„Nitko nama ne bu pisal povijest, pisali bumo je sami“

Lijepo je vidjeti u Koloni sjećanja na žrtvu Vukovara predsjednicu države i predsjednike Sabora i vlade kako hodaju s narodom i pritom se međusobno ne prepiru. Još bi ljepše bilo vidjeti i sve koalicijske partnere vladajuće većine, uključujući i Pupovca. Nisam ga vidio. Što ne znači da moguće nije bio u Koloni sjećanja. Kad mi se potomstvo noćas vrati iz Vukovara pitat ću ih jesu li ga vidjeli, da ne griješim dušu. S druge strane, nije, međutim, lijepo gledati demografsku pustoš koja se programirano rasprostrla istočno od Bjelovara sve do Vukovara i Iloka.

S knjigama u Kolonu sjećanja

Što je nama Vukovar, što je nama Škabrnja? Ako žrtva Vukovara i Škabrnje nije u temelju hrvatske države, što onda jest? Prva proleterska? AVNOJ? Tito? Sedam sekretara SKOJ-a? Mnogi pokazatelji ukazuju na obmanu o tome da su oni temelj. Ne pretjerujem. Njima i njihovim sljedbenicima, naime, temeljni program je pustoš, dekroatizacija hrvatske države. Uspjeli su dekroatizatori u mirnodopsko vrijeme ono što agresorima nije uspjelo tijekom velikosrpske agresije – isprazniti prostor, prezadužiti državu i stvoriti preduvjete za nova „prisajedinjenja“ i „peglanje“ terena sjeverno od Grčke i južno od Sutle. Prazan prostor Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema mirnodopska je predaja teritorija. Ona je u izravnoj suprotnosti poruke borbe za Vukovar. U izravnoj.

Prateći Kolonu sjećanja vidim u njoj onaj prkos, odlučnost i onu hrabrost koja je branila Hrvatsku i koja je, unatoč privremenome padu Grada agresoru slomila kralježnicu. Vidim u njoj cijelu Hrvatsku. U obrani Vukovara, osim Vukovaraca kojima se nikad nećemo odužiti, međutim, sudjelovali su hrabri ljudi iz svih hrvatskih krajeva. Red je da se i neke od njih prisjetimo.

Izvlačim s police monografsko izdanje „Vukowaraždin 1991.“ skupine autora (junaka) i dvojezičnu knjigu „Dvanaest i jedan“ (Tizenkettő és egy) Ivana Njaria, hrvatskoga branitelja od glave do pete, koju mi je prošle godine u Mađarskoj darovao njegov sin Denis. Lakše mi je s knjigama pratiti Kolonu sjećanja.

U Vukovaru se branio Varaždin

Poznato je da je u obrani Vukovara i Borova Naselja u razdoblju od 11. rujna do 20. studenoga 1991. sudjelovala i postrojba Policijske uprave varaždinske, popunjena junacima iz Čakovca, Ivanca, Ludbrega, Novoga Marofa i Varaždina. Na skoro četiri stotine stranica opisan je ratni put postrojbe, da se ne zaboravi. „Mi, preživjeli zapovjednici ove postrojbe, osjećali smo moralnu obvezu da zabilježimo žrtvu i stradanje, koju su pripadnici Zasebne postrojbe dali u veličanstvenoj bitki za Domovinu, bitki za Vukovar. Ponosni smo što smo dio te priče! Meni je pripala velika obveza, ali izuzetna čast da pripremim i uredim ovu knjigu – monografiju“ –piše urednik izdanja i jedan od zapovjednika Zasebne postrojbe Ivan Piskač. I dodaje, kao da me je pitao: „Nitko nama ne bu pisal povijest, pisali bumo je sami. I to je jedan od razloga nastajanja ove knjige“.

Monografija Vukowaraždin 1991. izišla je 2011., a danas 2017. mogli bismo reći da nam povijest ipak u velikoj mjeri pišu drugi, pa čak i poražene snage, što se vidi i po deložaciji spomen ploče hrvatskim braniteljima u Jasenovcu, ali i po tome što se Crvenkapi u Dubravi ne smije staviti grb postrojbe u kojoj je stradao boreći se za dom upravo u borbi zaIz VaraždinaOvo mi se čini važnim i osobito aktualnim: „Sudioništvo policajaca Policijske uprave varaždinske, opisano u ovoj knjizi, svjedoči o svijesti većine hrvatskih građana, da se dom, obitelj i domovina ne brane pred kućnim pragom, nego u bilo kojem dijelu Domovine na koji neprijatelj napada. Braneći Vukovar ovi su policajci branili Varaždin, Čakovec, Ivanec, Ludbreg, Novi Marof, Zagreb, Istru i druge krajeve Hrvatske, a time i svoje obitelji i svoje domove Vukovar, rame uz rame s dečkima iz Zasebne postrojbe kajkavaca. Ne ću nabrajati druge primjere, jer to na stanoviti način radim cijele godine, od jedne do druge Kolone sjećanja.

Ovo mi se čini važnim i osobito aktualnim: „Sudioništvo policajaca Policijske uprave varaždinske, opisano u ovoj knjizi, svjedoči o svijesti većine hrvatskih građana, da se dom, obitelj i domovina ne brane pred kućnim pragom, nego u bilo kojem dijelu Domovine na koji neprijatelj napada. Braneći Vukovar ovi su policajci branili Varaždin, Čakovec, Ivanec, Ludbreg, Novi Marof, Zagreb, Istru i druge krajeve Hrvatske, a time i svoje obitelji i svoje domove. Obranom Vukovara u borbi protiv višestruko brojnijeg i neizmjerno bolje naoružanog velikosrpskog agresora kojeg su činili JNA, dobrovoljačke četničke postrojbe i pobunjeni hrvatski Srbi, hrvatski su branitelji spriječili njihov plan brzoga prodora prema središnjoj Hrvatskoj i tako dali vremena političkomPoginuliPoginuli su u borbama: Vjekoslav Cerovečki, Marko Bosak, Dragutin Friščić, Dragutin Godinić, Ivan Hižman, Ljubomir Jalšovec, Tomo Jambor, Josip Kanižaj, Josip Kapustić, Dražen Klarić, Božidar Košir, Damir Lehkec, Dragutin Lehkec, Antun Mutvar, Vladimir Rojko, Josip Šajnović, Dragutin Šavorić, Dražen Štefulj, Darko Tišljarić, Mladen Vinko i Stjepan Vusić i vojnom vodstvu Hrvatske, da se bolje pripremi za nastavak obrambenog rata“. (dr. Miroslav Akmadža, iz recenzije).

Za slobodu čovjek je spreman dati sve

„Suvremena historiografska znanost ovom knjigom dobiva na uvid nove spoznaje o ratnim zbivanjima u Vukovaru i Hrvatskoj. Povjesničari, koji su do sada uglavnom sagledavali ove događaje odozgo, tj. iz službenih spisa vojnih zapovjednika i političara, imat će sada mogućnost sagledati zbivanja odozdo, tj. izravno od branitelja s prve crte bojišnice, te tako dobiti cjelovitiju sliku bitke za Vukovar, jedne od najvećih bitaka suvremenog doba“.

Doista, knjiga je bogato vrelo podataka. Na kraju riječ ima statistika: 21 poginuli, 5 nestalih, 6 umrlih (do 2011.) i 154 preživjela. Poginuli su u borbama: Vjekoslav Cerovečki, Marko Bosak, Dragutin Friščić, Dragutin Godinić, Ivan Hižman, Ljubomir Jalšovec, Tomo Jambor, Josip Kanižaj, Josip Kapustić, Dražen Klarić, Božidar Košir, Damir Lehkec, Dragutin Lehkec, Antun Mutvar, Vladimir Rojko, Josip Šajnović, Dragutin Šavorić, Dražen Štefulj, Darko Tišljarić, Mladen Vinko i Stjepan Vusić.

Nestali: Ivan Đurđek, Marijan Levak, Ivan Oreški, Slavko Šantek i Marijan Vučak. Do 2011. preminulo je u miru šest pripadnika postrojbe. Na Ovčari neprijatelj je pogubio četiri pripadnika Zasebne postrojbe. Veliki dio završio je u višemjesečnim zatočeništvima po srbijanskim logorima. Postrojba je u obrani Vukowaraždina provela 70 dana. I kako u Pogovoru kaže Ivan Sokač, načelnik Policijske uprave međimurske – „Čovjek je u stanju za slobodu dati sve. Pa, čak, i slobodu!“.

Pravi posao: Ivan Njari na hrvatskom i mađarskom

Čim je završila mirna reintegracija putovao sam u Vukovar. I nešto s tih putovanja zapisao, što se dopalo antologičaru Hrvatskoga putopisa, Dubravku Horvatiću (1939. – 2004.), pa me uvrstio u svoju antologiju kao posljednjega autora (Hrvatski putopis – od 16. stoljeća do danas, K. Krešimir, Zagreb, 2002., 985 str.). Putopis iz 1998. nosi naslov „Muka po mirnoj reintegraciji“. Muka se nastavila do naših dana. Nisam se nadao da će se ondašnja muka pretvoriti u nepotrebnu Kalvariju s povremenim pozitivnim bljeskovima, ali i ćiriličnim tablama i agresorima u našim odorama, kojima je dopušteno razbijati glave hrvatskim braniteljima. Darko Pajičiću na tebe mislim. I na Sabadoša i Aleksandra Rankovića naših dana.

Druga knjiga koju listam prateći Kolonu sjećanja (koja je upravo stigla do Memorijalnoga groblja na misu zadušnicu za poginule i nestale u velikosrpskoj agresiji), meni je prvenstveno zanimljivija zbog toga što je dvojezična. Sadržaj je lijepo na gradišćanskom hrvatskom opisao urednik knjige Franjo Pajrić: „Autor je kroz svoje svidočanstvo kanio pokazati ča znači boj, ča znači neljudsko držanje, ča znači, kad ljudskost fali i kad se ljudi počnu ponašati gorje no živine. Isto tako s druge strane pak, kako se človik mora držati u neki sitauacija i ne popustiti, iako je u pitanju vlašći žitak svojih najbližih. Neka ova knjiga bude memento za sva vrimena i da se nigdar ta vrimena ne vrnu nanovič“.

Ivan Njari je hrvatski branitelj. Slavonac. Poslije rata otišao u Istru, nije izdržao, vratio se u Ernestinovo. Njegova knjiga Dvanaest i jedan, doživjela je, evo, treće izdanje u nakladi Čakavske katedre Šopron (Mađarska). Uvod u zbirku osobnih priča samozatajnih hrvatskih branitelja napisao je autorov sin Denis (lektor hrvatskoga jezika). Na jednome mjestu piše: „Iz mojega oca su, nakon što je ranjen tijekom bitke za Laslovo, liječnici izvadili gotovo pola kilograma željeza“. No, „godine 1995. predsjednik Franjo Tuđman odlikovao je mog oca Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin“. Mladić je s pravom ponosan na oca.

I drugi branitelji obuhvaćeni ovom knjigom također su odlikovani no, „izvan obiteljskoga i prijateljskoga kruga u hrvatskoj su javnosti potpuno nepoznati. Večeri Domovinskoga rata u zapadnoj Mađarskoj bile su im prvi i jedini javni nastup…“. Dobro ste pročitali! Gradišćanci održavaju Večeri Domovinskoga rata! To je dokaz da su Hrvati neuništivi. Ma gdje bili.

„Rukopis Dvanaest i jedan podijeljen je na 13 poglavlja (priča). Moguće je promatrati ga kao zbirku kratkih priča, s obzirom na njihovu jedinstvenu tematsku povezanost kao i duljinu te strukturalnu sličnost. Svako je poglavlje/priču moguće čitatati i interpretirati kao zaseban tekst, no razaznaje se dosljednost u narativnom, fabulativnom i karakterološkom smislu te zaokruženost koja se postiže uvodom i završnim poglavljem, u kojima se očituje direktna angažiranost autora/subjekta teksta Stoga se cjelokupan tekst… ipak treba primarno smatrati cjelovitim proznim djelom/romanom namijenjenom kontinuiranom čitanju“ (Domagoj Tomas).

Prijevod na mađarski je ono po čemu posebno ističem ovu knjigu. Mi, naime, i kad nešto dobro napravimo, ne znamo to predstaviti svijetu. To je kronična bolest Hrvata. Jesmo li Vukovar dostojno predstavili svijetu, je li naša diplomacija pozvala kolege po svijetu u naša veleposlanstva da ih podsjeti na hrvatsko junaštvo i dostojanstveni naklon vukovarskim žrtvama, je li naša ministrica vanjskih poslova pozvala u Kolonu sjećanja veleposlanike u RH, pa i srbijanskoga predstavnika? Gdje je, primjerice, igrani film o vukovarskoj epopeji? No, unatoč kroničnim bolestima, jedno je sigurno, dok postoji ijedan zdrav Hrvat, branit će svoj dom. Tako, naime, glasi poruka vukovarske Kolone sjećanja, kao i ove dvije knjige koje su mi pomogle da 18. studenoga 2017. proživim u njegovoj bremenitoj punini.

Nenad Piskač

PS
Nisam u sukobu interesa. Vukovarski junak, Ivan Piskač, spomenut u tekstu, iako mi je „u oružju brat“ – kak bi rekli Dire Straitsi i Zlatni dukati, nije mi u rodu, čak ga i ne poznajem. Ali jest Zagorec. Znamenit. Nisam ga, međutim, pronašao u netom izišloj Enciklopediji Hrvatskoga zagorja (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2017.). Za utjehu, nema niti mr. Stjepana Adanića, ratnoga gradonačelnika Varaždina, prvoga predsjednika kriznog štaba Općine Varaždin, pomoćnika ministra obrane i ovlaštenoga pregovarača o odlasku JNA iz RH – što sigurno ne spada u leksikografski prinos dignitetu Domovinskoga rata kao temelja hrvatske države. Međutim, istini za volju, postoji natuknica Kraš, Josip – znamenit je Zagorec po tome što se „uključio u radnički pokret i postao sindikalnim aktivistom“, a u totalitarnu „KPJ se učlanio 1919.“ i „narodnim herojem je proglašen 1945.“. Ne ću dalje, i ovo je previše.

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo