Osvrt na neistine Kenetha Scotta izrečene na TV1

Jučer je na TV1 gostovao šef tima tužiteljstva u predmetu “Prlić i ostali” Keneth Scott, i tom prilikom je iznio čitav niz neistina. U daljnjem tekstu sistemom “nije – nego” namjeravamo kroz 5-6 primjera (sve je teško i nabrojati, a za argumentirano pobijanje ovolikog broja neistina treba i dosta vremena) pokazati kako Scott neistinito i navijački prikazuje cijelu situaciju.

Cijeli nastup Kenetha Scotta možete vidjeti na ovoj poveznici:

Mi ćemo se pak služiti citatima iz članka u kojem je manje-više vjerodostojno prenijeto ono što je Scott govorio.

1.
NIJE

Keneth Scott: Herceg – Bosna bio je jedan entitet, koji je bio kreiran tokom ratnog konflikta kako bi se olakšalo kreiranje hrvatske mini države na teritoriji većeg dijela BiH, prvenstveno Hercegovine, ali i centralne Bosne. Prema presudama Haškog tribunala, taj entitet je korišten kako bi se omogućilo osnivanje onoga što zovemo velikom Hrvatskom.

NEGO

Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna utemeljena je 18. studenog 1991. godine s ciljem da se hrvatski narod u BiH ne provede onako kako se upravo događalo Hrvatima u Republici Hrvatskoj, dakle jedna brutalna agresija JNA i velikosrba u kojoj je stradao veliki broj civila i okupiran dio teritorija koji se nije mogao braniti zbog nadmoći protivnika.

U to vrijeme bilo je poznato da je agresija na Hrvatsku zapravo plan JNA pod nazivom “Ram” odnosno okvir, bila prva faza agresije velikosrba na velikom ratištu (Hrvatska i BiH sa strategijske razine gledano predstavljaju jedno ratište na kojem oružejm i brojem najjači protivnik, odnosno Srbi, žele osvojiti sve do zapadne crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica) i da će s u drugoj fazi, kad u Hrvatskoj bude napravljen okvir, krenuti agresija na BiH, s ciljem da se popuni taj isti okvir. Ove činjenice Alija Izetbegović je iz nejasnih razloga zanemarivao. Čak štoviše, u vrijeme pripreme pune agresije na RH (agresija je počela još 17. kolovoza 1990. prvim balvanom na cesti Knin-Sinj, pa se u etapama pojačavala, da bi punom snagom počela u kolovozu 1991.) Izetbegović šalje Muhameda Filipovića i Adila Zulfikarpašića na pregovore s Karadžićem kojim oni zapravo potpisuju pakt o nenapadanju između Srba i Muslimana za vrijeme agresije na Hrvatsku, i to iza leđa Hrvata u BiH i na račun Hrvata u BiH. Taj sporazum Karadžić-Filipović potpisan je 2. kolovoza 1991. nakon čega kreće puna agresija na Republiku Hrvatsku.
Osim toga, tu je epizoda sa zaustavljanjem tenkova u Pologu u svibnju 1991. te najbitnije, napad velikosrba na općinu Ravno početkom listopada 1991. koja se nalazi u BiH, u zaleđu Dubrovnika, i u kojoj su pro-srpski rezervisti iz Crne Gore etnički očistili, pobili i protjerali mahom Hrvate koji su tu živjeli, da bi osigurali taktičku dubinu za napad na Dubrovnik. I nakon tog napada Alija Izetbegović je izjavio “to nije naš rat”.

Hrvati su, znajući da će ih Srbi pregaziti ako budu čekali Aliju Izetbegovića, sami uzeli stvar u svoje ruke, formirali Herceg-Bosnu, i formirali HVO, koji je u travnju 1992. godine mahom obranio sve što Srbi u tom valu nisu uspjeli osvojiti, jer A BiH tad još nije postojala, a tadašnja TO je u nekim općinama tek asistirala HVO-u.

Dakle, Herceg-Bosna je stvorena ne zato da bi bila država il da bi bila djelom velike Hrvatske, nego zato da bi obranila Hrvate u BiH ali i ostale građane BiH koji nisu podupirali srpsku agresiju, da obrani državu BiH, ali i da obrani i Republiku Hrvatsku, jer da je Herceg-Bosna pala zatvorila bi se klješta oko Dalmacije i Hrvatska bi bila pred padom. Sve je lijepo opisano u ovom članku

http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/137-arhiva-stari-hrsvijet-net-1/21277-obiljeena-dva-desetljea-od-slamanja-jna-u-dolini-neretve-i-livanjskom-polju

Dakle, tu ne treba duljiti. Idemo dalje.

2.
NIJE

Keneth Scott: Imali smo različite kategorije dokaza. Jedna vrlo važna kategorija bili su naravno svjedoci- Zaista želim naglasiti koliko su svjedoci važni. Znam da je nekada vrlo teško pozvati svjedoke, ljudima je teško govoriti o teškoćama kroz koje su prošli, ne žele o tome ponovo razmišljati, ali svjedoci su vrlo važan dio tog procesa.

NEGO

Scott ovo kaže kao odgovor na pitanje kakve je dokaze imao o stvaranju velike Hrvatske. Dakle, svjedoci koji su prošli kroz teškoće i koji ne žele ponovno razmišljati o tom nisu oni svjedoci koji su svjedočili o političkim djelovima optužnice, kao npr Zijada Kurtbegović ili Miro Salćina, oni su govorili o konkretnim događajima u konkretnim mjestima poput Uskoplja ili Mostara, a o ovim političkim kvalifikacijama su svjedočili i većina raspravnog vijeća se na njihova svjedočenja pozvala svjedoci kao što su Peter Galbraith, Herbert Okun, Josip Manolić, Stjepan Kljuić, Ciril Ribičić, a ono što im je svima zajedničko jest motiv, oni su imali interes prikazati Tuđmana kao zločinca koji želi otimati tuđi teritorij, svatko iz svog razloga:

a) Galbraith nije volio Tuđmana zato jer mu je Tuđman dajući zapovjed za početak Oluju praktički uništio diplomatsku karijeru, barem je Galbraith to tako vidio

b) Okun je uz Vance najviše radio na Vance-Owen planu koji je generirao muslimansko-hrvatski unutarnji sukob, što su potvrdili čak i takvi svjedoci kao što su Mesić ili Bob Stewart još u slučaju Blaškić, i sad znate kako je to tvrdo kuhana činjenica kad je čak ni jedan Mesić nije uspio preobrnuti. A Okun je obrnuo stvari i optužio Tuđmana i vodstvo HB da nisu dobro shvatili Vance-Owen plan, jer da se tu nije radilo o etničkoj podjeli, mada je već tužitelj Bos u uvodnoj riječi u predmetu Blaškić rekao da se radilo upravo o etničkoj podjeli prema kojoj su po tri provncije pripale Hrvatima, Srbima i Muslimanima.

c) Josip Manolić je svjedočio protiv Tuđmana jer ga je Tuđman prisilio na ostavku kad mu je rekao da “neće rušiti vlast udbovskim metodama”, odnosno zato jer Tuđman nije htio stati na stranu udbaške mafije čiji je Manolić bio glavni zaštitnik

d) Stjepan Kljuić zato jer je smjenjen, a smjenjen je zato jer je nesposoban i u tom trenutku nije bio osoba dorasla vremenu, pa i on ima osobni motiv

e) Ciril Ribičić, jer gledano iz šireg konteksta, rat na području ex-yu je zapravo uglavljen sporazumom Miloševića i Kučana od 24. siječnja 1991. godine pa se ta činjenica želi pokriti izmišljenim događajem od “podjeli Bosne između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu” 25. ožujka 1991. i kao posljedicu toga navesti osnivanje HB

Dakle, kad vidite ove svjedoke na koje se naslanja teza o “UZP-u s ciljem stvaranja Velike Hrvatske”, kad pogledate njihove statuse, njihove položaje, plaće, odijela, i kako su proživjeli živote, ne biste rekli da su to nekakvi nevoljnici koji su prošli kroz traumu i “teškoće kojih se ne žele prisjećati”.

Dakle, jasno je da ovdje Scott blefira, lovi u mutnomi manipulira, kad želi neke svjedoke koji su svjedočili u statusu žrtve prikazati kao svjedoke na koje se oslanjaju političke kvalifikacije iz nepravomoćne presude.

3.
NIJE

Keneth Scott: Imali smo i druge izvore dokaza, prije svega, dokumente iz ratnog perioda. Uz jako puno napora i nakon dugog vremena, uspjeli smo prikupiti široku zbirku dokumenata iz arhiva HVO-a, Herceg – Bosne, Republike Hrvatske. To sve bilo je vrlo važno za ovaj slučaj.

Posebno je bilo važno to što smo tokom istrage otkrili da je bivši predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman imao sastanke, redovno je snimao, pravili su se transkripti svih sastanaka koji su se dešavali u njegovom uredu. Uz puno napora, ti transkripti su nam postali dostupni i oni su postali vrlo važan dokazni materijal.

NEGO

Haško tužiteljstvo nakon dolaska Račana i Mesića na vlast nije imalo nikakvih poteškoća doći do dokumenata. Oni su dokumente dobivali i u vrijeme vladavine Predsjednika Tuđmana, samo po protokolu kojeg je predviđao Ustavni zakon o suradnji s MKSJ u Den Haagu donešen u Hrvatskom Državnom Saboru 1996. godine, a od 2000. ta ograničenja su ukinuta i haški istražitelji su mogli do dokumenata HVO-a i vezanih uz BiH odmah, a do Tuđmanovih transkripata nakon 14. travnja 2000. kad je Sabor usvojio Deklaraciju o suradnji s haškim sudom nakon čega je William Tomljanovich u uredu Stjepana Mesića izuzeo 666 transkripata i pratećih dokumenata.

Dakle, tužiteljstvo tu nije uložilo nikakav napor, jedini napor koji je tu zabilježen je napravio Mesić kad je direktno prekršivši članke 2. i 3. Ustavnog zakona o suradnji s MKSJ i članke 144. i 146. KZ-a RH direktno predao te dokumente haškim istražiteljima bez odobrenja vlade i bez zakonom propisanog postupka deklasifikacije čime je počinio veleizdaju kakva nije zabilježena u povijesti hrvatskoga naroda.

Također, laž je da je Scottov tim saznao za Tuđmanove transkripte pripremajući se za 0vaj proces, jer su oni prije toga već bili korišteni pred tribunalom, tako da mu kronološki stvar ne štima, ali to i nije toliko važno.

4.
NIJE

Keneth Scott: Mnogo ljudi ne zna za taj aspekt ovog slučaja, koji je jako važan. Zavisi od nečije političke perspektive, vrlo često ćete čuti da je Tribunal brinuo samo za žrtve muslimane. To naravno nije istina. Kao što znate, Haški tribunal je procesuirao žrtve na sve tri strane i počinioce na sve tri strane.

Međutim, u slučaju Prlić i ostali, rekao sam to i u završnom izlaganju pred Tribunalom, njegove žrtve nisu bili samo muslimani, nego i Hrvati, posebno Hrvati iz centralne i središnje Bosne, koji su silom preseljeni u druge dijelove kako bi se promijenila demografska slika u Hercegovini na teritoriji Herceg – Bosne. Mnogi Hrvati su preseljeni iz mjesta kao što su Vareš i Vitez, kako bi oni koji su organizovali taj proces mogli promijeniti demografsku sliku. U isto vrijeme izbacivali su muslimane iz drugih područja na kojima su naseljavali Hrvate. Tako da su i Hrvati bili žrtve.

NEGO

Ponovo dvostruka laž. U prvom odlomku Scott kaže kako je procesuirano na sve tri strane, uvlači u ovo Srbe, ali kad se gleda na muslimansko-hrvatski sukob, odnos jednostavno ne štima. Činjenica je da u tom sukobu stradalo više hrvatskih nego muslimanskih civila ratnih zarboljenika, da su Hrvati etnički očišćeni s većeg prostora i iz više općina, a u toj priči muslimani su ukupno dobili 5 i pol godina zatvora (Hadžihasanović tri i pol i Kubura dvije) dok su Hrvati do sad, bez ove presude, dobili 157 godina zatvora (Viteška grupa, Aleksovski, Blaškić, Kordić-Čerkez, Furundžija, Rajić, Naletilić-Martinović) iz čega je sve vidljivo.

Nadodamo li tome još ovih nepravomoćnih 111 godina to je ukupno 268 godina naspram 5 i pol godina.

I onda se takva laž ide pravdati suludom tezom o tome da su Hrvati sami sebe protjerali s područja srednje Bosne.

Mi smo već tu laž do u detalja pobili i ovoj bilješci

Sad ćemo samo dodati jedan citat iz knjige Sefera Halilovića, “Lukava strategija” str. 23.

“Kaže meni Alija: Nego, da ti ispričam što mi kaže Jaser (Arafat). Pita me: Alija, nude li oni tebi šta? Ja mu kažem: Nude, nude, i to dobar komad. I Arafat kaže: Uzmi Alija, i meni su nudili pa ja nisam htio nego hoću sve. Na kraju sam ostao bez išta. Uzmi Alija, dok ti nude, jer češ i ti na kraju ostati bez išta…
… Ti si u opasnoj zabludi. Mi, čovječe, treba da uzmemo komad Bosne. Na taj komad Bosne nek´se vrati narod, sredi stanje i napravi državu. Ovako ćemo i mi ostati bez išta. Nama treba komad na koji će stati jedno dva miliona stanovnika. Neki će doći, neki otići i taman.”

Dakle “neki će doći, neki otići i taman”. Može li jasnije? I na kraju, kriv je samo Tuđman. Kao i za onu priču o podjeli. A činjenica je da je prvi pouzdani dokaz o namjeri podjele BiH iz svibnja 1991. kad je Alija to ponudio Karadžiću, a ovaj to odmah prenio Miloševiću, koji se pak na to naljutio, jer je tad bio plan da cijela BiH ostane u velikoj srbiji koji su za propagandne potrebe bili spremni zvati “krnjom jugoslavijom”. Zvučni zapis je dokaz uveden u predmetu Karadžić:

Svakom razboritom jasno je da je ono što Scott ovdje iznosi suludo. Dakle, ako su neki Muslimani iseljeni iz Stoca i Čapljine, krivi su Hrvati. Ali ako su iseljeni neki Hrvati iz Vareša i Travnika (Scott spominje Vitez, koji nikad nije pao i u kojem su se Hrvati održali) onda nisu krivi Muslimani nego opet Hrvati.

Jedini logičan zaključak koji se iz toga da izvući je zapravo dualan – ili netko mrzi Hrvate pa su mu za sve krivi – ili je netko svjestan da Hrvati imaju najslabiju poziciju na međunarodnoj razini pa svjesno pred njihova vrata istovara sve negativnosti, optužujući ih za iste.

Bilo kako bilo, kakve to veze ima s pravdom i gdje je tu pravda?

5.
NIJE

Keneth Scott: Ženevska konvencija primjenjuje se uglavnom samo na međunarodne konflikte, tako da smo mi željeli dokazati da ovo nije bio samo ratni sukob unutar BiH, nego da su u ovaj rat bile uključene najmanje dvije države.
Sudsko vijeće ustanovilo je da je Republika Hrvatska itekako bila umiješana u sukob između Bošnjaka i bh. Hrvata. Zato je bilo nekoliko osnova. Prije svega, Sud je ustanovio da je hrvatska vojska bila direktno uključena. Nekoliko jedinica hrvatske vojske, pojedinačnih oficira, oprema nalazili su se na teritoriji BiH u to vrijeme.

S druge strane, Sudsko vijeće utvrdilo je da su vođe Republike Hrvatske imale kontrolu nad Herceg – Bosnom, tako da je Herceg – Bosna manje-više djelovala uime Hrvatske. Takođe je ustanovljeno da je Republika Hrvatska kroz HVO okupirala dijelove BiH tokom rata.

NEGO

Od svega ovoga točno je samo da se Ženevska konvencija primjenjuje u međunarodnom sukobu. Ali, Scott ovdje opet lovi u mutnom. Naime, nije sporno da je Hrvatska bila umješana u rat u BiH, ali umješanost nije dovoljna da bi se dosudio međunarodni karakter sukoba. Jer, činjenica je da je i Iran bio umješan u taj sukob pa nema niti jedne presude u kojoj stoji da se tu radilo o međunarodnom sukobu BiH i Irana, kao što u navedenim presudama stoji da je postojao međunarodni sukob Hrvatske i BiH.

Da bi se to utvrdilo potrebno je dokazati ili vojnu nazočnost u sukobu ili sveobuhvatnu kontrolu. Nijedna od ovih točaka jednostavno nije dokazana. Što se tiče direktne intervencije RH ona nije postojala, postojala je indirektna intervencija ali tek od studenog 1993. kad HV preuzima od HVO-a crte prema Srbima na području od Stoca do Blagaja i oslobađa postrojbe HVO-a koje onda idu braniti svoje domove od Muslimana, i dokazane su dragovoljačke skupine iz gardijskih brigada, na primjer iz 1. GBR bilo je 40 a iz 2. GBR 60 dragovoljaca, dok je najveći broj njih bio iz 5. gardijske brigade HV-a iz razloga kojeg je dobro objasnio general Praljak. Naime, ti dragovoljci mahom su bili ili rođeni ili porijeklom iz BiH i njihovi prijatelji iz Hrvatske koji su došli kao dragovoljci kao što su Hrvati iz BiH dolazili u Hrvatsku kao dragovoljci, a najviše ih je bilo iz 5. GBR jer je to brigada iz Slavonije, s područja gdje su do 1945. živjeli folksdojčeri, dakle pripadnici njemačke nacionalne manjine, koji su protjerani komunističkim etničkim čišćenjem nakon završetka drugog svjetskog rata, i onda su u te krajeve s plodnim ravnicama naseljavani ljudi iz pasivnih krajeva, mahom Hercegovine i zaleđa Dalmacije. To vam je i odgovor zašto imate puno hercegovačkih prezimena pšo Slavoniji, a isto tak i Srbi koji tamo žive recimo u selima oko Vukovara došli su iz Bukovice istim valom naseljavanja nakon drugog svjetskog rata.

Nije dokazana ni sveobuhvatna kontrola, jer da bi se ona dokazala treba dokazati dva elementa. Prvi element je logistika i ona je postojala, i to ne samo prema HVO-u nego i prema Armiji BiH. Međutim, drugi element sveobuhvatne kontrole je priprema, planiranje i izvođenje vojnih operacija. Nikad nije dokazano, ni u jednom predmetu, nijednim jedinim dokazom, da je Glavni stožer HV-a a ne HVO-a pripremao, planirao i vodio vojne operacije, jer ako jest, zašto se onda uopće sudi Petkoviću i Praljku koji su optuženi u svojstvu Zapovjednika Glavnog stožera HVO-a?

Točno je što kaže Scott da su se neke postrojbe HV-a nalazile u BiH u to vrijeme, ali isključivo sučelice Srbima, dok su protiv Armije BiH i njihovih dragovoljaca iz islamskih zemalja poput Arabije, Jordana, Sirije, Iraka, Afganistana, Alžira, Egipta itd borili pripadnici HVO-a i dragovoljci iz Republike Hrvatske koji su većinom ili porjeklom iz BiH ili su to bili u manjem slučaju njihovi prijatelji iz RH.

I naravno, to što je nepravomoćno u ovom predmetu, a pravomoćno u predmetu Naletilić-Martinović utvrđeno da je Hrvatska okupirala djelove BiH je glupost iz razloga koji smo već naveli. HVO je obranio taj dio BiH 1992. jer da nije onda bi bio okupiran. Isto tako, HVO je nakon operacije Oluja u zajedničkom djelovanju s Armijom BiH oslobađao velike djelove sjeverozapada BiH, a to se nikad ne bi moglo da nije bilo ovih obranjenih, a po Scottu i njemu sličnima “okupiranih” djelova BiH od strane Hrvatske.

Prema tome, ta teza je potpuno suluda i nema veze sa stvarnim činjenicama.

6.
NIJE

Keneth Scott: Svaki sudac haškog tribunala koji je ikada se bavio pitanjem uključenosti Hrvatske u međunarodni sukob u BiH, je pronašao dokaze za to, osim suca Antonetija. 51 sudac se složio oko toga.

NEGO

Ova izjava Kenetha Scotta je čista laž. Naime, u predmetu Hadžihasanović-Kubura-Alagić donesena je nepravomoćna presuda dana 15. ožujka 2006. godine. U paragrafima 27. i 28. te presude utvrđeno je da se radilo o unutarnjem a ne o međunarodnom sukobu. Osim časnog suca Jean Claude Antonettia ovu odluku su potvrdili i sutkinja Vonimbolana Rasoazanany i sudac Bert Stewart, a 5 sudaca žalbenog vijeća nije imalo primjedbu na ovakvu kvlafikaciju raspravnog vijeća. A to je 8 sudaca a ne jedan.

Pravo je pitanje zašto je tužiteljstvo u tom predmetu povuklo, a u predmetima Delić i Halilović nije uopće potezalo pitanje kvalifikacije sukoba kao međunarodnog?

Pa odgovor je dao sam Scott u ovom intervjuu:

Prvo bez nalaza o međunarodnom sukobu ne možete nekog osuditi za kršenje Ženevske konvencije.

Drugo, Iz toga proizlazi da hrvatske civile i ratne zarobljenike nije štitila Ženevska konvencija, nego samo muslimanske, jer samo u presudama Hrvatima postoji takva kvalifikacija, pa su shodno tome izgleda samo Hrvati mogli kršiti Ženevsku konvenciju u BiH.

To nisu mogli čak ni Srbi, jer nisu samo Hrvatska i Iran bili umješani u rat u BiH, bila je umješana i Srbija, ali protiv Srba nećete naći tezu o međunarodnom sukobu osim u mjesec dana u slučaju Tadić (od početka travnja do početka svibnja koliko je, po sudu “trajala transformacija JNA u VRS”).

Dakle, čak ni Srbija nije bila u međunarodnom sukobu s BiH, a kad smo govorili o kriterijima za dosuđivanje međunarodnog sukoba govorili smo o direktnoj intervenciji kao prvom uvjetu, i tu imate snimku tzv. “Škorpiona” u Srebrenici, a radi se po postrojbi srbijanskog MUP-a i onda to ovakvo tužiteljstvo u kojem rade ovakvi poput Scotta i Stringera a vode ih takvi poput Del Ponte i Bramertza, ne može dokazati.

I onda se vi nemojte pitati: Pa tko je tu lud!!??