otputovao je Darko, u susret Stvoritelju. Svojom dobrotom, pravednom žrtvom i svojom ljubavi za bližnje, skromnošću i nesebičnim davanjem, poput starice iz prispodobe koju evanđelist pripisuje samome Isusu Kristu, zaslužio je, i siguran sam, pronašao mjesto u Kraljevstvu nebeskom!

Neka ti je laka voljena hrvatska gruda, a uspomena na tvoju žrtvu neka omekša otvrdla srca, neka svijetli plamen u tami!
Neka ti Gospodin naš u svom kraljevstvu dodijeli dostojna stana.

OPOMENA NAMA
POZIV
NA RAZMIŠLJANJE

Na današnji dan, tempirano je, s odgodom, umoren Darko Pajičić!

Govorili su o tome mnogi stručnjaci, uvaženi znalci na području kaznenog prava.

Jedni su govorili o savjesnom obavljanju službene dužnosti u granicama ovlasti, drugi o prekoračenju uporabe sile, treći o ubojstvu “na mah”, četvrti o nužnosti sriječavanja linča u odnosu na izvršitelja….!

Ja nisam stručnjak u području kaznenog prava, puno činjenica mi je i danas nepoznato, no kao laik, postavljao sam tada nekoliko pitanja.

U trenutku postupanja, policijski službenik (ubojica) je mogao biti u funkciji:

a) osiguranja imovine (objekta, ćirilične ploče…),

b) na poslovima osiguranja, nadzora….javnog reda i mira (u ophodnji)

c) na stanci,

d) izvan službe, u odori, naoružan (što nije nedopušteno)

Javnosti nije objašnjeno u kojem je radnom statusu bio policijski službenik (kasniji ubojica).

A to je itekako bitno za kasniju kvalifikaciju kaznenog djela.

Odgovor na to pitanje tražimo i danas.

„Ubojica je spriječavao pokojnog Darka u izvršenju kaznenog djela“?!!

Je li Darko pokušao učinio kazneno djelo ili prekršaj?

Posljedično, NEBITNO!

Samo „kazneno djelo“, koje je učinio pokojni Darko Pajičić, je diskutabilno, sa aspekta njegove kvalifikacije. U rasponu od kršenja javnog reda i mira do uništenja tuđe stvari, bagatelne vrijednosti.

Pokušajte otići na policiju i prijaviti štetu na vašoj imovini, koju je počinila N.N. ili poznata osoba. Dio procedure će biti utvrđivanje vrijednosti počinjene štete.

Iduće što je trebalo raspraviti je svrha postupanja policijskog službenika, kasnijeg ubojice.

Prije otvaranja rasprave o stupnju primjene sile, mora se raspraviti svrha uporabe sile.

Koja je bila svrha uporabe sile?

U trenutku “policijskog postupanja” kako se to njihovim nemuštim jezikom kaže, “djelo” (prekršajno, kazneno, ili kako već), je bilo učinjeno.

Koja je bila svrha uporabe sile?

Preventivno, u cilju odvraćanja?

Spriječavanje u pokušaju?

Spriječavanje u činidbi?

Propisuje li Pravilnik o policijskom postupanju kakvu proceduru prije primjene sile, u tijeku primjene sile?

Govori li nešto o svrsi primjene sile?

Neki su govorili o djelovanju policijskog službenika u afektu.

Na mah.

Govore li Zakon o policiji i Pravilnik o policijskim postupanju nešto o psihofizičkoj kondiciji policijskog službenika.
Općoj, koja se ustanovljava kod prijema u službu i provjerava periodično, pa do dnevne, provjeri koje se službenik svakodnevno podvrgava prije stupanja na dužnost, a utvrđuje je nadređeni službenik.

Tko je provjerio psihofizičko stanje policijskog službenika, (kasnijeg ubojice) i kakvo je ono bilo?

Kakav je opći osobni, obiteljski, socijalni, psihički… profil tog policijskog službenika i što koja je od značajki iz tog profila kod njega moglo izazvati afektivno stanje?

Je li vrijeme, od uočavanja djela “uništavanja tuđe imovine”, pretrčavanja ceste, do fizičkog nasrtaja na osobu koja ne pruža otpor, bilo dovoljno “za povratak iz afektivnog stanja u normalu”?

Ako jest, zašto nije postupljeno sukladno “standardnoj postupovnoj proceduri“, a ako nije, je li to postupanje objektivno ili subjektivno determinirano?

Je li samo djelo, “uništavanje tuđe stvari male vrijednosti“, moglo kod zdravog, obučenog, educiranog, istreniranog, profesionalca izazvati afekt sa ubilačkim nagonom?

Ima li ova priča pozadinu?

To, na žalost nismo, i nikada nećemo saznati.

Zašto?

Odgovornost nadređenih!

Odgovornost nadređenih za ovaj čin kojega je teško (bez prethodno utvrđenih činjenica) kvalificirati drugačije nego kao teško tjelesnu povredu sa smrtnim ishodom, počinjenu u vršenju službe, mogla se svesti na propuste, nečinjenja, te objektivnu “zapovjednu” odgovornost, da su nadređeni postupili profesionalno, u cilju utvrđivanja istine, potpunog objektiviziranja slučaja i pridržavanja propisane procedure.

Međutim, došlo je do činidbi koje su bile sve, samo ne ono što je zakonom propisano.

Svi smo svjedoci što se dogodilo. Od nepružanja pomoći povrijeđenom (a tu Sabadoš nije bio jedini od policijskih službenika), spriječavanja treće osobe da pristupi i pruži pomoć, kasnijeg neadekvatnog medicinskog zbrinjavanja, manipuliranja zdravstvenim biltenom povrijeđenog, statusom (tajno – javno).

Neudaljavanje policijskog službenika od dužnosti, neprovođenje svih potrebnih radnji kojima bi se utvrdile sve okolnosti bitne za kvalificiranje događaja, politiziranje, uključivanje medija u službi stigmatiziranja žrtve, pa i samog Ministra unutarnjih poslova, izostanak odgovarajućeg sudskog procesa u roku primjerenom značaju, težini i javnoj percepciji počinjenog (nedjela).

Previše pojedinosti baca duboku sjenu na ovaj nemili događaj.

A tadašnji ministar unutarnjih poslova danas docira.

O poštenju.

Čestitosti.

Moralu.

Interesima države.

„Poučava“ Predsjednicu!

Svi počinitelji navodnog kaznenog djela uništavanja (po mnogima nelegalno) a sasvim sigurno nelegitimno postavljenih ćiriličnih ploča su već procesuirani i osuđeni.

Onaj tko je brutalno uništio jedan mladi život, i dalje nosi odoru, oružje, i dalje je, još neko vrijeme, “provodio pravdu”.

Danas je u sigurnosti mirovine. U Srbiji!!

Zaslužene!

Dokazano!

Hrvatska se odužuje.

Prema zaslugama.

Propituju se, s javne televizije, od bivše HDZ-ove Predsjednice Vlade, mirovine branitelja.

Ova ne?!!

Pitanje onima koji su pozivali i pozivaju na spriječavanje linča.

Tko to pozivao i poziva na linč?

I koga?

Prolivena krv nevinih uvijek traži osvetu.

Do neba vapije za osvetom.

To je tako ljudski.

No, osveta zna biti ishitrena, neodmjerena, nekontrolirana, zna biti “nepravda”!!

Da bismo to izbjegli, u davnoj povijesti naši prapreci ustanoviše pravdu.

Da bi se pravda mogla “pravedno” provoditi, naši preci ustanoviše Zakone.

Pravda, po Zakonima, bi trebala prevenirati osvetu.

No, ako izostane pravda?

Ako se provodi nepravda?

Ne zazivam je, ali, “Tko i u ime čega, ima pravo prigovoriti osveti”?!!

Ako izostane pravda, ako izostane osveta, tko kaže da se neće dogoditi odmazda?

Jednoga dana, u okolnostima koje danas ne možemo ni zamisliti, hoće li netko, …?

Hoćemo li tada biti genocidni?

Opet.

Po koji put?

Pitanja je puno, odgovora malo.

No, šutjeti se više, NE SMIJE!!

KADA DOĐE RED NA MENE, TKO ĆE PROGOVORITI?!!

brigadir HV-a Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo