V. Starešina: Agrokor u basni o žabi, škorpiji i bogu Udbokosu

Agrokor

Još u ona stara vremena kada smo imali jednu Partiju, jedno mišljenje i jednu cenzuru, postojali su prokušani modeli skretanja pozornosti s ključnih problema banalnim ili izmišljenim alibi temama. Tako je, recimo, u razdobljima gospodarskog bankrota države bilo uputno podsjetiti široke narodne mase koliko ima gladnih u Americi i koliko beskućnika u Parizu spava ispod mostova preko Seine.

A ispod Savskog mosta nikoga! A mi, ponosni i postojani kano klisurine, od četiri ujutro trčimo u red za deterdžent i kavu. Ali nije se moglo saznati ništa o ključnim razlozima gospodarskog bankrota – da je dogovorna partijska ekonomija naprosto osuđena na bankrot.

Danas kad imamo mnogo partija, rašomon od mišljenja, nebrojeno cenzura i pravi šareni lunapark od medija, i dalje je nemoguće saznati što se događa s ključnim pitanjem u državi – s Agrokorom. Jer rasplitanje klupka dogovorne ekonomije ili, kako hoćete, klupka gospodarsko-političke korupcije, koja je dovela do napumpavanja, a potom do sloma Agrokora, sadrži odgovor na pitanje zašto je postojeći model hrvatskoga gospodarstva neodrživ.

Utvrđivanje sudjelovanja i odgovornosti u toj koruptivnoj političko-gospodarskoj simbiozi uvjet je bez kojega nije moguće napraviti nikakav drukčiji i efikasniji gospodarski model.

Opet isto

Jedino se stari sadržaj može presvući u novo ruho, s novim vlasnicima pod kontrolom stare duboke države. A to znači: i nakon Agrokora – Agrokor.

O načinu na koji će se restrukturirati Agrokor ovisi ne samo budućnost hrvatskoga gospodarstva, već umnogome i budućnost hrvatske države, s obzirom na to da je Todorićev Agrokor kontrolirao velik dio proizvodnje i distribucije hrane ne samo u Hrvatskoj, nego u svim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, da kontrolira ključne resurse prehrambenog sektora u Hrvatskoj, a i da je vlasnik velikih površina hrvatske zemlje na strateški osjetljivim mjestima, osobito uz granicu sa Srbijom.

A sve se to događa u vrijeme otvorene bitke, pravog rata SAD-a i Rusije za primat na ovom prostoru, uz ne manje ambicije Turske i Njemačke.

Posljednjih tjedana, kada je slučaj Agrokor trebao ući u fazu prvog raspleta – objavom revizorskih nalaza i, sukladno tome, pokretanjem kaznenih postupaka – naprosto smo zapljusnuti različitim kvazi-slučajevima. Mogli smo se pripremiti za smak svijeta zbog sudara planeta, mogli smo umrijeti od straha od jesenje kiše kao vjesnika nadolazećih klimatskih promjena, mogli smo iščitati sve zaboravljene dosjee crne kronike, zaoštrena je do krajnjih granica polemika ustaša, četnika i partizana…

Na dan kada je odgođena objava revizorskih nalaza u Agrokoru u medijski je prostor zdesna plasiran, a slijeva izmasakriran nekakav poluproizvod nacrta novog obiteljskog zakona…

A o Agrokoru smo informirani uglavnom samo iz novog bloga Ivice Todorića, koji se očigledno odlučio na aktivnu obranu, i iz škrtih reakcija prozvane potpredsjednice Vlade Martine Dalić.

No da se s Agrokorom zbilja događa nešto jako ozbiljno i presudno, bilo mi je jasno kada sam vidjela da je jedna od hrvatskih top tema postala priča o osiromašenjuAmerike nakon Trumpova dolaska na vlast. U glavnoj je ulozi anonimna 40-godišnja sveučilišna profesorica koja je nakon Trumpove pobjede morala pronaći dodatni posao kao prostitutka u obližnjem kafiću.

Pa sada svaki dan najprije šest sati za malu plaću obrazuje studente, a potom trk u kafić, gdje sljedećih šest sati za veliku lovu prodaje seksualne usluge. Kad smo dotle stigli, znači da oko Agrokora zbilja jako kuha. A kako je sve oko Agrokora obavijeno šutnjom i velom tajni, i ja bih svoju priču o njemu pretvorila u jednu revidiranu basnu o žabi, škorpiji i bogu gospodaru njihove bare. Taj bog se u nas ne zove Zeus, nego Udbokos. A ponekad radi mimikrije koristi i ušato “u”.

Žaba je gospodarila barom, a škorpije su njome upravljale. I dođe jedna škorpija, traži od žabe da je prenese preko bare, da joj pomogne prenijeti neko blago. A onda će tamo preko bare “halbe trinken, halbe Šarcu geben”. Ali nije ni žaba od jučer. Veli: “Znam ja onu basnu. Pa ti mene ubodeš i ubiješ nasred bare.” Ali nije ni škorpija od jučer. Veli: “Ne budi glup, žapče. Pa znaš da je i tebe i mene stvorio Udbokos, bog naše bare, i da te ne smijem ubosti, ma koliko bila škorpija. Jer sve ovo što nosimo preko bare je: pola meni, pola tebi, pola njemu.”

Zamijenimo stare žabe

I tako su se škorpije množile i upravljale barom izvana, žaba se debljala i gospodarila barom iznutra, Udbokos je bio zadovoljan jer svi su bili pod kontrolom i: pola meni, pola tebi, pola njemu. A onda se više nije imalo što nositi preko bare.

Škorpije su odlučile da je to zato što je žaba suviše stara, zrela za otpis, i da je vrijeme da pronađu nove i mlađe žabe. Ali ni žaba nije bila naivna. Ona ima bilježnicu, svesku, tefter u kojem je zabilježeno sve što su škorpije prenijele. I sad smo zbilja došli do prijelomnog trenutka one iskonske basne: ako škorpija ubode, uistinu bi mogle potonuti i žaba i škorpija.

Udbokos? Da se samo njega pita, on bi već zarotirao i žabu i škorpiju u neki novi aranžman. Ali pitanje svih pitanja je: je li Udbokos i dalje jedini gospodar ove bare? Dok se ne iskristalizira odgovor, zabavimo se tužnom pričom američke sveučilišne profesorice.

Višnja Starešina
Slobodna Dalmacija

hkv.hr/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo