Hrvatska je trenutno uspavana ljepotica iz bajke o trnoružici koju vlastiti narod treba probuditi

Što napisati o dojmovima nakon još jednog povratka iz Lijepe naše? Osim dirljivih susreta i vremena ispunjenog emocijama i radošću u krugu rodbine i dobrih starih prijatelja, na širem društvenom planu, bode u oči bolna činjenica da ona ostaje jugobalkanski kronično bolesna zemlja. Kojoj će po svoj prilici uzeti još dosta vremena i muke dok se taj ‘bivši’ mentalni sklop makne ili jednostavno sam od sebe uruši. Uzimajući dakle u obzir sve što sam vidio i čuo, mogao bih jednostavno prepisati sve ono što sam već napisao u melburnškom ‘Hrvatskom vjesniku’, vraćajući se s odmora iz Hrvatske prije tri, pet, šest, devet ili više godina.

Evo npr. nekoliko izvadaka o dojmovima od prije devet godina, objavljenih u Hrvatskom Vjesniku od 26. rujna 2008. u članku pod naslovom ‘Molitva za Domovinu’.

– ”Čim se malo odmaknete od hrvatske obale i većih gradova, posebice Zagreba, naići će te napuštena čitava sela, na manje gradove s pretežito staračkom populacijom i na tisuće kilometara zapuštenih obradivih površina…“.

– ”Život u manjim gradićima i selima u provinciji postaje sve teži. Zatvaraju se mali obrti, osnovne i srednje škole, zdravstvene i administrativne ustanove banke, kina, trgovine…“.

– ”Rastuća prijetnja samouništenja koja proizlazi iz sve drastičnijeg nesklada između broja novorođenih i umrlih te uznemirujućeg trenda ubrzanog porasta iseljavanja mladih i visokoobrazovanih ljudi morala bi smrtno zabrinuti sve one koji skrbe za budućnost Hrvatske….“.

– ”Ključni razlog za zabrinutost leži u činjenici da hrvatski političari na vlasti u Zagrebu ne samo da ne čine gotovo ništa na rješavanju tih vitalnih problema, nego vode politiku koja uvećava mogućnost da te potencijalne prijetnje prerastu u ozbiljne društvene poremećaje s katastrofalnim posljedicama po opstanak našeg naroda u Domovini…“.

– ”Kada bi me netko, nakon mjesec i pol dana provedenih na odmoru u Domovini, upitao koja je to tema koja bi u Hrvatskom državnom Saboru trebala imati prioritet u raspravi o stanju i budućnosti nacije, svakako bi izdvojio problem izumiranja i iseljavanja Hrvata. Odmah bi uz tu temu nametnuo nezaobilazan i ništa manje važan problem ponovne balkanizacije Hrvatske, poglavito ‘hrvatskih’ medija. Tim bi se temama, uz hrvatske političare, trebali ozbiljno pozabaviti svi Hrvati, u domovini i iseljeništvu, jer će način rješavanja tih problema presudno utjecati na uvjete opstanka ili nestanka hrvatske države i nacije…

Tri godine nakon toga, po povratku iz Hrvatske, u komentaru pod naslovom ‘Što nije u redu u Hrvatskoj danas’?(objavljenom u HV-u od 29 .rujna 2011.) nije se imalo puno toga za nadodati osim nevoljne napomene kako se neki od gorućih problemi, koje sam tada opisivao, ne samo ne rješavaju nego se još više pogoršavaju…”.

– ”Uspoređujući sliku današnje Hrvatske s onom koju sam vidio prije tri godine nije se gotovo ništa promijenilo osim što postoje očiti i vrlo uznemirujući znaci da se Hrvatska programirano sabotira i zaokreće natrag u ‘svoju’ zloćudnu jugobalkansku prošlost…“.

– ”U paradoksalnom labirintu ‘novog’ zapadnobalkanskog ‘regionalnog’ povezivanja kroz koje se Hrvatska nakon Tuđmanove smrti ponovo provlači, očito se opet ponavljaju iste grješke. Tako bolno karakteristične za našu povijest…“.

– ”Politički govoreći, običan narod u Domovini podijeljen je i razmrvljen sasvim na sitno vještim manevriranjem ponovo ojačalih ‘bivših’ Jugoslavena, dobro raspoređenim u dvjema vodećim strankama, medijima i ključnim državnim institucijama…“.

– ”Ako se baci pogled na širu sliku trenutačne društvene zbilje u Hrvatskoj bode u oči činjenica da narod tone sve dublje u političku, moralnu i materijalnu krizu. Sve se teže veže kraj s krajem pa vlada veliko nezadovoljstvo, strah i neizvjesnost. Ljudi se povlače u sebe. Žive od danas do sutra. Ne žele pričati o politici i izgleda kako im je jedino važno da imaju nešto za popiti, pojesti i eventualno potrošiti u kafiću i kladionici. Sve ostalo, vjeruju, doći će samo po sebi. Kada dođe…“.

Sustavno devastiranje Hrvatske

Treba li ovome još što dodati nakon ovogodišnjeg povratka iz Domovine? Ne puno, osim činjenice da mnogi izvandomovinski Hrvati ostanu zaista neugodno iznenađeni kada (kao ‘strani turisti’) dolaze izvana i vide kako se Hrvatska iz godine u godinu sustavno pokušava devastirati i pretvoriti u onu bivšu, jugobalkanski invalidnu i zapuštenu republiku. I svakako istaknuti, kako mentalno okamenjene Jugoslavene, koji još uvijek apsolutno dominiraju na hrvatskoj društvenoj sceni, strašno iritira svaka kritika, komentar ili sugestija, koja dolazi od ‘neprijateljske emigracije’.

‘Bivšim’ udbašima i Jugoslavenima u Hrvatskoj ‘neprijateljska emigracija’ očito još uvijek predstavlja veliki problem jer s njome ne mogu manipulirati kao s većinom naroda u Domovini. Stoga je nastavljaju žestoko medijski ocrnjivati i zadržavati što dalje od zbivanjau Hrvatskoj, kako bi se što duže održalo postojeće stanje. Nažalost, svojom ‘bivšom’ alergijom prema Hrvatima izvan Domovine uspjeli su, preko vodećih medija i portala, zaraziti i veliki broj običnih ljudi. Koji isto tako nerado slušaju i srdito reagiraju na sve ono što im izvandomovinski Hrvati, poučeni iskustvom života i rada u uređenim državama, u najboljoj namjeri govore.

Od bivših komunističkih država Hrvatska je najviše zagušena

Dopustite mi malo se našaliti i pokušati vam to dočarati jednom ovakvom, (karikiranom) scenom: Zamislite da dolazite izvana i ulazite u prostoriju punu ustajalog zraka i duhanskog dima. Izvaljeni na stolicama s cigaretama u ustima i bocama u ruci međusobnim nadmudrivanjem ubijaju vrijeme, od dugog sjedenja i nespavanja iscrpljeni ljudi. Na stolovima iz prepunih pepeljara dime se neugašeni otpušci, leže ostaci hrane i neoprane šalice za kavu. Iz prevrnutih boca razbacanih po podu cijedi se nepopijeno pivo. Ušavši unutra, spontano kažete: ‘Otvorite malo prozore, ovdje je zagušljivo’. Najednom, svi skoče na noge i uvrijeđeno se počmu derati na vas – ‘Otkud ti to znaš, pa ti si tek ušao ovdje’!

Sa šalom ili bez nje, ostaje gorka činjenica da je od svih postkomunističkih zemalja u Europi, koje prolaze kroz slične traume tranzicije, Hrvatska ostala najviše zagušena i okovana bivšim jugokomunističkim načinom života i razmišljanja.

Očito, kod većine naroda u Domovini još nije sazrela svijest o tome kako bez provjetravanja i osvježenja političke, institucionalne i medijske scene nema iskoraka naprijed. Odnosno da nezavidnu situacijuu kojoj se nalazi može
promijeniti jedino on sam. Tako da svojim glasovanjem na izborima i promjenom načina ponašanja pomete sve ono ‘bivše’ što postavlja prepreke bržem razvitku i izaziva pukotine u koje se guraju svi ozdravljujući pokušaji u društvu. Sve dotle dok narodu Domovini svoju novostvorenu državnu kuću i dvorište (Sabor i ključne društvene institucije) glasovima na izborima ne počisti i dovedu u red, neće mu biti iskoraka u bolju budućnost.

Za izići iz sadašnjeg stanja nije dovoljno trenutno na čelu države imati samo izuzetno sposobnu predsjednicu i premijera. Jednostavno zato što predsjednica nema dovoljno velika ovlaštenja, a premijer stabilnu vladu i dovoljno nekorumpiranih ljudi s kojima bi se moglo izvršiti potrebne reforme i preobražaj društva. Događaji i procesi u posljednjih sedamnaest godina jasno su nam svima dali do znanja da je, s ovakvim odnosom snaga u Saboru i stanjem u birokratsko-medijskom aparatu, to apsolutno nemoguće postići.

Ono što današnjoj Hrvatskoj nužno treba jest reforma izbornog zakona, nove ničim bivšim opterećene političke snage i institucijski kadar. Političari i ljudi na ključnim položajima u državnoj administraciji koji znaju kako odgovorno rukovati s vlašću i funkcijom na kojoj se nalaze. I naravno, stručnjaci (iz Domovine i iseljeništva) koji imaju životno i profesionalno iskustvo s kojim će znati kako u konkurentskom okruženju postići uspjeh i rješavati nagomilane probleme koji uzrokuju patnju i apatiju razočaranog naroda.

Obnoviti Hrvatsku mladim i sposobnim ljudima iz Domovine i iseljeništva

Ako bi se obnovila mladim i sposobnim ljudima iz Domovine i iseljeništva, koji razumiju političke trendove i poslovnu strategiju 21. stoljeća, današnja hrvatska država bi vrlo brzo iskoristila svoje nevjerojatne prednosti i svakim danom postajala sve moćnija, bogatija i ugodnije mijesto za život svim hrvatskim građanima. Pogledajte samo što su na takav način postigli Izrael, Irska, Kina ili neke europske zemlje koje prolaze kroz postkomunističku tranziciju (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska…).

Postkomunistička tranzicija kroz koju Hrvatska prolazi nakon osamostaljenja pokazala je da se hrvatsko društvo vrlo sporo i teško prilagođava demokratskim standardima i kapitalističko-tržišnom načinu života. Temeljne državne institucije uglavnom su još uvijek vođene i zagušene korumpiranim ili ucijenjenim ljudima koji misle i rade na bivši način. Iz aviona se već može vidjeti kako je Hrvatska bolesna od naslijeđenih, jugobalkanski odnarođenih oportunista kojima je glavni cilj zgrabiti za sebe sve što mogu (dok su glavni u vlasti, stranci ili firmi) ostavljajući nakon toga za sobom dugove, afere i razočarani narod. Zato se u Hrvatskoj mnogo toga događa stihijski, bez ozbiljno razrađenog stručnog programa, ciljeva i prioriteta.

Birati jugobalanskom prošlošću neopterećene čelnike

Jedan od prvih koraka u sprječavanju daljnjeg propadanja i navrat nanos srljanja (najnoviji slučaj Agrokor) bio bi izbor na vlast i u državne institucije sposobnih i jugobalkanskom prošlošću neopterećenih čelnika. Onih koji će se ponašati u skladu s određenim standardima poštenja i nacionalnog interesa i voditi računa o osjećajima i stanju u kojem se nalazi narod koji ih je izabrao. Osim toga, za čelne ljude stranaka trebalo bi birati one koji su spremni pomoći otkloniti besmislene ideološke podjele iz 2. svjetskog rata i zatrpavati pukotine koje profesionalni izazivači nereda neprekidno proizvode u društvu.

Isto tako od presudne je važnosti, na izborima i u medijima ignorirati ekstremne i diletantske političke grupice, ubačene krtice, nekakve usijane glave i razne ekscentrične tipove, koje nemaju pozitivan program i jasan cilj, nego samo želju za samopromocijom i rušilačku borbu za vlast.

Dugoročno, potrebno je vraćati povjerenje i buditi želju otuđenog dijela naroda da s entuzijazmom sudjeluje na izborima i u drugim društvenim procesima. Razviti mrežu takve socijalne i poslovne potpore da oni koji je dobivaju ne budu tretirani kao odbačeni dio društva ili dobitnici državne nagrade koju mogu spiskati na osobni luksuz i portrošnju. Već ljudi vrijedni poštovanja koji će uz pomoć tih državnih potpora preuzimati aktivnu ulogu u poboljšanju vlastitog stanja ili širenje poslovanja.

Konačno, bez obzira koliko će to još više pojačati sveprisutni lavež o ‘ponovnom buđenju fašizma’, u hrvatskom društvu moraju se oživljavati temeljne nacionalne i moralne vrijednosti koje su brutalno uništavane u vrijeme dviju Jugoslavija i sustavno potiskivane od povratka ‘bivših’ jugokomunista na vlast nakon Tuđmanove smrti. Jedino tako će matica hrvatskog naroda uspjeti sačuvati svoj indentitet i obrambeno domoljublje u ovo vrijeme razarajuće globalizacije i regionalne balkanizacije. Ali i optimističan način razmišljanja koje kaže – Istina, mi Hrvati oduvijek smo imali svoje mane i slabosti i oduvijek smo živjeli na ivici eurobalkanske provalije boreći se, iznutra i izvana, s egzistencijalnim ugrozama. Ali to nije razlog za predaju, odustajanje, lijeni cinizam i samoubilački očaj. Ako znamo kroz što su sve naši pretci prošli da bi nam ostavili bogatstvo današnje slobode, moramo čvrsto vjerovati kako se mlada hrvatska država može probuditi iz bivše noćne more i reformirati na način kojim će postupno riješiti sve probleme i potrebe hrvatskog čovjeka.

Željko Dogan/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo