Ova je Gramatika kap koja je prelila čašu

Nova Institutova gramatika – staromodno, nesustavno i neznalački napisana

Prije četrdesetak godina objavljena je hrvatska gramatika, Priručna gramatika hrvatskog književnoga jezika, 1979., koja je značila metodološki i normativni zaokret od dotadašnje vladavine hrvatske vukovske maretićevske gramatike. Bila je to Institutova gramatika u izdanju Školske knjige. Gramatiku smo prigrlili s velikim zadovoljstvom, doslovce iz nje žedno učeći novu metodologiju. Gramatika se godinama usavršavala i danas ju poznajemo kao Hrvatsku gramatiku ili kako je popularno nazivamo siva gramatika. Nedavno nas je iz Jutarnjega lista zaskočila Školska gramatika hrvatskoga jezika u izdanju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, autorica Lane Hudeček i Milice Mihaljević. Urednik je, dakako ista osoba koja je urednik svih Institutovih izdanja, ravnatelj Željko Jozić.

Gramatika iz Jutarnjega lista trebala bi biti priručnik za učenike osnovnih škola, kratka je – 88 stranica. Ne može se mjeriti s Hrvatskom gramatikom istoga Instituta ne samo zbog toga što je vrlo kratka, nego i zbog toga što lošiju gramatiku hrvatski jezik još nije imao. Mnogo je hrvatskih gramatika napisanih od prve hrvatske gramatike 1604. Bilo je i boljih i lošijih, ali ovakvu gramatiku još nismo vidjeli. Gramatika se sastoji od brojnih tablica, a među tablicama su ulomci iz Pravopisa istog izdavača i jezičnih savjeta istog izdavača.

Vizualno se čitatelju može učiniti da u rukama ima skriptu napisanu u excelu tako da gramatika podsjeća na matematički tekst, a ne jezikoslovni. Međutim, brojne tablice i nisu najlošiji dio knjižice. Riječ je o neobičnoj kombinaciji savjetnika (pravopisnog i gramatičnog) i gramatike. Uz nekoliko se savjeta čini da im je gramatički tekst samo isprika za pojavljivanje i da su sami sebi svrhom.

Primjerice, jezični savjet o tome da prema glagolu živjeti kažemo živjela, ali pravilno je živio, a ne živjeo, zauzima veći dio teksta o glagolskim pridjevima, iako gramatika treba dati teorijskog koliko i savjetodavnog. O teorijskom ovdje nema ni riječi jer autorice nisu uspjele prepoznati pravilo da se ije ili je ne mogu naći ispred o, nego prelaze u i, pa otuda živio, a ne živjeo. Primjeri bez izrečenog pravila moraju se učiti napamet, pojedinačno, jer se tu ne vidi sustav. Tako se učeniku ne olakšava, naprotiv.

Zbrka

U Predgovoru je navedeno da se Gramatika temelji na načelu sustavnosti i terminološke ujednačenosti, odnosno da se vodi “računa o tome da je sustavnost temelj svake norme.” Međutim sustava u izmjeni savjeta, tablica i pravopisa – nema. Prikazani primjer glagola živjeti nije jedini takav, nedorečen i iz sustava izdvojen, mnogo ih je. Zbrka nastaje već u prvom poglavlju Podjela glasova, gdje se ni uz najbolju volju ne može razumjeti što su samoglasnici i otvornici, a što su suglasnici i zatvornici. Definicija pogrješna. Isto tako nije jasno smatraju li autorice dvoglasnik ie dijelom hrvatskog jezika, a ako i smatraju ne tumače što je ie, a nema ni oprimjerenja. Tako učenici ne mogu doznati da je dvoglasnik u riječima bijelo ili gnijezdo, jer se u hrvatskom jeziku dvoglasnik piše kao ije. Osim toga autorice dvoglasnik nazivaju odrazom jata, a to znači da bi učenici trebali znati što je jat, a da bi znali što je jat trebaju znati staroslavenski. Drugim riječima nazivlje baš i nije suvremeno.

Kada je o (ne)sustavnosti riječ, autorice upotrebljavaju ništični nastavak (nulti morfem) bilježeći nastavke u sklonidbi, ali ne tumačeći što je nastavak, a kamoli što je ništični nastavak; supletivizam vežu uz osobne zamjenice zaboravljajući da su zao-gori, dobar-bolji supletivni komparativi (a i tu su autorice upetljale visok – viši koji tvorbeno različiti od zao-gori, dobar-bolji); tumači se da se neodređeni pridjevi sklanjaju prema imeničkoj sklonidbi, a određeni prema pridjevnoj, ali se ne tumači koje su to sklonidbe i koja su im obilježja.

Kada je o stupnjevanju pridjeva riječ, učenici već u nižim razredima osnovne škole uče da postoji pet “nepravilnih” komparativa (dobar-bolji, zao-gori, velik-veći, malen-manji, dug-dulji), ali ni tih pet nije u Gramatici navedeno, kao što nema ni jednog pravila o tvorbi komparativa, iako je to dijelom školskog gradiva. Opis gramatičke kategorije lica posve je promašen, jer je kao glagolska kategorija povezan sa zamjenicama, pa se kaže da glagolsko lice označuje govornika (ja), sugovornika (ti) i negovornika (on), a to su u stvari značenja osobnih zamjenica, a ne glagolske kategorije lica.

Guraju vukovsku “ličnu zamjenicu”

Načelo “terminološke ujednačenosti” iznevjereno je u već spomenutom nazivlju za glasove, a valja istaknuti da autorice uz općeprihvaćeni i posve uobičajeni naziv osobna zamjenica u zagradi domeću lična. U nazivoslovnom smislu lična zamjenica ne pripada suvremenom hrvatskom nazivlju, pa se samim tim u pitanje dovodi još jedno načelo istaknuto u Predgovoru, a to je tradicijsko načelo. Naime, hrvatska je jezična sudbina tekla dvama tijekovima, jedan je bio unitaristički, a drugi hrvatski koji je zametnut još 1967. Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a potpuno se ostvario u suvremenim hrvatskim gramatikama nastalim od 1990. do danas. U glavnine tih gramatika nema ličnoga, jer ono ne pripada hrvatskom toku.

Uz ovaj vukovski nazivoslovni ostatak pronaći ćemo i normativne vukovštine, primjerice ograničavanje upotrebe zamjenice si (uzmi si kruha), makar se za slobodnu upotrebu toga si vodila jezikoslovna bitka godinama. Gramatika ne poštuje pravilan sustav navezaka, pa tako dopušta dobroga i dobrog, dobromu i dobrome, iako bi prema hrvatskoj tradiciji trebalo normirati nema dobroga čovjeka, prilazim dobromu čovjeku i govorim o dobrom čovjeku. O normi bi trebala biti riječ, o biranom jeziku, a ne o zapuštenom nebrižnom stilu. Ništa bolje nije prošla ni zamjenica ju (vidim ju), potisnuta je baš kao i u vukovska vremena i prednost je dana zamjenici je (vidim je). Vukovskim ostacima pripada i to što se imenice dijele prema nadređenom kriteriju roda, a ne onako kako to traži hrvatska tradicija, prema kriteriju genitivnog nastavka. Među glavnim brojevima koji se sklanjaju nisu navedeni oba i obadva, misliti bi se moglo da poznata rečenica iz Domovinskog rata: Obadva, obadva, oba su pala, ostala izvan norme.

Mogli bismo reći da mala školska gramatika koja ima 88 stranica ne može navoditi baš sve, i to je točno. Međutim, ako se može pola stranice posvetiti posve besmislenom primjeru razlikovanja imenica kabel i kabao (gdje se učenike upućuje na pravilne oblike obiju imenica, naravno, tablicom svih padežnih oblika) onda se svakako moglo napisati i potpuni popis i glavnih brojeva od jedan do četiri. Primjer s kabelom i kablom besmisleniji je tim više što je moguće pretpostaviti da obje riječi ne pripadaju aktivnom leksiku hrvatskih osnovnoškolaca (opravdano je misliti da oni barem jednu od tih dviju riječi upotrebljavaju rjeđe ili nikako), a uz to kabel je imao oprimjeriti da se nepostojano e tu ne potvrđuje.

Načelo jednostavnosti i primjerenosti više puta iznevjereno

Načelo jednostavnosti i primjerenosti učeniku iznevjereno je mnogo puta, jer se umjesto pravila nepotpuno i nedosljedno primjeri nabrajaju. Tako se učeniku nabrajaju primjeri instrumentala jednine imenice muškoga roda, pa se kaže da neke imenice imaju nastavak -om (zecom), a druge -em (piscem, vrapcem, učiteljem), a ne daje se temeljno pravilo o raspodjeli -om i -em koje bi učeniku olakšalo zapamćivanje i omogućilo razumijevanje. Naime, gramatika nije niz tablica i shema, gramatika je sustav koji valja učeniku protumačiti, jer se sustavom ne može ovladati učeći pojedinačne izdvojene primjere, a ova mala Institutova gramatika nudi baš to – nesustavnost i nepovezanost. Uobičajeno se upotrebljavaju neodređeni izrazi – mnogo, neki, često, najčešće – kada se tumače oblici. To nije dobro za učenika, naime, reći učeniku: “Kod mnogih imenica… u nekim imenicama, imenice najčešće dobivaju natavak…” znači pobuditi nesigurnost jer učenik ne zna koje su to mnoge, neke ili najčešće imenice ili nastavci budući da mu nije rečeno pravilo, nego su navedeni pojedinačni primjeri.

Učenike se upućuje da imenični rod razlikuju pomoću pokazne zamjenice ovaj, ova, ovo. To je jedan od lošijih načina jer ova sela i ova žena slažu se formalno s istim oblikom ova, a različitog su roda i broja. Učenike ta sročnost zbunjuje jer ova djeca nisu srednjeg roda množine, a ova vrata jesu.

Rečeno je da zbirne imenice “mogu biti u jednini”, što se može shvatiti i da ne moraju (!), odnosno da postoje zbirne imenice u gramatičkoj množini (!!!). Policija je dobila status imenice koja je singularia tantum (samo u jednini), makar tomu nije tako jer policija ima pravilnu množinu: “Čelnici policija zemalja u regiji na ministarskoj konferenciji u Zagrebu potpisom zajedničke izjave obvezali su se na još čvršću suradnju u suzbijanju kriminala…” Tvorba riječi u gramatici postoji samo formalno na tri stranice i tu nema one tvorbe koju učenici uče u osnovnoj školi. Postoji samo nekoliko jezičnih savjeta koji nisu u svezi s tvorbenom teorijom, nego u svezi s glasovnim promjenama i pravopisom.

Autorice se ne pridržavaju vlastitih savjeta. Upućuju učenike da umjesto imeničnog genitiva u primjerima kao što je kišobran susjeda ili prozor sobe trebaju upotrijebiti pridjev susjedov kišobran ili sobni prozor, a same govore o jednačenju po mjestu tvorbe umjesto jednačenju po tvorbenom mjestu.

Kada je o sintaksi riječ, metodološki je posve zastarjela i otuda nejasna i vjerujem da učenici prema ponuđenim definicijama sintaksu ne mogu naučiti. Kaže se da je predikat središnji rečenični dio bez dodatnih tumačenja i primjera, a iz te se definicije doista ne može znati što je predikat. Definicija subjekta kao rečeničnog dijela koji označuje ono o čemu je riječ napuštena je prije pola stoljeća i uopće, pogled na sintaksu kroz značenje, a ne kroz gramatičke kategorije zastario je, nejasan i učenicima otežava učenje. Autoricama je dostupna  suvremena sintaksa, ne samo Katičićeva, nego i hrvatska kognitivna sintaksa i semantika, ali su se ipak odlučile za zastarjeli pristup rečeničnim dijelovima.

Državni novci za povratak Vuku

Ne može se ne pomisliti da gramatika nije pisana u žurbi i zbog toga površno. Institut se već dulje ponaša kao izdavačka kuća koja se natječe s pravim izdavačkim kućama. Institut je, naime, javna ustanova koja bi prema o Aktu o osnivanju trebala biti krovna znanstvena hrvatska jezikoslovna institucija. Umjesto toga Institut se tiho pretvorio u izdavačku kuću sasvim posebnu i drugačiju od svih izdavačkih kuća u Hrvatskoj – svi su autori ujedno i stalni izdavačevi zaposlenici. Plaća im kao i svim državnim službenicima stiže iz državnog proračuna, svoje izdavačke pothvate ostvaruju za svog radnog vremena, ali su za njih bivaju još i honorarno plaćeni. Takva izdavačka kuća ili takva javna institucija, čini se, postoji samo u Hrvatskoj.

Za razliku od školskog pravopisa koji su nam podarili o Božiću prošle godine, Gramatika nije baš toliko djetinjasta, naime kroz Pravopis nas vode sličice mačke i psa koji preskaču sa stranice na stranicu čineći tako od Pravopisa neuspjelu slikovnicu koja je pisana na istoj razini nesustavnosti i neprimjerenosti kao i Gramatika. Uvodno slovo u Pravopisu cilja na djecu pa su ona iskorištena u promotivne svrhe. Hrvatski zakoni zabranjuju takvu zlorabu djece, možda bi tu dječja pravobraniteljica imala što reći. Međutim, kritika skoro da i nema. Bit će da nije riječ o tome da je sve toliko dobro da se ne može kritizirati, nego da kritičari završavaju na optuženičkoj klupi, kazneno prijavljivani za klevetu (kao Nataša Bašić), pišu im se uvrjedljiva otvorena pisma (kao Arturu Bagdasarovu) ili se zahtijeva njihova smjena s uredničkih mjesta jer su objavili ono što Institutu nije po volji (kao Sanda Ham). Kazne, prijetnje i javno blaćenje doista je moglo utihnuti kritike, ali ova je Gramatika kap koja je prelila čašu.

U odnosu na gramatiku objavljenu prije 40 godina ova je Gramatika ozbiljan korak unatrag, ne samo za institut, nego i za hrvatsko jezikoslovlje. Ministrica znanosti svoju je potporu toj Gramatici izrekla javno – ipak je Ministarstvo znanosti i obrazovanja osnivač i vlasnik Instituta, pa je s te strane razumljivo da je ministrica mogla poduprijeti takvu knjižicu. Ali samo s te strane, jer metodološki i normativno Institutova školska Gramatika ne bi trebala dobiti potporu struke, a vjerujem ni roditelja, ni učenika, ni nastavnika kojima je namijenjena.

Ana Nimus, prof /Hrvatski fokus /hkv.hr/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo