Brisani prostor Mitovi u praksi : Tuđman je otac Agrokora, Mihanoviću prijeti zatvor

Proizvodnja mitova i njihova pretvorba u neupitne dogme

U kontekstu situacije oko Agrokora u javni je prostor ovih dana opet puštena pričica o „200 obitelji“, koja se automatski pripisuje predsjedniku Franji Tuđmanu kao njegovim tobožnjim gospodarskim modelom. Tvrdnja o „200 obitelji“ u operativnom je smislu konstanta pripreme i operativnoga izvođenja protuhrvatske operacije „Detuđmanizacija“. Kulminira godine 2000., kad je na izborima došlo do povratnoga jugokomunističkoga udara s elementima prevrata prema uzoru na revolucionarno preuzimanje i održavanje na vlasti.

Do godine 2000. razgraditelji se nisu mogli dogovoriti je li riječ o 50, 100, 200 ili više obitelji, stoga su se od 1994. do 2000. tijekom pripreme terena za revolucionarni nastup pojavljivale različite brojke. Zašto od 1994.? Zato jer su tada definitivno shvatili da Tuđman misli ozbiljno, da povratak u Jugu u bilo kom obliku ne dolazi u obzir i da će Hrvatska vojno osloboditi okupirana područja. A to se nije smjelo dogoditi, pa je u tom pogledu, osim proizvodnje mitova organiziran i parlamentarni puč, kojega je Tuđman u dramatičnim okolnostima uspio prevladati. Problem je u tome što je pučiste abolirao, baš kao što je nekoliko godina kasnije abolirao srpske teroriste upregnute u velikosrpsku agresiju.

Od početka imamo samo lijeve predsjednike vlada

O konstrukciji „200 obitelji“, koju su mediji glavne struje nekritički potencirali, dr. sc. Roman Domović objavio je u National security and the future (2013.) odličan pregledni članak. Rad je nadomjestak poražavajućoj činjenici da posttuđmanovska vodstva HDZ-a nisu bila kadra ili nisu željela argumentirano opovrgnuti konstrukciju o „200 obitelji“. Ne čini to ni današnje ekstremnom inkluzivizmu („centremizmu“) sklono vodstvo Tuđmanove stranke. Stoga u hrvatskom društvu prevladava predodžba o tome kako je riječ o autentičnome Tuđmanovu gospodarskome modelu.

Zagovornici konstrukcije „200 obitelji“ nigdje ne navode vrelo. Kad je Tuđman i kome predstavio svoj navodni gospodarski model? Riječ je o mitu u službi procesa rashrvaćivanja Hrvatske, tj. za potrebe uspjeha procesa detuđmanizacije – koji je idejno-teorijski na vanjskome planu propao oslobađajućom haaškom presudom hrvatskim generalima, ali je preživio na unutarnjem planu gdje vladaju starojugoslavenski (inkluzivni) odnosi. Ako je Tuđman instalirao model 200 obitelji, postavlja se pitanje zašto taj model nisu demontirali najmoćniji detuđmanizatori Mesić i Josipović, Račan, Sanader, Kosorova ili Milanović, te uspostavili neki drukčiji gospodarski model. Vremena je bilo dovoljno. Vladaju već 17 godina, sedam godina više od Tuđmana.

Agrokor je svoj vrtoglavi uzlet na državnoj pipi započeo upravo poslije Tuđmanove smrti, dolaskom na vlast Račana i Mesića. Istina, paluba za Todorićev uzlet počela se čistiti još u doba Tuđmanovih predsjednika vlada. I kad smo već kod vrlih nam predsjednika vlada, evo jedne male, ali izuzetno bitne digresije. Kakvi god bili naši izborni rezultati na državnim izborima predsjednici vlada uvijek su bili lijevi (ne računam ovdje kratkotrajnu epizodu s Oreškovićem), što je još dobro funkcioniralo u Tuđmanovo doba polupredsjedničkoga sustava, no, od 2000. do danas funkcionira isključivo u korist štete države i nacije. Kraj digresije, odnosno napomene ili bilješke, to jest podrubnice, u ovom slučaju, stavljene iznad donjega ruba teksta.

Mit stvoren u domaćoj radionici na francuskoj podlozi

Majstorske radionice specijalizirane za stvaranje protuhrvatskih mitova svoje ishodište imaju u stoljeće i pol staroj velikosrpskoj promidžbenoj mitologiji, te u komunističkome agitpropu kojega je Tito u Partiji utemeljio godine 1937. Oba ishodišta povezuje jugoslavenska ideja. Mit o „Tuđmanovih 200 obitelji“ udružene protuhrvatske snage koriste za svoje političke ciljeve u informacijskome i hibridnome ratu.

Narečeni mit treba postići nekoliko rezultata: 1. Trosmjensku proizvodnju nezadovoljstva Tuđmanovom politikom obnove hrvatske države i njegovim „likom i djelom“; 2. Non-stop proizvodnju nezadovoljstva nacionalnom državom; 3. Udarničko odvlačenje pozornosti s objektivnih uzročnika gospodarskoga (i drugih) posrnuća i pljačke općega dobra;. 4. „Đinovsku borbu“ za održavanje moći struktura proisteklih iz jugokomunističkoga sustava. Mitovi su ideološki konstrukti namijenjeni proizvodnji virtualne stvarnosti u kojoj je manipulacija osnovno načelo osvajanja i održavanja vlasti. Kad tehnikama nametanja mitovi postanu službenom istinom, onda je država u banani. Kao Hrvatska danas.

Autorom konstrukcije o 200 obitelji može se smatrati osoba koja je sintagmu prva pustila u javni prostor. U našem slučaju, kao i kod svih glasina, naklapanja i šarlatanskih pripovijedanja to je Osoba X. Dr. Domović napominje kako je mit o 200 obitelji proistekao iz francuske političke tradicije (Kako je nastao hrvatski mit o 200 obitelji). U hrvatskom slučaju jugokomunisti autorstvo pripisuju Tuđmanu, a hrvatski demokrati Vesni Pusić. Hrvatska radionica mitova, međutim, pokazuje se kao neoriginalna (ali efikasna), jer je kopirala francusku tradiciju. Mit o 200 obitelji postaje razumljivijim tek kad se stavi u kontekst ostalih mitova o tome da je Tuđman prodao Vukovar, da je podijelio Bosnu zajedno s Miloševićem, da je velikosrpska agresija građanski rat, da je Oluja zajednički zločinački pothvat i tako dalje.

Literarna fikcija postala je 2000. dogmom

Tijekom devedesetih godina šarlatanski konstrukt o 200 obitelji, među ostalima, u javnom prostoru koristili su i neki današnji tobožnji Tuđmanovi zagovaratelji. Dr. Domović navodi tipične primjere: Šuvar, Fižulić, Jurdana, Čačić, Supek, Budiša, Tomac, Pleše, Biga-Friganović, Ninić, Klancirova i Lukićeva, Letica. Kronologija je napravljena prema pisanju Globusa i Nacionala. Domovićev članak treba pročitati s olovkom u ruci, da se odmah može podvući ono što ostaje za nezaborav.

U „literarnoj fikciji“, žanru koji je godinama njegovan u Feralu, Nacionalu, ST-u, Imperijalu, Globusu… pa sve do aktualnih nam Novosti, mit o 200 obitelji postao je 3. siječnja 2000. ne samo literarna činjenica netalentiranih pisaca očiju željnih Judinih škuda, već i službeno političko stajalište, pače – dogma, koju se ne preispituje. Preispitivanje istinitosti moglo bi se proglasiti kontrarevolucionarnim revizionizmom!

Dogmu je objavio Feral Tribune od 3. siječnja 2000. Potpisao ju je stanoviti Srđan Kaić. Pa kad se danas Agrokor i Todorić pripisuju Tuđmanu, onda se treba sjetiti što je već 3. siječnja 2000. među ostalim rekla dogma o mitu: „Brižljivo po kriteriju odanosti Vrhovniku i državotvornoj ideji odabrani Hrvati, novovjeki feudalci pripravnici koji su se kasnije pretvorili u familije organizirane na mafijaškim principima“. Koliko je Todorić odan Tuđmanu i po čemu?

Iako je u tom trenutku Tuđman, dobivši nametnuti rat, iza sebe ostavio Hrvatsku pozicioniranu kao „regionalnu silu“, te stabilne financije i zanemariv vanjski dug, financiravši obnovu, gradio odnose s izvandomovinstvom, međunarodno pozicionirao državu iz koje se nije iseljavalo, Srđan je Kaić sublimirao stvar ovako: „bankrotiranu državu, upropašteno gospodarstvo, polovicu pučanstva koje živi na samome rubu bijede i ispod nje“. Novac je, tvrdi, „sklonjen na sigurne djevičanske i slične račune“. I tako dalje sve do danas.

Uhodana praksa: Od glasine napraviti službenu istinu

Poslije 3. siječnja 2000. protivnici nacionalne države usuglasili su se da je najbolje upotrebljavati brojku 200. U tome su, piše dr. Domović, svoj javni prinos dali: Mesić, Jelinić, Jelić. Međutim, „Pregledom nekih radova koji su okvalificirani kao znanstvena djela, što znači da se u obradi teme u njima očekuje primjena znanstvene metodologije, uočljivo je da se po pitanju sintagme ‘200 obitelji’ nije držalo znanstvene metodologije“.

Dakle, mit se iz „fabrike“ razgraditelja pokušalo progurati i kao znanstvenu činjenicu (kao i mit o broju žrtava u Jasenovcu!). U tom pogledu autor navodi sociologa Zorana Malenicu. Ali i studiju o korupciji u Hrvatskoj od 2005. do 2012. sveučilišta Princeton. Studija je napisana na temelju intervjua koje je autor odradio u Zagrebu. Intervjuirani Banac je potvrdio tezu o 200 obitelji. I drugi intervjuirani ondašnji politički protivnici Tuđmana. Nitko, međutim, nije iznio relevantne argumente, kamoli dokumente, koji potvrđuju da je riječ o Tuđmanovu modelu.

Praksa prema kojoj se navodni znanstveni radovi u funkciji konstruiranja mitova podsjetila me na članak o proizvodnji nepostojeće „desnice“ i prešućivanju postojećega „porasta lijevog ekstremizma i četništva“. Riječ je o „originalnom znanstvenom radu“ prof. Tihomira Cipeka  koji je uključen u Plenkovićevo povjerenstvo za „nedemokratske režime“, ali je dao ostavku kad je postalo razvidnim da mu istomišljenici čine većinu i bez njega.

Politički tajnici, a ne prate politička zbivanja

Čudno je kako politički tajnici i predsjednici Tuđmanove HDZ-e, koja je u stranačkom pogledu najviše pogođena plasiranjem mitova, tako i ovoga o 200 obitelji, uopće ne reagiraju. Bilo da su intelektualno nedovoljno kapacitirani, bilo da su nezainteresirani za stanje države i nacije a pretjerano zainteresirani za „okvire unutar europskih okvira“, bilo da su ubačeni strani element destrukcije povijesne uloge stranke, bilo pak da ne znaju državotvorno misliti, kamo li djelovati – pa, tako već godinama nisu u stanju napisati ni obično priopćenje za javnost u kojemu bi iznijeli političko stajalište stranke o nekom gorućem pitanju. Uzmimo, primjerice, u fokus nedavnu jugokomunističku inicijativu o dvije godine zatvora zbog za dom spremni, pozdrava koji je postao najnovijim hit mitom za plašenje naroda doma i olajavanje države u svijetu.

Svojedobni predsjednik Hrvatskoga (državnoga) sabora (1994. – 1995.), dr. Nedjeljko Mihanović, kao izaslanik predsjednika države i vrhovnika Oružanih snaga dr. Franje Tuđmana, na svečanosti unaprjeđenja trećega naraštaja vojnih pilota 28. svibnja 1999., među ostalim je kazao: „I taj sjaj pobjede nad mračnim snagama agresije zablistao je na našem hrvatskom horizontu poput jutarnjeg svitanja. A ovi naši za dom spremni postrojeni, samosvjesni, smjeli, odlučni, viteški redovi, što ponosno pred nama stoje kao golemi kvantitet narodne volje i političke snage, ukazuju nam se poput granitnoga obrambenog bedema naše državnosti i slobode“. (N. Mihanović, Sjaj i tama hrvatske istine, Detecta, Zagreb, 2016., str. 340 -„Jamstvo naše slobode“).

Promjena izbornoga zakonodavstva, a ne schengen, euro i Srbija

Došla su inkluzivna vremena kad bi gospodin Mihanović (HDZ) mogao završiti u zatvoru ako ponovi ono što je mislio i govorio do godine 2000. Ustanovio je, ma, zamislite, da su nam piloti za dom spremni, a ne za Jugu. Uhititi, kaže vlast! Unatoč tome što je Račanova vlada legalizirala HOS-ov pozdrav iz Domovinskoga rata kojim je deustašizirana spremnost za dom. Ali i unatoč tome što su jugokomunistički zagovornici zatvora u naše dane, mimo izborne volje, inkluzivirani u vladu uz obrazloženje da se time postigla „politička stabilnost“.

I Juga je bila politstabilna proporcionalno broju političkih zatvorenika. Što će nam politička stabilnost koja hoće domoljublje mlatiti po glavi „vaspitnom palicom“ Pupovca i za dom spremne strpati u Štromarovu i Miletićevu prdekanu, a sve na podlozi mita pretvorenoga u dogmu, prethodno uz ogromne žrtve uspješno demistificiranoga u Domovinskom ratu? Političku stabilnost s demitologizacijom hrvatskoga društva možemo dosegnuti samo radikalnom promjenom izbornoga zakonodavstva. Postojeći sustav namjerava nas do kraja stoljeća vuči za nos, dok se svi ne iselimo ili pomremo od uključenih gluposti. To je hrvatsko pitanje prvoga reda, a ne nametnuta tehnička pitanja drugoga i trećega reda kao što su ulazak u schengenski prostor, uvođenje eura umjesto kune, ili što brži ulazak Srbije u EU.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo