Daran Bašić : KRUG SE ZATVORIO – JESMO LI OPET NA POČETKU ?

Kako je teško ljudima reći „oprosti“!?

Kako je teško nekim sudionicima povijesnih događanja nakon Oluje, kada su združene hrvatske oružane snage stvorile preduvjete za okončanje ratnih zbivanja i potpisivanje mirovnog sporazuma, priznati da su Hrvati iz BiH bili dvostruko žrtvovani. I nakon svega, opet krivi!?

Uoči potpisivanja Washingtonskih sporazuma dolazili su iz Zagreba tada moćni pojedinci objašnjavati vođama hrvatskog naroda u BiH kako je taj sporazum i u njemu predviđena Konfederacija Federacije BiH i RH, ne samo nužni kompromis nego najbolji mogući sporazum koji se mogao postignuti u tim i takvim okolnostima. Ne zaboravimo, najprije je „maknut“ u stranu Mate Boban jer su razni „Gelbardi“, „Zimmermani“, „Klein“-ovi i drugi bjelosvjetski klaunovi uvjerili tadašnjeg ministra vanjskih poslova i druge iz hijerarhije tadašnje vlasti u Hrvatskoj da je predsjednik HR Herceg Bosne „smetnja“ na putu do mira. Drugi korak je bio „slomiti“ pojedince čija riječ je tada puno značila među braniteljima, u narodu. U dugim noćnim satima po Međugorju, Ljubuškom i Širokom uvjeravalo se Anđelka Mikulića iz Širokog brijega, Miju Tokića iz Tomislavgrada, Ivana Ivića s Kupresa, Branka Goluba i Antu Spajića iz Središnje Bosne, Miju Matanovića iz Posavine i druge „tvrde orahe“ s prostora Herceg Bosne, da nam slijedi „novi Bleiburg“ ne pristanemo li na integriranje HR Herceg Bosne u novoprojektiranu Federaciju.

I, nažalost, pristadosmo! Odrekli smo se vlastite područne samouprave na dijelu BiH, na ozemlju koje je oslobodio ili očuvao HVO. Svjesni da Hrvatsku čeka konačno oslobađanje okupiranih teritorija i tzv. mirna reintegracija Podunavlja, mi Hrvati iz BiH, prihvatili smo „konstitutivnost na grani“ a odrekli se „suvereniteta u ruci“.  Velika je to cijena, ogromna. Ugrađena u temelje državotvornosti moderne Hrvatske.

Očekivali smo bar da će nam netko za to kazati HVALA. Očekivali smo da će se naći pojedinac iz RH koji bi nam nakon svega rekao „oprostite, žrtvovani ste“, ali nećete biti ostavljeni. Međunarodni tribunal koji s drugostupanjskom, konačnom presudom Prliću, Stojiću, Ćoriću, Pušiću, Praljku i  Petkoviću 29.-og studenog ove godine, privodi svoj rad kraju, će biti zadnji bič po izranjenom nacionalnom biću Hrvata u BiH. Padamo i treći put pod križem a nigdje na vidiku nekog Šimuna iz matične Domovine koji bi nam bar pomogao nositi križ do kraja.

U međuvremenu su samostalnost i slobodu izborili Makedonci, Crnogorci, na koncu i Albanci s Kosova koji su sredinom devedesetih godina bila u daleko lošijem položaju od Hrvata u BiH. Sada, s podvojenim osjećajima, pratimo hod u slobodu nesretnih Katalonaca, sutra možda i Baska i ne možemo se ne zapitati a gdje smo to mi ? Mi Hrvati Herceg Bosne. Gdje je Hrvat koji bi u federalnom Parlamentu i(li) BH Skupštini mogao, znao i htio kao Puigdemont, jasno kazati: „Mi nismo kriminalci i nismo luđaci.Mi smo normalni ljudi koji samo žele glasovati. Spremni smo na razgovor i dijalog. I nemamo ništa protiv BiH. Mi želimo bolje razumijevanje sa BiH. A taj odnos ne funkcionira već mnogo godina i sada je postao nepodnošljiv“.

Višnja Starešina, jedna od rijetkih javnih osoba iz RH koja nas u cijelosti razumije i podupire naša nastojanja u očuvanju „ostatka ostataka“ nacionalnog suvereniteta Hrvata unutar BiH, poznajući izvrsno naše (ne)prilike i naše (ne)mogućnosti, s gorčinom zaključuje. „Međusobne razlike su drastične: u vodstvu, u njegovoj predanosti cilju i nacionalnim interesima, u obrazovanju, u trenutku. Ono što Katalonija ima, Herceg-Bosna nema“.

Može i obrnuto – ono što Katalonija nema, Herceg Bosna ima. Katalonija nema političare kojima je „pohlepa pojela srce“ (J. Jović). Katalonija nema haašku omču iznad glava koje nešto znače i koje nešto znaju i mogu poduzeti. Katalonija nema svoj Vatikan koji bi joj savjetovao poslušnost, očuvanje mira pod svaku cijenu i multikulturalnost kao mantru koju treba ponavljati dok ne izbriše svaku identitetsku, vjersku i kulturološku posebnost. Katalonci ne znaju Kataloncima nikada nitko nije rekao da se pod svaku cijenu mora izjednačiti njihov Široki sa „španjolskim“ Goraždem. Njima nisu tenkovi ulazili u banke. Oni ne nose stigmu navodnog „fašizma“, nego upravo suprotno. Pod njihovom petokrakom se se  nije ubijao cvijet katalonske mladosti, nego se ginulo za slobodu roda svoga.

Što nam onda preostaje? Mirno gledati kako Bakir Izetbeg potvrđuje babino ostavljanje Bosne u amanet Erdoganu, nudeći bosanskim dajidžama vjerske slobode u formi nove ahdname, strpljivo „u saburu“ čekati vezanje zastava Rusije i Turske, u Snadžaku, Banja luci ili Sarajevu? Ili zazvoniti kao „Hrvatska zvona“ Marka Tokića i fra Marija Vasilja neki dan u Mostaru. Unatoč i usprkos zamal’ prijetnji Dragana Čovića da „nikakva zvonjava neće proći“!? Jer, ne budemo li govorili mi „progovorit će kamenje“!

Daran Bašić/Hrvatsko nebo