Podržavam Inicijativu za raspisivanje Referenduma o promjeni izbornih pravila prema kojima manjine biraju zastupnike u Sabor Republike Hrvatske

Inicijativu za raspisivanje Referenduma o promjeni izbornih pravila, prema kojima manjine biraju zastupnike u Sabor Republike Hrvatske, u cijelosti podržavam. Osnovno i bitno jest da se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina mora temeljito mijenjati. Zakon je usvojio Sabor Republike Hrvatske 13. 12. 2002. godine i on pravno ‘životari’ više od 15 godina, a niti jedna nadležna institucija nije razmatrala pitanje njegove provedbe i primjene u praksi.

Zašto raspisivanje Referenduma ovisi o prethodnome pitanju? Ustavni zakon doživio je vrlo zanimljivu i jedinu izmjenu (NN 47/2010 ) i to članak 19. koji glasi: ‘Nacionalnim manjinama koje u Hrvatskoj sudjeluju s više od 1,5 posto (jedino srpska – o. a.) stanovnika, jamči se najmanje tri zastupnika koji svoju zastupljenost ostvaruju na temelju općega biračkog prava, na stranačkim listama navedene manjine ili listama koje predlažu birači sukladno Zakonu kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor’. Dakle ovdje nije potrebno detaljno obrazloženje, a navedena ustavna odredba mora se obuhvatiti novim pravilima koja će biti, eventualno, referendumsko pitanje.

U članku 22. St. 2 i 3, a koji je izmijenjen i sada glasi: ‘Pripadnicima nacionalnih manjina osigurava se zastupljenost u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima te ostalim tijelima jedinica lokalne uprave i samouprave’. Ovo ne bi bilo neobično da to pravo ne konzumiraju isključivo članovi SDSS-a, dok je ostalim članovima srpske zajednice to ‘zagarantirano’ pravo u cijelosti onemogućeno. Nije potrebno obrazlagati zašto se uporno uvjetuje da u određenim važnim ministarstvima upravo sjede članovi SDSS-a i nitko drugi. Ovo je još jedan primjer nemogućnosti ostalima da i oni imaju pravo konzumirati ove ustavne odredbe. Ovo je pokazatelj da je velika većina pripadnika srpske zajednice svrstana u izvanustavnu kategoriju.

Treći presedan, jedinstven u praksi, sadržan je u izmjeni članka 33. St. 4 Zakona, čije izmjene neshvatljivom ustavnom odrednicom jednu udrugu građana – Srpsko narodno vijeće (SNV) – stavljaju u status ustavne kategorije. Na taj način SNV se ustavno utvrđuje Koordinacijom vijeća srpske manjine za područje cijele Hrvatske i ima pravnu osobnost. U navedenoj ustavnoj definiciji SNV kao udruga građana nikako ne može djelovati kao Koordinacija vijeća jer su Vijeća ustavna kategorija, dakle udruga kao niža pravna kategorija Koordinira s postojanjem više ustavne kategorije što je apsurdno. Ovakav presedan u jednome Ustavnom zakonu potrebno je odmah brisati jer primjena u praksi teži nekoliko desetaka milijuna kuna poreznih obveznika, a što je zaista neodrživo.

Favorizirani su članovi SDSS-a

Sve to traži žurne promjene i brisanje iz Ustavnoga zakona, koje su u cijelosti neprimjenjive u petnaestogodišnjem postojanju i od izuzetne su važnosti.

Članak 7. Točka 6., koji ‘jamči’ pristup sredstvima javnoga priopćavanja svim pripadnicima manjinskih zajednica u cijelosti je neprimjenjiv i velika većina pripadnika, osobito opozicijskih, nije u mogućnosti koristiti se tim ustavnim pravom jer je neshvatljiva odluka nadležnih institucija da se tim informativnim prostorom može koristiti samo SDSS i SNV. Na taj način prava istina i spoznaje za višebrojne manipulacije u raspolaganju društvenim sredstvima ostaje vječno u tami.

Članci Zakona koji reguliraju pravo i slobode od 9-14, suvišni su, prepisani iz Ustava RH i potrebno ih je brisati. Članak 18 propisuje obvezu tv i radijskih, kao i ostalih programa što je sve potrebno manjinskim institucijama iznositi u javnost putem njihovih priloga, no emisija Prizma dostupna je samo njima, a ostalima ne.

Članak 19. kontradiktoran je s navedenim izmjenama zakona o broju zastupnika u Sabor s neprihvatljivom terminologijom ‘najmanje 5, a najviše 8’. U navedenim se izmjenama i dopunama Srbima jamči najmanje 3, što znači da mogu imati i 5, a svim ostalima se jamči 5 zastupnika, što znači da manjine mogu imati 10 i više zastupnika i u suprotnosti je s prethodnim stavom da manjine imaju najviše 8 zastupnika.

Odredba članka 20. toliko je pravno komplicirana i na neobjašnjivim pojmovima, da se nešto može, ‘ovako-onako.
U članku 22. u njegovim izmjenama i dopunama favorizirani su članovi SDSS-a. Od ostalih 90 posto Srba nitko ne može ostvariti zaposlenje sukladno odredbama Ustavnoga zakona. U člancima 27.-30. sustav financiranja vijeća manjina nije statusno definiran. Vijeća nemaju trajni izvor financiranja te ovise o odluci čelnika jedinice uprave i samouprave koliko će im odobriti novca za tzv. ‘hladni pogon’. Sam pristup ovome problemu i funkcioniranje manjinskih vijeća potrebno je u cijelosti mijenjati te ukinuti općinska i gradska manjinska vijeća koja u praksi ne vrše svoju funkciju i o svemu odlučuje pojedinac u tome vijeću. Opravdano je zadržati manjinska vijeća u županijama s 25 vijećnika koji bi teritorijalno pokrivali cijelo područje određene županije. Sve bi ovo rasterećenje osvježilo ionako loša financijska stanja u jedinicama lokalne uprave i samouprave jer za ovakav sustav funkcioniranja vijeća troše se milijunska sredstva. U srpskoj zajednici, ako i dalje postoji SNV kao ustavna kategorija, nisu potrebna niti vijeća na razini županija jer se javlja određeni dualizam, a vijeća ništa ne rade jer o svemu odlučuje moćni srpski vožd, sve ostalo je suvišno. Postavlja se temeljno pitanje – što će se dogoditi s ovakvim Ustavnim zakonom i opisanim izmjenama ako neka druga udruga ostvari manjinsku pobjedu, hoće li tada ona postati ustavna kategorija. Nije teško predvidjeti da bi ovo neodrživo pravno stanje u određenome trenutku moglo stvoriti i ustavnu krizu.

Srpska je zajednica preumorna

Članak 32. još uvijek zadržava instituciju Poglavarstva što je smiješno, ali činjenično jer članak 34. nije riješio pitanje statusno pravnoga položaja predstavnika manjinskih zajednica kao pojedinca u ulozi vijeća, a osobito njegovo financiranje. Četvrto i peto poglavlje – Savjet za nacionalne manjine i nadzor – u cijelosti nije provedivo u praksi, neprimjenjivo je i kao takvo opterećuje Ustavni zakon. U praksi, u Ministarstvu uprave kao drugostupanjskome tijelu, zaustavljene su sve inicijative u pokrenutim postupcima o nenamjenskom trošenju novca, nezakonitome donošenju odluka i funkcioniranju Vijeća, čije su inicijative obvezno završavale u ladicama dosadašnjih pomoćnika ministra uprave. I da je nešto i pokrenuto tužbom kod Upravnoga suda, trajalo bi godinama i nikad rješenja ne bi bilo. O sustavu nadzora suvišno je govoriti, a ako je koji slučaj nadzora u praksi proveden, to je bilo sve samo ne nadzor. Savjet za nacionalne manjine potrebno je odmah ukinuti zbog nezakonitoga funkcioniranja, netransparentnosti u postupku trošenja novca, a osobito u postupku dodjele novčanih sredstava manjinama, o čemu odlučuju saborski zastupnici, što je očiti primjer sukoba interesa, a koji očito nekome odgovara.

Pored Ureda za nacionalne manjine i ljudska prava, suvišan je navedeni Savjet jer je trom i nefunkcionalan. Sadržajno navedena pitanja opravdanosti ili neopravdanosti postojanja Ustavnoga i Izbornog zakona iz obrazloženja ove problematike, referendumski je potrebno obuhvatiti kao cjelinu. Izborni zakon zahtijeva duboke i korjenite promjene jer ovakav je neodrživ sa svojih stotinama izmjena i dopuna u kojima se mnogi i ne snalaze. Državi je potreban jedinstveni Zakon koji će obrađivati pitanje izbora od mjesnih odbora do EU parlamenta.

Za ove potaknute promjene potreban je sveobuhvatni pristup s uključivanjem svih koji materiju ustavnoga prava dovoljno poznaju, a također i manjinsku problematiku jer je ona u dosadašnjoj praksi stvarala pojedince moćnije od Vlade i parlamenta te ostalih institucija. Ti isti pojedinci orkestrirano plaču u javnosti da je to usmjereno protiv stečenih prava manjinskih zajednica. Bit je sadržana u fokusiranju problema da ostvare svoju namjeru vječnoga zadržavanja ‘posjeda’ položaja na kojima su neki i dva desetljeća. Pitanja pojedincima s desetgodišnjim stažom: što su to kapitalno učinili za svoje zajednice, a osobito za srpsku zajednicu, osim jednoga ‘izvanrednog’ rezultata da je Srba u Hrvatskoj sve manje i da su svedeni ispod 4 posto? Srpska je zajednica preumorna i vapi za pomoći da institucije i svi nadležni dadu svoj prinos da se učine tako bitne promjene. Određeni mir i pravno zadovoljstvo nastupit će onoga časa kad se svima stvore jednaki ustavni uvjeti, prvenstveno mislim na financiranje SNV-a i SDSS- a na jednoj idealnoj poziciji i svih ostalih na drugoj prosjačkoj poziciji.

Predlagatelji inicijative za referendum neodložno trebaju napraviti stručni prijedlog koji obuhvaća ova dva obrađena pitanja, da u pripremu uključe sve koji mogu dati prinos u procesu zaustavljanja namjere pojedinaca da načelom dosjelosti steknu vlasništvo na zastupnički mandat.

mr. iur. Nenad Vlahović
predsjednik Nacionalnoga vijeća Srba u Hrvatskoj

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo