Godina dana Vlade Andreja Plenković

Godinu dana Vlade, poteze na unutarnjepolitičkom i vanjskopolitičkom planu, kao i njezine perspektive za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Stipe Kutleša, prof. dr. sc. Matko Marušić, Mile Prpa, Pero Kovačević i Ivan Jaklin.

Stipe Kutleša: Sadašnja Vlada nije dobila povjerenje birača

U godinu dana se puno toga dogodilo. Sadašnja Vlada nije ona Vlada koja je dobila povjerenje birača. Ona je naknadno formirana s koalicijskim partnerom koji je na izborima bio gubitnik. To se ukratko, narodski, zove prevara(ncija) birača. Pukla je koalicija s Mostom, a Vlada, da spasi sebe i svoju navodnu vjerodostojnost, žrtvovala je narod i državu. To se već vidjelo u trenutku kada je trgovina postala očitom i kada se nisu birala sredstva da se ostane na vlasti pod svaku cijenu. Nemoguće je i nabrojati sve poteze Vlade, ali spomenut ću samo neke.

Kada su premijera mnogi uvjeravali u neprihvatljivo i neakademsko ponašanje njegova najslabijeg ministra, ministra znanosti on je posve iracionalno ustrajavao na povjerenju u njega. No, ipak ga se odrekao kada se zatresla premijerska fotelja. Nema više ideala i vjerodostojnosti. A smijenjeni su i drugi ministri iz Mosta koji su se usudili misliti svojom glavom. Uslijedila je trgovina s kurikulom koja još traje. Iako su najkompetentniji ljudi iz akademske zajednice djelomično ili posve odbacili ne potrebu reforme obrazovanja nego konkretno jednu moguću izvedbu te reforme u obliku CKR (Cjelovita kurikularna reforma), ministrica znanosti i premijer imaju svoje razloge da iskažu povjerenje starim „provjerenim kadrovima“. O aferi s pločom u Jasenovcu i s braniteljima da se i ne govori. Opet je trgovina na djelu. Ucjena beogradskog sluge u Hrvatskoj je uspjela. Ni jednom riječju se Vlada nije očitovala o četničkim pločama i spomenicima diljem Hrvatske. Poginuli hrvatski branitelji čak i ne zaslužuju pijetet Vlade one države za koju su oni dali živote. Ima se dojam kao da je ovo beogradsko-briselska, a ne hrvatska vlada.

A onda dolaze prirodne nepogode, požari i poplave (ako su uopće prirodne?). Svi znaju da su ovoljetni požari umjetne pojave samo Vlada ne zna tko su uzročnici. Važnije je da su požari bili atraktivni, kao nekada ludom rimskom caru Neronu. Za to vrijeme hrvatski ministar odmara od velikih vrućina. Poslije izjavljuje da se na otkrivanju počinitelja požara intenzivno radi. Do danas nismo saznali kakav je bio intenzitet toga rada državnih službi i čime je to rezultiralo. Kako su to ljudi već s istekom ljeta zaboravili, ishod će biti vjerojatno kao i otkrivanje počinitelja poljudske svastike. Za takve propuste se daju ostavke. Ali u Hrvatskoj je to nezamislivo. Ujeo vuk magare, kaže narod.

Neki ekonomski pokazatelji govore da se gospodarstvo oporavlja. Nezaposlenost pada. Zahvaljujući ne Vladinim mjerama nego iseljavanju mladih pa se onda oni više ne računaju kao nezaposleni. Standard navodno raste, ali se statistički podaci mogu tumačiti i drugačije. Ekonomski i financijski stručnjaci se u to bolje razumiju nego običan narod. No Vladini demagozi imaju svoje medije koji znaju kako stvari treba prezentirati i protumačiti. Običan čovjek i tako o tome malo zna, ali dobro osjeća gdje i kako živi. I taj osjećaj ne vara. Zato se najsigurnije uputiti na vlak bez povratka – u inozemstvo, u pečalbu. Broj iseljenih hrvatskih državljana u posljednjih nekoliko godina nadmašio je iseljavanje zbog komunističkog terora za jednako dugo razdoblje. Ako se to tako nastavi Vlada će se, po svemu sudeći, moći pohvaliti velikim uspjehom. Mnogi su uvjereni da to jest uspjeh Vlade. Ovisno kako se gleda.

Što se tiče vanjske politike ona je obilježena sporom sa Slovenijom. Kad su drugi susjedi vidjeli silnu „odlučnost“ i „vjerodostojnost“ Vlade odmah su počeli sa svojim starim zahtjevima prema Hrvatskoj nadajući se da će dobiti sve što traže. Možda se i prevare? Istina je da ova Vlada nije jedini krivac za Piranski zaljev, ali su znali što su naslijedili.

Jedina svijetla točka je ljetna turistička sezona i dobar prihod od turizma. Ali i to se dogodilo mimo Vlade. Niti su oni zaslužni ni krivi za toliki interes turista za Hrvatsku. Kad bi samo znali i htjeli Hrvatsku učiniti još turističkijom zemljom! A potencijala ima.

Na kraju dolazi Agrokor koji je ministricu Dalić, kako kaže, iznenadio. Zanimljiva je činjenica kako oni koji su najbliže stvarima i po svojoj bi dužnosti morali znati, navodno najmanje znaju. Tu nešto ne štima u državi Hrvatskoj. Mnogi su već desetljećima umočeni i te sumnjive poslove, a sada sve treba platiti jedan čovjek. Ne želim nikako reći da on sam nije kriv. Ali nije sve to mogao raditi bez svojih „sponzora“ koji će se najvjerojatnije iz svega izvući i za koje se neće ni zanati da su bili umočeni u te poslove. Vidjet ćemo što će se dogoditi. Najveća Vladina briga je da se očuva stabilnost i status quo. Demografska katastrofa i tako nije za Vladu ozbiljna tema. Da jest onda bi se nešto hitno učinilo. Kad gori vatra se odmah gasi; ne kada sve izgori. Moglo bi se zaključiti da je Vlada zasad u funkciji same sebe, a ne naroda i države. To je prva godina Vlade.

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Od čistih petica do čistih jedinica

Najbolje je prvu godinu mandata predsjednika Vlade g. Andreja Plenkovića procijeniti prema njegovim obećanjima iz kampanje. Tu možda nešto propuštam, a možda sam i pristran, ali kad bolje razmislim – zadivljen sam koliko je puno g. Plenković postupao po svojim obećanjima i koliko ih je ostvario.

Kako mjeriti, što je „nulta točka“?

Prije svega, treba držati na umu da je Plenkovićeva Vlada zatekla Hrvatsku u teškom i lošem stanju. Razlog tome nije samo katastrofalan rad Milanovićeve Vlade, on dolazi tek na kraju! Prije toga je povijesno zaostajanje u razvoju (neimanje države), II. svjetski rat s genocidom intelektualaca, vojnika, svećenstva i poduzetnika, 45 godina komunizma s uništenjem svakoga osjećaja demokracije, ljudskih prava, nacionalnoga ponosa i istinskoga rada, edukacije i upravljanja, razaranja u Domovinskom ratu, troškova obnove, gubitaka vrijednosti i vjere u kapitalističkom grabežu i korupciji, a onda i niz nekvalitetnoga upravljanja, lijenosti, neznanja i – uvijek i najvažnije – protunacionalnoga i protudržavnoga djelovanja, sebičnosti, neobrazovanosti i lijenosti, velike i pogubne lijenosti. To je dočekalo i sve prethodne Vlade, pa zapravo nema smisla te nevolje nabrajati i u prošlosti tražiti krivce; treba shvatiti otkud smo došli i kuda idemo i početi mjeriti od neke „nulte točke vremena“. U ovom slučaju, to je početak mandata Plenkovićeve Vlade, pa jedna godina vremena. Kad se tako gleda, može se reći da je Vlada radila izvrsno, u pravom strateškom smjeru i da je postigla iznenađujuće dobre rezultate, iako ne u svemu što je trebalo i što je mogla.

Dva su osnovna Plenkovićeva obećanja iz kampanje: popravljanje ekonomije i stabilizacija Vlade i općega političkoga ozračja u državi.

Popravljanje ekonomije

Ekonomija se popravlja toliko dobro i bezbolno da to nekako i teško vjerujem! Proračunski deficit nije samo ispod 3%, nego je i nestao i postao mali suficit. Javni dug se smanjuje – ne mogu zamisliti odakle! BDP se povećava, zaposlenost se povećava, nezaposlenost smanjuje, porezi se smanjuju (osim ugostiteljima, a tako i treba biti), izvoz raste, industrijska proizvodnja raste, novca ima za sve nesreće, nevolje, slabe i zaslužne, za Hrvatsku vojsku, Gorsku službu spašavanja, čak i za nelojalne pa i neprijateljske udruge, medije i ljude.

Držim da su tu velike zasluge skromnoga, a velikoga stručnjaka g. Zdravka Marića. Zato ne čudi da ga slijepim bijesom i glupim optužbama žele srušiti SDP i Most. Njegovim odlaskom, računaju oni, oslabili bi Vladu u kvaliteti rada, a ne samo da je sramoti odlazak ključnoga ministra. To znači da im je važnije da padne Plenkovićeva Vlada, nego da država napreduje. No to smo ionako znali, još od saborskoga glasovanja o samostalnosti Hrvatske.

Stabilizacija Vlade i države

To je g. Plenković također postigao, možda ne savršeno, trajno i popuno kvalitetno, ali jest osigurao kontinuitet Vlade i ublažavanje političkih odnosa u državi. Platio je za to visoku cijenu – mučnoga (ali odlučnog i elegantnog) raskida s Mostom i koalicije s HNS-om. Problem je u tome što mu HNS nije nimalo lojalniji partner od Mosta, samo što se više boji raskida koalicije nego Most, s tim da se Most nije imao manje bojao zato što je hrabriji, nego zato što je politički nezreliji (tj. potpuno je nezreo).

Bili to Plenovićeva želja i djelo ili ne bili, činjenica je da je došlo do teškog intelektualnoga a onda i političkoga raspada lijevih. To što i kako radi SDP i njegove satelitske stranke postalo je tako jadno da se i u ljudi kojima su oni oporba nakon njihovih nastupa pojavljuju osjećaji tuge, stida, pa i intelektualnog i demokratskog zaprepaštenja.

G. Plenković za svoju „stabilizaciju“ plaća i cijenu pojave straha i sumnje u dijela svojih podržavatelja, koji se boje „izdaje“ nacionalnih interesa i mogućnosti da je on „igrač Bruxellesa“. Njihova je politička zrelost otprilike na istoj razini na koju je dospjela ona ljevičarska: neznanje, nezrelost, nerazumijevanje, ekstremizam i zgubidanstvo. Tu pripadaju i Most i Živi zid, ali u analizi bilo kakvih rezultata na državnoj razini o njima se nema što reći. S druge strane, g. Plenković niti jednom nije upao u zamku populizma, jer je pravi, školovani i nadareni europski političar i time moramo biti posebno zadovoljni.

Još dva obećanja

G. Plenković je u kampanji obećao i pravnu sigurnost i socijalnu pravdu. To su bila potrebne i plemenite težnje, a neke su stvari tu i napravljene, na primjer pošten i otvoren odnos sa sindikatima, stvarno razdvajanje politike i pravosuđa, jačanje socijalnih potpora svih vrsta, rad na demografskoj obnovi, popravljanje odgovarajućih zakona i sl., ali one su još daleko od završnog rezultata koji bi se mogao pozitivno vrjednovati kao što se to može s Marićevom poreznom reformom.

Pravne sigurnosti i socijalne pravde ne može biti bez ogorčene borbe protiv korupcije, nerada i neznanja (primjerenog biranja kadrova). Do te je točke dalek put i za prvu mu godinu mršave rezultate možemo tolerirati, ali ne ćemo nakon treće. Na toj točki g. Plenković može pasti na sljedećim izborima, usprkos svim dobrim rezultatima koje može postići.

Još dobroga rada

Ministarstvo Državne imovine se pokazalo jako potrebnim i korisnim. Ne čini se da će g. G. Marić spasiti puno upropaštenoga, ali istjerat će mnogo lisica iz brloga i smanjit će količinu sramotnoga nepočišćenoga državnoga smeća koje se nakupilo na upravljačkom neradu, pljački i korupciji. Sviđa mi se njegova postojanost i otvorenost i ovdje mu nudim pohvalu, ohrabrenje i zagrljaj na kraju uspješnoga mandata.

Ministarstva g. Medveda i g. Krstičevića rade izvrsno, što i ne čudi, jer su oni primjereno izabrani ministri: stručni, domoljubni, odani, pametni i hrabri. Njima te pozicije nisu bile „uhljebljenje“ ili „napredovanje u karijeri“, nego logičan nastavak onoga što su radili u slamanju srpske agresije. Tako se biraju ministri!

Ne znam dobro procijeniti strategiju, taktiku i rezultate većine drugih ministarstava, napose ne poljoprivrede, regionalnoga razvoja i europskih fondova, te onoga za demografiju, obitelj socijalnu politiku i mlade, koja su mi jako važna. Nije dovoljno biti bolji od prethodnika koji su bili katastrofalni; kriterij uspješnosti trebaju biti konkretni rezultati uspoređeni sa „zlatnim standardom“, tj. punom objektivnom uspješnošću.

Ne znam ni što radi Ministarstvo uprave, ali nisam zadovoljan ni onim što radi i što ne radi. U upravi leži jedan od nekoliko rakova suvremene hrvatske države i tu liječenje treba biti radikalno ili će uprava državu pokopati.

Promašaji

Dva su resora jako loša: zdravstvo i obrazovanje.

U zdravstvu ne samo da nije ništa učinjeno, nego se o njemu govori na krivi način: „treba više novca“. Toga novca nema, on ovisi o BDP-u, a ne o Vladi. Tajna popravka financijskoga stanja u zdravstvu leži u racionalizaciji, kontroli rada i trošenja i štednji koja se zasniva na stručnosti (dokazima). Procjenjujem da bi racionalan pristup troškovima u zdravstvu mogao uštedjeti i do 30% onoga što se danas troši. Ponovit ću što sam prije ovdje pisao – tri mjere koje se mogu uvesti u ponedjeljak ujutro: 1) kontrola radnoga vremena, 2) ukidanje kombiniranja privatnoga i javnoga (državnoga) rada i 3) zakon o darovima pacijenata, udruga i farmaceutskih tvrtki (engl. „sunshineact“) (O novoj Vladi).

Neka mi g. Plenković ne zamjeri, jer sam ja njegov odani podržavatelj, ali za svoju politiku u znanosti i obrazovanju zaslužuje čistu jedinicu! Izravno je za tragediju odgovoran upravo on, jer je u oba slučaja izabrao ministre koji nisu mogli biti lošije izabrani. Ni Barišić ni Divjak nisu dorasli poslu kojim su zaduženi. Barišić je nešto bolje radio, ali njime je Plenković ljevici „otvorio bok“ toliko da ga je na kraju morao sam smijeniti. A „sramota je takvomu junaku džilitnut se ne pogodit cilja“. Gđa Divjak, u dimu galame oko školske reforme i maglici njezine fizičke privlačnosti, do sada nije izrekla ni jednu potpunu i suvislu rečenicu i nije napravila ni jedan znanstveno utemeljen potez. Navest ću (samo) dva njezina ključna „grijeha“, s tim da se oni broje g. Plenkoviću.

Prvi je da čini sve da zaštiti Jokićevu protuhrvatsku reformu obrazovanja (Rodna ideologija). U tome je otišla toliko daleko da ni najkvalitetnije ljude koji su joj se javljali za stručne skupine nije u te skupine uključila, nego je samo obnovila rad Jokićevih ljudi. Na pristojne, utemeljene i jasne kritike potpune promašenosti Jokićeve reforme (HAZU, npr.), koju ona nastavlja, odgovorila je – uvođenjem informatike u škole gdje su potrebne sasvim druge reforme. Najstrašnije od svega, za nju, g. Plenkovića, HNS i cijelu akademsku zajednicu jest to da se uopće više ne razmatra reforma visokoga školstva! Nju je nužno provesti, jer je to rani zahtjev EU i vrlo ozbiljna preporuka OECD-a; pokušao ju je uvesti, s tri odlična zakona, ministar g. Radovan Fuchs, ali su je spriječili lijevi i desni sveučilišni neradnici, a onda ju je SDP-on minstar g. Ž. Jovanović potpuno pokopao, prema naređenju partijskoga komiteta čiju je zabranu formulirao i prenio g. G. Flego, sdp-ovcima najpoznatiji marksistički mislilac. Dok ministar obrazovanja i znanosti, čiji politički bio da bio, ne krene oštro s reformom visokoga školstva, hrvatski građani moraju znati da se radi o korupciji, odbijanju modernizacije i izdaji europskih vrijednosti i hrvatskoga opstanka.

Na primjer, dok se, ne reformiraju hrvatski pravni fakulteti, ne može se popraviti stanje u hrvatskom pravosuđu.

Ima još promašaja

Strašni problem mirovinskoga sustava nije ni taknut. Ili jest? Nisam to primijetio. Uz zdravstvo, mirovinski je sustav prvi koji prijeti državnim stečajem. Ne znam što tu treba raditi, ali jedno znam: ne bi se smjelo bez odgovora ostavljati medijsku (oporbeno naručenu) kuknjavu o mizernim mirovinama: Naime, treba znati da je tek oko 15% hrvatskih umirovljenika napunilo puni radni staž. Možda otud treba početi? A to bi nas vratilo na korupciju u upravi, pravosuđu i zdravstvu, i – naravno – u upravljanju mirovinskim sustavom.

Povlačenje zakona o obitelji iz postupka pokazuje nedovoljno usklađivanje, marljivost i stručnost.

Povlačenje zakona o obitelji a onda njegova predaja neprijateljima obitelji na popravak jako me čudi i ne znam kuda to vodi. Što g. Plenković kaže na jasnu nakanu da u zakonu piše da je veza dvaju homoseksualaca obitelj? Svatko to može naslutiti u „popravljenoj“ inačici.

Strašne rane zdravstva, mirovina, nerada državne uprave i korupcije koja se ne smanjuje a pogubno bukti u pravosuđu ne mogu čekati treću godinu mandata.

Svakako moram i izravno upitati: „gospodine Plenkoviću, zašto u odnosu na Zakon o istraživanju grobova žrtava komunističkih zločina niste obnovili rad Ureda za istraživanje tih grobišta koji je ukinuo Milanović? U proračunu treba naći novac za istraživanja, primjerena pokapanja u primjerena groblja, za muzej i za odgovarajuću dokumentaciju.

Ocjena

U svojoj sam nastavničkoj karijeri ocijenio bezbroj studenata i profesora i uvjereno g. Plenkoviću za prvu godinu rada dajem velik broj ocjena, od čistih petica do čistih jedinica. Jedinice ne dopuštaju izračun sredine, ni aritmetičke niti političke. Petica iz jednoga predmeta ne može neutralizirati jedinicu iz drugoga. Kao što je mnogo stvari napravio dobro, on mora sve stvari napraviti dobro. Jer je dobar, ima mnogo dobrih suradnika i jer je stanje u Hrvatskoj dobro. No, ipak mogu reći da g. Plenković nije pao godinu niti je pao na popravni, nego da u drugoj mora upisati mnogo velikih obvezatnih predmeta. Na kraju drugoga mandata može postati blistav odlikaš, možda čak i blaženik – npr, u slučaju da ga tko iz očajne i očajničke oporbe upuca mržnjom iz očiju. Svetac ne će postati, jer za to bi bilo potrebno medicinsko čudo, a u njegovu slučaju to bi bilo da izliječi hrvatsko zdravstvo ili pravosuđe. A to mi, moram priznati, nije zamislivo.

Mile Prpa: Brojni propusti

Evo, navršila se puna godina dana od uspostave Plenkoviće vlade. Ta godina njegovog vladanja bila je prilično politički turbulentna. Toj Vladi, za razliku od Milanovićeve, ne može se reći da nastupa grubo bilo riječju ili djelom. To je vlada koja djeluje u rukavicama, upotrebljava samo kulturne i meke riječi sve na razini europske civilizacije i diplomacije.

Pristojnost je vrlo visoka, ali to znači da bi se htjela svima dopasti. Ali to nije moguće. Na ideološkom planu dave je (poput zmija kad dave Laokonta i njegove sinove), nacionalne manjine prioritetno srpska kroz neumjerene Pupovčeve istupe i “nužnost” ispunjavanja njegovih zahtjeva, kao i nekorektne istupe nekolicine agresivnih zastupnika u Saboru iz iste provenijencije. Bilo kako bilo, u narodu se doživljava Pupovčeva politika kao strano tijelo, kao nešto na što se Vlada nije smjela nipošto osloniti. Podvučeno – kao nešto što podsjeća na Svetozara Pribićevića, koji mu je doista uzor u ponašanju.

Suštinski, ali ne i verbalno, prešućuje se najnoviji egzodus mladih ljudi iz hrvatske i rasipa se po zapadnom svijetu, kao da netko razbacuje iz košare mukotrpno stečene brojne zlatnike (talente). Ti mladi stručnjaci predstavljaju sukus hrvatske intelektualne snage i motor razvoja Hrvatske, među njima se kriju mnogi talenti koji bi pod bilo koju cijenu trebali ostati u Hrvatskoj, graditi i razvijati svoju domovinu, a ne naše najveće bogatstvo poklanjamo drugim narodima. Po tom pitanju, Vlada ne bi mogla dobiti bilo kakvu prolaznu ocjenu.

Siromaštvo, ono postaje kod sve većeg broja ljudi, cijeli pojedini krajevi su toliko osiromašili, da ih već pomalo zahvaća i glad koje prijeti njihovom opstanku. Institucije javnih kuhinja sve više su na mukama jer nema donacija, a ponajmanje od države. Po tom pitanju također Vlada ne može dobiti prolaznu ocjenu.

Nikako ne mogu shvatiti, a to se odnosi na sve vlade od uspostave hrvatske države, koje uporno odbijaju da već jednom masovno i širom otvore vrata Hrvatske prema dijaspori, koja u sebi ima velike gospodarske, kulturne, kadrovske i domoljubne potencijale i neiskorištene resurse, jednom otvoriti sva vrata njihovim investicijama bilo u materijalnom, bilo u stručnom, bilo u duhovnom i moralnom pogledu, a da ne kažem o željenom povratku u domovinu njihovih pradjedova.

Pod hitno, novim propisima i zakonima, osposobiti državnu administraciju i diplomaciju na svim razinama da ubrzano provodi projekt otvaranje Hrvatske prema svojoj dijaspori, na svakom planu. Da se u tu svrhu hitno donesu novi zakoni koji će omogućiti da se odmah i bez ikakvog odlaganja pripadnicima hrvatske dijaspore, bez obzira gdje se nalazili u svijetu, tko god to želi, dati mu domovnicu i hrvatsku putovnicu.

Državni proračun, na svim razinama glođu miševi (pravi ljudski štakori) gdje god stignu i to na više različitih načina. A najbesmisleniji način je da država troši i rasipa novac iz proračuna, (na što je upozoravao gospodin Zlatko Hasanbegović), na kojekakve udruge koje ne služe ničemu osim grabeža sredstava koja bi trebalo usmjeriti u druge prioritetnije i daleko važnije stvari. Po tom pitanju i ova Vlada kao i sve dosadašnje zaslužuje, ne samo neprolaznu ocjenu, već zaslužuje prijezir naroda.

Hrvatsko pravosuđe, kao najveća hrvatska rak rana, jer njegova nedjelotvornost hrani brojnu korupciju, gotovo bih rekao mafiju, koje je poput zapuštenog zemljišta obraslo korovom. To traži hitnu i temeljitu rekonstrukciju njegovog rada i djelovanja. Kroz sve dosadašnje vlade, u organizaciju pravosuđa i represivnih aparata, toliko je toga nefunkcionalnog , ali i nemoralnog ugrađeno (kao npr. da se tajkuni mogu braniti sa slobode pologom od nekoliko milijuna kuna, ili se umjesto zatvorske kazne može guliti krumpir, a sirotinja mora ležati u zatvorima jer na taj nemoralni način ne može kupiti slobodu). U njegov rad je ugrađeno toliko toga nefunkcionalnog da je pravo čudo da uopće ikako funkcionira. Traži se hitna i temeljita revizija pravosuđa od vrha do dna.

To je urgentno pitanje, na koje Vlada i sve institucije u čijoj je to nadležnosti moraju promptno reagirati.

U ovome napisu ne izbjegavam, ni najmanje i brojne pozitivne poteze koje je Plenkovićeva Vlada ostvarila, a prioritetno na međunarodnom planu, na planu diplomacije, na jačanju i opremanju hrvatske vojske, na zaštiti teritorijalnog suvereniteta (Savudrijska vala i sl). Pa i potez Vlade oko Agrokora, treba ocijeniti pozitivno, jer je usmjeren na spas tog koncerna i na zaštitu na desetke tisuća radnih mjesta.

Ovoj Plenkovićevoj Vladi ipak moramo dati punu podršku, jer je nako smrti prvog hrvatskog predsjednika Dr. Franje Tuđmana, dosad najmanje loša vlada i koliko toliko je nacionalno orijentirana i nastoji biti demokratska.

To je Vlada koja do sada ništa krivo nije napravila, ali je odgovorna za brojne propuste, koji traže hitno rješavanje, a poglavito pravosuđa i državne uprave. Propust na ideološkom planu, nedovoljna zaštita branitelja. Dopušta da po Hrvatskoj divljaju oni koji više nikad ne bi u nju smjeli doći, a kamo li hrvatskom narodu s hrvatskog teritorija u RH očitava i javne lekcije, od strane srpske manjine i predstavnika srbijanske politike i svetosavske crkve koji dolaze iz Srbije.

Na kraju teksta donosim citat iz Codexa moralis Croaticum.

“U svome ponašanju – slijedimo mentalitet pobjednika, a ne žrtve! – Dakle, hrvatski narode, glavu gore, ponos gore i ponašaj se, razmišljaj i djeluj kao – pobjednik, odbaci svoje ponašanje po kojem postupaš u ulozi žrtve.

Odgajaj svoje mlade naraštaje u ponosu, dostojanstvu, slavi, a ne u potčinjenosti. Tisućama godina svoje povijesti prebrodio si mnoge Scile i Haribde znane i neznane, i pripada ti moralno pravo da se vladaš kao junak, kao dostojanstvenik, kao pobjednik.

Ne samo da si pobjednik u naravi, postao si i pobjednik u duhu i tako se vladaj, tako zbori, tako misli, tako snivaj, i – kad se probudiš vidjet ćeš i osjetiti slavu svoje Hrvatske i svog hrvatskog naroda, slavu njegovih sinova i kćeri! Slavu žrtve koju si pretvorio u Slavu novog hrvatskog Siona. Jer “Nad Hrvatskom duga sjajna odagnala mrak i tmine! Probudila se Lijepa naša, iz duge more zle sudbine, Budila te zora zlatna, cjelovima Višnji Bog..! “ I zato– Slavi, slavi, kćeri Sionska! (Hrvatska).

Pero Kovačević: Plenkovićeva Vlada se u prvoj godini mandata pretežito bavila sama sobom i svojim ostankom na položaju

Što reći nakon godine dana Vlade Andreja Plenkovića, kad su njezinim radom najzadovoljniji ministri i sam predsjednik Vlade Andrej Plenković.

Najdomljiviji detalj u podnošenju izvješća predjednika Vlade u Hrvatskom saboru je samo prezentiranje izvješća Plenkovića. Plenković je do vrhunca savladao komunikacijske i retoričke sposobnosti i korištenja laži kao tehnike političkog komuniciranja kreirajući lažnu političku stvarnost. Sretna je okolnost za Plenkovićevu Vladu, ali nesretna za Hrvatsku, da ona uopće nema oporbe.

Kažimo istinu.

Plenkovićeva Vlada se našla u pravo vrijeme na pravom mjestu. Zašto to kažem? Naime,većina pozitivnih ekonomskih parametara, kojom se hvali Vlada, nije posljedica njihovih napora i znanja već je posljedica pozitivih pomaka u Europskoj uniji.Istini za volju mora se priznati da je Plenkovićeva Vlada početno donijela potrebnu političku stabilnost Hrvatskoj i prekinula jalove ideološke rasprave koje je uvela Milanovićeva Vlada. Nakon prve godine mandata Plenkovićeva Vlada nije uspjela kapitalizirati pozitivne vjetrove u prave i konkretne dosege počev od sprječavanja odlaska mladih, demografske katastrofe, položaja radnika, pljačke i grabeži, srediti pravosuđe i provesti cijelovitu pravnu reformu, ali nema niti naznaka da će to uopće učiniti.

Plenkovićeva Vlada se u prvoj godini mandata pretežito bavila sama sobom i svojim ostankom na položaju. Paradoksalna je činjenica – što je Zdravko Marić jedan od najsposobnijih ministara u ovoj Vladi, a u biti više, nakon izbijanja afere Agrokor, nema poltičkog legitimiteta za obnašanje dužnosti ministra.

Želi li Plenkovića Vlada učiniti prave i konkretne poteze na unutarnjepolitičkom i vanjskopoltičkom planu onda je nužna temeljita rekonstrukcija same Vlade jer je previše slabih točki na ministarskim dužnostima koji su nedorasli toj dužnosti. Krenimo redom od ministra pravosuđa,ministra zdravstva, ministrice demografije itd… Posebna su priča dodatna tzv. politička imenovanja stranačkih ljudi na dužnosnička mjesta u Vladi..

Prema tome, ovoj Vladi će moći odnosno početi vjerovati tek onda kad konkretnim i sustavnim mjerama zaustavi iseljavanje i odlazak hrvatske izvrsnosti u inozemstvo, kad krene u konkretnu i cjelovitu pravnu reformu. Zar im afera Agrokor nije dovoljan argument i razlog za to. Neću niti spominjati prijeku potrebu reforme izbornog zakonodavstva.

Ivan Jaklin: Ozbiljan povratak u vremena jednopartijskog sustava, zapravo „svenarodne partije“ – SSRNH

Davati ocjenu djelovanja jedne Vlade, pa tako i Vlade gosp. Andreja Plenkovića, u tako kratkom razdoblju kao što je tek jedna godina je nezahvalno, ali nakon 17 godišnjeg lutanja svih prethodnih Vlada i potpunog gubitka potrebe vođenja državotvorne politike, Hrvatska danas postaje tek zemljopisnim pojmom, vrlo lijepim turističkim odredištem te zemljom iz koje dolaze izvrsni sportaši. Da, i kravata potječe iz Hrvatske.

U Banskim Dvorima nema više Hrvatske vlade! Na ulazu u zgradu stoji ploča na kojoj piše Vlada Republike Hrvatske. Upravo i ta ploča nas podsjeća da i nakon 27 godina nismo izašli iz „partitivnog genitiva“, u kojem smo živjeli cijelo vrijeme komunističke vladavine, kada je bio zabranjen „hrvatski nominativ“!

Dakle, od prežalosnog 3. siječnja 2000. godine, 17 punih godina možemo samo pratiti jedan „uredno programirani“ sunovrat tek u krvi rođene Domovine u bezdan praznine u kojem nema identiteta. Hrvatskog identiteta. Vlada Republike Hrvatske je od toga vremena je uglavnom „hrvatsko-srpska“ ili „srpsko-hrvatska“ Vlada u kojoj predstavnici većinskog, „dobronamjernog“ naroda ispunjavaju sve želje predstavnika „najpovlaštenije manjinske populacije na kugli zemaljskoj“, ne mareći da pri tom gaze tisućljetne vrijednosti većinskog Naroda, koji je ipak njih doveo u položaj da vladaju ovom zemljom Hrvata.

Nakon tih nesretnih „trećesiječanjskih dana“ bilo je trenutaka kada smo mi Hrvati pomislili da smo napokon izabrali ljude koji će nam vratiti dostojanstvo i ponos koje smo stekli u krvi i znoju predvođeni prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Vrijeme je to bilo kada smo imali hrvatski identitet. Kada je ova zemlja imala Hrvatsku vladu koja je promicala hrvatsku državotvornu politiku. I zato smo s velikim oduševljenjem dočekali 2004. godinu, vjerujući da će povratak HDZ-a na vlast promijeniti zablude politike iz vremena „Račanovog mandata“. Ali, ne! Predsjednik Vlade Sanader je učinio sve da potpuno uništi hrvatsku desnicu, te je svojom izdajničkom politikom uništio dvije povijesne hrvatske državotvorne stranke HSP i HSS, te postao „rodonačelnikom“ povratka „hrvatsko-srpske koalicije“ u ovu napaćenu zemlju, što mu ne smijemo oprostiti, a niti zaboraviti. Ukradeni su nam hrvatski državni blagdani, obilježja našeg hrvatskog identiteta, ugrožava nam se hrvatska katolička obitelj kao temelj slobodne i ponosne Hrvatske, gaze se naše narodne vrijednosti, kultura, hrvatski jezik.

Nakon „bijega“ Sanadera iz politike i pokušaja njegova stvarnog bijega iz Hrvatske, koju je izdao, HDZ se pokušavao vratiti na put kojim nas je vodio dr. Franjo Tuđman. I, stvorena je jedna povoljna klima u stranci s „ljudima koju su obećavali“. Okupila se većina državotvornih ljudi oko gosp. Tomislava Karamarka, koja je preuzela vlast od gosp. Milanovića. Izgledalo je da će Hrvatska vidjeti svjetlo na kraju „tunela svojih političkih zabluda“. Međutim, na gosp. Karamarka je odmah pokrenuta lavina napada iz svih mogućih „nevladinih udruga“, a zapravo kripto i neokomunista te jugoslavenskih nacionalista (kojima Hrvatska nikada nije oskudijevala i koji su Hrvatsku oduvijek mrzili i protiv nje radili) te svih medija koji izlaze u Hrvatskoj. Njihov utjecaj je bio tako silan da je gosp. Karamarko najprije likvidiran u stranci, a potom i u Hrvatskom (državnom) saboru. Pokazao se tada gosp. Karamarko velikim političarom, jer je svojim uzmakom sa svih pozicija spasio raskol u najvećoj hrvatskoj stranci (nekoć i Tuđmanovoj, državotvornoj), ali i omogućio opstanak hrvatske vlasti, ne znajući u tom trenutku da će to uskoro postati „hrvatsko-srpska“ vlada ili obrnuto, svejedno je.

Kao, u tom trenutku najbolje rješenje u spašavanju i HDZ-a, ali i hrvatske vlasti izabran je gosp. Andrej Plenković, ugledni pravnik, diplomat i erudit, koji je uskoro zadobio simpatije gotovo svega naroda. Istinski domoljubi u njemu su zaista prepoznali „političara od formata“, hrvatskog državotvornog političara, nositelja identiteta i čuvara vrijednosti naroda Hrvata.

I to je uglavnom trajalo do pretužnog preslagivanja Vlade Republike Hrvatske u lipnju ove godine. Nastojeći pošto-poto sačuvati ovu Vladu, gosp. Plenković je sastavio Vladu na način koji neodoljivo podsjeća na IV SRH (radi mlađih čitatelja= Izvršno vijeće Socijalističke Republike Hrvatske, (kako se tada nazivala Vlada u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj) iz prosinca 1971. godine, kada je upravo po Titu u Karađorđevu „politički likvidiranu“ predsjednicu IV-a SRH-e, gđu Savku Dabčević Kučar, naslijedila drugarica partizanka, heroina II. svjetskog rata, te posebno poraća od Bleiburga, Kočevskog Roga do Macelja, Milka Planinc, a Hrvatskom su zapravo vladali u toj njenoj „vladi“ drugovi Dušan Dragosavac i Stanko Stojčević. Samo da spomenem, u to vrijeme dr. Franjo Tuđman bio je na robiji.

Ne želeći uopće komentirati afere poput „Agrokora“, koja značajno ugrožava čak i nacionalne interese Hrvatske kao države, želim vjerovati da su namjere gosp. Plenkovića iskrene i dobronamjerne, makar to često ne izgleda tako. On je mnogo toga obećavao hrvatskom narodu preuzimajući vođenje i HDZ-a i Hrvatske vlade. Ovih godinu dana je sigurno prekratak rok nakon kojeg bi smjeli žestoko udariti po njegovoj politici. Vremena su ozbiljna, ne samo u Hrvatskoj, već u cijelom svijetu. Nadajmo se da će gosp. Plenković ispuniti očekivanja naroda koji mu je ipak iskazao povjerenje. Da nipošto ne dozvoli da mu njegovu Vladu Republike Hrvatske zapravo vodi jedan „profesionalni etnobiznismen“, jer se u narodu stječe dojam da je gosp. Plenković tek njegov talac i dobronamjerni ispunjavatelj svih njegovih sve većih i nemogućih prohtjeva, koji su protivni hrvatskim nacionalnim interesima.

Trenutni sastav Vlade Republike Hrvatske je nestvaran i neodrživ na duži rok. Pa tu je toliko raznoliko društvo ministara, političkih protivnika, usudim se reći, čak i neprijatelja, oko istog stola s jednim predsjednikom na čelu gosp. Plenkovićem. Na koji način on njih drži na okupu, meni je neobjašnjivo. Možda osim financijskog interesa tu i nema nekih drugih interesa.

A, stranke? HDZ je izgleda u nekom stanju mirovanja. SDP je u rasulu, izgleda da politički oponenti drugu Davoru Bernardiću, zapravo „igraju na Plenkovićevu kartu“. Mogao bi Plenković ostati zapamćen i po tomu što će se u „njegovo vrijeme“ ugasiti i tzv. „hrvatska ljevica“. Ništa zato, ostati će nam ipak SSRNH. Drugo, očito niti ne zaslužujemo.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo