U očekivanju presude: Podlistak o generalu Slobodanu Praljku i hrvatskoj šestorci u Haagu (XXVII.)

Kao dvadeset i šesti prilog u podlistku o Slobodanu Praljku i hrvatskoj šestorci u Haagu donosimo podatke o pomoći Republike Hrvatske Bosni i Hercegovini u vrijeme rata na području bolničke njege, kulture i telekomunikacijskih veza BiH sa svijetom. (hkv)

U očekivanju presude hrvatskoj šestorci u Haagu

Broj ranjenih vojnika i civila, dominantno muslimanske nacionalnosti, u nekim bolnicama u RH 1992 – 1995

• Split – Firule 3.329
• Split – Križine 619
• Split – Toplice 43
• Zagreb 2.982
• Karlovac 849
• Slavonski Brod 2.730
• Vinkovci 81
UKUPNO: 10.623

Suradnja Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine u području kulture

Nakon početka rata i opsade Sarajeva veći broj umjetnika iz Bosne i Hercegovine se privremeno sklonio ili ostao u Republici Hrvatskoj ili nakon kraćeg boravka otišao u treće zemlje. Navedimo samo neke od njih: Književnici Mile Pešorda, Miljenko Jergović, Dževad Karahasan, Darko Lukić, dramaturg i prodekan ADU u Zagrebu (došao u siječnju 1993.godine). Glumci: Hasija Borić, Jasna Beri, Daria Lorenci, Tarik Filipović, Sandra Bagarić (stigla u Zagreb 1992. godine), filmski redatelj Antonio Nuić (autor filma “Sve džaba”, stigao u Zagreb 1992. godine.), filmski producent Boris T. Matić (izbjeglica iz Doboja), glumac i redatelj Zijah Sokolović (“Glumac je glumac”) koji umjetnički djeluje između Austrije i Hrvatske i stalno igra i režira u zagrebačkom teatru “Teatru Exit”. Estradni umjetnici: Kemal Monteno, Senad od Bosne, Indexi, Edo Maajka. Slikari: Mersad Berber, Ljubo Perčinlić (izbjeglica iz Zenice). Arhitekti: bračni par Sejo i Lejla Kurtić (izbjeglice iz Cazina). Sportaši: tenisač Ivan Ljubičić (izbjeglica iz Banja Luke), košarkaš “Cibone” Damir Omerhodžić- Markota, košarkaški trener Jasmin Repeša. Ministar kulture RH Zlatko Vitez pomogao je da estradni pjevač Kemal Monteno, Senad od Bosne i vokalno-instrumentalna skupina “Indexi” po dolasku u Hrvatsku dobiju domovnice i na osnovi njih hrvatske putovnice koje su im omogućile slobodno putovanje svijetom. “Indexi” su u Zagrebu u dvorani “Lisinski” održali uspješan koncert.

Pobunjeni Srbi su u Sarajevu razorili dom slikara Mersada Berbera, u plamenu je nestala bogata knjižnica i mnoge slike, sigurnost je našao u Zagrebu gdje je slobodno stvarao i nesmetano surađivao s redateljem Georgijem Parom na scenografiji Gundulićevog “Osmana” u HNK (1992.) Redatelj Tomislav Durbešić je u okupiranom Sarajevu 1994./1995. godine u Kamernom teatru 55 režirao Gireaudeauxov komad “Trojanskog rata neće biti” koji je u isti dan i isti sat igran u Sarajevu i Zagrebu. Sarajevska predstava je gostovala u Zagrebu (u zagrebačkom kazalištu “Kerempuh”) 1995. Ministar kulture u vladi RH Zlatko Vitez se odazvao pozivu da na čelu delegacije Ministarstva kulture RH prisustvuje premijeri tog komada. Spremio se za put u opkoljeno Sarajevo gdje je trebao prisustvovati Durbešićevoj predstavi. Zbog žestokog granatiranja Sarajeva let UNPROFOR-ovim zrakoplovom je bio otkazan i delegacija nije stigla na premijeru. Nakon Tomislava Durbešića i hrvatski redatelj Petar Veček režirao je 1996. godine u sarajevskom Kamernom teatru 55. Sarajevski ratni teatar SARTR gostovao je s predstavom “Sklonište” 1994. godine u Zagrebu (Marija Grgičević “Sarajlije oduševile u Zagrebu”, Večernji list, 19. rujna 1994. godine i Dalibor Foretić “Kazalište kao činjenica života”, Novi list, 20. rujna 1994. godine “Humor ratnog teatra”).

Zagrebačka Kazališna družina “Histrion” je 1995. godine gostovala s predstavom “Krležijada” u Mostaru u dijelu grada u kojem žive većinom Hrvati i bila je spremna odigrati predstavu i na lijevoj (Bošnjačkoj) obali. U organizaciji gostovanja je posredovao direktor Kulturnog centra BiH u Zagrebu gospodin Amir Bukvić. Do gostovanja na drugoj strani grada nije došlo zbog odbijanja Bošnjačke strane. Skupina zagrebačkih glumaca (Zvonko Torjanac, Mladen Crnobrnja, Ena Begović, Branko Vukušić) angažirala se na skupljanju pomoći za kolege iz ugroženih kazališta u BiH. Odgovorili su na poziv za pomoć direktora Bosanskog kazališta u Zenici Radovana Marušića i Mostarskog kazališta i slali im u godinama rata 1992.-1995. godine pomoć u hrani, cigaretama i građevinskom materijalu (za kazalište u Mostaru salonit ploče za oštećen krov). Gostovanja sarajevskog “Kamernog pozorišta 55” i SARTR-a za vrijeme rata 1992.-1995. godine u Hrvatskoj nastavila su se u miru gostovanjima Narodnog pozorišta iz Sarajeva, pozorišta mladih iz Sarajeva, Bosanskog pozorišta iz Zenice, kazališta iz Tuzle i Mostara (“Tvrđava “ Meše Selimovića i “Hasanaginice”) u RH.

Prvi kulturni centar BiH u svijetu otvoren je 1994. godine u Zagrebu, zagrebački književnik i glumac Amir Bukvić postao je prvi direktor, istovremeno i kulturni ataše pri veleposlanstvu BiH u Zagrebu. Sljedeće godine 21. kolovoza 1995. godine otvara se i Hrvatski kulturni centar u Sarajevu. Na pitanje zašto su baš u Zagrebu Bosanci zauzeli istaknute položaje u kulturi i umjetnosti popularni pjevač (rapper) Edo Maajka je odgovorio: “Zagreb je bio najveći izbjeglički centar (…) Zagreb je na finom mjestu, nema jezične barijere, blizu su Ljubljana i Beč, blizu je Bosna pa zašto bi išli dalje”!?

Pomoć RH pri uspostavi komunikacija Republike BiH sa svijetom

Izvadak iz svjedočenja Ibrahima Šarića, 17/08/2006 u predmetu Prlić i dr. na MKSJ-u u Den Haagu Unakrsno ispitivanje od strane optuženog Praljka:

Praljak: Gdin. Šarić, zbog vremena, a vezano uz telekomunikacije u bivšoj Jugoslaviji, centar komunikacije sa svijetom bio je Beograd, zar ne?

Šarić: Ne. Ljubljana, Zagreb i Skopje su također imali izravne linije u druge zemlje. Najveća međunarodna centrala bila je u Beogradu, no postojale su međunarodne centrale u Ljubljani s izravnim vezama prema Austriji i Italiji, u Zagrebu s vezama prema Mađarskoj i u Skopju, koje je imalo vezu s Grčkom i Bugarskom.
Praljak: Ali Beograd je kontrolirao sve komunikacije?

Šarić: Da, Beograd je imao apsolutnu kontrolu.

Praljak: Dakle mreža je bila usmjerena prema republičkim centrima; Sarajevo, Bosna i Hercegovina, Zagreb za Hrvatsku, itd. To su bili tranzitni centri.

Šarić: Da.

Praljak: I oni su, za početak, bili povezani koaksijalnim kablovima?

Šarić: Da.

Praljak: A to su kablovi preko kojih se može prenositi veliki broj razgovora odjednom.

Šarić: Da.

Praljak: Nakon toga korišteni su, elektromagnetski valovi, viskofrekventni magnetski valovi, i treba se reći da imaju vrlo mali kut. Oni ne mogu ići iza brda.

Šarić: Da.

Praljak. Dakle potrebni su im releji od brda do brda dok ne dođu do krajnjeg korisnika; je li to točno?

Šarić: Da.

Praljak: 1992. godine, Srbi su uništili most u Raštanima i relej na Veležu, čime su prekinute sve komunikacije između Mostara i svijeta; je li to točno?

Šarić: Ne. Postojao je i zapadni dio prema Stocu, ali znam što pokušavate reći.

Praljak: Da, ali najvećim dijelom prema Sarajevu, Jablanici, Konjicu nije bilo ničega, a onda su pogodili i AXI središnju razvodnu ploču.

Šarić: Da.

Praljak: I onda su ga preselili – preseljen je kako ne bi bio potpuno uništen u bombardiranju i na taj način je komunikacija između Mostara i ostalog svijeta nestala.

Šarić: Djelomično, da.

Praljak: I dvije linije, koje mi nazivamo “parica,” koje su prolazile ispod Carinskog mosta, i kada je to palo, nastao je prekid u telefonskoj komunikaciji.

Šarić: Da.

Praljak: Dakle HVO je donio koaksijalni kabel koji su postavili između Mostara i Širokog Brijega i postavili su relej prema Svetom Jurju iznad Makarske, i od Makarske prema Splitu.

Šarić: Da.

Praljak:. Koaksijalni kabel može imati manji ili veći kapacitet; je li to točno?

Šarić: Da.

Praljak: To je skupo.

Šarić:. Da.

Praljak: To je osjetljivo.

Šarić: Da.

Praljak: Tako da je postavljen kabel s manjim kapacitetom. Nije bio vrlo dobro zaštićen.

Šarić: Bio je prijenosni.

Praljak: Da, i jako mali broj brojeva, počevši s 058 za Mostar, postojao je za veze sa Splitom i tako dalje.

Šarić: Najviše 120.

Praljak: Da, 120 najviše. Sve komunikacije sa Srednjom Bosnom također su bile prekinute.

Šarić: Da.

Praljak: Tako da do tog područja niste telefonski mogli doprijeti. Dobro, bilo je pokušaja u Tomislavgradu i drugdje da se povežu, jer su bili orijentirani prema Sarajevu i sad su pokušavali doprijeti do Splita.

Šarić: Da.

Praljak: To je bila situacija 1992. kada smo uspjeli potisnuti Srbe.

Šarić: Da.

Praljak: Nije bilo javnih telefonskih linija. Bilo je žestoko natjecanje za tih 120 telefonskih brojeva. Ljudi su se natjecali za te brojeve, a i Armija Bosne i Hercegovine imala je neke od tih brojeva; je li to točno?

Šarić: Da. P. U toj vojsci–u Vranici, koncentrirali ste dva najjača, najvažnija zapovjedništva 4. Korpusa,- išlo se od Konjica i Jablanice do Stoca i 41. Brdske Brigade, i vi ste – i vi ste bili jedan od najvažnijih ljudi u tom stožeru. Bili ste šef komunikacija; je li to točno?

Šarić: Da.

Praljak: Nemam više pitanja. Hvala na ovim informacijama.

hkv

hkv.hr/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo