Davor Markobašić: Ja sam danas u Vukovaru progonjena i izbezumljena zvijer

Najstrašniji zločin na Ovčari i u Domovinskom ratu

Četnički zločin koji se dogodio na Ovčari strašan je za svakog člana obitelji čiji je bližnji na tom stratištu pogubljen. No jedan se po svojoj surovosti izdvaja. Riječ je o ubojstvu Ružice Markobašić koja je bila u šestom mjesecu trudnoće. Četnici su joj pucali u trbuh, a onda su joj cijev kalašnjikova stavili u vaginu i ispalili cijeli spremnik metaka da u trbuhu ubiju ‘malog ustašu’, kako je rekao onaj koji je to učinio. Kada su u vukovarskoj bolnici zarobili ranjenike i one koji su se tamo zatekli, Ružici su rekli da sve osobne stvari dade svojoj sestri te su ju ciljano vodili u smrt. A evo kako je sve počelo.

Njezin muž Davor Markobašić prvi je Vukovarac koji je došao 1990. u Rakitje, u specijalnu policiju iz koje je poslije nastala Prva gardijska brigada. Bilo je to 5. kolovoza, dakle prije balvan revolucije. Bio je i prvi Vukovarac koji je u odori specijalne policije s hrvatskim državnim obilježjima došao na božićnu ponoćku u Vukovar 1990. Već tada agenture KOS-a evidentirale su ga i u ljeto sljedeće ratne 1991., u beogradskim Večernjim novostima naručile članak o njemu s najgnusnijim lažima: da je riječ o ZNG-ovcu koji srpskoj djeci reže prstiće i od toga radi ogrlice…

Ti gnusni članci iz beogradskih tvornica laži kopirani su i dijeljeni četnicima koji su razarali Vukovar kako bi im podigli borbenu spremnost. Gotovo da nije bilo četnika koji nije čuo za Davora Markobašića, a sve radi huškačkog i lažnog članka.

Da imamo dostojanstva kao narod, ova bi drama bila ekranizirana

Kada smo s Davorom razgovarali o njegovoj biografiji, o obiteljskom stradanju, o strahotama vukovarske kalvarije, uvjerili smo se da je riječ o životnoj drami koja je u Hrvatskoj doista rijetkost. Da smo narod s dostojanstvom, da nam je vlast narodna, da štujemo žrtvu Vukovara, onda bi životna drama Davora Markobašića bila ekranizirana, za nju bi čuo čitav svijet, zločinci bi bili gonjeni i kažnjeni.

Davor je rođen u Zagrebu 1953. godine. S roditeljima kao dijete dolazi u Vukovar šezdesetih godina gdje se školuje, zapošljava i ženi. Sam za sebe kaže da prije rata nije bio anđeo, ali sve je po zlu krenulo kada je 1972. dezertirao kao vojnik iz bivše JNA. Bio je u Makedoniji u Strumici odakle je autostopom pobjegao i došao u Vukovar. Zanimljivo da je tada sa sobom donio i pušku koja je u Vukovaru ‘radila’ za vrijeme Domovinskog rata.

Tu se skrivao tri mjeseca dok ga milicija nije pronašla i poslala na robiju u Staru Gradišku gdje je upoznao mnoge političke zatvorenike. Ispričao nam je i zgodu kada je bio u osiguranju predsjednika Tuđmana 1990. Predsjednik ga je bolje pogledao i pitao: ‘Meni se čini da se mi odnekud poznajemo’? Davor mu je odgovorio: ‘Da, predsjedniče, poznajemo se iz zatvora’. Tad ga je predsjednik Tuđman srdačno izgrlio.

Po izlasku iz zatvora Davor Markobašić upoznaje svoju suprugu Ružicu. Ženi se i dobiva sina koji je kao malo dijete proživio sve strahote Vukovara i danas se nalazi u domu u Dugom Selu zbog narušena zdravlja. Davor kaže da mladić ne čuje i ne vidi. Davorova dva brata također su vukovarski branitelji i oba su teško stradala u ratu. Jednom je amputirana noga, a drugi i danas ima na desetke gelera u tijelu.

Davorov ratni put doista je impresivan. Do ljeta 1991.bio je sudionik brojnih policijskih akcija: na Plitvicama, Gospiću, Ličkom Osiku, Lovincu, Pakracu, Petrinji, Glini, Dvoru na Uni… U poznatoj policijskoj akciji na Plitvicama poznatijoj kao ‘Krvavi Uskrs’, u kojoj je poginuo prvi hrvatski redarstvenik Josip Jović bio je i Davor. Tada je spasio Ljubu Ćesića Rojsa davši mu pušku u čiji se kundak zabio velikosrpski metak, a Rojs je bio vozač autobusa. U svibnju 1991.upućen je na slavonsko ratište u Vukovar gdje je 16. srpnja ranjen od eksplozije granate.

U listopadu iste godine uspijeva iz vukovarskog pakla izvući četverogodišnjeg sina koji je izgubio vid i sluh. U Vukovaru mu ostaje supruga, ranjena braća i brojna šira obitelj. U Vukovaru je izgubio 14 članova šire obitelji. Kad je Vukovar pao, bio je gotovo siguran, kako kaže, da će mu ubiti suprugu zbog lažnih članaka u beogradskom tisku. S tom mišlju, kaže, i danas svaku večer liježe i ujutro se ustaje.

Priča da mu i danas ponekad na ulici iza leđa srpska djeca znaju reći – ono je onaj što je djeci rezo prstiće. Bio je u županijskom državnom odvjetništvu da bi zbacio sa sebe te gnusne optužbe. Nikada ni srpsko tužiteljstvo ni DORH nisu protiv njega imali nikakvih prijava oko mogućeg zločina u ratu. Sve navedeno iz ratnog je puta Davora Markobašića što nam je i bio povod za razgovor s Davorom.

Davor: ljudi su plakali od sreće kad su me vidjeli u odori

Prvi ste Vukovarac koji je došao u Rakitje u specijalnu policiju, ali i prvi Vukovarac koji je u odori policije 1990. došao u Vukovar za polnoćku, što je tada za Vukovar bilo nepojmljivo. Kako je to bilo?

Nakon izbora 1990. svakom je domoljubu bilo jasno što velikosrpska politika sprema Hrvatskoj i Hrvatima. Bio je javni poziv za prijam u Hrvatsku policiju. Ja sam se, bez mnogo razmišljanja, javio i otišao u Zagreb, u Rakitje, prije negoli su velikosrbi počeli sa svojim balvanima po hrvatskim prometnicama. Uredno sam prošao sve nužne psihofizičke testove, a na testu inteligencije prošao sam izvrsno, što je za pravoslavce u Vukovaru bilo začuđujuće jer su me za vrijeme komunizma doista proganjali zbog dezerterstva iz JNA. Za Božić 1990. u odori hrvatskog redarstvenika, s grbom na kapi, iz Zagreba sam došao u Vukovar s poznatim vlakom Sava expres.

Sjećam se da me u vlaku jedan Srbin pitao koliko nas ima, a ja sam rekao da nas je samo u mojoj postrojbi deset tisuća iako nas je bilo pet puta manje. Kad sam došao u Vinkovce, vidio sam da u svakom lokalu u koji sam svratio ljudi plaču od sreće. Mnogi su se htjeli sa mnom slikati. U Vukovaru je pozitivni šok bio još jači. Vidio sam što Hrvatima znači odora hrvatskog policajca.

Kakva sjećanja imate s akcije Plitvice za Uskrs 1991?

U noći sa subote na Uskrs stigla je zapovijed da idemo na Plitvice. Svi su telefoni bili blokirani, nitko nikoga nije mogao zvati. Bili smo ‘nabrijani’, jedva smo čekali akciju. Ukrcali smo se na kamione i u autobuse i – pravac Plitvice. Kad smo prošli most i uputili se prema hotelu Jezero, na cesti su bile friško srušene bukve, a kad smo stali, počeli su po nama pucati. Bilo je to naš prvi vatreni okršaj s četnicima. Na žalost, tada je poginuo naš kolega Josip Jović, a četvorica su još ranjena. Tada smo uklonili barikade i zarobili dvadesetak četnika. Došli smo u hotel Jezero i ja sam čuvao jedno vrijeme te četnike. Nikomu ni dlaka s glave nije falila.

U svibnju 1991.dolazite u Vukovar sa svojom postrojbom. Kako je to bilo?

Nakon čuvenog četničkog zločina u svibnju u Borovu Selu, nas dvadesetak specijalaca bilo je raspoređeno u Bogdanovce. Tu ostajem do jeseni, do listopada, kada nas Josip Lucić povlači u Zagreb. U tom periodu proživljavao sam istinski pakao. Tada su mi ranjena braća, jedan brat,unatoč tomu što je bio ranjen, nakon što je ozdravio, odmah odlazi u BiH bio kao dragovoljac, a drugom bratu je, na žalost, amputirana noga. Kada smo odlazili u Zagreb, uspio sam sa sobom povesti i svoga teško bolesnog, tada četverogodišnjeg sina.

Što da vam kažem: uništen mi je život, nemam supruge, dijete mi je teško bolesno, a iznad svega boli me odnos hrvatskih vlasti prema Domovinskom ratu i prema nama braniteljima.

Abolirani četnici iz okolnih sela danas su u vukovarskoj policiji. Mi vukovarski branitelji u Vukovaru smo građani drugog reda. Meni su nedavno ti četnici iz policije uzeli vozačku dozvolu uz obrazloženje da me nema u evidenciji da sam ikada polagao vozački ispit. U meni se skupilo toliko gorčine i gnjeva da sam neizmjerno razočaran i žao mi je što sam se u Vukovar vratio.

Vjerujte da je danas u Vukovaru za Hrvate branitelje gore nego što je bilo za vrijeme komunizma. Oni koji su silovali naše sestre i supruge, slobodno se šeću Vukovarom, a ako ih se procesuira, onda na vrijeme iz pravosuđa dobiju mig da odu za Srbiju da ih se ovdje ne progoni.

Pokopao sam suprugu u Vinkovcima

Kako ste proživjeli pad Vukovara i vijest da Vam je trudna supruga ubijena?

Tada sam bio u Zagrebu kada je došao prvi autobus iz okupiranog Vukovara. Poznanici su mi pričali kako je svima koji su bili u bolnici, a nakon pregovora, dr. Bosanac obećala da im se ne će ništa dogoditi i da nikomu neće faliti dlaka s glave. Ali tada je došao jedan maskirani četnik teritorijalac, odnekud iz okolnih sela, i pokazivao koga treba voditi na strijeljanje. Kada je došao do moje supruge, tada je rekao da je to supruga onog što je srpskoj djeci rezao prstiće i da je to najveći vukovarski ustaša.

Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina. Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer.”

„Odmah ga hapsite”

Evo jedne zanimljive priče iz bogate Davorove biografije. U policijskoj bazi u Rakitju 1990. u jesen kada je Davor bio dežurni na porti, putem policijske motorole šifrirano je nazvao Zagreb 80 bazu podataka o građanima i zatražio provjeru jednog građanina. Kada su ga upitali tko traži provjeru, rekao je ‘mirna 749’, a provjera se traži za Davora Markobašića iz Vukovara. Dao je točne podatke. Nakon minutu-dvije nazvali su ga iz baze podataka i naredili da imenovanog Davora Markobašića odmah hapse jer da ima niz krivičnih djela, od dezerterstva iz JNA do sitnih prijevara sugrađana. Na to su sve kolege koje su se tada zatekli s njim prasnuli u veliki smijeh. I danas mnogi kada se sretnemo i prepričavamo dogodovštine najprije i najradije sjete se te crtice iz mojeg života, kaže nam Davor.

Tomislav Jelić
Hrvatski list

hkv.hr/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo