G. Borić : Od 24. rujna Njemačka više nije niti će biti ista kao dosad

0

 

Parlamentarni izbori u Njemačkoj

Savezna Republika Njemačka s pravom je važila kao jedna od politički najstabilnijih država u Merkel ShulzEuropskoj uniji, ako ne i u svijetu. Postojanost se zasnivala na sjajnim gospodarskim uspjesima, malome broju parlamentarnih političkih stranaka, korektnome odnosu između sindikata i poslodavaca, opreznoj vanjskoj politici i mnogo čemu još, jednostavno ona je s Francuskom i nekoliko manjih zapadnoeuropskih zemalja bila oaza mira i blagostanja u ovome našemu nemirnom svijetu. Nakon parlamentarnih izbora 24. rujna, u Njemačkoj će se vrlo vjerojatno dogoditi neke promjene koje će unijeti nespokojstvo i nesigurnost u njezinoj unutarnjoj i djelomično vanjskoj politici. Rezultati izbora za Bundestag bili su djelomično očekivani, ali ne s takvom količinom glasova glede vjerojatne oporbe na desnici i ljevici. Prema privremenim službenim podatcima, kršćanske stranke CDU i CSU dobile su 33 posto glasova, Socijaldemokratska stranka Njemačke 20,5 posto, Alternativa za Njemačku 12,6 posto, Slobodna demokratska stranka 10,7 posto, Ljevica 9,2 posto i Zeleni 8,9 posto. Izlaznost je bila oko 70 posto, što nije previše za Njemačku čiji su birači vrlo savjesni.

Najveći gubitnici su CDU/CSU s minusom od 8,5 posto i socijaldemokrati s 5,2 posto, koji su do tada bili u vladinoj „velikoj koaliciji“. Ona je zajedno izgubila 13,7 posto glasova, što je bio jasan znak da su ju birači „kaznili“ za stvarne, ali i nedokazive pogrješke, dok su naveliko „nagradili“ populističku Alternativu za Njemačku (AfD) i liberalnu Slobodnu demokratsku stranku (FDP). Ljevica i Zeleni doživjeli su manje gubitke. Budući da su socijaldemokrati Izbori Njemacka 2pretrpjeli najteži poraz u svojoj poslijeratnoj povijesti, čvrsto su odlučili otići u oporbu i time dali do znanja kršćanskim strankama da je „velika koalicija“ za njih nepovratna prošlost. U Bundestagu, dosad najvećem u povijesti Njemačke sa 709 zastupnika, kršćanski i socijalni demokrati bit će zastupljeni s 246 parlamentaraca, socijaldemokrati sa 153, alternativci s 94, liberali s 80, ljevica sa 69, zeleni sa 67, a jedna je zastupnica (Frauke Petry) izvan klubova.

Najveći uspjeh na prošlim parlamentarnim izborima u Njemačkoj postigla je Alternativa za Njemačku, stranka koju se obilježava kao populistička i vrlo kritična prema Europskoj uniji, protivna priljevu izbjeglica, nacionalistička, čak nostalgična prema njemačkoj „vojničkoj slavi“ i zagovornica „realističke politike“ spram Rusije. AfD se još nalazi u razdoblju traženja svoje čvrste političke crte. Nije slučajno njezina predsjednica Frauke Petry odmah nakon izbora dala ostavku tijekom prve sjednice njezina parlamentarnog kluba, najavivši uspostavljanje nove stranke koja će voditi „umjerenu politiku“, ma što to značilo. Njoj su se pridružila još dvojica zastupnika iz pokrajinskih parlamenata, no nije isključeno i daljnje osipanje AfD-a. O fenomenu ove stranke kasnije nešto više.

Zašto je propala „Velika koalicija“?

Velike koalicije kršćanskih stranaka CDU-a i CSU-a sa socijaldemokratima SPD-om bile su rijetke i često izraz političke nužnosti jer druge kombinacije nisu bile prihvatljive za ove stranke. Kancelarica Angela Merkel predvodila je u dvama mandatima „veliku“ crno-crvenu koaliciju prilično uspješno, ali socijaldemokrati su prije oko godinu dana zaključili kako njihove uspješne političke poteze unutar koalicije vrlo spretno „prisvaja“ gospođa Merkel što nije teško dokazati jer to je njezina stalna metoda ne samo u političkome nadmetanju sa socijaldemokratima nego i sa Zelenima. Primjeri: Merkelica je proturala ukidanje vojne obveze, odustajanje od nuklearne energije, osigurala Upitnikzajamčene satnice i inicirala uspješno izglasavanje o jednospolnim brakovima, a sve su to bili tuđe, a ne kršćansko-demokratske ideje. Kad su socijaldemokrati prije oko godinu dana izabrali bivšega predsjednika Europskog parlamenta Martina Schulza za svoga predsjednika i kandidata za saveznoga kancelara, izgledalo je prema ispitivanju javnoga mnijenja da će on biti ravnopravan suparnik gospođi Merkel u natjecanju za šefa njemačke vlade. No uslijedili su pokrajinski izbori u Saarlandu, Schleswig-Hollsteinu i Sjevernoj Rajni-Westfaliji na kojima su, sasvim neočekivano, socijaldemokrati pretrpjeli velike gubitke pa se zvijezda „crvenoga“ kandidata za saveznog kancelara Schulza počela naglo spuštati na „normalu“, naime na oko 20 do 25 posto bodova u odnosu spram „crnih“ stranaka CDU-a i CSU-a s oko 35 bodova.

U odmjeravanju popularnosti Merkel-Schulz Merklica je bila u još većoj prednosti. No Schulz je hrabro vodio svoju predizbornu kampanju nailazeći na neke nepremostive prednosti svoje suparnice Merkel koja je vrlo vješto odustajala od polemika o važnim temama, stalno upozoravajući da su socijaldemokrati debelo sudjelovali u zajedničkim odlukama vlade „velike koalicije“. I tako se dogodilo ono što se moralo dogoditi: socijaldemokrati su na prošlim izborima pretrpjeli najveći poraz u svojoj poslijeratnoj povijest, gubitnice su i kršćanske stranke, ali zajednički u prednosti spram socijaldemokrata od 11,5 posto glasova. Budući da nijedna demokratska stranka u Njemačkoj ne želi koalirati s postkomunističkom „Ljevicom“ i nacionalističkom „Alternativom za Njemačku“, kršćanskim strankama pod vodstvom dr. Angele Merkel ne preostaje ništa drugo nego tražiti rješenje u formiranju tzv. Jamajka ili crno-žuto-zelene (zastava te južnoameričke države) koalicije, koja bi se sastojala od kršćanskih stranaka, liberala i zelenih. Dok ovo pišemo, nitko ne zna hoće li ove stranke naći podnošljiv zajednički nazivnik za konstituiranje vlade koja bi trebala ispuniti mandat od četiri godine. Neki analitičari tvrde kako će ovaj „neprirodni politički brak“ biti vrlo teško sklopiti, a ako se i dogodi, da ne će dugo trajati.

Zašto su socijaldemokrati morali izgubiti izbore

Socijaldemokratima i Schulzu nije bilo lako napadati vladu pod vodstvom gospođe Merkel kad su i sami sudjelovali u njoj. To se najbolje vidjelo u neposrednome televizijskom susretu Merkel-Schulz, koji su mediji nazvali duet, a ne duel. Sličnosti su bile prevelike, a kad je Schulz pokušao nametnuti svoju ključnu temu o socijalnoj nejednakosti u Njemačkoj, gospođa Merkel spretno je izbjegavala sučeljavanje upozoravajući na sjajne statistike o blagostanju u Njemačkoj. No tko pažljivo proučava statistike, lako je mogao zaključiti da u Njemačkoj vlada sve veća nejednakost između najbogatijih i velikoga broja siromašnih, da zaposleni sa zajamčenom satnicom od 8,84 eura ne će dobiti mirovine od kojih bi mogli bezbrižno živjeti, da mnoga djeca i starije osobe jedva preživljavaju, dakle i u bogatoj Njemačkoj, kako se kaže jednom ovdašnjom frazom, „nije sve zlato što sja“. U jednome od najtežih političkih problema, u samovoljnoj odluci kancelarice Merkel da se otvore njemačke granice za više od jednoga milijuna Velika koalicijaizbjeglica, socijaldemokrat Schulz nije mogao pobrati bodove za sebe jer su tu politiku itekako podržavali njegovi politički drugovi.

Glavno sukobljavanje u toj točki odigravalo se između njemačkih kršćanskih demokrata i bavarskih kršćanskih socijalista pod vodstvom Horsta Seehofera koji su zahtijevali da se zakonom odredi „gornja granica“ koliko Njemačka može godišnje primiti migranata, što gospođa Merkel, pozivajući se na njemački ustav, stalno odbija, a to će biti jedan od najkompliciranijih problema koji će morati rješavati budući „jamajački“ koalicionari, pogotovo što i u CDU postoje jake snage koje se slažu sa Seehoferovim Bavarcima, a da se, što se tiče stava liberala, i ne govori, dok su Zeleni tu bliže gospođi Merkel. Kako smo već rekli, socijaldemokrati odlaze u oporbu u kojoj se nadaju revitalizaciji. Uostalom, kriza socijaldemokracije može se opaziti u gotovo svim zemljama Europske unije jer oni još nisu pronašli „čarobnu formulu“ kako da ponovno osvoje glasove bivšega radničkog staleža i srednje klase koji se sve više približavaju čak i populističkim strankama, no to je tema za sebe. Pregovori o stvaranju crno-žuto-zelene koalicije mogli bi sličiti na rješavanje kvadrature kruga pa su se čuli i glasovi da bi, ako to ne uspije, mogli biti raspisani novi izbori, nešto dosad neviđeno u Njemačkoj.

U čemu je tajna uspjeha populističke „Alternative za Njemačku“

Za razliku od Hrvatske gdje političke stranke niču voljom nekolicine pojedinaca kao gljive poslije kiše, u Njemačkoj se one rađaju samo ako za to postoje društvene potrebe. Tako je osnovana ekološka stranka „Zeleni“ poslije opasnoga zagađivanja okoliša tijekom burnoga njemačkog Wirtschaftswundera, gospodarskoga čuda. Stranka „Ljevica“ formirana je iz bivše Komunističke partije DDR-a i razočaranih sindikalaca i socijaldemokrata nakon što je SPD, tada u vladi kancelara Gerharda Schrödera, pod pritiskom trenutačne ekonomske depresije izglasao zakone koji su ograničili neka do tada utvrđena prava radništva. Prije nekoliko godina pojavila se „Alternativa za Njemačku“ Alterntiva za Njemackukao prosvjed nekolicine profesora i gospodarstvenika protiv uvođenja eura i izdašne pomoći osiromašenim zemljama na jugu Europe. Istodobno, u istočnoj su Njemačkoj izbijale redovite „demonstracije ponedjeljkom“ u kojima su brojni stanovnici bivšega DDR-a davali oduška svojim frustracijama od kojih su neke bile opravdane, neke pak iracionalne. Iz spomenutih izvora crpila je snagu novoosnovana stranka „Alternativa za Njemačku, AfD“ pod vodstvom mlade i agilne Frauke Petry. Međutim, u AfD uvukli su se neki nepopravljivi nacinostalgičari, ali i brojni idealistički nacionalisti i konzervativci iz CDU-a, koji se nisu slagali s „ljevičarskim“ skretanjem Angele Merkel. „Stare“ stranke uglavnom su u početku spomenutoga razvoja podcjenivale pa čak i ignorirale i „demonstracije ponedjeljkom“, i Alternativu. Mediji su ih isto tako klevetali ili zanemarivali, ali kad je AfD ušao u niz pokrajinskih parlamenata, vodeće stranke i uhodani mediji probudili su se iz svoga ignorantskoga sna. Danas neki ljevičarski novinari čak zamjeraju društvenim medijima da su učestalim pozivanjem političara AfD-a u diskusijske runde pomogli toj stranci da osvojih zavidnih 13 posto glasova na izborima, što je puka besmislica jer spomenuti mediji moraju uzimati u obzir sve relevantne političke snage u društvu, a i birači nisu tako glupi da do kraja vjeruju svim političarima. „Alternativa za Njemačku“ osvojila je one prostore mišljenja i verbalnoga izražavanja o kojima se u Njemačkoj uglavnom šutjelo ili šaputalo.

Alternativa se poziva na reanimaciju nacionalne misli, zagovara EU kao „domovinu domovina“, (kako ju je davno formulirao Charles de Gaulle), a ne kao naddržavu, želi drastično smanjiti priljev stranaca, cilj joj je rušiti tabue koje je njemačko društvo prihvatilo pod „reedukacijom“, (preodgojem) naređenim od strane sila pobjednica i kasnije nastavljeno u vlastitoj režiji. AfD se još uvijek nalazi u početnome razdoblju traženja zajedničke platforme, vjerojatno će to dugo trajati, stoga treba očekivati vrlo disonantne tonove zastupnika te stranke u Bundestagu, moguć je i veći rascjep Alternative iz kojega bi nikla nova umjereno konzervativna stranka pod vodstvom dr. Frauke Petry koja nije izgubila karizmu izlaskom iz AfD-a. Ta bi stranka bila u zapadnoj Njemačkoj nešto kao što je Kršćansko-socijalna unija u Bavarskoj, dakle desno od Merkličine Kršćansko-demokratske unije koja se još nije suočila s poraznim rezultatima na izborima, a ako o tome bude drastično diskutirano, nije isključeno da će gospođa Merkel biti prisiljena na etapno povlačenja s čela stranke i države, s krajem svoje vladavine vjerojatno do sredine mandata, dakle za dvije godine.

Što se može očekivati od sadašnje njemačke političke situacije u zemlji i Europskoj uniji

U svakome slučaju može se reći da će pregovori o formiranju Jamajka koalicije biti teški i dugotrajni: prevelike su razlike između budućih crnih, žutih i zelenih partnera. A ako se sklopi taj „brak iz nužnosti“ nije rečeno da će dobro funkcionirati i trajati čitav četverogodišnji mandat. U Bundstagu će, blago rečeno, biti vrlo živahno. Dogodit će se burni prosvjedi socijaldemokratske i lijeve oporbe, bit će prekida sjednica, možda bojkotiranja rada saveznoga EUnjemačkog parlamenta. Nisu isključeni ni veliki prosvjedi na ulicama i trgovima. U svakome slučaju, autoritet Angele Merkel kao „vladarice“ Europske unije i slobodnoga svijeta već je sad prilično narušen, a mogao bi biti konačno upropašten ako dođe do nemira u parlamentu i javnim prostorima. Njezin veliki politički prijatelj, francuski predsjednik Emmanuel Macron, mogao bi preuzeti vodeću ulogu u Europskoj uniji, no njegovi novi prijedlozi o jačanju eurozone nisu naišli na odobravanje u glavnim gradovima Unije, pa ni u Berlinu. Macron će naići na otpore snažnih sindikata koji su, za razliku od pitomih njemačkih, itekako borbeni i spremni na štrajkove. Zaključno možemo reći da su rezultati posljednjih parlamentarnih izbora u Njemačkoj itekako opterećujući ne samo za stabilnost Njemačke, nego i Europske unije s nesagledivim vanjskopolitičkim posljedicama za nju s obzirom na Brexit, Putinovu agresivnu vanjsku politiku, autoritarnost Erdoganove Turske, raspadanje Španjolske i, ne na posljednjem mjestu, na neslogu u Uniji koja proizlazi iz soliranja Poljske i Mađarske. Ono što se na izborima dogodilo u Njemačkoj već se prije nekoliko godina dogodilo u nizu drugih europskih država, ali za razliku od njih, Njemačka je os oko koje se vrti cijela Europska unija pa ako ona napukne, tešku budućnost očekuje ta jedinstvena i neophodna zajednica država koju treba sačuvati da Europa ne poklizne u (ne)prilike 19. i sredine 20. stoljeća, a mi smo svjedoci kakve su one strašne bile.

 

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara