Zorica Vuković: Tko se od njih vratio

Tužno je bilo gledati otkrivanje spomen-obilježje hrvatskom branitelju Žarku Manjkasu-Crvenkapi  u Dubravi 11. 11. 2017. Neki „redari“ su se drznuli, tijekom intoniranja hrvatske himne, tjerati djevojku Barbaru  koja je nosila zastavu HOS-a. Poslije su je priveli u policiju.

Žarko je bio pripadnik HOS-a i kao takav trebao je imati znak na spomeniku pod kojim je  dao svoj život za obranu domovine. Imao je tek 24 godine. Bilo je to u jeku žestokih napada četnika i JNA na Vukovar i okolna sela.

Nedugo nakon njegove pogibije, u Vukovar su ušli „osloboditelji“ kako ih je nazvao BBC. Bio je to najtužniji dan za mnoge Hrvate. Izgledalo je kao kraj svijeta. Očevi, sinovi i kćeri bili su na ratištu, a doma su sa strepnjom, nadom i molitvom, ostali djeca, supruge, majke…

Vukovarce koji su ostali u gradu, čekala je smrt, progon, mučenje. Nakon pada grada, mnogi su stigli u moje naselje Špansko u napuštene radničke barake, u vrlo male sobe i teške uvjete života. Bila je zima 1992. Koliko smo mogli, priskočili smo im , kao susjedi, u pomoć: hranom, odjećom, razgovorom. Naročito im je trebao razgovor. Tako sam upoznala neke prognane posebno tijekom vožnje u busu od Remize do Španskog, i obratno, jer su ljudi imali potrebe nekome izreći svoje jade. A ja sam imala volje slušati.

Rado sam susretala  Zdenku s Mitnice. Kad je došla mirna reintegracija, Zdenka je sa svojom obitelji otišla obići Vukovar. Njena trogodišnja unučica bila je začuđena gradom kojega su zatekli. Baka joj je pričala o Vukovaru s ljubavlju i dijete je očekivalo nešto lijepo, a zatekli su srušeni i spaljeni grad. Djevojčica  je u čudu širila ruke i pitala: „Kakav  vam je to grad? Kakav vam je to grad?“

Zdenka se vratila obnovljenoj kući. Više je nisam vidjela.

Posebno drag bio mi je Marko iz Slunja, čovjek u osmom desetljeću života, koji je već u ranu zoru kružio naseljem. Susretala  sam ga, odlazeći na posao. Počeli smo se pozdravljati. Jednom sam ga pitala zašto tako rano izlazi van, a on mi je rekao da je to radio cijeli život, da je hranio svoju stoku u ranu zoru i da, dok šeće, razmišlja o bivšem životu. Proljeće Marko nije dočekao.

U barakama je bio i bračni  par Rusina. Prirasla mi je srcu  razgovorljiva i nasmiješena  Jula. Saznala sam da oni nisu odmah otišli iz Vukovara. Mislili su da četnici njih neće dirati zbog rusinske nacije. Ali i njih su protjerali. Ljudi su bili prilično imućni. Imali su dvije, potpuno opremljene i namještene kuće na kat. Zato su im male sobe u barakama teško pale.

Čim je došlo proljeće, oni su počeli graditi „vikendicu“ iza baraka gdje je  bilo neobrađeno polje. Tamo su sklepali neku daščaru od materijala  koje su sakupili po gradilištima Španskog. Posadili su nešto povrća i cvijeća da ih podsjeća na dom. No gruba ilovača nije plodna slavonska zemlja. Povrće je teško uspijevalo, a i suša je učinila svoje.

Još je nekoliko ljudi podiglo sebi slične „vikendice“ da pobjegnu iz skučenih prostora tijekom vrelog ljeta.  

Mirna reintegracija završila je  1998..  Povratak je polako krenuo. Julin suprug nije ga dočekao.

Tetu Katu upoznala sam tek u proljeće 1992. kad je mogla izaći van i sjesti na klupu u parku gdje sam dolazila s mojim malim sinom. Nije imala nikoga svoga.  Teško je hodala, no nekako je proživjela sve te godine u barakama. Jedan dan, vraćajući se kući s posla, zateknem tužnu tetu Katu na klupi. Pitam je što je muči. „Iseljavaju nas. Mene sutra vode u neki starački dom.“ Bilo je to 2004. kad se ovo prognaničko naselje zatvaralo. Teta Kata nije otišla u starački dom. Njeno srce više nije izdržalo. Umrla je tu noć.

U Špansko je došla i „djevojčica u plavom kaputiću“. Gledala sam je kao raste, kako se druži s vršnjacima. Iako s njom nikada nisam razgovarala, pratila sam njeno odrastanje i njenu životnu priču.

„Tih dana u skloništu, moju majku i nas petero djece su obilazili branitelji, među kojima Blago Zadro, Jean Michel Nicolier, pa još jedan HOS-ovac kojeg smo zvali Šnicla i još neki…  Moju obitelj je otac napustio prije rata pa smo u njima imali zaštitnike. Sestrin je bio Šnicla, a moj Aco… Činili su za nas što su mogli tih dana, trudili se da što manje osjećamo rat, igrali se s nama. Ne znate koliko mi je Aco značio… On je bio sa mnom u koloni. Isto tako, kroz tu prašinu, leševe i krv, s nama je hodala i naša susjeda iz skloništa Nada, koja je s Acom netom prije popušila zajedničku cigaretu. Hodali smo tako okruženi bradatim, prljavim i smrdljivim četnicima, a onda je Nada odjednom uperila prst u Acu i rekla `on je ustaša iz Njemačke`. Bili smo u šoku. Ona je s mojom mamom dijelila zadnje zrno kave, a onda je  odjednom presudila Aci. Sjećam se samo da je imao bijelu majicu i jaknu koju su mu četnici strgali, a on je samo stigao reći da nije učinio nikome ništa nažao. Rafal je Acu sasjekao na pola, pao je kao pokošen pred moje noge. Moj dobri duh, moj zaštitnik umro mi je pred očima. Bacili su ga sa strane. Tek tad sam počela plakati,“  otkrila je Željka zašto je bila u suzama u toj tužnoj, tužnoj koloni.

Željka Jurić Mitrović danas živi u Berku sa suprugom Lukom, hrvatskim braniteljem i kćerkicom. Hvala Bogu, ova je životna priča završila sretno iako je Željka isplakala svoju „rijeku suza“.

Raseljeni po cijeloj Hrvatskoj, umrli tijekom progonstva, poginuli… koliko se Vukovaraca vratilo u Vukovar? Koliko se prognanih, uopće, vratilo svojim kućama?

Navela sam samo neke primjere ljudi  što su proživjeli pakao srbo-četničke agresije na Hrvatsku. A mogle bi se napisati stotine tisuća stranica.

Nažalost, rat se proširio i na BiH. Kad se moj suprug, nakon dolaska UNPROFOR-a  vratio kući s istočno-slavonskog bojišta, otišli smo na odmor u Crikvenicu.  Tamo smo zatekli prognanike iz Konjica. Posebno me dirnula mlada, sitna žena s dvoje male dječice: dvogodišnjom kćerkicom i petogodišnjim sinčićem Blagom.  Mirela je oko Uskrsa pobjegla iz Konjica s djecom i još nekim ženama,  kombijem,  u Hrvatsku. Jednu noć su proveli na Poljudu, a onda ih je prihvatila obitelj iz Crikvenice s kojom su proživjeli 2 mjeseca. Kako crikvenička obitelj nije imala više sredstava za njihovo uzdržavanje, smjestili su ih u hotel Mediteran.

Mirela mi je rekla da je sa sobom ponijela tek nešto malo robe i da ima samo jedan ručnik jer ni u snu nije mislila da će toliko ostati. Ostavili smo joj naše ručnike i luftić za djecu. Kad smo se opraštale, bile su joj suze u očima jer je i ona silno željela ići svojoj, tek sagrađenoj,  kući i svome mužu o kojemu uopće ništa nije znala sve te dane. U meni je još dugo bila slika mlade žene i njene djece. Stariji Blago itekako je  bio svjestan svog prognaničkog položaja. Ostali su na žalu, preplanuli od sunca s tugom u očima i srcu. Nadam se da su  dobro i da su se susreli s ocem.

Je li tzv. međunarodna zajednica znala za zločine. O,  da! Vjesnikova novinarka Jasna Zanić Nardini 18. 1. 1992., javlja iz Londona (prenio The Guardian)  da je prva istraga pod pokroviteljstvom UN-a načinila Katalog zvjerstva koje su počinili JNA i četnici. Uglavnom je to bilo na području Banije, drniškog kraja, Like… Između ostalog je utvrđeno da su ljudi ubijani lopatom u vrat, da je 92-godišnji Hrvat pregažen tenkom, da su ljudima iskapane oči… Sve su potkrijepili fotografijama. Isto tako navode progone Hrvata i pljačku koja je nakon toga uslijedila: od otuđivanja automobila do zahodskih školjki.

U drniškom kraju opljačkali su 20 000 svinja i 40 000 dalmatinskih pršuta. Izvjestitelji u Katalogu navode da im nije dozvoljeno ići samostalno u svako područje pod kontrolom Srba, ali su srpski zapovjednici zatražili od UN-ovih istražitelja  da provjeri zločine Hrvata. Premda je i to ekipa istraživala, nije pronašla ni jedan dokaz za srpske navode. Izvještaj je poslan u institucije EU do Vancea i Carringtona. Gdje se izgubio?

Oton Habsburški komentira u Globusu 14.2. 1992.: „Samo što to mnogi krugovi ne žele uvidjeti. Cyrus Vance bar je bio iskren kad je prošlog tjedna napao Njemačku jer je 15. siječnja priznala Hrvatsku i Sloveniju. Očito bi mu bilo draže da su Srbi domarširali do Zagreba.

…I danas se štošta poduzima kako bi se Hrvatska držala malom i slabom, a očuvala srpsko-marksistička hegemonija na tom prostoru. Odatle i stalni pokušaji da se, uz podcjenjivanje najjednoznačnijih činjenica, sva krivica pripiše Hrvatima.“

Nažalost ovakav pritisak nastavlja se i dalje. Ako su u novinama izneseni ovakvi srpski zločini i zatvaranje očiju njihovih podupiratelja, koliko ih se može naći po arhivima? Jesu li Vance i Carrington uništili Katalog zvjerstva ili je on preživio negdje u institucijama EU? I Kakva je to hajka na hrvatske branitelje, stalna otrovnost i smrad  pupavke uz potporu „redara“? Do kada?

Ipak, ovih dana je obilježena i peta obljetnica oslobađajuće presude generalima Markaču i Gotovini. S dubokom nadom i molitvom očekujem oslobađanje generala Praljka i ostale petorice nepravedno suđenih haških uznika…, a mladoj Barbari želim puno mudrosti i hrabrosti. Trebat će joj. Jer već neka Sanja Heric piše u Međimurskim novinama: „Barbara dolazi iz ekstremne desničarske obitelji koja je sudjelovala, između ostalog, u izgradnji spomen obilježja hrvatskim braniteljima i žrtvama komunističkih progona i likvidacija poratnog razdoblja Drugog svjetskog rata župe Vratišinec.“ Eto što muči crvene  u Međimurju.

Unatoč svemu, Barbara poručuje: „Domoljublje se ne uči, nego prima majčinim mlijekom.“

Zorica Vuković /Hrvatsko nebo