Daran Bašić : Pogled preko granice

Tako se zove neka emisija na HTV-u koju uređuje Jozo Pavković, pardon Jozo Barišić. Ili ipak, ne. Oni iz Zagreba kao „gledaju“ nas preko granice. Nas iz „ničije zemlje“. Nas „aboridžine“, ostatke ostataka nekad slavnog naroda koji naseljavaše zemljicu Bosnu, sada zbijene na užu Hercegovinu. Nas koji još uvijek sijemo u Ljubuškom ili Širokom a molimo Boga za kišu u Zagvozdu i po svim Kaštelima. Nas za koje se nekad, ne tako davno, govorilo „svijet naseliše, sebe ne raseliše“. Nas koji smo na Širokom Brigu imali gimnaziju prije 93 godine!? (Raspitajte se što su tada drugi imali).

Gledaju na nas oni koji nam šalju par milijuna crkavice za „bozavce i terluke“, za „diple i gusle“, dok istovremeno samo na jednoj akumulaciji zbog koje su iseljene tisuće vrijednih ljudi, HEP desetljećima zarađuje milijarde. I još nam prigovaraju zbog toga!? Mršte se na nas čak i oni čiji je (pra-pra)djed prvi put zaplakao negdje između Drine i Une, između Save i mora Jadranskog. Prigovaraju nam „neplaćanje poreza“ u RH navlastito oni protiv kojih ustadosmo ranih 90-ih. A sada se lijepo abolirani, uvijek svježe izbrijani i u nova odijela (pre)obučeni, vratiše kao „savjest društva“, kao „mjera stvari“, kao „uteg na vagi“ svake „hrvatske“ vlasti. Neo-antifašisti koji fašističkom isključivošću katolika Ilčića proglase ustaškim talibanom, mladog (relativno) biskupa Košića starim ultra-radikalom, a Jovu Bekriju Pecaroša – novim, nevinim „zlatnim teletom“, idolom. O tempora, o mores!

E, da vidimo malo, kako je to kad se s Briga pogleda preko brda i dolina, preko famozne granice. Kako nama izgleda zemlja za koju stoljećima živimo i umiremo, država koja se ponekad učini puno udaljenijom od Kupreških vrata, nego li je Turska od Zenice ili Rusija od Nevesinja. Neki nepoznati autor je pisao o nekoj čudnovatoj zemlji maloj, ali nije jasno s kojeg brijega je gledao:

IMA JEDNA ZEMLJA MALA

Ima na Balkanu jedna zemlja, koja graniči sama sa sobom.

Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada.
Gdje nezaposleni najviše rade.
Gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju.
Gdje vlakovi kasne po redu vožnje.

Gdje svi igraju nogomet, a pobjeđuju u vaterpolu,
rukometu ili tenisu.
Gdje svi žure na posao, a niko ne stiže na vrijeme.
Gdje osmosatno radno vrijeme traje dvanaest sati.
Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo.

Gdje su novinari slobodni da napišu što god im se naredi.
Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo.
Gdje su javne nabave tajne, a državne tajne javne.
Gdje se ratovi nikad ne završavaju.
Gdje se povijest ponavlja svaki dan.

Gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili.
Gdje je strana valuta uzeta za domaću.
Gdje ljudi svetkuju, a psuju Boga.
Gdje pametne proglašavaju luđacima, a luđake sposobnima.
Gdje nepismeni pišu povijest.

Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje.
Gdje vlast prezire građane kao neželjene svjedoke.
Gdje se živi od budućnosti, jer na sadašnjost nemaju pravo.
Gdje se svako svakome smješka, a nitko nikome ne želi dobro.
Gdje sudski postupci traju duže od života.

Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta.
Gdje prizivaju diktatora, a demokraciju smatraju porezom na budale.

Gdje smatraju da će zemlja više napredovati ako što više nazaduje.

Gdje nisi normalan, ako ne poludiš.

Gdje živiš samo zato da bi umro.

Gdje je vrijeme beskonačno, a glupost besmrtna…

Kako bilo, čini nam se poznato. Kako nama izgleda tzv. „desnica“ koja kao o nama brine i nazovi „ljevica“ koja nas, s ovu stranu sviju rijeka, nepodnošljivom lakoćom zaborava, doživljava i proglašava „agresorima na svoju zemlju“, primitivcima koje nije lako naučiti ni „ribu loviti“, endemskim čovječjim ribicama čije pamćenje je kraće nego u bezbrižnog morskog kita.

„Fala Kurzu!“

Sve naše „dijagnoze“ završavaju na eventualnoj „terapiji“ propisanoj iz Zagreba, naše Sunce ne dolazi s Istoka nego sa Zapada, naš izlaz iz krize ne vidimo u Šentilju ni na Bregani, nego u Vinjanima i Gradiški, Staroj ili Novoj – svejedno. Ipak, u zadnje vrijeme čaša našeg pesimizma se prelijeva preko rubova našega strpljenja, jer ne vidimo više ni izlaza ni Sunca. Samo odlazimo, tiho umiremo, nestajemo. Bojimo se da je mudri čovjek i nepodobni intelektualac (odakle li su njegovi djedovi?), Šola u pravu i onda kada se čini kako zaziva „populizam“, konstatirajući da se narod, odakle god gledao, osjeća izdanim i od ljevice i od desnice:

„Razlog je jednostavan: tradicionalna desnica je izdala (suverenu) naciju, a tradicionalna ljevica (narod) radništvo, i jedni i drugi pobjegli su u bezlični centar udaljivši se od običnog čovjeka i njegovih problema.“,

i malo dalje kaže Ivica:

„Desnica je pak izdala naciju jer svaki suverenistički glas, od Trumpa u SAD-u, do Kurza u Austriji, proglašavaju opasnim, ksenofobnim, homofobnim, populističkim…, pretvarajući se u anacionalne adlatuse globalnog kapitala i globalističkog kulturološkog sravnjivanja na štetu bogatstva različitosti. No, nakon pobjede Kurza, takvoj desnici koja se uopće ne razlikuje od spomenute ljevice pa lako koaliraju, treba reći samo jedno: “Fala Kurzu!”

Imaju li Hrvati, bilo „bijeli“, bilo „crni“, svoga Kurza? Hoće li ga znati prepoznati kada „dođe čas i nastane vrijeme“? Imaju li „crveni“ i „zeleni“ Hrvati svoga Puidgemonta?

Imaju, budite sigurni! Naime, mi stari Hrvati, tek stjerani u kut, skoro bez izgleda na obranu i opstanak, kada se zatvore svi naši začarani krugovi, kada smo najslabiji, reagiramo baš onako kako nekad davno neki umorni ratnik zapisa:

„Suoči ih sa istrijebljenjem – oni će opstati. Baci ih u smrtonosnu situaciju – oni će preživjeti. Kada se ljudi nađu u velikoj opasnosti onda su u stanju boriti se za pobjedu“.

Trebali bi to konačno jednom shvatiti svi naši „prijatelji“ – kako u Sarajevu i Banja Luci, tako i u Zagrebu i Briselu. A trebamo i mi jednom zauvijek shvatiti – da smo pobjednici (ma koliko nas svi uvjeravali u suprotno). I da smo najjači kad smo sami – MI SAMI (Irci bi rekli „SINN FEIN“).

Daran Bašić /Herceg Bosna Moja Domovina / http://hrvatskonebo.com/hercegbosna/Hrvatsko nebo