Priručnik general pukovnik Slobodan Praljak : 46 . DODATAK – ZA BOLJE RAZUMIJEVANJE

 

46.
DODATAK – ZA BOLJE
RAZUMIJEVANJE

FACTS

1. ODBIJANJE ISKAZA SVJEDOKA NA SUDU U HAAGU

2. METODOLOŠKE I LOGIČKE POGREŠKE U
ZAKLJUČIVANJU O RATNOJ ZBILJI

2.1. ŽELJE, HTIJENJE, DJELOVANJE I MOĆ

2.2. MOGUĆE METODOLOŠKE POGREŠKE U RAZUMIJEVANJU
(ZNAM DA SE PONAVLJAM, ALI RAZUMIJEVANJE JE BOLNA TEMA)

3. DRŽAVNICA KOJA ZNA I RAZUMIJE
BARUNICA MARGARET THATCHER

4. PONAŠANJE LJUDI U UVJETIMA DRŽAVNIH NEREDA
… I DRUGE ČINJENICE

* * *

1. ODBIJANJE ISKAZA SVJEDOKA NA SUDU U HAAGU

KOMENTAR general Pukovnika Slobodana Praljka :

D-290 Protivno mišljenje časnog suca Jeana-Claudea Antonettija – 23. veljače 2010.

D-291 Protivno mišljenje časnog suca Jeana-Claudea Antonettija – 16. veljače 2010.

D-292 Izdvojeno mišljenje časnog suca Jeana-Claudea Antonettija – 17. ožujka 2010.

D-293 Razlozi zbog kojih sam ja, Slobodan Praljak, odbio sudjelovati u suđenju – 23. veljače 2010.

Na preporuku časnih sudaca da, zbog ekonomičnosti suđenja, što više svjedoka uvedemo na način da daju pisani iskaz, prikupio sam 220 pisanih svjedočenja.

Ponajviše o tome ŠTO SAM JA RADIO U RATU I KAKO SAM RADIO U RATU.
CIJELO VRIJEME RATA.

Na preporuku časnog suca Antonettija, smanjio sam broj na 155 iskaza.

A onda su to odbili i odredili brojku – 20 iskaza.

Nisam ni mogao ni htio biti više u sudnici.

OSTAJEM PRI STAVU DA ISKAZI SVJEDOKA DAJU POTPUNU I JASNU SLIKU O TOM RATU, O
UREĐENOSTI SUSTAVA I O MENI.

NE PROČITATI TE ISKAZE, ZNAČI NE HTJETI ZNATI

***

***

***

***

***

Gospodi sucima
Jean-Claude Antonetti, Árpád Prandler i Stefan Trechsel
Den Haag, 23. 2. 2010.
Gospodi sucima Den Haag, 23. 2. 2010.
Jean-Claude Antonetti, Árpád Prandler i Stefan Trechsel

Od tri temeljna pitanja koja nas u najvećoj mjeri određuju:

a) Što jest;

b) Što možemo znati;

c) Što trebamo činiti;

kao student filozofije i kao profesor, a i kasnije, bez obzira na djelatnost kojom sam se bavio, ja sam ponajviše vremena posvećivao temeljnom pitanju svake etike:

„Što nam (mi) je činiti ?“

Citiram:

Nikolai Hartman: „Etika“, Berlin, 1938.:

***
„Pred pitanjem „što trebamo činiti“ stojimo mi u svakom trenutku. Svaka nova situacija nanovo nam ga postavlja, od koraka do koraka u životu moramo na njega ponovo odgovarati, neizbježno, i nema te moći koja bi nas pri tom mogla odteretiti i osloboditi nas njegove nužnosti. I na uvijek novo pitanje naše je djelovanje, naše zbiljno ponašanje uvijek novi odgovor. Jer svagda čin sadrži već donesenu odluku. I gdje nam ona nije bila svjesna mi je ipak možemo naknadno spoznati na našem činjenju, možda u obliku kajanja. Jer da li je u onome za i protiv pogođeno pravo, to upravo ne leži u pitanju niti u situaciji; za to nema nikakve nužnosti, nikakvog vođenja tuđom rukom. Tu je svatko upućen na sebe sama, on donosi sam i od sebe odluku. I on, potom, sam ako je pogriješio, snosi odgovornost i krivnju.
I tko sagledava doseg njegovog djelovanja? Tko znade lanac posljedica, tko odmjerava veličinu odgovornosti?
Čin, koji se jednom dogodio, pripada zbiljnosti i ne može se ponovo napraviti nedogođenim. Što se u njemu pogriješilo, neopozivo je pogriješeno, i u strogom je smislu ireparabilno. Situacija je jednokratna, ona se više ne vraća, individualna je kao sve zbiljsko.“

***
Pitanje djelovanja, čina, akta, posebice je važno u vremenu loma neke društvene strukture; kako djelovati u Francuskoj revoluciji, u vremenu rasta nacizma, fašizma, komunizma … ; kako djelovati u ratu ? Kako ne pogriješiti „MIŠLJU, RIJEČJU, DJELOM I PROPUSTOM“, za koje se čine ispovijedamo na misi.

Zbog zamršenosti tog pitanja pred ovim sam Vijećem jednom prigodom citirao razgovor Heisenberga iPlancka, gdje mladi Werner Heisenberg opisuje odgovor velikog Maxa Plancka na pitanje što mu je činiti u vremenu rasta nacizma.

U neraskidivoj su vezi s takvim pitanjima i osnovi i ishodište prava, pa zato i kao proučavatelj i kao čovjek imam pravo govoriti O PRAVU.

Još od vremena kada su Anit i društvo zatukli Sokrata (kvario je mladež i dovodio u pitanje Bogove na Olimpu) i Cicerona i Giordana Bruna i, i, … i osudili su razni suci kroz povijest (posebno u društvenim sustavima XX. stoljeća) stotine milijuna ljudi – uvijek U IME PRAVDE.

Mislim da sam o tome pročitao svu relevantnu literaturu, a ta literatura kaže da svaki pojedinac odlučuje o vlastitom činjenju kada u ravnovjesje (ravnotežu) dođu tri varijable – hrabrost, nepodnošljivost vlastite pasivnosti spram sustava u kojem se nalazi, i očekivana kazna.

Dakle – kada i na koji način reagirati i iskazati neslaganje i koliku cijenu platiti za učinjeno ?

Do danas mi ostaje dvojbeno da li su takvi postupci čin slobodne volje pojedinca ili samo statistička varijabla velikog broja pojedinačnih vrijednosti.

Zašto sve ovo govorim ?

Jer je kumulativni rast malih loših procedura na ovom suđenju dospio do točke mog ne-pristanka.

Nešto od toga ću pobrojati:

A – Kako izgleda praksa tog Suda, svjedoče nam knjige Carle Del Ponte: „Gospođa Tužiteljica“ i „Mir i kazna“ Florence Hartman. Optužnice se u mnogim slučajevima pišu da bi se zadovoljili politički ciljevi, nejasno čijih sve interesa, a zakulisne igre dovode u pitanje smisao institucije.

B – Pismom upućenim na mnoge važne adrese tražio sam odgovor na pitanje: Da li je optužnica protiv mene pisana na osnovu stava „da su Hrvati pokvarena kurvina kopilad“ (za razliku od Srba koji su samo „kurvina kopilad“), kako to piše u knjizi Carle Del Ponte. Pitao sam je li takva izjava rasistička i koliko bih to ja godina robije dobio da sam U RATU tako govorio o Srbima ili Muslimanima- Bošnjacima. Nitko se nije potrudio ni kurtoazno odgovoriti.

C – Suci nemaju mogućnost provjere činjenične utemeljenosti cijele ili dijelova optužnice prije nego što potvrde optužnicu.

U ovoj se sudnici vrlo često spominjala riječ „profesionalni suci“.

Ne znam što bi u drugim jezicima mogao biti sadržaj riječi „profesionalac“, ali u hrvatskom jeziku dva su značenja bitna za sadržaj tog pojma – „profesionalac“:

1. To je čovjek koji svoj posao obavlja za novac – za razliku od amatera;

2. Profesionalac je čovjek koji zna svoj posao – za razliku od diletanta.

Svi se ortopedi slažu o tome kako sastaviti slomljenu kost, fizičari ne spore o valnoj i korpuskularnoj prirodi fotona, ne spore o postojanju kvarkova i leptona, svi elektroničari ne dvoje o tome čemu služi RC kombinacija u bazi tranzistora, ili o načinu izrade sklopa za amplitudnu ili frekventnu modulaciju signala, matematičari nemaju dilema o tablici množenja, o zbrajanju u binarnom sistemu ili o tome što je ispravno rješenje izraza ∫
xdx – integral iks de iks.

I tako je u svim djelatnostima koje bar malo mirišu na normativnu znanost.

Profesionalci se slažu u 99% slučajeva kada o nečemu prosuđuju.

Suci na ovom Sudu, a posebice u ovom Vijeću, Jean-Claude Antonetti, Árpád Prandler i Stefan Trechsel, uglavnom se ne slažu.

Treba li nekoga pustiti kući, pod kojim uvjetima, smije li okrivljenik ispitivati, kako se mora predati cedulja sucima, a kako drugim odvjetnicima, … Jedno Vijeće novom odlukom derogira prethodno, pravila se mijenjaju svakodnevno, jedna pravila vrijede za optužbu, druga za obranu … Volio bih to vidjeti, da ovaj i ovakav sud sudi Francuzima, Englezima, Amerikancima, Kinezima zbog npr. Tibeta.

Balkancima i ostalim Afrikancima može se lako suditi. Eksperimenti nad antropoidima uvijek su bili dopušteni. Najblaže rečeno, takav način rada frustrira, a pristajanje na proces tako da se na sud dolazi, znači njegovanje nade kako će usprkos svemu presuda biti pravična. Ali, nadanje mora biti ograničeno raciom, jasnom spoznajom da pogreške zaključivanja mogu imati slučajnu distribuciju, a nikako ne jasno
izraženu usmjerenost.

A onda u „Nalogu o prihvatanju dokaznih predmeta u svezi sa svedokom 4D – AB“ od 14.01.2010. sudac Antonetti, po ne znam koji put, u izdvojenom mišljenju piše:

***
„Međutim, smatram da je Pretresno vijeće, suočeno sa lavinom dokumenata, sve njih moglo prihvatiti, s mogućnošću da na kraju suđenja od strana zatraži da putem završnih pismenih podnesaka izvrše trijažu, pa da se onda krene u svrsishodnu debatu o nekim od prihvaćenih dokaznih predmeta. Većina sudija ovog Vijeća nije se opredelila za to zdravorazumsko rješenje inspirirano decenijama profesionalne sudske prakse.“
„Smatram da je isključivanje dokumenata ove vrste ravno jednostranom pristupu sukobu.“

***

Stoga želim nešto reći o logici i metodi znanstvene spoznaje.

Rasprave o tradicionalnoj logici (Aristotel: „Organon“), rasprave o općoj logici i spoznaji (Kant: „Kritika čistog uma“; Moris Cohen, Ernest Nagel: „Uvod u logiku i znanstveni metod“, London, 1934.), ili u matematičkoj logici (Russell i Whitehead: „Principia Matematica“), razjasnili su da u svakoj ispravnoj argumentaciji zaključak nužno slijedi iz premisa.

Jedan od najznačajnijih autora na tu temu – Karl Popper u djelu: „Logika naučnog otkrića“ kaže:

***
„Ali razumije se, ja ću priznati jedan sistem kao empirijski ili naučni samo ako se može provjeriti iskustvom. Ova razmatranja sugeriraju da kao kriterij razgraničavanja treba uzeti ne mogućnost verifikacije, već mogućnost opovrgavanja (falsifiability). Drugim riječima: neću zahtijevati od naučnog sistema da bude takav da se može jednom zauvijek izdvojiti u pozitivnom smislu; ali, tražit ću da mu logička forma bude takva da se može izdvojiti, putem empirijskih provjeravanja, u negativnom smislu: mora biti moguće da se jedan empirijski sistem opovrgne iskustvom.“

***

Ali, baš nitko ne spori da je osnovna odlika znanstvenog načela – javna provjerljivost rezultata koji su dobiveni tom metodom, a na osnovu upotrijebljenih činjenica – premisa.

A sve što je prirodni ili društveni sustav ili fenomen, može se proučavati; pa i za PRAVO, koje je jedan od aspekata ljudskog iskustva, vrijede sva pravila logike i metode znanstvene spoznaje.

Svi mi (pa i suci) zaključujemo logički i saznajemo, metodološki razmjerno vlastitom znanju (bolje rečeno – razmjerno vlastitom neznanju), razmjerno analitičkoj i sintetičkoj snazi našeg uma, naši zaključci ovise i o fizičkoj i o mentalnoj energiji koju imamo i koju ulažemo u spoznajni proces, pa i o vremenu koje posvećujemo otkriću zaključaka.

Ali nikako ne, i ni pod koju cijenu i podnipošto nije dopustivo ispustiti, zanemariti, odbaciti one činjenice ili premise koje bi mogle osporiti naš zaključak, spoznaju ili presudu. Citirao sam jednom Schillera: „SAMO OBILJE VODI JASNOĆI, A U PONORU PREBIVA ISTINA“.

Navest ću neke primjere:

Kada su prihvaćene, kao društvene norme, Aristotelove teze da je spoznaja moguća samo kao oblik spekulativnog mišljenja, i da se do istine ne dolazi mjerenjem, pokusom ili na neki sličan način, te kad je prihvaćena npr. njegova postavka da teže stvari padaju brže od lakših, fizika je zamrla narednih 2.000 godina – sve do Galilei Galilea.

Uništene su Demokritove knjige, a svatko onaj tko je posumnjao da jedino skolastika vodi istini, bio je skraćen za glavu.

I da Galileo, na težak način, nije izborio pravo na svoje mjerenje brzine i vremena različitih kuglica koje je puštao niz strminu, upitno je da li bi Isaac Newton napisao svoju „Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica“.

Da li bi Johannes Kepler formulirao svoje zakone o kretanju planeta da je netko sakrio izvanredna mjerenja Tycho Brahea !

Da li je dopustivo sakriti dokaze o valnoj prirodi fotona, a da bi ostala samo ona istina da su fotoni jedino korpuskule !

Da li bi rat u Iraku bio vođen (nekoliko stotina tisuća mrtvih, nekoliko milijuna prognanih) da su javno bili objavljeni izvještaji francuskih obavještajaca (i ne samo francuskih) o tome da Saddam Hussein ne posjeduje kemijsko oružje.

Ne želim pritom ništa reći o tome je li taj rat trebalo voditi iz humanitarnih razloga, a posebno ne želim ništa reći o tome kako je trebalo voditi taj rat.

Ja, dakle, relativno mirno mogu prihvatiti činjenicu moguće pogreške sudaca u zaključivanju o mojoj krivnji, jer je pogrešna interpretacija svakog, a posebno društvenog fenomena sui generis ugrađena u svakog mislećeg čovjeka, ali ne mogu prihvatiti, kao ni sudac Antonetti, odbacivanje onih činjenica koje bi mogle služiti opovrgavanju izvedenog zaključka ili presuđene kazne.

Koliko razumijem, zbog moguće pogreške i postoji nekoliko stupnjeva sudske procjene činjenica i zaključka tj. presude – sve tamo do nekih vrhovnih ili ustavnih ili apelacijskih nivoa.

U predmetu u kojem treba ustanoviti vezu između nekog kažnjivog djela i mens rea-e nekog drugog pojedinca u društvenoj hijerarhiji, i to u ratnim uvjetima, i to u uvjetima potpune dekompenzacije svih državnih sustava i podsustava, izbaciti iz suđenja slijedeće dokaze:

Treću stranu u ratu – Srbe, izbaciti Mudžahedine i sve elemente vjerskog rata koje su ti borci unijeli u taj prostor, izbaciti iz dokaza sve izbjeglice i prognanike i s njima sve elemente građanskog rata, a sve to uzobjašnjenje da se radi o TU QUOQE-u. I tako dalje, i tome slično.

Kako je to moguće i zašto se to događa.

Kako na točan način riješiti stotine povezanih nelinearnih diferencijalnih jednadžbi kojima se opisuje društvo, ako redukcijom izbacimo temeljne konstante.

Te jednadžbe stoljećima, manje-više bezuspješno, rješava i politika i ekonomija i pravo i sociologija i filozofija i socijalna psihologija i mnoge druge znanosti. Rezultati, kako nam to posvjedočuje zbilja, nisu baš blistavi i to upravo zato, jer su redukcije zamršenih sustava na jednu ili dvije varijable nedopustive.

Zar ne.

A rat, cijeli taj sklop zamršenih kauzalnih društvenih veza, još više komplicira mnogim lomovima krivulje, točkama singularnosti i iteracijama malih promjena koje eksplodiraju u determinirani kaos.

Citiram iz knjige: „Rat i društvo: ogledi iz sociologije vojske i rata“, Autor: Ozren Žunec, Naklada Jesenski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998.:

***
„Uzroke rata još se i dade sociološki objasniti, ali rat per se izmiče sociološkom uvidu. Hobbesovo „prirodno stanje“ nije predmet podatan znanosti u kojoj su središnji koncepti poredak, kontinuitet, institucije, socijalizacija i slični. Rat je, prema tome, za sociološki „mainstream“ točka diskontinuiteta, odnosno točka u kojoj nešto završava i nešto drugo počinje. I ono prije i ono poslije toga „big banga“ podložno je s o c i o l o š k o j analizi. Sama točka prijeloma, međutim, nije. Ona je pred-društvena (ili izvan-društvena) i kao takva nespoznatljiva.“

***

„Zbog odsustva interesa kao i zbog neizgrađenosti kognitivnih i metodoloških pretpostavki za sociologijska istraživanja, rat je ostao predmetom drugih znanosti, navlastito vojne teorije i politologije. Značajna empirijska istraživanja parametara rata koja su u Velikoj Britaniji poduzeli David Singer, Malvin Small i suradnici (Singer et al., 1979.; Singer i Walance, 1979.; Small i Singer, 1982.; Singer i Stoll, 1984.; Singer i Diehl, 1990.) ostala su zapravo bez odgovarajućeg sociološkog prošitka i odziva. Općenito gledano, sociologija nije ratu posvetila pozornost koja bi odgovarala iznimnoj socijalnoj relevanciji kao i velikoj i stalno rastućoj incidenciji ratova. Jedna od osnovnih teškoća na tom planu je i nepostojanje sociologijski uporabljivog pojma rata. U vojnoj teoriji već je gotovo dva stoljeća mjerodavna klasična Clausewitzova definicija. Ta definicija rata, naime, kao „čina sile da se protivnik prisili ispunjenju naše volje“ (Clausewitz, 1993.: 83), „čina međusobnog uništenja“ (Clausewitz, 1993.: 253) ili „čina sile koji nema granica“ (Clausewitz, 1993.: 84), te primjena tako definiranog pojma rata u organizovanju vojski te u vođenju rata, čini se da zbog svoje sektorske ekskluzivnosti sociologiji ne ostavlja nikakvu mogućnost priključka. Umjesto uporabe pojma rata koji je mjerodavan u praktičnom ratovodstvu (u strategiji, operatici i taktici), sociologiji preostaje poraba filosofijski deriviranih koncepata koji rat ili osuđuju ili idealiziraju i koji, kao izuzetno vrijednosni, zapravo i ne govore o stvarnim ratovima, već su ponajprije izraz socijalnog vrednovanja rata i utoliko izvedeni socijalni korelati ratova i njihovih posljedica.

S druge strane, kada je u XX stoljeću došlo do bitne promjene u naravi stvarno vođenih ratova, i kada je i klasična i u „Clausewitzovu univerzumu“ oličena koncepcija rata kao sukoba oružanih snaga organizovanih od strane država počela uzmicati pred novim tipom rata u kojem se socijalne grupe oružano sukobljavaju s ciljem polučivanja promjena osnovnih značajki društva (sustav vrijednosti i normi, socijalna struktura, identitet elita itd.), pokazalo se da je isključiva uporaba čisto vojničkih sredstava u tom novom tipu rata (revolucije ili „sukobi niskog intenziteta“) nedovoljna, pače i kontraproduktivna.

Kao što je pokazalo britansko iskustvo u Malaji i američko iskustvo u Vijetnamu, svako na svoj način i s oprečnim ishodima, za pobjedu u ratu koji nema klasične vojno političke ciljeve (npr. osvajanje nekog teritorija, promjena odnosa snaga i tome slično), nego cilj izmjene društva, osim vojne sile potrebna je primjena niza mjera utemeljenih na razumijevanju socijalne biti tog sukoba. Iako se u trenutku pomračenja klasične paradigme rata („vrijeme je da se održi bdijenje kako bi stratezi Clausewitzu odali poštu i onda ga prepustili povjesničarima“, Matz, 1995.: 22), sociologija, zajedno s drugim društvenim znanostima, gotovo sama od sebe nadala kao rješenje aporije novog tipa rata, ova je prilika propuštena. Idiosinkrazija sociologije spram rata ili spram onog bitnog u
ratu, naime spram načela i uporabe konkretnog nasilja u velikim razmjerama, ostala je na snazi čak i onda kada je rat u XX stoljeću postao po svojoj unutarnjoj naravi i ciljevima više sociologijska nego vojna činjenica.“

***

Zašto suci Prandler i Trechsel odbacuju dokaze ?

Da li suci Prandler i Trechsel žele reducirati sustav na mjeru vlastitog razumijevanja ?

Ili reduciraju sustav na mjeru dokazivosti nekog već unaprijed zadatog zaključka.

Sportski rečeno, ne namješta li se takvim načinom rezultat utakmice ?

Nije li pravednije ostaviti sve dokaze u predmetu, a zaključivanjem ih zanemariti, ako to nalaže od sudaca izabrana logika, te na taj način pro futuro omogućiti drugim sudskim instancama provjeru metode kojom se došlo do presude.

U pročitanim knjigama, a i iz osobnog iskustva, postalo mi je neosporno jasno da ideologija i politika mogu oblikovati sva spoznajna polja (pa i polje pravne znanosti), na način da riječi moralnost i pravičnost, u vremenima djelovanja tih polja, nemaju ama baš nikakvo značenje i smisao. Iz sudskog spisa izbacili ste mi izjave svjedoka, izjave koje govore o meni, o mom mišljenju, o mom govoru, o mom djelu i o mom propustu – ako ga ima. Trebalo vam je šest mjeseci za odluku, a time oštetili ste i druge obrane.

Doveli ste me do minimuma vlastitog dostojanstva i zbog toga ne pristajem na daljnje sudjelovanje.

To je sve što mogu: „reći riječ i spasiti dušu“, a vi radite što vam je volja.

***

2. METODOLOŠKE I LOGIČKE POGREŠKE U ZAKLJUČIVANJU
O RATNOJ ZBILJI

U prilogu ove knjige nalaze se iskazi svjedoka, a ti svjedoci govore istinito o mom ponašanju u realnoj situaciji na bojištima na kojima sam bio u različitim funkcijama.

Naglašavam riječ „REALNOJ“, jer se kod velike većine onih koji o ratu pišu i prosuđuju, posebice kod ljudi koji sebe doživljavaju kao „intelektualce“, a posebno kod onih koji se kite izrazom „humanistički intelektualac“, pojavljuje veliki broj logičkih pogrešaka u zaključivanju, a nabrojat ću nekoliko osnovnih.

Kada budem analizirao izjave svjedoka, pozivat ću se na logičke pogreške koje ovdje navodim.

1. POJEDNOSTAVLJENJE ILITI REDUKCIJA

Realna situacija bit će pojednostavljena – reducirana na razinu osobnog znanja, bolje reći neznanja prosuditelja.

Realnost bit će prilagođena – reducirana (bit će ispušteni ili zanemareni svi oni elementi koji smetaju): „volji i predodžbi“ prosuditelja.

Razlozi, veličina i oblik redukcije zbilje ili zbiljskog događaja služe ideološkim, interesnim, političkim, ili drugim htijenjima prosuditelja, a uvijek tako da bi, kada bi prosuditelj bio sudionikom događaja, on bi, prosuditelj, problem riješio lako i to na moralan i zakonski ispravan način.

Prema toj naknadnoj pameti (lošoj pameti), povijest bi izgledala puno drugačije da se njih slušalo ili pitalo ili da su oni odlučivali.

Nikada sebi, ti prosuditelji i presuditelji neće postaviti pitanje: „Zašto nismo odlučivali?“, jer je odgovor ponižavajuće jednostavan i banalan – ONI NE sudjeluju u ratu, oni čekaju ishod kako bi mogli znati što će misliti o prošlosti, i kako će prosuđivati i kome će presuđivati.

2. TVRDNJA

Lakoća rješenja određene realne ratne (i ne samo ratne) situacije, eksponencijalno je razmjerna udaljenošću od te situacije i eksponencijalno je razmjerna lagodnosti života iz kojeg se realna ratna (i ne samo ratna) situacija promatra.

Ista razmjernost (proporcionalnost) vrijedi i za DRUGE ODLIKE PROSUDITELJA, neznanje – i kulturološko i povijesno, i ratno-povijesno i civilizacijsko i znanstveno, ….

3. LAŽNI LJUDI – Racionalizacija osobne amoralnosti

Posebna su sorta oni ljudi u Hrvatskoj koji sebe i doživljavaju i označavaju riječima „intelektualac“, „humanist“, „progresivan“ a bili su ti ljudi članovi Saveza komunista do početka agresije na Hrvatsku, bili su komunisti.

Biti član jedne fašističke organizacije – podvrsta: komunizam – i preko noći, kopernikanskim obratom, pretrčati u skup „humanističkih intelektualaca“ – contradictio je in subiecto.

Ne mislim da se ljudi ne mogu promijeniti ili da nemaju pravo na promjenu, ali promjene hrvatskih komunista u liberalne humaniste promjena je „govora“ a ne „bića“, promjena je zbog interesa i zadržavanja društvene moći koja omogućuje materijalni status.

a) Kako su ispovijedali komunistički sustav u kojem je ideologija određivala što jest realitet i koje gačinjenice određuju (a ne obratno) to su nastavili i nakon rata u Hrvatskoj.

Naučeni na svakodnevno dugogodišnje proizvođenje komunističke „idealne slike svijeta“, nastavili su svoj
posao, sada već „osvjedočeni liberalni demokrati“ istom metodologijom:

– Sve je moglo biti drugačije i bolje da ste nas slušali!,

– Sve to, i taj rat i zločini u ratu, sve to je proizvod „desničarskih ideja“, „nazadnjaka“ i „ruralnih primitivaca“, …!,

– Kako bi njihova pozicija, „onih koji ne sudjeluju“, bila moralno uzvišena, a u skladu s „idealnom slikom svijeta“, UVELI SU PRAVILO:

Ako SVE nije bilo moralno čisto, SVE je moralno nečisto;

– Ti „marksisti“ nisu nikada ozbiljno pročitali ni jedanaestu Marxovu tezu o FEUERBACHU;

– Ti su ljudi tu da sude, prosuđuju, optužuju, presuđuju, prozivaju, određuju istinu i moralne norme, … i ima ih veliki broj.

b) Energija njihovog prethodnog komunističkog mišljenja jest velika. Demokratska procedura slobodne Hrvatske omogućuje promjenu, ali demokratska procedura nije istodobno i značajna promjena energije prethodnog mišljenja.

– Ljudi su takvi, ja ne sudim, pokušavam razjasniti.

4. UVOĐENJE KRIVIH PRETPOSTAVKI u logički slijed

Ako prosuditelju nekog ratnog događaja (i ne samo ratnog) za unaprijed željeni zaključak nedostaju neki elementi on će u svoj logički slijed uvesti potrebne elemente po osobnom izboru, proizvoljno; bilo iz neznanja, bilo iz odsutnosti svake želje za istraživanjem, bilo iz nekog od mnogih mogućih interesa koji prosuditelja određuju.

5. IZJEDNAČAVANJE POJMOVA po sadržaju

Kada se istodobno, s jednim društvom, narodom, događaju tri procesa: promjena društvenog uređenja – komunizam – demokracija, i obrana od agresije – rat i uspostava države, onda svakako možemo govoriti o točki singularnosti, stvaranju koda razvoja s neizvjesnim ishodom. Tako je to bilo u Hrvatskoj 1991., a posebice u BiH 1992. godine.

Oblikuju se, imenuju se, neke nužne društvene strukture koje onda nazivamo „vojska“, „vlada“, „policija“, „vojna policija“,„općinska vlast“ …. A sve to na vrlo nesigurnim kriterijima istinitosti iliti pozitivnoj selekciji.

Za pozitivnu selekciju potreban je duži vremenski period.

Obzirom da su upotrijebljeni pojmovi za te strukture isti kao i pojmovi kojima se te strukture nazivaju u zapadnim zemljama nakon dugotrajnog procesa pozitivne selekcije, dolazi do logičke pogreške izjednačavanja i niveliranja sadržaja pojmova bez obaziranja na činjenicu da embrio nosi strukturu BUDUĆEG ODRASLOG čovjeka, ali odrastao čovjek nije.

Kod takvih „mislitelja“ ne postoji „differentia specifica“ i oni se tim „sitnicama“ ne bave, iako je svakom iole ozbiljnom promatraču jasno, već prostim uvidom u činjenice koje može vidjeti na televiziji, da društvene i državne temeljne strukture u različitim državama imaju zapravo samo isti naziv, ime, pojam – a sadržaji tih pojmova razlikuju se kao „NEBO I ZEMLJA“.
I u znanosti „zarobljenost“ pojmovnim sustavom bitno usporava napredak i razumijevanje (klasična fizika – teorija relativiteta), a u društvenim znanostima situacija je mnogo gora.

6. NEPOZNAVANJE osnovnih postulata „TEORIJE VELIKIH SUSTAVA“ – npr. društva.

Od svih velikih sustava koje ljudi istražuju, društvo je svakako ako ne najveći a ono sigurno najzamršeniji sustav, obzirom na broj varijabli koje ga čine, međusobnu interakciju tih varijabli, nepostojanje čvrstih konstanti, i količine i raznolikosti energija koje se unutar sustava kovitlaju.

Tko će se baviti tim zamršenostima, tim krivuljama koje se lome, tim skokovitim prijelazima stanja, tim akumuliranim potencijalnim energijama koje naglo bez točno objašnjivog razloga prelaze u djela, u učinak, u rad.

Kako te „MISLITELJE“ uvjeriti da ako i želite promjenu velikih sustava, i u dobrom smjeru, morate raditi točno proračunatom brzinom ako ne želite izazvati lom sustava.

„Moderni“, „liberalni humanist“ hrvatskog tipa, najčešće bivši komunist, revolucionar, hoće sve i odmah, a kako to ne ide i ne može ići, on optužuje i presuđuje svima oko sebe.

7. NEZNANJE

Čitajući i slušajući već više od dvije decenije objašnjenja i prosudbe o ratnim događajima na prostoru bivše Jugoslavije, raznih analitičara, uvjerio sam se da velika većina njih, niti znaju, niti koriste sve one spoznaje socijalne psihologije koje govore o ponašanju pojedinca i grupe, posebno ne znaju ništa o ponašanju u ratu, ne koriste se jedino mogućom, poredbenom metodom, ne znaju ništa o dosad istraženim slučajevima ponašanja pojedinaca u uvjetima potpunog raspada društva i u uvjetima državnog nereda, itd., itd.

Zbog toga ću u knjigu staviti priloge koji o tome govore.

a) Društvo nije zatvoreni sustav i u njemu prije rata, a posebno u ratu, dolazi do ISTODOBNOG smanjenja entropije u skupu građana, i bitnog povećanja entropije u pod-skupovima formiranim po različitim osnovama – ideološkim, i svjetonazorskim, teritorijalnim (regija, općina, kvart), po projekcijama želja, strahu, mržnji, …

b) Nema linearnosti, dva puta veći uzrok ne znači dva puta veću posljedicu.

Ne vrijedi zakon jednakosti akcije i reakcije – spirala porasta energije zla uvijek je eksponencijalna.

8. POTPUNO ZANEMARIVANJE EMOCIJA I MIŠLJENJA I POSTUPAKA KOJI PROIZLAZE IZ KRAJNJE SNAŽNIH EMOCIONALNIH STANJA

Zbog nemogućnosti racionalnog uma da na miran način riješi odnose i probleme između naroda, država ili grupa, takve se situacije često rješavaju ratom.

Prije rata, a posebice u ratu, emocije determiniraju veliki broj postupaka, radnji i djela.

Kako svakodnevno gledamo i čitamo o neprekidnom nizu ratova, gladi, katastrofa raznog tipa, otupjeli smo, prag osjetljivosti je vrlo visok i reakcija je vidljiva jedino kad nas takvo što izravno pogađa.

Evo uzročno-posljedične petlje – KVAKA 22.

Da nismo „otupjeli“, poludjeli bismo od tolikog zla, smrti i boli, a kad smo već „otupjeli“ ne nalazimo motiv i poriv za efikasno djelovanje, osim svakodnevnog odašiljanja benignih poruka, tek toliko da umirimo vlastitu savjest. Polje osjetljivosti i razumijevanja za tuđu patnju opada s n-tom potencijom udaljenosti od mjesta patnje.

Dubrovačke zidine (LIJEPE SU) napravljene su da štite ljude, a ipak je velika većina izvjestitelja, u vrijeme kada su taj grad razarali JNA i četnici, pisala ponajprije o tome koja je kula pogođena i koliko je oštećena ova ili ona utvrda, a tek na kraju naveli bi i podatak da je bilo toliko i toliko mrtvih i ranjenih.

Čovjek je očito jeftina i lako potrošna roba, a zidine trebaju ostati kako bi oni koji o tome pišu imali u čemu uživati kada sve to prođe.

U vremenu poslije rata, te dvije skupine, ona koju su ubijali, i ona koja piše o oštećenim zidinama, dugo, dugo vremena neće se razumjeti.

Engleze je u agresiji na Hrvatsku najviše interesirala sudbina lipicanera, a jednu skupinu “humanista“ najviše je brinula sudbina jednog starog hrasta.

Udaljeni promatrači, ili su indiferentni, ili u sebi „utemeljuju“ atribute Boga, kojim atributima bi brzo i lako riješili sve te probleme.

A svi oni koji odu sudjelovati, koji se odu braniti, shvate (ili su unaprijed znali) da „atribute Boga“ nemaju i da sve to što rat jest, jest teško i bolno i zamršeno; oni će onima koji promatraju biti krivi.

Više ili manje svi će biti KRIVI.

9. FUNKCIJA I PAMET

Bez obzira na koji način netko dođe na istaknutu društvenu funkciju, on će preko noći postati pametan – razmjerno važnosti funkcije koju obavlja.

U vrijeme potpunih društvenih promjena, u obrambenom ratu posebno (Dragovoljci stvaraju državu) nije moguća dovoljno dobra pozitivna selekcija pa je onih koji obavljaju funkcije kojima nisu dorasli ne baš mali broj.

10. KOD ONIH KOJI SU U HRVATSKOJ I BiH BORAVILI U VRIJEME AGRESIJE, A DOŠLI SU IZ ZAPADNIH ZEMALJA, VRIJEDILO JE (VRLO ČESTO) PRAVILO:

Znanje, moć prosudbe i snaga sintetičkog uma zapadnog promatrača razmjerna je, a priori, veličini i ekonomskoj snazi i političkoj moći zemlje iz koje dolazi.

Jednostavno rečeno nismo bili ravnopravni sugovornici, daleko smo bili od toga.

Druga, znatna većina stranaca dođe s uvjerenjem da se i izrazito složenim društvenim problemima može upravljati tako da se primjeni neki algoritam smišljen za srednje složen mehanički proces ili srednje veliku kompaniju.

A samo malobrojni shvaćaju koliko je velika razlika između glagola „htjeti“ i glagola „moći“ u oblikovanju i usmjeravanju procesa u društvu koje je izloženo agresiji i nalazi se u skoro razorenoj društvenoj strukturi (HRVATSKA) i potpuno uništenoj društvenoj strukturi (BiH).

I eto plodnog tla za optužbe po svim osnovama.

11. NAKNADNA PAMET

Projiciranje naknadnih spoznaja u realnu, prošlu i završenu situaciju ili događaj, iskrivljuje istinu, negira jednoznačnost povijesti, umanjuje vrijednost sudjelovanja, unižava, ponižava one koji su odlučili „braniti Termopile“.

Naknadna povijesna pamet, nikakva je pamet.

12. MULTIPLIKACIJA REALNOG VREMENA

U naknadnim analizama i prosudbama nekog događaja, općenitije, neke realne povijesna situacije, vrli mislitelji izdvajaju jedan problem i njegovom rješenju pridodaju cjelokupno vrijeme u kojem se događaj zbiva.

Za drugi problem koji je vremenski istodoban s prvim problemom opet se uzima isto realno vrijeme za razmatranje i rješenje problema, apstrahirajući pritom postojanje prvog problema.

To vrijedi i za pedeseti problem i za pedesetu odluku u istom realnom vremenu, oni, mislitelji, ne razumiju ili ne žele razumjeti povezanost događanja i ne razumiju da isto tijelo ne može biti u isto vrijeme na dva različita mjesta.

13. PREDVIDIVOST DOGAĐAJA – PREDVIDIVOST ZLOČINA

Zabrinjavajuće je kakva ZBRKA NASTAJE NERAZUMIJEVANJEM SINTAGME „PREDVIDIVOST DOGAĐAJA“ kod ONIH KOJI PROCJENJUJU i PRESUĐUJU.

Vidljivo je POTPUNO NERAZUMIJEVANJE RAZLIKE IZMEĐU SIGURNOSTI (IZVJESNOSTI) STATISTIČKE PREDVIDLJIVOSTI DOGAĐAJA – POJAVE i POJEDINAČNE NEPREDVIDLJIVOSTI DOGAĐAJA – POJAVE.

Kao da QED ništa nije objasnila, bilo u fizici, bilo u društvu.

Posebice se to odnosi na PREDVIDIVOST ZLOČINA, BILO U MIRU, BILO U RATU.

a) „RATNI ZLOČIN“ JE PREDVIDIV I STATISTIČKI i u ogromnoj mjeri i pojedinačno, jer je „ratni zločin“ utemeljen u smisao takvog rata.

b) Nacistički zločini predvidljivi su i statistički i pojedinačno, jer su proizašli iz „smisla“, „biti“ društvene i političke strukture.

c) Isto vrijedi za Staljinov, Pavelićev, Titov, Pol Potov, … režim.

d) Zločini koji se SVAKODNEVNO događaju u New Yorku, Parizu, Berlinu, Zagrebu, …. , statistički su i predvidivi i izvjesni, pojedinačno nisu.

e) My Lai, Abu Ghraib, ubojstva njemačkih zarobljenika poslije II. Svjetskog rata, zločini u Bagdadu, …. i tisuće drugih RATNIH i mirnodopskih zločina statistički je predvidivo, ali ti zločini nisu produkt i posljedica sustava, nego su posljedica nesavršenosti sustava i oni nisu predvidivi kao pojedinačnost.Nije moguće znati kako će se i kada će se i gdje će se dogoditi i tko će to uraditi.

f) Parola koju sam toliko puta čuo: „Zločini su se dogodili, netko mora biti kriv“ zastrašujuće je nelogična i nemoralna.

Ne „netko“ (znači bilo tko), KRIVAC MORA BITI KRIV, krivca treba pronaći, krivcu treba dokazati „van
svake razumne sumnje“ da je počinio zločin, krivca treba kazniti.

g) Kod „zločina u ratu“ krivnja nije određena „utemeljenjem zločina“ nego nesavršenošću sustava. To vrijedi za Amerikance, Engleze, Francuze, … kao i za Hrvate.
Ili možda nije tako?

h) Dakle, „zločin u ratu“ statistički je predvidljiv, ali nije predvidljivo ni vrijeme, ni mjesto niti počinitelj. Pojedinačnost nije predvidljiva.

i) Teza da oni koji su otišli u rat braniti se od agresije „a priori“ snose krivnju za pojedinačnost zločina, bez obzira kako su se ponašali, što su radili, što su zapovijedali, vrlo je opasna i logički je neodrživa.

j) A što bi trebali uraditi, kako se ponašati? Iseliti se iz New Yorka, Berlina, … , zatvoriti gradonačelnika i šefa policije, jer nije predvidio i spriječio zločin, prestati proizvoditi automobile i zrakoplove, jer uzrokuju smrt, prestati boriti se protiv Al-Qaide i diktatora tipa Saddama Husseina ili Gaddafija, JER IMA NEVINIH ŽRTAVA, trebali bismo napustiti američku vojsku jer se dogodio Abu Ghraib, … , ŠTO BI TREBALO NAPRAVITI? , kako bismo zadovoljili besmislenost nekih moralističkih naklapanja koja s MORALOM nemaju nikakve veze.

***

Izvadak iz knjige: „MEĐUNARODNO RATNO PRAVO“,

Autor: Prof. dr. Gavro Đ. Perazić;
Izdavač: Vojnoizdavački i novinski centar – VINC, Beograd, 1986.:

***

Svakako, represalije nisu deo pravnog sistema međunarodnog prava, iako se primenjuju u svim oružanim sukobima.

U prvom svetskom ratu i Nemci i saveznici su se pravdali da su upotrebili bojne otrove kao odgovor protivniku. Poznate akcije „rastellamente“ italijanskih trupa i masovne racije koje su sprovodili Nemci u Jugoslaviji takođe su pravdane kao mere represalije.

Ipak, ono što bi trebalo da kvalifkuje represalije i da učini da ih ratno pravo toleriše jesu: proporcionalnost, vremenska i prostorna ograničenost i humanost.

Isto tako u istragama, a i kaznama kod kaznenih djela, istraživanje MOTIVA igra značajnu ulogu.

2.1. ŽELJE, HTIJENJE, DJELOVANJE I MOĆ

Kada bismo anketirali ljude i pitali ih da li žele da se problemi gladi, bolesti prouzročenih bijedom, ratovi, ubojstva …. riješe, odgovori bi bili “DA”.

Zašto to onda ne uspijevamo riješiti?

Zašto barunici Thatcher treba nekoliko godina da uspješno riješi problem divljanja engleskih navijača?

Zašto je ministru unutrašnjih poslova Francuske Sarkozyju trebalo nekoliko mjeseci da riješi divljanje francuskih građana, palež, ubojstva, razbijanja trgovina i automobila po predgrađima francuskih gradova?

Kako to da ne mogu spriječiti palež automobila za Novu godinu – 1.200 za Novu godinu 2013., a zadnjih 10 godina broj spaljenih automobila je veći od 30.000 .

Kako to da grčka vlada ne može zaustaviti višemjesečno diluvijalno divljanje svojih građana u Ateni?

Kako to da američka vojska ne može zaustaviti ubijanje više stotina tisuća civila u Iraku, iz koje zemlje je protjerano, izbjeglo više od 4,000.000 Iračana?

Da li je to etničko čišćenje, protjerivanje ili bijeg da se spasi glava?

Tko je odgovoran i kako se to može spriječiti?

Zašto su se desetljećima krvavo tukli katolici i protestanti u Sjevernoj Irskoj, a sve to u tako civiliziranom svijetu?

Zar nas ne boli činjenica da je Kina prije 20 godina uništila cijelu jednu civilizaciju i kulturu u Tibetu, i to postojano čini i dalje, dovodeći čitav jedan narod na rub opstanka?

I što to mi možemo učiniti i zašto mi tu ništa ne možemo učiniti?

Daljnja nabrajanja nemaju smisla, bila bi predugačka.

A kad na kraju, u ogromnom moru zla i opačina kojima je svijet preplavljen, i saznamo za događaje, u koliko slučajeva i kako dolazimo do počinitelja?

Zar nije težak i mukotrpan put između spoznaje da se nešto dogodilo i spoznaje tko je to počinio?

I što sve moramo imati organizacijski i tehnološki, i kako sve moramo raditi da otkrijemo počinitelje u takvim prilikama?

Nemoć da se nešto učini, da se spriječi ili otkrije zločin, užasno je jadan osjećaj, ali nije zločin.

2.2. MOGUĆE METODOLOŠKE POGREŠKE U RAZUMIJEVANJU
(ZNAM DA SE PONAVLJAM, ALI RAZUMIJEVANJE JE BOLNA TEMA)

U državama koje mijenjaju politički sustav, u državama koje uz promjenu političkog sustava istodobno postaju, nastaju, konstituiraju se, u državama koje uz promjenu političkog sustava i istodobnog nastajanja, još moraju i voditi rat protiv agresora, u takvim državama ni predsjednik države Hrvatske, ni Predsjedništvo ili predsjednik Predsjedništva BiH, ni vlada, ni ministri, niti vojska koja dobrovoljnošću omogućuje i stvaranje i opstanak države, ni zapovjednici te vojske, ni vojna policija, niti bilo koja druga struktura društva, nisu ono što ta imena znače u zemljama iz kojih dolaze časni suci i tužitelj.

Radi se o vrlo čestoj pogrešci iskrivljenog nominalizma – da se u sadržaj pojma utrpaju značenja one države – kulture – civilizacije iz koje potiče promatrač. Tako nastaje komunikacijska greška, greška razumijevanja – istom se riječju označavaju u mnogome različiti sadržaji, a interpretacija sustava može biti u mnogome ili potpuno pogrešna.

Toga sam se nagledao i naslušao kod svih promatrača koji su se motali po našim prostorima u vrijeme rata.

Premalo znanja o zemlji u koju dolaze, a previše kulturoloških, civilizacijskih, političkih matrica koje vrijede u zemljama iz kojih potiču moderatori krize.

Npr. matrica o vojsci – uređenom ustroju – trenažno, pravno, tradicijom trupe, financijski, socijalno, pozitivnom selekcijom, školstvom, psihološkom potporom, dovoljno velikom zalihošću svih ljudskih i materijalnih resursa, stalnom kontrolom i provjerom svakog segmenta, komunikacijama itd., pa matrica o demokratskom društvu koje profunkcionira činom donošenja zakona o slobodnim izborima, zatim matrica o vladavini prava koje nastupa kad se donesu dobri zakoni, o policiji koja dobro radi svoj posao, kad grupa građana obuče neke odore i dobije neke značke.

Nije to tako jednostavno, točnije rečeno, puno je teže i zamršenije i obično traje decenijama.

Obzirom da je sociologija teška znanost, a svi se bave društvom i svi uglavnom sve o tome znaju – najčešće su pogreške:

a) redukcija sustava na razinu vlastitog neznanja,

b) uvođenje krivih pretpostavki kad god nam zatreba objašnjenje neke pojave.

Ne želim da se pomisli da to znači da oni koji to nemaju imaju pravo počiniti bilo kakva kaznena djela, to ne, ali nesređenost svakog društvenog sustava nužno dovodi do povećanog broja onih koji vremenom, iz mnogih razloga, prijeđu prag dopuštenog.

To naravno ovisi i o trudu, radu, ponašanju onih koji rukovode tim i takvim sustavima u nastajanju.

Zbog toga mislim da samo sveobuhvatna i iscrpna analiza pojedinačnih slučajeva može dati odgovor da li su kaznena djela bila poticana, omogućavana nekažnjavanjem, prešućivanjem, nijemim pristankom ili spadaju u uobičajenu statističku distribuciju loših fenomena koje donosi svaki rat i kaotična društvena situacija.

3. DRŽAVNICA KOJA ZNA I RAZUMIJE
BARUNICA MARGARET THATCHER

Izvadak iz knjige: „DRŽAVNIČKO UMIJEĆE – Strategije za svijet koji se mijenja“ /naslov izvornika:
“STATECRAFT – Strategies for a changing world“/, Autorica: Margaret Thatcher; Izdavač: Školska knjiga,
Zagreb, 2004.:

***

Republika Češka jedna je od najuspješnijih postkomunističkih zemalja, uglavnom zahvaljujući vizionarskoj gospodarskoj politici prethodnog premijera, moga starog prijatelja i Hayekova sljedbenika od formata Vaclava Klausa. No, ne bi mogao biti tako uspješan da Česi instinktivno nisu sačuvali znanje o funkcioniranju građanskog društva i tržišnog gospodarstva. Te su spoznaje stekli povijesnim sjećanjem utisnutim u svoju kulturu – na kraju krajeva, valja se prisjetiti da je Čehoslovačka prije Drugoga svjetskog rata imala jednak dohodak po stanovniku kao i Francuska.

***
Ipak, držim da se on i ja potpuno slažemo oko mana komunizma, sustava koji se (da ponovno citiram Havela) „temeljio na lažima, mržnji i prisili“.

***

Gorbačov je energična i ugodna osoba, te veliki govornik – što osobno mogu posvjedočiti (tom je prigodom govorio otprilike trećinu vremena trajanja cijele konferencije). No, njegova su mi se zapažanja u Pragu učinila u najmanju ruku dvojbenima.

Pa ipak, ne bi ih trebalo olako odbaciti. Ta su zapažanja izraz jedne strategije, tipične za ljevicu u brojnim zemljama, kojom se želi izbjeći svaka odgovornost za komunizam; štoviše, zagovornici te strategije nastoje prisvojiti zasluge za pragmatičniji, moderniji i lucidniji pristup svijetu od onih koji su se zapravo borili protiv komunizma. Od najveće je važnosti da se razotkriju i onemoguće oba ta zastranjenja.

***

Još me uvijek iznenađuje što čak i ljevičari sve ovo pokušavaju osporiti. Naravno, nije zločin nemati pravo. No, ponašati se onako kako su se neki od njih ponašali kad su mislili da Sovjetski Savez pobjeđuje – to već graniči sa zločinom. Ti su ljudi bili slijepi, jer nisu željeli vidjeti, i jer su bili zadojeni klasičnom socijalističkom tlapnjom, kako moć države omogućuje brži put do razvoja. Tako je američki novinar Lincoln Steffens, nakon posjeta Sovjetskom Savezu 1919. godine, zabilježio: „Vidio sam budućnost, i ona je ostvariva.“

Kad je biolog Julian Huxley posjetio Rusiju 1932., za najveće gladi u ruskoj povijesti, opazio je kako su „tjelesni ustroj i opće zdravstveno stanje osjetno bolji negoli u Engleskoj“. Slično tomu, George Bernard Shaw napisao je kako je „Staljin postigao rezultate koji su se još prije deset godina činili nemogućima, te mu stoga skidam kapu“. H.G.Wells bio je podjednako očaran, izvijestivši kako „nikad nije upoznao otvorenijeg, čestitijeg i iskrenijeg čovjeka … nitko ga se ne boji i svi mu vjeruju“.

Harold Laski smatrao je kako su sovjetski zatvori (prepuni političkih zatvorenika, u groznim uvjetima) omogućavali robijašima „ispunjen život prožet samopoštovanjem“.

Osnivanje suda za bivšu Jugoslaviju (Rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti UN-a od 25. svibnja 1993.), te onog za Ruandu (Rezolucijom 955 vijeća sigurnosti UN-a od 8. studenog 1994.), predstavljalo je čin kojim su Zapad i šira međunarodna zajednica priznali poraz. U bivšoj Jugoslaviji Slobodan Milošević i eksponenti njegove politike bili su iskoristili Jugoslavensku armiju i paravojne bande srpskih ekstremista kako bi poveli rat protiv nesrpskog stanovništva. Milošević je to izveo tako barbarski i bezočno – i to pred očima Zapada – da je nemoguće da su Europa i Sjedinjene Američke Države to previdjele. Pa ipak, zbog razloga koje treba pobliže proučiti u drukčijem kontekstu, bilo mu je dopušteno da se izvuče nekažnjeno. Štoviše, u nekoliko su navrata upućivani signali koji su u Beogradu protumačeni kao „zeleno svjetlo“ za nastavak takvoga djelovanja. Nakon što je najveća svjetska sila, Amerika, na početku sukoba 1991., donijela niz pogrešnih procjena, da bi zatim uporno pokušavala svaliti podjednaku krivnju na žrtvu i agresora, morala je pronaći način da odgovori na sve veće užasavanje svijeta.

OSMO POGLAVLJE
Ratovi na Balkanu

IDEALNA PRILIKA ZA INTERVENCIJU

Bismarck je jednom prigodom navodno rekao: „Cijeli Balkan ne vrijedi kostiju jednoga pomeranskoga
grenadira.“ Mnogi bi se složili s tim mišljenjem Željeznog kancelara.

Pripadnici „Bismarckove škole“ uvjereni su da sjedinjene Države i/ili europske države nemaju osobnog interesa u
toj regiji, te kako je najbolje da se samim žiteljima prepusti da riješe svoje odnose – ili, što je mnogo vjerojatnije,
da ne riješe svoje odnose. Nadalje, oni kojima je draža politika neuplitanja, budući da nemaju strateškog interesa
na tom području, također uzimaju zdravo za gotovo kako se radi o političkoj močvari. Vlada uvjerenje da je na
tu regiju od davnina bačeno prokletstvo. Podrazumijeva se kako su tamošnji politički vođe iracionalni. Narodi
te regije na glasu su kao dozlaboga teški. U takvim okolnostima, podrazumijeva se da ne vrijede ni uobičajeni
strateški i moralni kriteriji. Možemo zdvajati nad onime što se događa, no tako je vazda bilo, a tako će i biti.

Dakako, ovo je tek neznatno pojednostavljena predodžba koja je prevladavala u medijima početkom devedesetih
godina, kada se Balkan počeo sunovraćivati u genocid.

Postoji, međutim, još jedna predodžba, gotovo podjednako raširena, osobito danas kad lapidarna politika
neuplitanja u balkanska pitanja više nije na velikoj cijeni. Prema toj predodžbi, koja je osobito zastupljena među
liberalnom ljevicom, Balkan je lakmus-test, a tamošnji događaji prigoda su da izvučemo pouke koje se mogu
primijeniti i izvan te regije. Ti su ljudi uvjereni kako je jedini način da se nacionalizmu onemogući izazivanje
novih ratova i ratnih strahota taj da se – grubo rečeno – ukine i sam pojam nacionalnosti. Oni misle da su samo
međunarodna tijela – politička, vojna i pravosudna – sposobna za reguliranje prihvatljivih normi ponašanja. I
dok oni žele pretvoriti balkansku regiju u svojevrstan protektorat, u kojem bi glavnu riječ vodili NATO, UN i EU,
njihova je konačna ambicija široka primjena multinacionalnih modela koji se danas razvijaju na tom području,
kako bi se oni u praksi ostvarili na sve većem i većem prostoru „globalnog sela“.

Nadam se da sam već dovoljno dobro objasnila zašto držim da je utopijski internacionalizam ove druge skupine
nerealan, pa čak i štetan. (*225)  I u unutrašnjoj i u vanjskoj politici, državnici se moraju baviti ljudskom prirodom,
pa i njezinom ružnijom stranom. Pritom se trebaju osloniti na svoje instinkte, pa čak i predrasude, ako od toga
može biti koristi. Oni ne bi smjeli pokušavati iznova stvoriti čovječanstvo prema svojim zamislima. A u ovom
konkretnom slučaju, pokušaj da se izgradi savršeno pravedan i trajno miran Balkan mogao bi dovesti Zapad do
nerazmjernog i neprihvatljivog rasipanja energije i resursa.

Problem je tome što je onaj prvi, „Bismarckov“ pristup, primijenjen u toj regiji početkom devedesetih, završio
strahovitim neuspjehom. Zapravo, nikad i nije postojala politika potpunog neuplitanja. „Čisti“ izolacionizam
vjerojatno bi prouzročio manje štete negoli politika koja se vodila u to vrijeme. Zapad, na kraju krajeva, jest
intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu, te izvršio veliki pritisak u javnosti na one koji
su se drznuli poželjeti izaći iz nje. Zapadne su države, između ostalog, nametnule embargo na uvoz oružja, čime
je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je i potaknulo agresiju. Napokon, Zapad je posredovao
u brojnim prekidima vatre (koji nisu poštovani), i upućivao je brojne prijetnje (koje se nisu nikoga dojmile).
Stoga bi bilo pravilnije stajalište Zapada u ono vrijeme opisati neuspješnim uplitanjem, negoli potpunim
ograđivanjem od tih zbivanja.

U svakom slučaju, samo netko tko kratkovidno promatra državne i strateške interese ne može sagledati posredne
i neposredne posljedice krize. Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne
posljedice čine neznatnima, zbog presedana koji se time postavlja. To još kudikamo više vrijedi kad se takva
agresija dogodi u regiji koja povijesno pripada Europi, u susjedstvu je NATO-a, i sama je po sebi izrazito
nestabilna.

Neki danas zaboravljaju kolike su države bile izložene riziku da se uvuku u ratove Slobodana Miloševića.
Njegovo ugnjetavanje etničkih Mađara i drugih narodnosti u Vojvodini lako je moglo izazvati sukob sa
susjednom Mađarskom. Njegove brutalnosti naspram etničkih Albanaca na Kosovu razbjesnile su susjednu
Albaniju i razjarile albansku manjinu u Makedoniji. Tradicionalna ambicija Srbije da prigrabi ili barem
raskomada Makedoniju upozorava da je i ovu novu državu čekalo uništenje. A to bi pak nedvojbeno uvuklo
u igru i staru saveznicu Srbije, također pravoslavnu Grčku, koja je poput grabežljivca vrebala Makedoniju.
A Grčka nije bila jedina članica NATO-a koja je mogla biti uvučena u vrtlog. Turska, čije veze s bosanskim
muslimanima počivaju na povijesti, kulturi, vjeri, pa i činjenici da dva milijuna etničkih Bošnjaka još uvijek živi
na turskome tlu, s pravom je bila bijesna zbog prepuštanja Bosne i Hercegovine vlastitoj sudbini. Jasno, svaki
sukob koji prijeti da bi mogao zahvatiti tolike države, od kojih su neke najbliži saveznici Zapada, nužno zadire i
u naše državne interese.

No, postoji još jedan razlog zbog kojeg se razumna strategija na Balkanu trebala temeljiti na diplomatskoj
nepopustljivosti, uvjerljivim prijetnjama silom, te kako se stanje pogoršavalo, učinkovitom vojnom akcijom; taj
je razlog bio u prirodi samog neprijatelja. Svaki dobro upućeni prikaz Slobodana Miloševića, ciljeva kojima se
rukovodio, te sredstava koja su mu stajala na raspolaganju za ostvarivanje tih ciljeva, pokazat će da se mora
zaustaviti – a što je podjednako važno, da se i mogao zaustaviti.

Milošević i njegovi suradnici zacrtali su dobro poznate ciljeve. Mada su Srbi sposobni za veliku prijetvornost u
pregovorima, vole se na sirov, ali iskren način hvalisati o svojim ambicijama. Iako je to većini od nas praktički
nezamislivo, Milošević je upravo na taj način govorio, čak i uoči njegova masovnog etničkog čišćenja kosovskih
Albanaca. General Klaus Naumann, bivši načelnik vojnog odbora NATO-a, ovako je opisao jedan razgovor s
njime:

/Milošević/ nam je rekao: „Riješit ću problem Kosova jednom zauvijek u proljeće 1999“ …

Zapitali smo ga: „Kako ćete to učiniti, gospodine predsjedniče?“

„Učinit ćemo im ono što smo učinili Albancima u Drenici 1945.“

Zbog toga smo mu rekli: „Gospodine predsjedniče, mi ne znamo što ste učinili Albancima 1945. Možete li
biti tako ljubazni, pa nam to podrobnije ispričati?“

„To je vrlo jednostavno. Skupili smo ih na gomilu i strijeljali ih.“

To je bio njegov odgovor.(*226)

Podjednako je važna i druga strana tog pitanja. Srpski ratni stroj nikad nije bio onako jak kakvim su ga Srbi
prikazivali, ili kakvim ga je većina međunarodnih promatrača smatrala. Naveliko su se prepričavale apsurdne
priče kako su Tito i partizani tijekom Drugoga svjetskog rata zaustavili između dvadeset i trideset njemačkih
divizija.(*227)

No, u toj se prividnoj usporedbi previdjela jedna vrlo važna okolnost, naime, Miloševićeve su snage bile suočene
s brojnim i iznimno motiviranim, iako u prvo vrijeme slabo naoružanim Hrvatima, Bošnjacima i kosovskim
Albancima. U ovom su slučaju upravo Srbi bili okupatori tuđeg teritorija, i stoga su bili u položaju koji se može
usporediti snom njemačkih snaga za vrijeme rata. Nadalje, dok je prema nekim mjerilima Jugoslavenska armija
neosporno ušla u sukob kao četvrta po veličini vojska u Europi, brzo su je načela dezerterstva, slab moral i
gubitak oružja, koje im je otimano, uništavano i onesposobljavano. Srpske paravojne postrojbe – četnici – na
koje su se regularne snage sve jače oslanjale, bile su mnogo motiviranije zbog urođene mržnje prema svemu
nesrpskome. No i one su se u načelu bolje snalazile u silovanju i masakriranju civila, negoli kad se trebalo suočiti
s discipliniranim vojnim protivnicima.

Ipak bih dodala još jedan razlog zbog kojeg je trebalo povesti akciju za zaustavljanje Miloševića. Kad prijeti
veliko zlo, a genocid je doista veliko zlo, Zapad ima moralnu obvezu spriječiti ga ako je to ikako moguće, ili ga
zaustaviti ako je to izvedivo. Vjerojatno bi se i za ovu tvrdnju moglo naći opravdanje na temelju širega državnog
interesa. No prava je istina da države čije stanovništvo i politički vođe postanu ravnodušni prema strahotama
takvih razmjera prestaju biti ljudi u punom smislu te riječi. U nekim slučajevima – a jedan je od njih svakako
Bosna – naša nam savjest govori da se stanje s kojim su suočene tisuće nedužnih ljudi, žena i djece, više ne može
podnositi, i više ne smije ignorirati.

*225 Vidi str. 29-30., 227-231.

*226 Četrnaesto izvješće Posebnog odbora za obranu pri Donjem domu britanskog parlamenta: Pouke Kosova, 23. listopada 2000.

*227 Profesor Norman Stone sustavno je opovrgnuo taj i druge mitove napisom u Sunday Timesu, 16. kolovoza 1992.

***

DRŽAVNIČKO UMIJEĆE
VUKOVAR

Za svakog bi čovjeka bilo korisno, a za političke vođe možda ponajviše, da se barem jednom u životu suoči s
materijalnom stvarnošću zla. Znamo – ili bismo barem trebali znati – da zlo postoji. No tek kad ga možemo
vidjeti, opipati i omirisati, za što se meni pružila prigoda kad sam posjetila Vukovar u istočnoj Hrvatskoj u rujnu
1998., zlo poprima tako stvaran lik da ga čovjek nikad ne može zaboraviti.
*****

KRONOLOŠKI PREGLED KLJUČNIH ZBIVANJA NA BALKANU
1987. – 2001.

1987.
• travanj – prosinac: Slobodan Milošević preuzima vlast u Komunističkoj partiji Srbije
1989.
• 27. veljače: Jugoslavenska vojska odlazi na Kosovo kako bi suzbila pobunu
• 8. svibnja: Milošević postaje predsjednik Srbije
• 28. lipnja: Milošević drži govor na masovnom mitingu Srba na Kosovu Polju, povodom 600. godišnjice
kosovske bitke
1991.
• svibanj: početak pobune hrvatskih Srba
• 25. lipnja: Slovenija i Hrvatska proglašavaju neovisnost
• 27. lipnja: Jugoslavenska armija napada Sloveniju
• 25. rujna: UN uvodi embargo na uvoz oružja za cijelo područje bivše Jugoslavije
• 19. studenoga: Vukovar pao u ruke srpskih snaga
1992.
• 2. siječnja: specijalni izaslanik UN-a Cyrus Vance dogovara prekid vatre u Hrvatskoj
• 15. siječnja: EZ priznaje Hrvatsku i Sloveniju
• 21. veljače: UN šalje četrnaest tisuća pripadnika mirovnih snaga u Hrvatsku
• 29. veljače: Bosna i Hercegovina proglašava neovisnost; bosanski Srbi proglašavaju zasebnu državu
• 5. travnja: bosanski Srbi započinju s opsadom Sarajeva
1993.
• 2. siječnja: na ženevskim mirovnim pregovorima Cyrus Vance i David Owen objelodanjuju plan o
podjeli Bosne na deset polu-autonomnih kantona
• 22. veljače: UN osniva Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY)
• 6. svibnja: UN proglašava šest „sigurnosnih zona“ za bosanske muslimane: Srebrenicu, Žepu, Sarajevo,
Bihać, Tuzlu i Goražde
• 15. – 16. svibnja: bosanski Srbi na referendumu se izjašnjavaju za neovisnu državu bosanskih Srba
1994.
• 5. veljače: šezdeset osoba pogiba, a dvjesto ih je ranjeno u minobacačkom napadu na Sarajevo
• 18. ožujka: bosanska vlada i bosanski Hrvati potpisuju sporazum uz posredovanje SAD-a
• 13. svibnja: Kontaktna skupina pet država najavljuje novi plan i moguću podjelu Bosne
• 20. srpnja: bosanski Srbi odbacuju mirovni plan
• 21. studenoga: NATO poduzima veliki zračni napad na srpsko uzletište
• 25. studenoga: Srbi zarobljavaju pedeset pet kanadskih pripadnika mirovnih snaga
1995.
• 1.svibnja: prekid vatre istječe; Hrvatska kreće u ofenzivu kako bi vratila zapadnu Slavoniju (akcija
Bljesak)
• 26. svibnja: Srbi uzimaju više pripadnika mirovnih snaga UN-a za taoce; ukupno ih je zarobljeno 370
• 28. svibnja: Srbi obaraju zrakoplov s bosanskim ministrom vanjskih poslova Irfanom Ljubijankićem nad
Bihaćem; SAD, Britanija i Francuska šalju još tisuće vojnika u Bosnu
• 15. lipnja: Srbi pojačavaju granatiranje Sarajeva i drugih „sigurnosnih“ zona
• 11. srpnja: Srbi zauzimaju srebreničku „sigurnosnu zonu“
• 12. – 13. srpnja: zarobljene su tisuće muslimanskih muškaraca (poslije i ubijene), dok je dvadeset tisuća
muslimanskih žena, djece i staraca prognano u Tuzlu
• 25. srpnja: Srbi zauzimaju Žepu; Međunarodni sud za ratne zločine podiže optužnicu protiv
predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadžića, te zapovjednika bosanskih Srba Ratka Mladića zbog
genocida u Bosni; vođa hrvatskih Srba Milan Martić optužen je za ratne zločine zbog raketnog napada
na Zagreb
• 4. kolovoza: Hrvatska kreće u napad na pobunjene Srbe u Kninu (u srpskoj „Krajini“), te u četiri dana
oslobađa najveći dio područja pod srpskom okupacijom (akcija „Oluja“)
• 28. kolovoza: bosanski Srbi minobacačkom granatom ubijaju trideset sedam ljudi na sarajevskoj tržnici;
UN potajno povlači mirovne snage iz Goražda
• 30. kolovoza: NATO poduzima velike zračne napade na srpske položaje oko Sarajeva; Srbi se osvećuju
granatiranjem Sarajeva
• 1. studenoga: započinju bosanski mirovni pregovori u Daytonu u Ohiu
• 21.studenoga: potpisan Daytonski sporazum; 51% bosanskog teritorija pripalo je muslimanskohrvatskoj
Federaciji BiH, a 49% Srbima
• 22. studenoga: Vijeće sigurnosti UN-a ukida sankcije Srbiji
• 23. studenoga: Karadžić prihvaća mirovni plan
• 30. studenoga: UN izglasava da mirovna misija završava 31. siječnja 1997.
• 1. prosinca: NATO odobrava raspoređivanje šezdeset tisuća vojnika u Bosni
• 14. prosinca: Srbi, Bošnjaci i Hrvati potpisuju mirovni plan; formalno dolazi do međusobnog
diplomatskog priznanja bosanske i srpske vlade
• 20. prosinca: NATO preuzima vođenje mirovne misije u Bosni

RAT PROTIV SLOVENIJE I HRVATSKE

Kad su Slovenija i Hrvatska 25. lipnja 1991. godine proglasile neovisnost od Jugoslavije, moglo bi se reći kako su s jedne strane poduzele korak koji je bio neizbježan od samog stvaranja prve Jugoslavije 1918. godine, ili točnije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Višenacionalne države same su po sebi nestabilne. Mogu funkcionirati prema isključivo jednome od dvaju mogućih modela. Prema prvome, svaki konstitutivni narod mora poštovati druge, pri čemu država funkcionira poput svojevrsne konfederacije. Prema drugome pak modelu postoji autoritarna centralna vlast koja može nametati svoju volju. U Jugoslaviji je bio primjenjivan ovaj drugi model, najprije pod kraljevskom diktaturom, a zatim za komunizma. Uistinu, Jugoslavija je od osnutka gotovo neprestano bila pod autoritarnom ili pak totalitarnom vladavinom. Čim je oslabjela centralna vlast, ta je zemlja doživjela istu sudbinu kao i ona druga tvorevina koju su sklepali komunisti, Sovjetski Savez.

Ta analiza sadrži dio – ali samo dio – istine. Titova smrt 1980., a za njom i uspostava „kolektivnog“ saveznog predsjedništva, svakako je omogućila da urođena proturječja Jugoslavije postanu još očitija, te da težnje za podjelom države uzmu maha. No, želja Slovenije da se potpuno osamostali, u čemu joj se pridružila i Hrvatska, a poslije i Bosna, može se dokraja shvatiti tek kad uvidimo da je to bila reakcija na pritiske Srbije. Začetak uspona agresivnog srpskog nacionalizma, kojemu je cilj bilo stvaranje jedinstvene Velike Srbije u kojoj bi se okupili „svi Srbi u jednoj državi“, prema nekim se balkanolozima može naći u događajima iz 19. stoljeća. U novije vrijeme nadolazeće se ludilo moglo naslutiti iz zloglasnog Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, kojim je sredinom osamdesetih godina oživljen taj program. Budući da je komunizam gubio vlast nad narodom, radikalni je nacionalizam postao nadomjestak onima koji su bili željni vlasti. Dojučerašnji marksisti u velikom dijelu istočne
Europe najednom su se pretvorili u nanovo rođene domoljube. No nitko nije izveo tu kameleonsku preobrazbu na lukaviji način, niti pak s pogubnijim posljedicama negoli Slobodan Milošević u Jugoslaviji.

Milošević ostaje svojevrsnom zagonetkom. Je li on oduvijek bio oportunist? Zar je od samog početka zastupao doktrinu mržnje koju su njegovi vojnici i pripadnici srpskih paravojnih snaga proveli u djelo? U svakom slučaju, još otkad je iskoristio etnička previranja na Kosovu 1987. godine kako bi istisnuo s vlasti svoje političke suparnike i postao zagovornikom sna o Velikoj Srbiji, svim se bićem posvetio ugnjetavanju, progonima, a po potrebi i ubijanju nesrpskog stanovništva.

Bez Miloševića, vjerojatno ne bi ni bilo ratova protiv drugih konstitutivnih naroda Jugoslavije. A sve da ih je i bilo, ne bi bili ni približno toliko krvavi i dugotrajni. Milošević je bio u stanju ostvariti najsumanutije i najstrašnije fantazije balkanskog uma, upravo zato što on sam nije bio tek zaluđeni šovinist. Kao komunistički vođa, mogao je koristiti sve resurse koji su bili na raspolaganju Partiji. Kao slatkorječivi pregovarač, bio je pravi čovjek koji će uvjeriti gomilu umišljenih i naivnih zapadnjaka kako on predstavlja rješenje problema, a ne njegov uzrok.

Već i prije toga, Milošević je izveo svoj osobni puč u Savezu komunista jugoslavije, a Srbija je pak izvela puč na razini Jugoslavije, čak i prije nego što su Slovenija i Hrvatska zaključile da moraju izaći iz nje. Slovenci su uspjeli pobjeći, a Jugoslavenska je armija sramno poražena u pokušaju da ih satre. No, kad je došao red na Hrvatsku, u njoj je postojala znatna srpska manjina koju su Milošević i njegovi prijatelji odlučili ujediniti sa Srbijom.  Beograd je stoga nahuškao i naoružao hrvatske Srbe da se pobune protiv Zagreba, a zatim poslao Jugoslavensku armiju da „ponovno uspostavi red“ – što je značilo pomaganje pobunjenicima, te protjerivanje sveg nesrpskog pučanstva s njihove zemlje.

Kako sam već spomenula, zapadni su vođe suočeni s tom prijetnjom počinili tri ključne pogreške. Kao prvo, pokušali su zadržati Jugoslaviju na okupu kad je bilo očigledno da to više nije moguće. Time je Jugoslavenska armija stekla dojam da se inozemstvo neće usprotiviti njezinim nastojanjima da silom spriječi odcjepljenje. Kao drugo, međunarodna zajednica nametnula je embargo na uvoz oružja cijelom području bivše Jugoslavije. Time su Slovencima, Hrvatima i Bošnjacima uskraćena sredstva da se obrane, te su se našli pred neusporedivo naoružanijim agresorom. Kao treće, u pokušaju da se „nepristrano“ podijeli krivnja zbog tih događaja, dok je zapravo jedna strana bila agresor, a druga pak žrtva, Zapad je postao svojevrstan sukrivac za počinjene zločine.
Nije to bio nikakav „veliki trenutak za Europu“, kako je ustvrdio tadašnji luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos; bio je to trenutak europske sramote.

Sloveniju i Hrvatsku konačno je u siječnju 1992. godine priznala međunarodna zajednica. Neki još uvijek tvrde da je to bila pogreška, i taj čin drže povodom izbijanju rata u Bosni. No to je besmislica. Međunarodno priznanje Hrvatske barem je značilo da su postavljene granice onomu što je Beograd želio postići. Kao posljedica toga, rat u Hrvatskoj polako se zaustavio. A kad je riječ o Bosni, Srbi su ondje započeli svoju kampanju stvaranja srpskih enklava još i prije nego što je Bosna proglasila neovisnost, u listopadu 1991. Srpski rat u Bosni nije bio izazvan – bio je planiran.

U svakom slučaju, u veljači 1992., kad su Ujedinjeni narodi poslali četrnaest tisuća „mirotvoraca“ u Hrvatsku, otprilike trećina zemlje bila je u srpskim rukama. Snage UN-a pasivno su promatrale neprestano etničko čišćenje Hrvata s hrvatskih područja, a kako je Hrvatska ojačala, počele su djelovati kao zaštitnici srpskih agresora. U međuvremenu, Milošević i vojni vrh, kojima su međunarodni pregovarači susretljivo dopustili da povuku teško oružje iz Hrvatske u Bosnu, sad su ga mogli upotrijebiti protiv tamošnjega nesrpskog stanovništva.

Trebalo je proći još nekoliko godina da se izvuku pouke iz sukoba u Hrvatskoj. No one su već i tad bile jasne svakomu tko ih je bio spreman prihvatiti.

• Kad su konstitutivni narodi izrazili želju da izađu iz Jugoslavije, nije se smjela pod svaku cijenu
pokušati održati na okupu.

• Napadnutoj strani trebalo je priznati pravo na samoobranu.

• Trebalo je osuditi agresiju na Sloveniju i Hrvatsku već u najranijoj fazi, te postaviti ultimatum nakon kojeg bi uslijedila vojna akcija; zračni napadi, kombinirani s isporukom oružja područjima u neprijateljskome obruču svakako bi spasili Vukovar i druge hrvatske gradove.

RAT PROTIV BOSNE

Kad se danas prouči povijest ovog rata, vidi se da su stvarni uzroci ratnih razaranja u Bosni pristigli u tu zemlju izvana, i to na dva načina: prvo kroz političku strategiju srpskog vodstva, a zatim kroz nerazumijevanje i kobno uplitanje zapadnih vođa.( *229 )
Smatram posve ispravnim to mišljenje Noela Malcolma, najrazboritijeg i najmudrijeg današnjeg analitičara
zbivanja na Balkanu.

Pozadinu genocida u Bosni činila je ista ogavna doktrina koja se krila iza pokolja u Vukovaru, no dok se protiv Hrvata očitovala mržnjom, protiv muslimana je progovorila kroz prezir. Svatko tko želi vidjeti dokaze za tu tvrdnju, neka samo prouči duboku i potresnu knjigu profesora Normana Cigara, Genocid u Bosni.(*230 ) Ovakvo velikosrpsko rasističko razmišljanje sažeto je u riječima nekadašnje miljenice Zapada, a danas optuženice zbog ratnih zločina, Biljane Plavšić, kojima opisuje bosanske muslimane kao „genski poremećaj na tijelu Srbije“.(*231)

I vanjski je svijet odigrao veliku ulogu u događajima koji su uslijedili. To se osobito odnosi na tobožnju „nepristranost“, zbog koje je Zapad u nastupu prema Hrvatskoj izgubio i moralni integritet i mogućnost da nešto poduzme, a isto se nastavilo i u Bosni. Tako je međunarodna zajednica uskratila bosanskim muslimanima mogućnost da se naoružaju, a da im nije omogućila nikakvu ozbiljniju zaštitu od snaga bosanskih Srba, kojima je na raspolaganju stajao veliki arsenal Jugoslavenske armije. Neodlučnost Zapada ugrozila je i naše interese.

Izazvala je i ogorčenje muslimanskoga svijeta, koji je s razlogom tvrdio kako se takvi zločini nikad ne bi dopustili da su počinjeni protiv Židova ili pak kršćana. Potkraj tog sukoba, muslimanski ekstremisti počeli su se pojavljivati u Bosni, na području na kojem je oduvijek vladala uzorna snošljivost i na kojem je islam oduvijek bio izrazito europski obojen. Na kraju su sjedinjene Države – mada ne i europske zemlje, koje su se kolebale do samog kraja – uočile tu opasnost i odlučile joj se suprotstaviti. No dotad je već dvjesto tisuća ljudi izgubilo život.

Opsada Sarajeva započela je u travnju 1992., i trajala sve do veljače 1996. Stanovništvo je u to vrijeme strahovito trpjelo. No moguće je da su se u drugim dijelovima Bosne događale još i gore stvari. Daleko od televizijskih kamera, vodstvo bosanskih Srba uz potporu Beograda krenulo je u pohode nasilja i terora, uz masovna silovanja, neizreciva mučenja i koncentracijske logore, kako bi provelo etničko čišćenje nesrpskog stanovništva na područjima za koja su zagovornici te ideje smatrali da povijesno pripadaju Srbima. Više od dva milijuna ljudi (od ukupnog predratnog stanovništva od 4,7 milijuna) prognano je iz svojih domova. Procjenjuje
se kako je devetsto tisuća ljudi potražilo utočište u susjednim zemljama te u Zapadnoj Europi, dok ih je 1,3 milijuna raseljeno unutar same Bosne. (*232) Teret zbrinjavanja tako velikog broja ljudi, pogotovo u Hrvatskoj i Bosni, bio je nepodnošljiv.

Ti izbjeglički valovi donosili su nestabilnost, a to im je i bila svrha. Dolazak tisuća muslimanskih izbjeglica u središnju Bosnu, čime se poremetila etnička ravnoteža između muslimana i Hrvata, važan je čimbenik koji je pridonio otvorenom ratu što je između njih izbio u ožujku 1993. (*233)

Čitavo to vrijeme održavale su se međunarodne konferencije i imenovani međunarodni posrednici u pregovorima kako bi uvjerili „zaraćene strane“ da sjednu za zeleni stol. Ne dvojim da su ti posrednici učinili sve što su mogli, no posredovanje ne može biti nadomjestak za poništavanje učinaka agresije; a kad je Zapad izgubio volju da to učini, posrednici su se našli uvučeni u proces kojim se agresor sve više utvrđivao i stjecao legitimnost. Uistinu, katkad su pregovarači i nesvjesno stvarali preduvjete za daljnja krvoprolića.

U stvarnosti, Srbi su do kraja 1992. prigrabili gotovo sav teritorij što su ga prema vlastitom mišljenju mogli zadržati. Mada čine tek 31 % stanovništva, na taj su način zauzeli više od 70% bosanskog teritorija. Od tog trenutka njihov je glavni cilj bio protjerivanje nesrpskog stanovništva s tog područja, kako bi potpuno uklonili i njih, i njihovu kulturu, i njihovu vjeru. Srbima je trebalo vremena da to obave, osobito u područjima iz kojih je trebalo očistiti velik broj muslimanskih i hrvatskih starosjedilaca. Međunarodna zajednica dala im je dovoljno vremena za to. Čak i kad su se bosanski muslimani oporavili i pregrupirali, formirali bolje uvježbanu vojsku, te se dodatno opskrbili oružjem, Srbi su i dalje mogli ucjenjivati pomoću glavnoga grada Bosne, Sarajeva, čije su stanovništvo mogli granatirati kad god im se prohtjelo. Reakcije međunarodne zajednice bile su mahom neučinkovite, a katkad i štetne.

Zapad je zapravo trebao razraditi i provesti u djelo jasan program kojim bi porazio agresora, te poništio učinke agresije. To ni u kom slučaju ne bi bilo lako. Za to je trebalo vremena, a valjalo se odreći i privida kako je „održavanje mira“ bio glavni cilj Zapada.

Trebalo je ukinuti i embargo na uvoz oružja nametnut Bošnjacima. Trebalo je marginalizirati Ruse, i ne uzimati više ozbiljno njihove prigovore. A kormilo je trebala preuzeti jedina svjetska sila – Amerika – umjesto duboko razjedinjenih Europljana.

U stvari, nešto slično tomu na kraju se i dogodilo. No ni onda, ni u međuvremenu, zapadni vođe nisu bili pripravni donijeti pravilne zaključke.

Iznad svega, trebalo je načiniti pomak u ravnoteži protiv Srba na terenu. To je značilo ujedinjavanje muslimana i Hrvata. U ožujku 1994., njihov je sukob okončan sporazumom koji je postignut u Washingtonu uz pomoć Amerikanaca. Uspostavljena je muslimansko-hrvatska Federacija BiH, a istodobno i konfederalni sporazum između Bosne i Hrvatske. Novo je savezništvo ojačano i time što je hrvatska vojska dobila pomoć u izobrazbi i oružju, čime je preobražena u iznimno učinkovitu vojnu silu.

Vidjevši kako stvari teku, Slobodan Milošević je zaključio kako je nastupilo vrijeme da smiri igru. Praktične granice Velike Srbije bile su postignute. Milošević je nedvojbeno znao i to da su slabo organizirani banditi koji su nadzirali tzv. Krajinu u Hrvatskoj, te Republiku Srpsku u Bosni, bili osjetno slabiji nego što je Zapad vjerovao.(*234 )U skladu s time, u ljeto 1994. pokušao je nagovoriti bosanske Srbe da prihvate plan kojim bi se Bosna praktički podijelila, i to iznimno povoljno za Srbe kojima bi pripalo 49% Bosne, dok bi Federaciji BiH pripalo 51%.

No, bosanski su Srbi bili toliko uvjereni u svoj dobar pregovarački položaj i toliko ravnodušni na prijetnje Zapada, da su odbili tu ponudu i nastavili s novim ofenzivama. NATO je uzvratio zračnim napadima. Srbi su se osvetili zarobljavanjem više od četiri stotine međunarodnih mirotvoraca, čime je plaćena cijena zbog lakomislenosti iz prošlosti. Nazočnost zapadnih snaga u Bosni više nije predstavljala prednost, već nedostatak, jer su njihovi pripadnici bili potencijalni taoci.

Godina 1995. bila je godina odluke. Hrvatska je vojska u svibnju vratila zapadnu Slavoniju iz srpskih ruku. Srbi su u znak odmazde ispalili rakete na Zagreb, pri čemu je šest civila poginulo, još ih je dvjesto ranjeno. No munjeviti uspjeh hrvatskoga vojnog pohoda jasno je pokazao koliko su zapravo slabi srpski pobunjenici u okupiranim dijelovima Hrvatske. Srbi u Bosni slijedili su taktiku svojih kolega iz Hrvatske te napali civilne ciljeve. Tako su u lipnju pojačali granatiranje Sarajeva, a što je bilo najteže od svega, u srpnju su osvojili „sigurnosnu zonu“ pod zaštitom UN-a, Srebrenicu. Ta sramna epizoda predstavljala je najveće poniženje
Zapada tijekom cijele krize, a za muslimansko stanovništvo toga grada to je značilo gubitak njihova vlasništva, izgon, te – za otprilike njih sedam tisuća – smrt.

O događajima koji su uslijedili pisalo se na različite načine. Prava je istina da je Hrvatska, uz potporu uglavnom muslimanske Armije BiH te postrojbi bosanskih Hrvata, poduzela ono s čime je međunarodna zajednica oklijevala četiri duge, sramotne godine.

Hrvatska i njezini saveznici vojnim su putem vratili velik dio svoje zemlje što su ga bili zauzeli Srbi, i svojom pobjedom stvorili uvjete za ponovnu uspostavu kakva-takva reda i mira. Hrvatska je vojska 5. kolovoza ušla u Knin i brzo zauzela cijelu Krajinu. Muslimani nisu mogli postići takav uspjeh zbog pomanjkanja teškog oružja, što je bila posljedica nerazumnog embarga Zapada.

No ostaje činjenica da bi i Banja Luka, najveći bosanski grad na području što su ga držali Srbi, također pala da nije bilo nove intervencije Zapada, čiji su se vođe kao i obično pokazali majstorima za pretvaranje pobjede u poraz. Da se to dogodilo, Bosna bi bila spašena kao jedinstvena država u kojoj bi bilo izgleda da različite etničke zajednice kad-tad uzmognu ponovno živjeti zajedno pod demokratski izabranom središnjom vlašću. Banja Luka, valja napomenuti, i sama je bila poprištem masovnog etničkog čišćenja gdje su Srbi spalili omražene džamije. i katoličke crkve da ih ne podsjećaju na viševjersku i višeetničku prošlost. Ako je ijedno mjesto zaslužilo da se oslobodi od provoditelja etničkog čišćenja, bila je to Banja Luka.

Ne mogu se, pogotovo nakon niza godina takve brutalnosti, voditi čak i pravedni ratovi u kojima ne bi stradali civili. Neki od Srba, koji su sad masovno napustili oslobođena područja, bježali su u strahu od odmazde. Neki su jamačno bili zaplašeni. Mnogo više ih je povjerovalo lažnim uvjeravanjima njihovih vođa da će biti izloženi opasnosti od masovnog pokolja. Uistinu, na području ponovno zauzete Krajine bilo je slučajeva ubijanja, pljačke i paleži od strane pristiglih Hrvata.

No ti incidenti, iako vrijedni osude, ne umanjuju činjenicu da je poraz Srba od strane Hrvata i Bošnjaka 1995. godine donio mnogo dobra cijeloj regiji, pa i Zapadu. Bez toga bi se nastavio genocid na Balkanu i poniženje Zapada. Pokušaji da se izjednači vojna akcija kojom je oslobođeno hrvatsko tlo s ranijim primjerima srpske agresije čista su lakrdija.

Zračni udari NATO-a na položaje srpskog topništva oko Sarajeva u to vrijeme također su predstavljali veliku potporu hrvatskim i muslimanskim snagama. Unatoč svim učenim besmislicama što su dolazile iz vojnih izvora, pokazalo se kako zračni napadi doista mogu biti učinkoviti bez uporabe većih vojnih postrojbi na zemlji. Ono što je trebalo obaviti na zemlji moglo se prepustiti lokalnim, a ne nužno međunarodnim snagama – samo ih je valjalo dobro naoružati. A da u ovoj analizi ne bih ispala poput generala nakon bitke, što bi nekomu moglo pasti na um, željela bih navesti što sam napisala tri godine prije tih zbivanja:

Neki tvrde da Zapad ništa ne može učiniti ako nismo spremni riskirati da budemo trajno uvučeni u sukob nalik onomu u Vijetnamu ili pak Libanonu, uz možebitne velike ljudske žrtve na našoj strani. To je dijelom posljedica paničarenja, a dijelom pak izlika za pasivnost. Postoji golema razlika između kopnene invazije velikih razmjera, kao što je bila Pustinjska oluja, te niza vojnih intervencija, od ukidanja embarga na uvoz oružja u Bosnu, preko opskrbe snaga u Bosni oružjem, do izravnih udara na vojne i komunikacijske ciljeve.

U nastavku sam ustvrdila kako bi u slučaju da Srbija nastavi podupirati agresiju bosanskih Srba –

… trebalo uzvratiti vojnim putem, uključujući bombardiranje mostova na Drini koji povezuju Bosnu i Srbiju, vojnih konvoja, topničkih položaja oko (opkoljenog) Sarajeva i Goražda, te vojnih skladišta i druge infrastrukture korisne u ratu. Trebalo bi im jasno reći da ovo doduše nije rat protiv srpskog naroda, ali da je moguć čak i napad na infrastrukturu u samoj Srbiji, bude li ona imala važnu ulogu u ratu. (*235)

Događaji iz 1995. pokazali su da je takva taktika uspješna. No moj j recept primijenjen tek u kasnijoj fazi vojne
akcije na Kosovu 1999. – mada i tad nedovoljno, kako ću poslije opisati.

Daytonski sporazum, koji je potpisan u jesen 1995., još uvijek predstavlja okvir unutar kojega Bosna funkcionira– ili bolje rečeno ne funkcionira. Poput svih prijašnjih planova o razdiobi, u njima je prevelik prostor posvećen brizi za (sad poražene) bosanske Srbe koji su i prouzročili taj problem. Srbi su dobili zaseban autonomni entitet, Republiku Srpsku. Ona je trebala biti dijelom Bosne i Hercegovine. No već i u nazivima samih institucija vidljive su stvarne namjere: dok je srpski entitet dobio atribut „republike“, Bosna i Hercegovina ga je izgubila.

Daytonski sporazum potanko je razrađen, što je također znakovito. Oko tog su se sporazuma sukobile različite težnje i napetosti. Muslimani su isticali one točke u kojima je pridana važnost teritorijalnom i institucionalnom integritetu države. Srbi, a nešto manje i Hrvati, isticali su one točke u kojima se vlast prenosi na lokalnu razinu. No presudna je točka tog sporazuma bilo omogućavanje povratka izbjeglica u svoje domove. Ne dogodi li se to, Dayton bi omogućio razdiobu Bosne i pobjedu onih koji su proveli etničko čišćenje, te njihovih sponzora u Beogradu.

A upravo se to i dogodilo. Dok je, u povratku izbjeglica na područje Federacije BiH, postignut određeni napredak, vlasti Republike Srpske ostale su odlučne u namjeri da spriječe pripadnike manjinskih zajednica da se vrate u domove iz kojih su bili protjerani. Tako je od 715 000 izbjeglica koje su se vratile, 80% otišlo natrag u Federaciju, a samo 20% u područja pod srpskim nadzorom.(*236) Katkad se tvrdi kako te brojke nisu važne. „Ne možete prisiliti ljude da žive zajedno ako to ne žele“, kako kaže jedna izreka. A to je, dakako, istina. No, neprihvatljivo je da ljudi koji se žele vratiti budu spriječeni u tome.

229 Noel Malcolm, Kratka povijest Bosne (London, 1994.), str. 251.

230 Norman Cigar, Genocid u Bosni: politika etničkog čišćenja (Texas A&M University Press, 1995.). Profesor Cigar i dr. Malcolm
poslužili su mi kao neprocjenjivi izvori informacija za vrijeme krize u Bosni.

231 Citirano u Timesu, 12. siječnja 2001.

232 Podaci UNHCR-a.

233 Nakon smrti predsjednika Tuđmana, na vidjelo su izašli podaci koji potvrđuju upletenost Zagreba u te događaje, a možda će doći i do novih otkrića.

234 To su mi u ono vrijeme osobno rekli jedan hrvatski i jedan bosanski general, i dakako, pokazalo se da su imali pravo

235 Iz mog članka u New York Timesu, 6. kolovoza 1992. Više o mom angažmanu u pokušajima da se spasi Bosna, vidi: Put k moći, str.
514 – 517.

236 Podaci bosanske vlade, od 30. siječnja 2001.

http://hrvatskonebo.com/hercegbosna/2017/10/01/prirucnik-general-pukovnik-slobodan-praljak-45-nekoliko-dokumenata-koji-govore-o-htijenju-i-postupcima-udruzenog-zlocinca-generala-slobodana-praljka/

Prof. SLOBODAN PRALJAK, dipl.ing.
Kazališni i filmski redatelj – Akademija
dramske umjetnosti Sveučilišta u
Zagrebu
General-pukovnik Hrvatske vojske u
mirovini

Izdavač:

„Oktavijan“ d.o.o.
Radnička cesta 39
HR-10000 Zagreb
Republika Hrvatska
Urednik:
Nikola Babić Praljak
Grafička obrada: GENS94, Zagreb
ISBN 978-953-7597-14-6
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
000956547

Za portal priredio Daran Bašić / Herceg-Bosna Moja Domovina  – Hrvatsko nebo