ŠOLJIĆ ARGUMENTIRANO: Zašto je UZP besmislica i zašto Prlić i drugi dužnosnici Herceg Bosne trebaju biti oslobođeni

Jedan od ministara u Vladi Herceg Bosne, a danas na čelu Hrvatske zajednice je Vladimir Šoljić koji je aktivno sudjelovao u donošenju odluka i za vrijeme rata. On, u intervju Večrenjem listu, tvrdi kako nepravomoćna presuda predstavlja krivotvorinu i ne odražava stvarna zbivanja. Uoči drugostupanjske presude vjeruje u pravdu i istinu što, međutim, katkada i nije odgovaralo konačnom ishodu pred tim sudom.

Razgovarao: Zoran Krešić, Večernji list

VLM: Danas, 18. studenoga, obilježava se 26. godišnjica HZ HB. Kakav je program obilježavanja i kakav je značaj odluke o utemeljenju HZ HB?

ŠOLJIĆ: Imajući u vidu činjenice da je na dan utemeljenja HZ HB pao Vukovar i da se tog dana obilježava ta značajna godišnjica te da je tada i Dan općine Grude, gdje je utemeljen HZ HB, kao i Dan ZHŽ-a, vodimo računa da se program obilježavanja godišnjice utemeljenja HZ HB u to uklopi. Na velikom skupu 28. kolovoza ove godine u povodu Dana HR HB najavili smo da će 26. godišnjica HZ HB biti obilježena promocijom najvrjednijih i najnovijih knjiga vezanih uz Domovinski rat. Polaganje vijenaca na grob pokojnog predsjednika HZ HB Mate Bobana planirano je za dan 17. studenoga 2017. u 10 sati, a polaganje vijenaca kod središnjeg spomenika hrvatskim braniteljima u Mostaru danas, 18. studenoga, u 17 sati i 30 minuta. Nakon toga u 18 sati tim povodom će biti misa u katedrali te brojne druge manifestacije vezane za ovu obljetnicu. O važnosti odluke o utemeljenju HZ HB ne treba trošiti riječi. Jasno je kako se bez HZ HB i HVO-a Hrvati u BiH ne bi obranili, a to znači ni ostali ni opstali. Zahvaljujući HZ HB, na prostoru pod nadzorom HVO-a život u ratnim prilikama bio je relativno dobro organiziran. Nije bilo gladi, uspostavljeni su sustavi zdravstva, školstva, mirovinskog osiguranja (na prostoru HZ HB mirovine, istina male, primali su svi korisnici bez obzira na nacionalnu pripadnost), a zla svake vrste bilo je manje nego na drugim prostorima. Nažalost, zlo je pratitelj svakog rata.

VLM: Najavljeno je izricanje pravomoćne presude hrvatskoj “šestorci” u Haagu, kakva su vaša očekivanja?

ŠOLJIĆ: Ovo jednostavno i kratko pitanje zaslužuje opširan odgovor. O cijeloj presudi se ne mogu niti želim izjašnjavati jer jednostavno ne poznajem cjelovit sadržaj optužbe i obrane, a nisam ni pravno kompetentan kako bih se izjašnjavao o samom procesu. Moj osobni stav o ratnim zločinima je poznat i nije se mijenjao od rata do danas. Ukratko, sve zločine treba istražiti, a sve počinitelje i nalogodavce suditi po istim kriterijima i zakonima. Nažalost, to do sada nije bio slučaj, i to izrazito na štetu hrvatske strane. Kad je riječ o presudi dužnosnicima Herceg Bosne u Haagu, osobno se mogu referirati samo na jednu od kvalifikacija koja je paušalna, a koja nosi naziv “udruženi zločinački pothvat” s obzirom na to da sam sudionik i svjedok događaja iz vremena u kojem se sve to događalo. Naime, od početka rata pa sve do prestanka hrvatsko-bošnjačkog sukoba, vodio sam resor gospodarstva u središnjoj izvršnoj vlasti HZ HB. U tom razdoblju sve do početka sukoba suradnja s bošnjačkom stranom bila je, za ratne prilike, vrlo dobra. Surađivali smo na izgradnji i održavanju prometnica, u oblasti energetike, pa čak i u oblasti proizvodnje. Osobno sam dao najveći doprinos u osiguranju jesenske sjetve 1992. na prostoru pod nadzorom Armije BiH i HVO-a (sjemenski materijal, zaštitna sredstva, gorivo, gnojivo itd.), a u tvrtki FEAL Široki Brijeg, u kojoj sam bio direktor, tvrtki ALFEMI Živinice stavio sam na raspolaganje potpuno opremljenu proizvodnu dvoranu površine veće od 1000 četvornih metara. U knjizi Jadranka Prlića “Prilozi za povijest Hrvatske Republike Herceg Bosne” i na internetskoj stranici generala Slobodana Praljka, na kojoj je prezentirano više od 40.000 dokumenata, izneseno je toliko relevantnih činjenica iz kojih je jasno kako je kvalifikacija o UZP-u neutemeljena i besmislena. Uvjeren sam kako će Sud ovoga puta uvažiti činjenice, a ne pretpostavke, što bi rezultiralo oslobađanjem svih optuženih po toj osnovi.

VLM: Kako, ipak, komentirate UZP?

ŠOLJIĆ: Za pojam UZP čuo sam iz medija nekoliko godina nakon završetka rata, a koliko mi je poznato, za tu kvalifikaciju iz optužnice nije prezentiran ni jedan relevantan dokument. Kako sam se nalazio u strukturama vlasti kojoj su pripadali i hrvatski optuženici u Haagu, po logici stvari trebao sam znati ili bar primijetiti da se realizira neki takav politički projekt o kojem nisam imao nikakvih informacija ni saznanja. To je jednostavno nemoguće. Bio bih zahvalan onima koji bi me demantirali objavljivanjem konkretnih podataka, informacija, dokumenata ili zemljovida koji jasno svjedoče o UZP-u. Iz onoga što ja znam, slobodan sam tvrditi kako UZP nije postojao s hrvatske strane, a da je vjerojatno postojao s druge strane koja je takav pothvat montirala i imputirala Hrvatima u BiH. UZP je jednostavno apsurdna optužba i konstrukcija izmišljena radi optuživanja hrvatskog vodstva kad već nije bilo konkretnih činjenica na osnovi kojih bi ih se optužilo. U prilog toj tvrdnji iznijet ću kronologiju hrvatsko-bošnjačkih odnosa od prvih demokratskih izbora u BiH i aktivnosti vezanih uz neovisnost BiH i cijelog ratnog razdoblja. Nasuprot apsurdnoj i neutemeljenoj tezi o UZP-u, činjenice govore potpuno suprotno. Republika Hrvatska i Hrvati BiH dali su nemjerljiv doprinos u nastanku i opstanku neovisne BiH.

VLM: Zašto to tvrdite i kakva je bila uloga bh. Hrvata i RH u ratu?

ŠOLJIĆ: Hrvatski zastupnici u Skupštini BiH su već 1991. glasovali za odluku o neovisnosti BiH i njihovi glasovi bili su presudni prilikom usvajanja te odluke. RH je s najviše političke i državne razine, nasuprot nezadovoljstvu Hrvata BiH zbog neprihvaćanja tzv. livanjskog pitanja od SDA, preporučila Hrvatima BiH da iziđu na referendum o neovisnosti i za nju glasuju. Hrvati BiH su na referendum izišli u najvećem postotku te gotovo 100% glasovali za neovisnu BiH, što je također bilo presudno. RH je među prvima priznala BiH u njezinim postojećim tzv. avnojevskim granicama i uputila svog veleposlanika. Čim se rat prenio na prostor BiH, RH je BiH predložila sporazum o zajedničkoj obrani koji nije prihvatio Alija Izetbegović sve do Splitskog sporazuma. RH je s BiH potpisala više raznih sporazuma o prijateljstvu i suradnji koje je bošnjačka strana u velikoj mjeri izigrala.

VLM: Kako gledate na okolnosti izbijanja rata i odnosa triju strana – Hrvata, Bošnjaka i Srba?

ŠOLJIĆ: Hrvati BiH su prvi pružili organizirani otpor kad je počeo rat na prostoru cijele BiH. Najbolji primjer za to je obrana grada Mostara. Multietničko vodstvo grada Mostara je obranu grada povjerilo HVO-u jer druge organizirane vojske na tom prostoru nije bilo. Za takvu odluku dobivena je suglasnost Predsjedništva BiH. Bošnjačkoj strani u tom vremenu i tim okolnostima nije smetalo što je ta uloga povjerena HVO-u. Ta zadaća je uspješno izvršena, a nedugo nakon toga HVO je izveo prvu veliku oslobodilačku operaciju, pri čemu je oslobođeno šire područje Mostara, uključujući dijelove Čapljine i Stolac. Sprečavanjem blokade Mostara, u kakvoj se već nalazilo Sarajevo, sigurno je imalo bitan odraz na budući tijek rata. Kad je počeo rat na cijelom prostoru BiH RH je prihvatila većinu izbjeglica iz BiH, među kojima je bio velik broj Bošnjaka. Bošnjačkim izbjeglicama bilo je pruženo utočište i sva pomoć, uključujući i obrazovanje na bosanskom jeziku koji do tada nigdje nije bio priznat.

VLM: Vratimo se malo RH, odnosno zaboravljanju što je učinjeno u ratu?!

ŠOLJIĆ: Preko RH i prostora pod nadzorom HVO-a došla je sva pomoć BiH, kako humanitarna tako i vojna. Armija BiH je u RH imala vlastite logističke centre. U RH su se održavali razni skupovi političkog karaktera, uključujući i sjednice Vlade BiH za vrijeme ratnog razdoblja. U RH su utemeljene, obučene i opremljene kompletne postrojbe Bošnjaka, koje su upućene na ratište u BiH (Prvi krajiški bataljun ustrojen je i obučen na zagrebačkom Velesajmu, a 7. krajiška brigada ustrojena je i obučena u mjestu Klana kod Rijeke te upućena na ratište u BiH). U postrojbama HVO-a bio je velik broj Bošnjaka, oko 30% u cjelini, a bilo je postrojbi HVO-a u kojima su Bošnjaci bili većina. Vojnici HVO-a, bez obzira na nacionalnost, bili su jednako tretirani kad su u pitanju plaća, logistika itd. (Tko bi to naoružavao i opremao budućeg ratnog protivnika?) Cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj su liječeni pripadnici A BiH, među kojima i oni koji su ranjeni u borbama s HVO-om.

VLM: Dvije strane ne gledaju jednako vezano uz protekli rat, napose glede razloga?!

ŠOLJIĆ: Do sukoba Armije BiH i HVO-a, koji je nedvojbeno počela Armija BiH, nije bilo ni progona, a kamoli druge vrste stradanja Bošnjaka na prostoru HZ HB, odnosno na prostoru gdje je HDZ imala vlast, a HVO vojni nadzor. Najbolji primjer za to je opet grad Mostar koji je primio veliki broj bošnjačkih prognanika i u kojem su malobrojne postrojbe A BiH imale cjelovitu logističku potporu HVO-a, o čemu svjedoče molbe zapovjednika A BiH u Mostaru upućene logistici HVO-a. Brojni su pokušaji zaustavljanja hrvatsko-bošnjačkoga sukoba koje je bošnjačko vodstvo izigralo provodeći dvoličnu politiku. Redovito bi poslije potpisanog primirja i sporazuma Armija BiH nastavljala napadne operacije, dok u to vrijeme HVO nije imao zapovijed niti je izveo ijednu napadnu operaciju. Nastavku djelovanja Armije BiH nakon potpisanih sporazuma o primirju prethodile su političke odluke bošnjačkoga vodstva, kao i savjetovanja vodećih zapovjednika Armije BiH, i to obvezno bez nazočnosti zapovjednika nebošnjaka (primjer savjetovanja vojnog vodstva u Zenici).

VLM: Često se licitira brojem žrtava, ratnim zločinima, a dvije strane se međusobno optužuju o posljedicama. Kako vi gledate na to?

ŠOLJIĆ: Za vrijeme bošnjačko-hrvatskoga sukoba Armija BiH je počinila mnogo više zločina i progona Hrvata nego što je HVO učinio sličnih zločina i progona Bošnjaka. O tome je dugo i strpljivo bošnjačka strana prikrivala istinu o zločinima Armije BiH nad Hrvatima, a uz ostalo, logore Armije BiH nazvali su “sabirnim centrima”. Nakon Splitskog sporazuma hrvatske snage koje su činile HV i HVO u suradnji s Armijom BiH izvršile su deblokadu Bihaća i time spriječile ponavljanje Srebrenice na tom prostoru, oslobodile veliki dio teritorija BiH pod nadzorom VRS te u konačnici dovele do prestanka rata i do Daytonskog sporazuma. Hrvati i Bošnjaci su cijelo ratno razdoblje bili jedna, a Srbi druga strana, isključujući vrijeme trajanja međusobnog sukoba. UZP je uglavnom vezan uz razdoblje hrvatsko-bošnjačkoga sukoba, ali se nigdje ne navodi kad je i kako počeo, kad je prestao i tko je o svemu tome donosio odluke.

VLM: Bili ste jedan od visokih hrvatskih dužnosnika, je li postojao dogovor Tuđman – Milošević odnosno Karadžić – Boban?

ŠOLJIĆ: Ako je postojao dogovor u Karađorđevu između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH, za koji, uz ostalo, i Alija Izetbegović izjavljuje kako nije vidio nikakav dokument koji o tome govori, zbog čega, primjerice HVO i VRS nisu zajedno radili na njegovoj realizaciji, odnosno zašto zajednički nisu ratovali protiv A BiH, i to odmah na početku rata dok Armija BiH nije bila ni dobro ustrojena ni naoružana? Poznato je da su HVO i A BiH na početku rata djelovali zajednički ili koordinirano protiv VRS i JNA te da je sva pomoć A BiH i Bošnjacima u BiH išla preko RH i prostora pod nadzorom HVO-a, kako humanitarna tako i vojna. Tko bi to zbrinjavao izbjeglice naroda s kojim će ratovati, opremao i obučavao njegovu vojsku sve dok postane brojnija i jača od HVO-a, a onda s njom planirao početi rat. Koji to narod traži utočište kod agresora? Zbog čega je A BiH povukao svoje postrojbe iz istočne Bosne, kao i iz grada Sarajeva, te ih uputio na ratište prema HVO-u umjesto da pokušava braniti Srebrenicu i deblokirati Sarajevo. Zbog čega bošnjačko vodstvo nije prihvatilo prijedlog HVO-a za deblokadu Sarajeva. U HVO-u je, kao što je već konstatirano, bila gotovo jedna trećina Bošnjaka. Koji to narod može prihvatiti buduće protivnike, naoružati ih i s njima biti u istom rovu? Kako se naziva postupak kada su neki od Bošnjaka pripadnika HVO-a planski napali svoje suborce iz reda hrvatskog naroda, među kojima su brojne zarobili, a neke i ubili, kao što je to posebno bio slučaj na prostoru Mostara i šireg okruženja. Ako u gradu Mostaru nije bilo incidenata na nacionalnoj osnovi između Hrvata i Bošnjaka, ako su bošnjački civili imali sva prava kao i Hrvati, od korištenja humanitarne pomoći, korištenja zdravstvenih i svih drugih usluga, primanja mirovina i sl. te ako su postrojbe A BiH gotovo u cijelosti logistički podržavane od HVO-a, kome je trebao rat u Mostaru i od koga je oslobođeni Mostar trebalo ponovno oslobađati. Je li logično da se za vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga sukoba deseci tisuća muslimanskih izbjeglica i obitelji te pripadnika A BiH slobodno šeću Republikom Hrvatskom i koriste sva prava, uključujući i liječenje vojnika A BiH, među kojima su neki ranjeni u sukobu s Hrvatima.

VLM: Mnogi su bili iznenađeni kada se na mjestu prvooptuženoga odnosno čelnika UZP-a našao Jadranko Prlić. Vi ste ga dobro poznavali, što možete reći o tome?

ŠOLJIĆ: Nitko u tijeku rata, ni od međunarodnih, a ni domaćih dužnosnika, nikada nije spomenuo ime Jadranka Prlića vezano uz zločine počinjene na prostoru BiH. Kako je do toga došlo da on bude prvooptuženi, vjerojatno znaju oni koji su zajedno s haaškim Tužiteljstvom pripremili tu optužnicu. Jadranka Prlića sam upoznao kad sam, kao i on, imenovan u središnju civilnu izvršnu vlast HVO-a. Nije mi trebalo puno vremena da zaključim kako je riječ o iznimno stručnoj i kompetentnoj osobi upravo za mjesto na koje je imenovan. S obzirom na to da smo uglavnom radili poslove za koje smo bili zaduženi, nisam imao prigode s njim razgovarati više vremena o drugim stvarima, ali sam ga doživio mnogo više kao liberala nego kao nacionalista. Znao sam da je u zadnjoj izvršnoj vlasti prije prvih demokratskih izbora u BiH bio dopredsjednik Vlade BiH. Vjerujem da je upravo zbog toga bio najozbiljniji kandidat za guvernera Narodne banke BiH. Bošnjačka strana ga je podržala i prihvatila, ali je to imenovanje osporio HDZ BiH, vjerojatno zbog toga što nije bio član HDZ-a BiH. U međuvremenu je bio na studijskom putovanju u SAD-u u organizaciji američke strane, a u BiH se vratio svega nekoliko dana pred početak rata na cijelom prostoru BiH. Iz navedenog je očito kako on ni na koji način nije sudjelovao ni u utemeljenju HZ HB, a kamoli u kreiranju bilo kakve politike hrvatske strane u BiH pa, prema tome, o njegovu sudjelovanju u bilo kakvom tzv. UZP-u ne može biti riječi. Ni na početku funkcioniranja središnje civilne izvršne vlasti ni u tijeku rata nije bio ni u lancu zapovijedanja HVO-a. Ne znam kakva je mogla biti pravna osnova za optužnicu protiv Jadranka Prlića s obzirom na to da protiv osoba njegova ranga i dužnosti u ratnom razdoblju nisu podizane optužnice. Dakle, nisu podizane optužnice protiv predsjednika i ministara Vlade RS i Vlade BiH. Ubrzo nakon preuzimanja dužnosti čelnika civilne vlasti HVO-a od Vlade BiH, u kojoj je dominirala bošnjačka strana, imenovan je za povjerenika za prostor HZ HB. Polovinom 1993., dogovorom bošnjačke i hrvatske strane, predložen je za predsjednika prijelazne Vlade BiH. Nakon WS, dakle na polovini ratnog razdoblja, imenovan je za ministra obrane BiH, a po prestanku rata za prvog ministra vanjskih poslova BiH. Dakle, Prlić je bio osoba od povjerenja i bošnjačke strane koja ga je na koncu inaugurirala na prvo mjesto u optužnicu u Haagu. Kada je Jadranko Prlić i na koji način postao član tzv. UZP-a i kada je to prestao biti, s obzirom na to da su Hrvati i Bošnjaci i na početku i na koncu rata bili jedna strana, nikome nije poznato. Dan uoči sukoba A BiH i HVO-a u Mostaru, vraćajući se s jednog sastanka u Ljubuškom, sreo sam Prlića na putu kod obitelji u Makarsku. Nekoliko dana poslije sam ga sreo u Mostaru i doznao da, osim mene, ni on nije znao ništa o tome što se tih dana događalo u Mostaru, a kao čelnik tzv. UZP-a valjda je trebao upravljati tim procesom.

VLM: Što nakon presude?

ŠOLJIĆ: Očekivanja od presude su vrlo različita, a ja osobno smatram da se ništa bitno nakon presude, ma kakva ona bude bila, neće promijeniti. Svaka strana zadržat će isti odnos prema suđenju i presudi koje je imala i dosad. Nisam u aktivnoj politici, ali očekujem da će hrvatski predstavnici u vlasti nastaviti aktivnosti na osiguranju institucionalne jednakopravnosti Hrvata u BiH, od čega jednostavno ne smiju odustati.

Zoran Krešić/Večernji list /Herceg Bosna Moja Domovina /Hrvatsko nebo