Mile Prpa : Dr. Mali Pingvin

Jednog dana pjesnik se šetao uz vanjsku ogradu Zoološkog vrta u Zagrebu, i uočio neko čudno odbačeno tijelo veličine pileta, izgledalo je mrtvo. Ipak ga je podigao i osjetio mu jedva primjetno kucanje srca. Zagrijao ga pod toplim kaputom i na veliko iznenađenje otkrio da se radi o malom pingvinu, tek izleglom iz jajeta.

Donio ga kući, napravio mu toplo gnijezdio i nahranio ga. Već za nekoliko dana mali pingvin trčao je za svojim “tatom dobročiniteljem” kao za pravim velikim pingvinom. Postali su nerazdruživi prijatelji, što više, učio je malog pingvina ljudskom govoru, ali i mali pingvin je učio svog dobročinitelja pingvinskom govoru, tako da su se nekako razumjeli.

Jednog dana pjesnik se razbolio, i dok su liječnici istraživali tajne njegove pjesničke duše, otkrili da mu je skoro u cijelosti začepljena lijeva krvna žila kucavica na vratu, kojom se dovodi krv u mozak i koja se zove karotida. Tom žilom pjesniku iz srca u mozak dolaze pjesnička nadahnuća. Žila se nakupila ljudske zloće koju često oko sebe sluša. Za spas pjesnika preostala je jedino složena hitna operacija.

Završio je u bolnici. Sa sobom je potajno ponio svog malog prijatelja – pingvina, koji bi se glasao s “kva, kva, kva”. Nitko u bolnici od pacijenata to nije primijetio, najčešće ga držao u krevetu, a kad bi se mali pingvin oglasio, njegov dobročinitelj bi to isto činio pa su svi koji bi to čuli, mislili da to bolesnik zviždi.

Stigla su kolica u bolničku sobu da pacijenta prebace u dvoranu za operacije. Tad je pingvin neprimjetno skočio ispod kolica na podignute nogare gdje ga nitko nije vidio i kad su stigli u dvoranu prebacio se na nogare operacijskog stola. Tako su u liječničkom timu dobili još jednog medicinskog, ali skrivenog, asistenta, sićušnog dr. Pingvina.

Dali su pacijentu lokalnu anesteziju i operacija je počela. U desnu ruku stavili mu malu gumenu figuricu u obliku pingvina, i rekli, kad to od njega zatraže, da se tom figuricom, stiskajući je dva puta, oglasi. Ubrzo doktor reče – “Pingvin, pingvin!” Na to pacijent stisnu figuricu dva puta. Ču se zvuk “kva, kva”, ali se začu i glas pravog pingvina – “kvaaaaa., kvaaa…, kvaaaaaaa..!

Dok je liječnički tim začuđeno stajao, da čuje što se to događa, mali asistent već je neprimjetno izmiješao neke instrumente na stolu.

Doktor ponovno reče – “pingvin, pingvin” opet začu se glas pravog pingvina “kvaaaa, kvaaaaa, kvaaaa…!” Ovaj put znatno duže i jače. Specijalist koji je vodio operacijski tim reče; “Nešto čudno događa se s ovim pacijentom”. Tada pingvin, uz obvezno, najmanje tri puta izgovoreno ”kvaaaaa……, kvaaaaa, kvaaaa…,” lagano uštipnu specijalistu voditelja medicinskog tima za koljeno, ali i mladu anesteziologicu za stražnjicu. Ona je malo i vrisnula, više iznenađena nego što bi je to zaboljelo.

Za vrijeme daljnje operacije, liječnici više nisu upotrebljavali riječ “pingvin”, ali kako je pacijent, unatoč lokalnoj anesteziji na pojedinim mjestima, zajaukao od boli, voditelj medicinskog tima naredio je da se anestezija pojača.

Odmah nakon toga začulo se “kvaaaaaa…. , kvaaaaaaaaa…., kvaaaaaa….i tako nekoliko puta.

“S ovim pacijentom reče mlada anesteziologinja, ili nešto nije u redu ili se s nama samo zafrkava. Zbilja ovakav slučaj još nismo imali.”

Konačno, voditelj liječničkog tima reče “Operacija je dovršena, pacijent ju dobro podnio i sad ga upućujemo u sobu za intenzivnu njegu.”

Ali, ponovno, jače nego ikada, začu se glas pingvina “kvaaaaaaa…, kvaaaaaa, kvaaaaaaaaa……!

Potom skoči na operacijski stol, i stade na svog dobročinitelja prekrivenog zelenom tkaninom. I kad se svi iz liječničkog tima nagnuše da ga bolje vide, on skoči na glavu doktoru specijalisti i pandžicama mu skinu zelenu kiruršku kapu, da bi mu poslužila kao toplo gnijezdo. Potom skoči na prozor, okrene se prema liječničkom timu, svima se pojedinačno nakloni i nekoliko puta snažno ispusti glas “kvaaaaaa, kvaaaaaa, kvaaaaa…... i u znak zahvalnosti zaleprša krilima i iskoči kroz otškrinuti prozor.

Za tren oka, svuda bolnicom pročulo se o liječničkom asistentu malom dr. Pingvinu. Bolničko osoblje istrča van iz bolnice, ali malog pingvina nisu pronašli. Zbog toga malo je tko povjerovao u priču liječničkog tima, pa se o tome šutjelo.

Nakon nekoliko dana, njegov dobročinitelj kad je izišao iz bolnice, uputi se prema susjednom malom gustom parku i – tri puta glasno uzviknu “kvaaaaa…kvaaaa…, kvaaaaa…”, ču brzo njegov odgovor, i pred njega iskoči njegov prijatelj mali pingvin.

Obojica se silno radovali međusobnom susretu.

Kad je pjesnik za desetak dana ozdravio, odnese pingvina u Zoološki vrt, da ga preda njegovim roditeljima, u koloniju pingvina gdje mu je i mjesto.

Pjesnik bi, najmanje jednom tjedno, išao u posjetu svom dragom prijatelju. Zavolio je i sve druge pingvine u Zoološkom vrtu, ali i svuda gdje god žive u kolonijama u prirodnom staništu.

Zagreb, 20. srpnja 2012

Mile Prpa/Hrvatsko nebo