U očekivanju presude : Podlistak o generalu Slobodanu Praljku i hrvatskoj šestorci u Haagu (XXIII.)

Kao dvadeset i treći prilog u podlistku o Slobodanu Praljku i hrvatskoj šestorci u Haagu donosimo izvatke iz Bošnjačkog sabora iz 1993. godine na kojemu se definirala bošnjačka politika. (hkv)

Bošnjački sabor, 1993. god. i priča o podjeli

Dvije definicije Bošnjaka, drugo važno pitanje jest o načinu na koji su definirani Bošnjaci kao nacija na ovom skupu. U svom uvodnom govoru Alija Isaković je rekao: “Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju.”

Profesor Muhamed Filipović je u svom uvodnom govoru ostao samo pri tumačenju postojanja integralnog, prvobitnog bošnjačkog naroda i parcijalnih dijelova tog naroda u sadašnjosti. “Ko smo mi, Bošnjaci? Mi, Bošnjaci, smo onaj dio našeg prvobitnog bosanskog naroda koji kontinuira svojstva narodnog bića ove zemlje, ostvaruje unutar tog bića povijesni smisao i sadržaj ove zemlje i nosi njeno povijesno i državno pravo. Mi smo, dakle, nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država, kao povijesni subjekt bila”, rekao je Filipović, tvrdeći da ta identifikacija nije onemogućena odlukom “dijelova prvobitnog bošnjačkog naroda da se identificira i veže za narodnosnu ideju, interese i državno pravo nekih drugih država i naroda”.

“Ta njihova odluka, naprotiv, ne da nas same ograničava, kako nam je to bilo često nametano pod izlikom ‘pa vi ne možete biti Bošnjaci jer biste time sami apelirali i prisvajali Bosnu i njenu tradiciju za sebe’, nego nas upravo ovlašćuje na taj korak, naređuje nam da budemo Bošnjaci, da osiguramo i sačuvamo ono što je povijest stvorila dugim svojim radom, dugim djelovanjem najdubljih povijesnih snaga i što je kao takvo preživjelo od osmog stoljeća do danas. Da u tome nije bilo duboke povijesne logike, ne bi se to ni desilo, da Bosna nije milenijska tvorevina svjetskog povijesnog duha, ne bi ona opstala unatoč tolikim protivnicima”, rekao je akademik Filipović.

“Bosnu nisu stvorili nikakvi konstitutivni narodi, nego je Bosna proizvela sve svoje ljude i sve svoje narode, dala im krilo u kome rastu i žive”, dodao je akademik. Ovo integralno bošnjaštvo nije bila jedina definicija Bošnjaka. U drugoj ponuđenoj definiciji Bosna se određuje ne kao država porijekla nego kao država koju prihvataju slavenski muslimani jugoistočne Evrope kao svoju domovinu. Druga ponuđena definicija, dakle, predstavlja Bošnjake kao sublimat muslimana jugoistočne Evrope: “Mi, Muslimani – sad ovdje prvi put, izvan mog običaja, ne kažem Bošnjaci – mi smo ovdje muslimani ustvari cijelog jugoistočnog evropskog prostora. Među nama se nalaze i Paloši, i Hiloši, i Hadžiegrići, i Udžvarlići, među nama se nalaze i Dalmatinci, i Hrvati, i Srbijanci, mi smo sublimirani u bosanskom narodu, sada stjerani u jedan mali prostor, ali prvi put naš prostor. To će biti naš prostor”, rekao je prof. dr. Muhamed Nezirović.

Dakle, definicija Bošnjaka se mijenjala u ovisnosti od toga kako se definirao državni teritorij BiH. Dani, 23. oktobar 2008: Feljton Dana: Ekskluzivno – Bošnjački sabor, 27. i 28. septembar 1993. (II) Bosna tri naroda više nije moguća. Javnosti je 15 godina bilo nepoznato šta se dešavalo na dvodnevnom zatvorenom dijelu Bošnjačkog sabora, kada su bošnjački političari, ostavljeni sami sa sobom, bez gostiju i novinara, počeli da raspravljaju o tome kako se ustvari definiraju Bošnjaci, treba li graditi bošnjačku nacionalnu državu i na kojem teritoriju. Transkript rasprava na Bošnjačkom saboru, vođenih uoči sjednice Skupštine RBiH o prihvatanju ili odbijanju Owen – Stoltenbergovog plana, koji je predviđao uspostavljanje Unije tri etnička entiteta i mogućnost podjele BiH nakon dvije godine održavanja Unije, pokazuje kako su bošnjački predstavnici vidjeli sebe i svoje odnose s drugim nacijama u jednom od najosjetljivijih trenutaka suvremene historije BiH.

Dr. Safet Ćibo, predsjednik ratnih predsjedništava općina Konjic, Jablanica i Prozor, na osnovu Odluke Predsjedništva RBiH od 13. marta 1993: “(…) Donoseći naš historijski odgovor ovdje: ‘ne’ ustavnom sporazumu o Uniji BiH iz Ženeve, predlažem sljedeći papir u pet tačaka usaglašenog teksta ratnih predsjedništava Jablanice, Prozora i Konjica. (…) Nema promjena granica države BiH bez promjena granica ostalih republika bivše Jugoslavije jer je suverena država BiH najjače sredstvo u borbi i ostvarenju naših ciljeva, što potvrđuje i borba našeg predsjednika države u tom cilju, s jedne strane, i borba agresora, s druge strane, za uništenje tog suvereniteta iznutra – recept isproban na SFRJ. Odluka ‘da’ je kapitulacija, a odluka ‘ne’ je pravična, oslobodilačka borba za suverenu BiH.”

Tri uvjeta za državu Edib Bukvić, član Izvršnog odbora SDA: “U ovom trenutku, kada svi ovdje prisutni moramo da budemo svjesni težine prihvatanja ili neprihvatanja ponuđenog paketa, to jest svjesni kratkoročnih i dugoročnih posljedica tog čina, bez obrazlaganja posljedica onoga što bi nam trebalo biti jasno, želim da upozorim da radi nekih mogućih kratkoročnih olakšanja ne donesemo odluku koja će budućnost sviju nas učiniti nesnošljivom. Do sada je bosanska odnosno muslimanska strana optuživana da nema svojih inicijativa, da nema svojih karata, svojih definiranih ciljeva. Mislim da smo mi sve do sada imali jasan cilj: to je ona BiH između Une i Drine i sada, kada je taj cilj postao nedohvatljiv, postao neostvariv, jer ga naše komšije nisu htjele ili ga nisu dovoljno voljele da bi se za taj cilj sa nama borile, mi moramo definirati svoj, samo svoj, realan, dohvatljiv i ostvariv cilj koji će biti ono za šta ćemo se boriti i što ćemo, uz Božiju pomoć, za sva vremena sačuvati. Pokušavajući da sagledam naše stanje u kome se nalazimo, došao sam do sljedećih zaključaka: dosadašnja Bosna i Hercegovina, sa svoja tri naroda, postala je nerealna. Poslije ovakvog genocidnog rata, dugoročno, Muslimani, Srbi i Hrvati nisu u stanju da stvore bilo kakvu zajedničku državu. Ovaj će rat jednog dana završiti formiranjem nacionalnih država Muslimana, Srba, Hrvata, Albanaca i, eventualno, Makedonaca. Postojeće granice država doživjet će znatne izmjene i umnogome će zavisiti od toga ko će biti najjači i najspremniji u vrijeme definitivnog pada srpskog i hrvatskog fašizma. Uvažavajući navedeno kao i naše realne mogućnosti, neophodno je definirati prostor države muslimanskog naroda, koji će zadovoljiti sljedeće kriterije: – da je to kompaktan prostor koji se može braniti; – da ima svoj izlaz na more; – da obuhvata grad Sarajevo kao historijski centar bosanskih Muslimana. Na ovaj način definiran prostor države Bosne s minimalnim odrednicama ustrojstva te države, podržan od ovog sabora i širokih muslimanskih masa, treba da bude motiv i cilj naših boraca i, ako bude trebalo, i budućih generacija. Ovako definiran cilj, poslije doživljenog genocida, ne bi trebao da bude tajna, ni pred našim građanima ni pred svjetskom javnošću. Pripremljeni za realizaciju ovakvog cilja, uz mobilizaciju raspoloživih privrednih i ljudskih potencijala, postat ćemo i ravnopravan pregovarač za zelenim stolom. Dakle, ja sam za negativan odgovor ponuđenom, ali za definirano ‘ne’, to jest da tačno znamo šta je to što muslimanski narod hoće. Smatram da bi nas današnje ‘da’, s ovakvom našom organizacijom i komunikacijskom rascjepkanošću, samo još više razjedinilo i potaklo da i dalje nastavimo da razgrađujemo i ono što nam je ostalo od države i slobodnih teritorija, da nam se sa svih strana počnu javljati neki novi autonomaši koji bi da sami urede svoj dio države kako se njima čini da je najbolje ili kako to nekim pojedincima odgovara.”

Armatura za državu prof. dr. Ibrahim Bušatlija iz Sarajeva: “Budući da nisu postignuti ratni ciljevi, ne bih žurio s nekim potpisima, nego bih predložio da se oklijeva jedno vrijeme, ako se može, da se jedno vrijeme ponašamo, kako bi se reklo, fleksibilno. Da ovako kažemo: pošto znamo da niste ispunili ratne ciljeve, možemo li se nešto prije konačnog obračuna dogovoriti? I to teritorijalno. Vi ćete nama svakako, kadli-tadli, historijski vratiti šest općina uz Drinu i šest na zapadnoj strani, prema Krajini i to ćete morati vratiti isto onako kao što su partizani izašli iz Trsta, Crnogorci z Skadra, Srbi iz Soluna, Rusi iz Berlina, ili Amerikanci iz Pariza, recimo, ili Rima. (aplauz) Ne bih žurio pa bih kazao ovako, evo vam prolaz, prođite, ali vi ćete meni dati sada 13 općina koje ste zauzeli i jedan važan most između Jajca i Ključa. Taj most nama je jako važan kao i vama ovaj prolaz. Sad nešto za nas. Ako bi se taj most ostvario, onda bi osovina od Bihaća do Foče figurirala kao osnova armature za BiH, koja ima sad drugu armaturu – od Neuma – Kleka pa do Brčkog. Bez te armature, nema države. To znači jedan i drugi element, on čuva državu od centrifugalnih sila. Budući da su Muslimani najmnogobrojniji narod, oni su odgovorni za ovu državu. Više nego ijedan drugi narod. Kao Srbi u Srbiji ili Rumuni u svojoj državi. To znači da bi muslimanski narod, koji je ionako naučio da pati, morao još da stisne zube i svojim političarima kaže da maksimalno budu fleksibilni, da znaju ove činjenice. I još jednu, vrlo važnu. SAD i Amerikanci su rekli, to je ovdje spomenuo Ćiba, da će oni stati iza pravednih stvari. I još su nešto važno rekli, da ako nešto proglase nacionalnim interesom Amerike, da im ne trebaju zato UN. Iz te dvije činjenice koješta se može izvesti. Zato opet povlačim potrebu fleksibilnosti. (…)”

Halid Čengić iz Foče: “Kad sam nazvao selam, znači za mir sam, ali za jedan pošten mir, nikako za mir u kome nemamo pravo na pošten život i pravo na prostor. Ako se traži od ovog skupa da donosi jednu sudbonosnu odluku, mislim da mi nismo dovoljno informirani. Ministarstvo za vanjsku politiku trebalo je da nam kaže šta to Evropa, odnosno svijet, od nas hoće ili šta hoće od ove naše Bosne. Koliko sam ja informiran ili barem koliko osjećam, ovaj prostor nije predviđen za nas. Ovaj prostor je predviđen za katoličanstvo. Prema tome, nama je ostala jedino smrt. A da gledamo istini u oči, znači ostalo nam je da biramo kako ćemo umrijeti. Da li junački ili kukavički? To je naše pravo. Vjerujte, ako izaberemo smrt, i to junačku, sigurno je da će neko preživjeti. Ako izaberemo ovo drugo, svakako se vidi da se nabijamo u geta, što i jeste cilj evropske politike i kršćanstva, a to nam ovdje nije ni kazano niti je naša služba vanjskih poslova htjela ili možda nije mislila da je na ovom skupu takve podatke potrebno obrazlagati. (…) Na međunarodnom planu, tražili smo spas od onih koji nas žele uništiti. Po meni, Zapad želi uništiti nas, islam i konfrontirati nas i pravoslavlje. Mi bismo trebali pokušati da animiramo islamski svijet da se s Rusijom nađe neko rješenje, jer ovo slijedi odnosno najvjerovatnije čeka i Rusiju. Prema tome, zajednički neprijatelj i muslimana i pravoslavlja je katoličanstvo. To je na djelu, to se vidi. I mislim da bez borbe svoje prostore nećemo sačuvati, a na političkom odnosno diplomatskom planu mislim da smo najmanje učinili.”

Rasim Delić: “(…) Da li možemo nastaviti rat? Obavještajni podaci koje imamo pokazuju da će rat i dalje da traje na ovim prostorima, neovisno od potpisa, neovisno od toga šta se dogovore i da li se dogovore na nekim od zasjedanja i konferencija. Također, evo na ovoj karti ovdje svi su primijetili da jedna ovakva država ne može funkcionirati. Spojimo ta dva faktora i onda, umjesto da pitamo da li možemo nastaviti rat, mi jednostavno nemamo dileme – mi moramo nastaviti jer ćemo biti prisiljeni na to. (…) Bez obzira što možemo očekivati, najteži mogući način vođenja rata jeste rat u totalnom okruženju i rat na dva fronta. Sve ovo o čemu govorim, svi ovi problemi, postoje na drugoj strani i zbog toga kod njih postoji žurba da se sve ovo potpiše. Prema tome, mi, kao pripadnici Armije BiH, ne izjašnjavamo se ni za ni protiv potpisivanja, izjašnjavamo se za jačanje Armije BiH kao garanta da očuvamo ovo što imamo, eventualno da nešto i uradimo, a u budućnosti očuvamo državu koju ćemo graditi.”

Smail Klarić iz Mostara: “(…) Dugo smo taktizirali s Hrvatima radi poštivanja zahtjeva Vlade i Predsjedništva BiH da bi se u BiH, preko Mostara, uvezli hrana, materijalno-tehnička sredstva, repromaterijal i slično. Treće, imali smo prohrvatsku struju u stranci na čelu s Hadžiosmanovićem, ali smo je eliminirali zahvaljujući Regionalnom odboru SDA, koji ima bosansku ili bošnjačku orijentaciju, i Armiji BiH. Usput da kažem da druge stranke u Mostaru ne postoje. Četvrto: borili smo se za Bosnu i očekivali od nje vojnu i drugu pomoć, a nismo dobili maltene ništa. (…) Već mjesecima smo bez struje, pijemo zagađenu Neretvu, bez lijekova smo, dobili smo samo devet posto od potrebne humanitarne pomoći, sedamdeset posto naroda je u javnim kuhinjama s jednim obrokom dnevno, uz samo jednu šnitu hljeba. Prognano stanovništvo, kojeg je preko 50 posto, bez odjeće je, obuće, prostirki niti ima minimalne uvjete za stanovanje, pogotovo bez ogrjeva i goriva. Strah me je pomisliti kako dočekati zimu, jer smo u totalnoj medijskoj i fizičkoj blokadi, ispresijecani prema Sarajevu na više mjesta, a drugih koridora nema. Po ovom, prijeti nestanak Muslimana iz doline Neretve. Da li ovo dozvoliti? Svakako ne, jer onda nema Bosne. (…) Što se tiče statusa Mostara kao otvorenog grada, on mora da ima isti status ili tretman kao Sarajevo, a on će onda biti naš jer ne može biti grad onih koji su ga rušili i ubijali njegov narod. Mi smo se tukli i dalje ćemo se tući za Bosnu, ali se s pravom očekuje da se Bosna interventno tuče i za Mostar.”

Bakir Tanović: “(…) Da ne bi doživjeli sudbinu Granade, mi treba, bez razmišljanja, da odbacimo Ustavni sporazum Unije o podjeli Bosne. Njime se derogira suverenitet i cjelovitost naše zemlje, on je duboko nepravedan. Optimalni cilj bošnjačkog muslimanskog naroda je cjelovita država, čije današnje granice nisu promijenjene skoro 300 godina. Našem nacionalnom interesu ponajbolje odgovara jedinstvena, cjelovita država u današnjim njenim granicama, država u kojoj će svi njeni građani biti vraćeni na svoja ognjišta, a zločinci kažnjeni. To je naš optimalni nacionalni interes. (…) Kao drugi, ne manje važan, nacionalni cilj Bošnjaka treba odrediti jedinstveni teritorij unutar cjelovite BiH s većinskim bošnjačkim stanovništvom. To bi, uglavnom, sačinjavalo prostor od 53 općine s većinskim muslimanskim stanovništvom, pri čemu treba dodati dijelove općina Ključ, Mrkonjić Grad, Šipovo, zatim Čapljinu i cijeli Neum, kako bi se prostorno i geografski povezao cijeli teritorij s izlaskom na more.”

Ejup Ganić: “(…) Drugo pitanje je pitanje Neuma. Čitava igra se vodi da se ova nekakva bosanska republika zatvori. Okružena je Srbijom, s jedne strane, s druge strane Hrvatskom, sad treba napraviti dupli obruč jednom Karadžićevom državom i jednom Bobanovom državom. Ljudi kažu u inostranstvu: ‘Pa znate šta, ako vi date ovih 26 kilometara obale ove međunarodne granice, kako vi mislite da mi vama pomognemo ubuduće, ako vas opet napadnu?’ Kao što je vjerovatno, kad se potpiše, da će onda intenzivirati napad, onda je to rat nekakve tri republike unutar BiH, Tuđman i Milošević se oslobađaju umiješanosti, jer je to sad unutrašnja stvar. Zašto vi dajete Neum toj nekakvoj hrvatskoj republici? Prije svega, dobro se zna da su Neum izgradili radnici Željezare, Pretisa, Unisa i drugih, da su do prije desetak godina tamo bile samo nekakve tri kuće, tamo nema nikakvih ni bogomolja ni tako dalje, nikakvih svetih mjesta, i zašto bi se sad taj Neum, koji je jedino parče međunarodne granice, sve ostale granice su s Bobanom i s Karadžićem, trebao predati njima. To nije nikakvo sveto mjesto, kad su poklanjali Posavinu, kad su poklanjali bogomolje, jednostavno, sve je na rasprodaju, a kad je u pitanju Neum, ja mislim da se to ne može dati jer onda svaka odbrana postaje iluzorna, ukoliko se agresor dalje odluči na rat. (…) Da se mi zaključamo, da nemamo ni komad međunarodne granice, to bi bilo samoubistvo. Vi ne možete sjesti u auto iz Sarajeva i otići u inostranstvo a da ne tražite dozvolu od Bobana i Karadžića. Mi možemo, šta ja znam, da imamo neki feribot od Neuma do Barija itd., naša je stvar da li ćemo razvijati dolje petrohemiju, trgovinu ili nešto drugo. Jednostavno, mnogo je uloženo u taj dio BiH, tamo, uostalom, ako izbrojite čije su kuće, najviše ima Sarajlija, sad, prema tome, to je prostor na kome se ne može popustiti.”

Ismet Hatibović: “U historiji se po prvi put desilo da je jedna kompletna država uhapšena. Mi smo svi, gospodo, zatvorenici, jedino neki povremeno dobiju dopust da negdje odu. Nas drže u zatvoru ustaše i četnici, a čuvar tog zatvora je organizacija UN-a preko svoje institucije koja se zove UNPROFOR. Nama je jedini izlaz u Armiji i njenoj snazi.”

Muhamed Nezirović: “Slušajući komentare s posljednje Ženevske konferencije, da će se dozvoliti pojedinim članicama bosanske Unije da se kroz dvije godine odvoje od Unije, digla mi se perda pred očima. A digla mi se tako jer sam shvatio da je BiH na koncu one povijesne evolucije, koja je započela Francuskom revolucijom, koncem XVIII stoljeća, i da se ona tek završava. A ta evolucija je počela stvaranjem nacionalnih država. Svuda su stvorene nacionalne države, stvorena je Njemačka u krvi, stvorena je Italija u krvi, stvorene su balkanske države, nacionalne, male države, u krvi, ali ipak stvorene i evolucija se završava, u Evropi će se stvoriti svuda nacionalne države. To je ireverzibilan proces koji mi ne možemo zaustaviti. On je nama diktiran, pokušalo se taj proces zaustaviti poslije Prvog svjetskog rata silama pobjednicama, kada su mislili da će od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca stvoriti posebnu zemlju koja će postati Srbija. Slaba Srbija to nije uspjela jer su ostali ovdje drugi narodi da žive. Usporeno je tim što je komunizam kao pokret pokušao da izgladi razlike i da stvori pojedine zemlje. I padom Berlinskog zida se završava ova evolucija stvaranja nacionalnih država u Evropi, htjeli mi ili ne htjeli. Sada se, poslije ovoga, težište prenosi na Rusiju i tamo će se stvoriti nacionalne države van evropskog procesa, tako da se završava zadnji dio Versaja. Mi vidimo – nestale su Češka i Slovačka, podijelile se u dvije federacije, nestala je stara Jugoslavija, dijeli se na nacionalne države. A sada se zapitajmo da li nacionalna država ima nešto loše, sama po sebi, ako bude naša muslimanska nacionalna država? Mislim da nema, jer mi ovdje, Muslimani – sad prvi put izvan mog običaja ne kažem Bošnjaci – mi smo ovdje muslimani ustvari cijelog jugoistočnog evropskog prostora. Među nama se nalaze i Paloši, Hiloši, Hadžiegrići, i Udžvarlići, među nama se nalaze i Dalmatinci, i Hrvati, i Srbijanci, mi smo sublimirani u bosanskom narodu, sada stjerani na jedan mali prostor, ali prvi put naš prostor. To će biti naš prostor. Znači li nešto velika zemlja? Među arapskim zemljama najmanja zemlja Liban ima samo osam hiljada kvadratnih kilometara, a bila je snažnija od svih velikih arapskih zemalja s tisućama kilometara. Dvadeset i dva odsto obradivog zemljišta! Pa Švicarska nema toliko obradivog zemljišta, a to joj ne smeta. Ta nacionalna država ima više muslimana nego Albanija, koja je jedina muslimanska zemlja u Evropi, sa 75 posto stanovništva ovdje, a nama naša Časna Knjiga neće dozvoliti da gonimo druge. Neka žive i ti drugi s nama jer mi smo naučili da živimo i da druge ne progonimo. Turska nije bila naša zemlja. Mi prvi put na ovim prostorima imamo šansu u koju smo gurnuti, ne našom voljom, da stvorimo našu nacionalnu državu. I neka ona takva i bude, jer mi ćemo tada imati i našu vojsku, koja će biti mala vojska, ali koja će biti izvanredno dobro naoružana, a takva vojska će tada svakako biti prijetnja onima koji će je napasti. Pitajmo se imamo li snage sada, kad nas je ostalo 800 hiljada u našoj Bosni, da se borimo sa 16 miliona ljudi koji su naši neprijatelji zakleti. Mislim da je nama predah neophodan. Ja mislim da će se pitati neki mogu li da ostanu u Bosni, ovdje, poslije toga kad ova Bosna koja će nam ostati procvjeta. Ne zaboravite, nemojmo da izgubimo sve. Arafat je sada, tek poslije toliko i toliko godina, dobio samo malo Jerihona i Gazu. (…) Ja sam jučer u ulici Kralja Tomislava vidio Brojglerovu scenu iz srednjeg vijeka. Pored jednog kontejnera jeo je i pas i čovjek u istom položaju, zato razmislimo kad kažemo ‘za’ i ‘protiv’, i kod tih naših dušmana će radikalne snage da spadnu, onoga trenutka kad prestane rat. Zašto se jednom ne kladimo u mir? Ja glasam za mir

Dr. Abdulah Konjicija: (…) I na kraju, uvalili su nam jednu udicu koju smo prihvatili – konstitutivnih naroda. Šta su to oni unijeli u konstituciju BiH? Došli su s torbama da bi bili kmetovi ovdje! Ja mislim, ko ima prst obraza, prst obraza, ne dva, ne može podržati ovaj mirovni sporazum, pogotovo zbog toga što je i Francis Boyle rekao da taj ugovor, što ga predlažu Stoltenberg i Owen, ne vrijedi ni onog potrošenog papira. (aplauz) Pa dobro razmislite, ja nemam straha, sve što mi mogu uzeti, mogu život, a ja i to mogu podnijeti i radije ću glavu dati nego istočnu Bosnu i Krajinu. Ismail Hatab iz Trebinja: (…) Ja nisam za cjelovitu BiH. Neka je jasno. Nisam ja za cjelovitu BiH . Ovdje živi 44 posto Muslimana. Nama pripada 44 posto. Bosna i Hercegovina ne može biti komplet muslimanska, to je moje mišljenje. (…) Hoću da vam kažem, ja sam za mir. Ovo 30 posto nije bitno kako će se ona zvati, ali za mene – to je država muslimanskog naroda. (aplauz) U ustavu te države treba da bude da je ona država muslimanskog naroda.

Samir Šutković: Muslimanski narod ne smije dozvoliti da ostane bez onoga što je njegovo – a to je muslimanska zemlja. Tamo gdje su živjeli muslimani to je naša zemlja, mi ne tražimo srpsko. Grahovo i ono što je tamo oko Užica, ali ne damo svoj Donji Vakuf, svoje Jajce, svoj Prijedor, svoju Bosansku Krupu, svoj Višegrad, svoj Zvornik, svoju Foču. (…) Dakle, Srbe i Hrvate trebamo pobijediti, ili im vratiti ono što su oni nama nanijeli.

Alija Izetbegović: Mi smo procijenili da je odbijanje najčešće bilo motivirano time što se nisu vratile teritorije. Recimo da se vrate teritorije… Da li je tad prihvatljiva formula? Za onoga za koga ni tada nije prihvatljiva formula, on može da zaokruži odgovor “Ne”. Mi smatramo da je velika većina ljudi ovdje bila motivirana time što je vidjela ovakvu kartu. Ne vjerujem da je ta karta bila pravično sastavljena, da je ona obuhvatila muslimanske (teritorije), da bi ovdje bilo (takvo) izjašnjavanje. Bilo bi ljudi koji bi tada, iz nostalgije za ranijom Bosnom i Hercegovinom, kako je izgledala, zajednička država muslimansko-srpsko-hrvatska, možda bi i tada bilo ljudi koji bi to odbili, ali nakon svega što se dogodilo, mislim da bi većina ljudi, barem u muslimanskom narodu, bila spremna prihvatiti novi koncept Bosne i Hercegovine, kao jedne unije, u kojoj bi muslimanske teritorije bile pod kontrolom bosanskohercegovačke vlasti. Mislim, to je bila naša procjena. Ako smo tu pogriješili, vi sad recite. (…) S druge strane, imali smo još jednu stvar u vidu. Može biti da je ovaj treći odgovor praktički negativan odgovor, znate, to je praktički odbijanje paketa, to je negativni odgovor, jer postoji samo da ili ne u ovom momentu, ono što se kaže – uzmi ili ostavi. Prema tome, to je praktički negativan odgovor, koji u svijetu odjekuje na neki način prihvatljivo. Ljudi će shvatiti da moramo odbiti paket jer teritorije nisu vraćene, jer to svako može razumjeti, posljednja domaćica u Americi može to razumjeti, i u Evropi, da ne kažem obaviješteni ljudi. (…) I ja mislim da, kad bi se sad većina našeg naroda pitala, naročito ona izbjegla većina, ona bi rekla: “Vratite nam teritorije, pa ću glasati za taj paket!” (…) Referendum nije moguć jer je polovina ljudi odsutna, ali kad bi ona mogla da se skupi, ja mislim da bi svi rekli – hoćemo mir, ali vratite nam teritorije. To je bio glavni motiv što smo mi tako formirali ovo pitanje.

hkv/https://www.hkv.hr/izdvojeno /Hrvatsko nebo