Analiza: Što ovakva Hrvatska realno može postići na SP u Rusiji

Hrvatska nogometna reprezentacija plasirala se na Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine. To joj je 5. plasman. U prethodna 4 jednom je bila treća (1998.), a 3 puta je ispala u skupini (2002., 2006. i 2014.). U ta 3 puta, tj. 9 utakmica, ostvarila je samo 2 pobjede (rezultati na Europskim prvenstvima nisu puno bolji). Ako je suditi prema dosadašnjim rezultatima ne prolazak skupine vjerojatniji je nego prolazak.

Nasuprot vjerojatnosti rezultata, potrebno je uključiti prije svega samu igru u ovim kvalifikacijama. Ona više nalikuje igri slučajeva kad nije prošla, nego igri kad jest prošla skupinu. Uz to, u obzir treba uzeti i opći očekivani način igre na svjetskom prvenstvu i vjerojatne suparnike u skupini. Čak i ako se sve to uzme u obzir u najoptimističnijoj inačici, to još uvijek nije dostatno za pretpostavku da je vjerojatnije da će skupinu proći, nego da ju neće proći.

Ukratko, Hrvatska je reprezentacija prosječno takve kakvoće da se češće s više ili manje muke plasira na većinu natjecanja, ali i da na samim natjecanjima češće ne prođe skupinu. To je stvarnost hrvatskog nogometa. Tu stvarnost ne treba podcjenjivati, jer mnogo je podjednakih i boljih nogometnih nacija koje to nisu uspjele postići. Stoga joj čestitamo. No tu stvarnost ne treba niti precjenjivati, jer potreban je solidan argument za tvrdnju da ova generacija, za razliku od prethodnih, može proći skupinu. Ukratko, treba joj čestitati na plasmanu i nakon toga ne očekivati previše.

S igrom kakvu je reprezentacija pokazala u ovim kvalifikacijama, pa čak i u dodatnim kvalifikacijama ne može se postići puno. Konkretno, slabijeg suparnika moguće je pobijediti uz velike muke, ravnopravnog je moguće pobijediti uz jednaku igru, ali i pogreške suparnika, sudačke previde i sreću što nije previše vjerojatno, a od jačeg je poraz vjerojatan. Posljedično, na prvenstvu je ispadanje vjerojatnije od prolaska skupine.

U kvalifikacijama, a napose u dodatnim, pokazalo se kako, čak i u najboljem mogućem sastavu, reprezentacija u fazi obrane igra ne-zonski, u fazi transformacije vezni red je neuigran, a u fazi napada igra previše kaotično. Dodatne kvalifikacije to su potvrdile. Na sreću suparnik je bio najmanje za dvije klase slabiji, pa su nedostatci u obrani bili veći kod suparnika, nego kod reprezentacije Hrvatske.

Prevagu u igri je donio Modrić, a ta je prevaga vodila do prilika i zgoditaka. To se jasno vidjelo u prvoj utakmici, ali još jasnije u drugoj, jer kad je Modrić bio, iz nepoznatog razloga, napadač, a Mandžukić nekakav polu-obrambeni igrač, bilo je jasno da se preostali vezni igrači ne mogu dva puta točno napadački dodati. Dakle, u slučaju Modrić+ smo bili bolji, a u slučaju Modrić– smo bili podjednaki (jedna stativa ne čini uzvratnu utakmicu dobrom).

Za prolazak skupine na prvenstvu potrebno je uigrati cijelu momčad, napose svezu obrambenih i veznih igrača u fazi obrane i veznih igrača i napadača u fazi napada što dosad nije bio slučaj. Time bi se igra ubrzala, automatizirala i bila slobodna za varijacije standardne igre, individualnu kreativnost, ali i alternativnu igru pod nepoželjnim okolnostima. To je bilo potrebno svaki put kad se reprezentacija kvalificirala i nijednom nije bilo učinjeno (čak niti 1998.).

Posljedično, iako bismo to željeli, želimo i željeti ćemo, nije poznato na čemu bismo mogli temeljiti zaključak da će to ovaj put biti uigrano (igrači na prvenstvu 1998. bili su uigrani još iz doba mlade reprezentacije i imali su iskustvo osvajanja velikog turnira). Dok se bilo što ne ponudi kao razlog, kao primjerice očit napredak igre u pripremnim utakmicama s dovoljno snažnim suparnicima, nemamo razloga vjerovati kako će reprezentacija proći skupinu na predstojećem prvenstvu.

Prof. dr. sc. Kristijan Krkač/Hrvatska danas /http://hrvatska-danas.com/Hrvatsko nebo